RAČUN SUPROTNOSTI

Duhovni razvoj odvija se kroz iskustva takvih suprotnosti kao što su prijatnost i bol, uspeh i neuspeh, vrlina i porok. Obe krajnosti su podjednako nužne za ispunjenje života, iako izgledaju kao direktne suprotnosti jedna drugoj. U stvari, sa šire tačke gledišta, oprečna iskustva se pokazuju pre kao dopune, nego kao suprotnosti. Jedino se umu koji ne može da ih prevaziđe ona čine kao neusaglasive nespojivosti. Ona su kao sasvim suprotne tačke na obimu kruga. Ako sledite bilo koju tačku po obimu kruga, put kroz nju će obavezno odvesti do njoj sasvim suprotne tačke. A put od te suprotne tačke se ponovo vraća na polaznu tačku. Kretanje između suprotnosti je tako beskrajno kao i kretanje po krugu.

Zakon suprotnosti ne podrazumeva strog matematički polaritet. Suprotnosti nisu antipodi sa potpunim neslaganjima u svakom detalju.

Uzmite na primer prve pilote aviona koje su zadesili neuspeh i smrt u njihovom poduhvatu. Ne može se reći da je taj neuspeh direktna suprotnost njihovom prethodnom uspehu u letenju, jer nikada nisu imali uspeha u letenju. Čemu je onda to suprotnost? Prvi piloti su možda doživeli uspeh u nekom sličnom poduhvatu malo drugačije vrste, te je njihov neuspeh u letenju (koji kulminira smrću) kvalitativna suprotnost tom iskustvu uspeha.

Suprotnosti neuspeha i uspeha su jedna drugoj potrebne. Ne može da bude uspeha ako nema neuspeha; a podjednako je tačno da ne može biti ni neuspeha ako nema uspeha. Ako neko nikada ni u čemu nije uspeo, besmisleno je da se takvi pokušaji ili njihove posledice označavaju kao neuspeh. Na isti način, uspeh je uspeh samo ako je bilo prethodnih neuspeha, bilo kod određene osobe ili kod drugih koji su se oprobali u istoj oblasti.

Uspeh i neuspeh se uobičajeno mere, vrednuju ili podnose, više u odnosu na ono što su u istoj oblasti postigli drugi, nego u odnosu na cilj koji je pogođen ili promašen. Ako je za nekoga uobičajeno da radi određenu stvar, taj rad ne treba da se smatra uspehom, iako je to uspeh u smislu da se postiglo ono što je planirano. U svakoj ovozemaljskoj oblasti postoji loše, gore i najgore, baš kao i dobro, bolje i najbolje. Postoji svesno ili nesvesno utrkivanje jednih sa drugima, kao i opažanje koje prevazilazi svo to nadmetanje. Iz te trke proističu uspeh i neuspeh.

Kada uspeh i neuspeh postanu nezavisni od njihovog naglašavanja dvojstvom koje drugi osećaju, postaju nešto sasvim drugačije od onoga što obično jesu. Žestina njihovih protivrečnosti se znatno ublažuje i oni se postepeno stapaju. Na primer, oni koji ne uspeju da stignu na vrh Everesta pre njegovih prvih osvajača, posmatraće se ne kao neuspeli, već kao uspeli da stignu gotovo do vrha, osim ako uspeh ne bude naziv, ne za čitav proces uspinjanja, već samo za poslednji korak prvog osvajača.

Što se naše opažanje više oslobodi od zamućenosti i što je manje iskrivljeno dvojnošću koja se oseća, manje oprečnosti ili nespojivosti postoji između krajnosti ili suprotnosti iskustava. U konačnom nepomućenom opažanju ne postoje ni uspeh ni neuspeh, jer nema šta da se dobije ili izgubi. Ipak, sve dok se trajno ne uspostavi čvrsto samo-puzdanje, čovek neizbežno biva zatočen u iluziju dvojnosti ili relativno lažnih vrednosti. Tada stalno postoje približavanja cilju koji uzmiče, i zavisno od tačke gledišćta ta približavanja mogu da se nazovu delimičnim neuspehom ili delimičnim uspehom. To takođe pokazuje kako svaki uspeh u sebi sadrži neuspeh, a svaki neuspeh uspeh. Dve suprotnosti stupaju jedna povrh druge u svetu iluzije. Onaj ko staloženo može da podnese i uspeh i neuspeh, približava se istinitijem vrednovanju oba; a onome koji ode onostran krajnosti ili suprotnosti, pitanje podnošenja se ni ne postavlja.

Ipak, obe suprotnosti su neizbežne u toku procesa evolucije. Evolutivna iluzija ili iluzorna evolucija moraju da se nastave kroz naizgled neusaglasive suprotnosti kao što su zadovoljstvo i bol, porok i vrlina, uspeh i neuspeh. Od mnogo parova suprotnosti, par koga treba posebno pomenuti i razmotriti je par mušakarac i žena. Muške i ženske ljudske forme ispravno su opisane kao suprotni polovi. Progresivno ostvarivanje odgovarajućih formi, produženje vrsta i dalje napredovanje utelovljenog životnog toka zavise od suprotnosti i međusobnog delovanja polova, pogotovo u višim fazama biološke evolucije. To je podjednako tačno za psihološku i duhovnu evoluciju sve dok se ona zadržava u području iluzije. Suprotnost polova i alternativni pokušaji da se prebrodi ili pomiri ova suprotnost su, kao što je svima poznato, izvor nadahnuća, pročišćenja i ogorčenosti koji na psihičkom nivou proganjaju uzajamno delovanje suprotnih polova, sve dok im se ne odoli ili dok se potpuno i na odgovarajući način ne razumeju.

Jedna posebna karakteristika suprotnih polova je da su, ostajući među sobom u uravnotežujućoj oprečnosti, privezani jedno za drugo očiglednije i čvršće od mnogih drugih suprotnosti. Muškarac koji je svestan sebe kao osobe muškog pola istovremeno je svestan žene kao osobe ženskog pola, a pritisak dvojstva koje oseća stalni mu je teret, koji često neprimetno prebacuje na pripadnicu suprotnog pola. To isto važi za ženu koja je posebno svesna sebe kao osobe ženskog pola. Suprotnosti stvaraju i održavaju tegobnu iluziju koja se premešta sa jednog na drugog. A ako ovu iluziju dele oboje, ona se dalje uvećava geometrijskom progresijom, umesto da se na bilo koji način smanji. Sa druge strane, rasterećenje od iluzornog i suprotnog dvojstva polova je takođe razumevanje koje je dalje samoprenosivo. Tada se ljubav postepeno oslobađa od primesa svesti o odvojenim polovima, a razumevanje se izdiže izvan obuzetosti jednim od najtiranskijih oblika dualnosti.

Kada je jedno iskustvo stroga antiteza drugog, oni se međusobno uravnotežuju. Vrlo često, međutim, za takvo uravnotežavanje nije neophodna stroga antiteza. Recimo da je „B“ upravo obrnuto od „A“ u svakoj pojedinosti. Tu „B“ može da uravnoteži „A“. Ali, daljem razotkrivanju svrhe života isto tako pogoduje ako je nešto slično „A“ protivteža „B“, ili je nešto slično „B“ protivteža „A“, ili nešto slično „A“ uravnotežava nešto slično „B“ i obrnuto. Drugim rečima, zakon suprotnosti nije mehanički zakon akcije i reakcije, već je to osobeno traganje preko posebnih iskustava koja se međusobno dopunjuju.

Zamršeni način na koji jedna suprotnost priziva i privlači suprotnost koja je dopunjuje, može da se ilustruje još jednim primerom. Pretpostavimo da čovek biva prisiljen da nekog ubije, kao što se to često dešava u ratovima. Tu se naglašava i oslobađa njegova sklonost ka uništavanju, bez odobrenja njegovog najdubljeg bića. Jednoga dana on se iznutra pobuni protiv takvog čina i nastoji da uguši svoju razornu sklonost ka ubijanju. Ipak, razorna sklonost ne može da se zaustavi tako lako, jer je dugo naglašavana ponovljenom praksom. Tako se njegova sklonost odbija o njega samog i on izvršava samoubistvo. Na sebe je navukao tu suprotnost – da bude ubijen. To je delimično prouzrokovano njegovom željom da pobegne od prinudnog ubijanja drugih protiv svoje volje, a delom zbog njegove želje da ispašta zato što je ubijao druge protiv svoje volje. Ipak, to je ponajviše zbog toga što je bespomoćno uhvaćen u zamajac razorne sklonosti koja zahteva da se ispolji na nekom objektu, bio to neko drugi ili on sam. Ostvarivanje zakona suprotnosti prevazilazi ograničeni intelekt.

U gornjem primeru razjasnilo se još nešto. Ako neko delovanje nema svesrdnu podršku najdubljeg čovekovog bića, ono ubrzano priziva svoju suprotnost. Ako, međutim, neko delovanje ima svesrdnu podršku najdubljeg bića, ono može da izmakne odstupanju, dokle god u toku svog razvoja ne nakuplja neke druge stvari koje u najdubljem biću udaraju disonantni ton. Način da se prevaziđe naizmenično smenjivanje odvojenih suprotnosti je da se sopstvenim životom upravlja tako da se on učini istinskim i potpunim ispoljenjem najdubljeg bića.

Ipak, sve dok se čitavo sopstvo koje je čovek nagomilao, iznutra potpuno ne uskladi sa Jedinim Božanskim Sebstvom, zakon suprotnosti mu neminovno dolazi u pomoć, želeo on to svesno ili ne. Pretpostavimo da čovek ubija bolesne životinje radi onoga što smatra samilošću prema njima, drugim rečima, sa namerom da ih oslobodi patnje. Njegovo najdublje biće ne odobrava ovaj prividan čin samilosti, jer on sam ne bi voleo da se takva vrsta samilosti ispolji prema njemu da je on bolestan. Ova indirektna potvrda okrutnosti uključene u ubijanje bolesnih životinja, dovoljna je da učini nužnim potrebu da u nekom od života on postane pastir ili kravar ili čuvar životinjskog carstva. Vrlo je sličan slučaj nekoga ko kokoške drži budne celu noć, da bi snele više jaja, ne shvatajući kakva je bezdušnost umešana u to. U biljnom svetu čovek takođe, nesmotreno ili hotimice, može da prouzrokuje obesno uništavanje, samo da bi sebi privukao zvanje stručnjaka za hortikulturu ili baštovana. Zlo koje neko nesmotreno ili hotimice može da nanese ma kom živom biću, mora da se ispravi. U budućim inkarnacijama on mora da neguje i štiti iste one duše (u nekoj drugoj formi) bilo kao dobrodušna glava porodice ili kao mudar vladar.

Zakon suprotnosti ne deluje pomoću aritmetičkog ili mehaničkog računa, već preko zahteva karmičkih prilagođavanja i vrhunske potrebe za potpunim i slobodnim razvojem života u svakoj formi. Naizmenično smenjivanje prijatnih i neprijatnih suprotnosti je kao ljuljanje na ljuljašci koje mora da se nastavi sve dok se ne stigne do dinamične ravnoteže, koja prevazilazi suprotnosti i koja je nesmetan izraz nepomućenog večnog.