“Božić sa Maher Babom”

Kao dete, odgajana sam u katoličkom okruženju, ali uprkos svim poukama i obredima kojima su me podvrgavali, nisam čvrsto verovala u Boga ili Isusa Hrista, koji je živeo tako davno da sam osećala da On nema nikakve veze sa mojim životom. Zapravo, imala sam mnogo problema u manastirskoj školi koju sam pohađala zbog svojih religioznih stavova, tako da su mi kaluđerice govorile da će mi trebati nešto više od molitve da stignem do raja. U suštini, verovala sam da je Bog za slabiće i da su svi koji veruju u Boga glupi, pa ipak, u dnu srca čeznula sam za nečim.
Nekoliko godina kasnije, nakon što sam se preselila u Njujork siti i počela sama da živim, sećam se da sam noćima razmišljala da u životu mora da postoji nešto više od ovoga, i da mora da postoji neki način da otkrijem da li postoji Bog, ukoliko on zaista postoji. Nisam tragala za religijom, jer nisam bila naklonjena crkvama i ritualima; želela sam nešto stvarno.
To osećanje trajalo je duže vreme, sve dok jednog Božića 1981. nisam sanjala da treba da otkažem svoje planirano putovanje u Kaliforniju i ostanem sama u gradu preko praznika, jer treba da se sretnem sa jednim čovekom koji je arhitekta. Tako sam odložila svoje putovanje i na Božićno veče radila sam kao konobarica u jednom malom restoranu kada je ušao ovaj čovek za kojeg sam istog trenutka znala da je to arhitekta iz moga sna.
Nakon što je seo počeli smo da pričamo i ja sam ga pitala, bez nekog očiglednog razloga, da li ima nekog gurua. Nisam čak znala ni šta je guru, ali on me je pogledao i rekao, “Zapravo, imam.” Počeo je da mi priča o Meher Babi i ja sam odmah počela da ga napadam i postala sam sarkastična. Uprkos takvom početku, mi smo se sprijateljili, i nešto kasnije, kada smo se bolje upoznali on je počeo da mi daje da čitam knjige o Babi. Otkrila sam da mi je teško da čitem o Babi i Njegovoj filozofiji i često smo se svađali zbog njegovog oslanjanja na učitelja i njegove nesposobnosti da sam živi svoj život.
Zatim mi je, jednog dana, rekao da ide u Mirtl Bič sa nekim prijateljima, dao mi avionsku kartu i rekao mi da će me sačekati tamo za nekoliko dana ukoliko želim da idem. Pošto sam s njim odlazila na Babine sastanke u Njujorku, mislila sam da su Babini ljubavnici najčudniji ljudi koje sam srela, ali mi je mogućnost da odem iz grada na nekoliko dana bila isuviše privlačna da bih mogla da je odbijem. Tako sam odletela za Mirtl Bič i stigla tokom noći.
En Konlon me je odvela u jednu kolibu u šumi i rekla “Laku noć”, a zatim me ostavila potpuno samu u toj nezaključanoj kućici. Nema potrebe da kažem da je moja bujna mašta počela da zamišlja svakakve užase, ali pre nego što sam to i shvatila, zaspala sam.
Bilo mi je veoma prijatno u Centru sve dok me na kraju moje posete Džejn Hejns nije odvela da vidim Babinu kuću. Sve je bilo u redu dok nismo stigli do Babine sobe, gde sam videla kako se svi ti ljudi klanjaju Babinom krevetu. Sećam se da sam pomislila: “Ja se ničemu ne klanjam, zašto bih se klanjala jednom krevetu?” Sledeće čega se sećam, bilo je to da sam sedela a glava mi je bila gurnuta na dole. Pogledala sam iza sebe, ali tamo nije bilo ničega, pa ipak, taj neverovatni pritisak na potiljku gurao mi je glavu dole. Što sam snažnije pokušavala da je podignem, to ju je ta sila jače gurala naniže. Počela sam da se znojim i nerviram i, gledajući po sobi, shvatila sam da drugi ljudi nisu čak ni svesni da se ovo dešava. Konačno, nisam mogla više da izdržim tako da sam ustala i istrčala iz kuće.
Nakon što sam se vratila kući iz Centra, iskustva koja sam tamo doživela počela su da deluju na mene, i mada još uvek nisam mogla da čitam Babine reči, počela sam da čitam priče o Njemu. Zatim sam na dan Nove godine 1983, odlučila da želim da idem u Indiju i rekla svom prijatelju da će morati da ide sa mnom. On nije mogao da veruje. Iako je veoma mnogo želeo da ja zavolim Babu, zbog moje ranije tvrdoglavosti, plašio se da ću se ja predomisliti i da neću otići. Ali Baba me je polako slamao i iako Ga nisam volela, počela sam da popuštam, kao peščana obala pod talasima neumoljivog okeana.
Konačno smo otišli u Indiju u leto 1983. i prvoga dana otišla sam u Meherazad. Poslednja sam izašla iz autobusa. Videla sam kako mandaliji dočekuju sve sa “Jai Baba zagrljajima” i moj mozak mi je poslao crveni signal sa rečima, “Beži, beži odmah. Beži koliko te noge nose, jer ako sada uđeš nikada više nećeš izaći.” Počela sam da pravim planove kako da pobegnem, da se iskradem iz autobusa, da se vratim pešice u Ahmednagar, unajmim rikšu do Bombaja i vratim se kući prvim avionom.
Upravo tada, neko me je video i rekao, “A ovo je Karin” i uvukao me unutra. Čim sam ušla u Mandali Hol počela sam da plačem. Bilo je tako ponižavajuće plakati pred pedeset nepoznatih ljudi, ali ja nisam mogla da se zaustavim i ovo moje plakanje i jecanje potrajalo je tri dana. To je bilo potpuno netipično za nekoga ko plače po dva minuta svakih pet godina, ali tada sam znala da je gotovo, Baba me je uhvatio i ulovio i nikada nisam zažalila zbog toga.
Nakon te prve posete Indiji, ja sam se zaljubila u Babu, ali još uvek sam smatrala da sam bila u Indiji i to je to, nema razloga da se ponovo vraćam tamo. Ali sećanja na ono što sam tamo doživela bila su tako prekrasna da sam se vraćala njima iz dana u dan. Dok sam bila tamo prihvatila sam Babu kao Boga, pa ipak još uvek nisam znala šta to znači, i što je bilo još važnije, nisam znala šta to znači za mene. To da je Baba Bog bile su samo prazne reči, i mada nisam tražila dokaze, pokušavala sam da shvatim svoju vezu sa Njim.
Ranije nikada nisam imala nekih čvrstih religioznih uverenja, ali sada kada sam prihvatila Babu kao Boga, svake noći sam se pitala, “Baba, šta si Ti za mene?” Život u velikom gradu kao što je Njujork ponekad je zastrašujuće iskustvo i ponekad sam govorila Babi, gledajući u Njegovu sliku, “Gde si Ti u Njujorku?“
Do tada, nikada nisam nosila Babin medaljon ili privezak, jer sam osećala da neću biti u stanju da objasnim Babu nekome ko vidi Njegovu sliku i pita me za njega. Jednoga dana, decembra 1984, upitala sam svog prijatelja da li ima za mene jedan Babin medaljon. “Mislim da imam”, rekao je, otišao kući i vratio se sa jednom malom kutijicom i dao je meni.
Kada sam je otvorila, kao što sam i mislila, u njoj je bio mali Babin medaljon, i odmah sam znala da je to prava stvar za mene. Objasnio mi je da je to jedan od pet medaljona koje je Baba blagoslovio krajem šezdesetih i da je to jedini koji nije nekome poklonio tokom godina i dodao, “Izgleda da sam ovaj čuvao za tebe.” Bila sam vrlo srećna što sam dobila taj privezak i od tada ga stalno nosim, jer mi on pomaže da svakoga dana sve više mislim na Babu.
Jednog dana, za vreme Božićnih praznika, jedan moj prijatelj koji dizajnira i izrađuje nakit od porcelana, zamolio me je da mu pomognem. Trebalo je da držim tezgu na sajmu u Konektikatu. Pošto je to bilo za vreme praznika na sajmu je bilo mnogo ljudi koji su kupovali Božićne poklone i čitavog vikenda bilo je mnogo posla. U jednom trenutku tokom prvog dana, primetila sam kako me jedna žena posmatra sa drugog kraja prostorije.
Kada mi je prišla videla sam da je to jedna vrlo lepa Italijanka, tamne puti, četrdesetih godina. Zabavljala se posmatrajući nakit i sve vreme je gledala u mene i oko mene, tako da su mi njene namere postale malo sumnjive. Međutim, kupila je mnogo nakita i rekla mi da bi želela da kupi još poklona, ali je potrošila sav novac koji je ponela sa sobom. Ponudila sam da joj ostavim ostale stvari koje je izabrala do sledećeg dana kada je obećala da će se vratiti i doneti novac.
Sledećeg dana ona se vratila i platila nakit koji sam joj ostavila, a takođe odabrala i par minđuša za sebe koje sam joj dala na poklon zato što je kupila toliko stvari. To ju je veoma obradovalo i rekavši, “Sretan Božić”, okrenula se da pođe, ali se tada zaustavila i rekla, “Moram da vam kažem da bih kupila sve što vi prodajete.”
I ja sam pomislila, “Evo ga, ona mora da je luda ili tako nešto.” Ona je nastavila, “Dok sam vas gledala sa drugog kraja prostorije, vi ste bili jedini iz koga je izbijala tako pozitivna energija da bih kupila sve što vi prodajete.“
Zatim je rekla da ona poseduje šesto čulo, i iako nije tragala za takvim iskustvima, ona su joj se spontano dešavala od rođenja.
Rekla mi je, “Okruženi ste velikom ljubavlju i veoma ste dobra duša”, i još mnogo toga što nisam razumela.
Upravo tada nam se pridružila jedna moja prijateljica sa Jamajke i, nakon što je čula naš razgovor, počela toj ženi da postavlja pitanja o svom životu i budućnosti. Ženi je bilo neprijatno i pokušala je da izbegne da odgovori na ta pitanja. Ali odjednom je uzviknula, “O, Bože”, i kada sam pogledala njeno lice, koje je bilo tako preplanulo, videla sam da je potpuno pobledela.
“Šta se desilo?” pitala sam. “Pogledajte moje ruke!” rekla je i videla sam da joj dlačice na rukama stoje uspravno i da joj se koža naježila. Gledala nas je, jednu pa drugu, a zatim rekla, “To ste vi, vas okružuje jedan duh, a to je muškarac.” Moja prijateljica sa Jamajke, koja se plaši vudua, počela je da vrišti i pobegla. Žena mi je rekla, “U početku nisam znala koja je to od vas dve, ali to ste vi.“
Tada je pogledala moj vrat, na kojem je ispod marame i bluze visio Babin medaljon i pitala,“Ko je On? Ko je taj čovek?” Zavukla sam ruku u bluzu i izvukla privesak i rekla, “Je li to onaj koga vidite?” “Da,” odgovorila je “ko je on?” “Ovo je Meher Baba”, rekla sam. “Oh,” uzviknula je, “on je čista ljubav”. On vas neprestano okružuje i štiti i On vas veoma, veoma mnogo voli.” Tada je, sa suzama u očima, pokupila svoje stvari, rekla “Srećan Božić”, i tiho otišla.
Stajala sam tako, zapanjena i potresena što je ta žena videla Babu i mislila kako je ona srećna i kako sam ja srećna, a da to nisam ni znala. Tada sam shvatila da je to odgovor na pitanje koje sam postavljala Babi svake noći, “Šta si ti za mene?” Osećala sam da sa Babom delim tu čudesnu tajnu, da je On uvek sa mnom. Bila sam srećna što to znam i osećam. I tako, to je bio moj Božić sa Meher Babom.
Karin Golden

“Veruj mi – bez obzira na sve”
1968. Meher Baba je ušao u moj život i obogatio ga i, tri godine nakon tog događaja, osećao sam se potpuno opijen Njime i kao da nisam dodirivao zemlju stopalima. Konačno, ne samo da sam se spustio na zemlju, već je izgledalo kao da sam potonuo u okean, jer sam počeo da se interesujem za jedrenje i bio sam sasvim obuzet pokušajem Australije da osvoji Američki Kup.
To je trka sa jahtama koju su Amerikanci osvojili pobedivši Britance 1851. i u kojoj su od tada stalno pobeđivali. Izazivači su dolazili sa svih strana sveta u pokušajima da osvoje “staru ukrašenu šolju” koja ide u ruke pobedniku, ali premda su ulagali milione dolara, nisu uspevali u tome.
Jedan od najupornijih izazivača bila je Australija. Pre nego što je i jedan brod napustio obalu Australije, australijanska javnost je čvrsto verovala da će “taj brod prekinuti najdužu tradiciju uzastopnih pobeda u sportskoj istoriji sveta” (132 godine). Dvadeset i jednu godinu Australijanci su se nadali, samo da bi ih na kraju pobedio Njujork Jaht Klub, ponekada ubedljivom pobedom, a ponekada, kada bi se osetili ugroženim, menjajući pravila igre. Svaki put kada bi trke počele postao bih potpuno okupiran njima, samo da bih se na kraju razočarao i mislio, “ovo je poslednji put da se bavim time, neću više nikada.“
Oni koji poznaju Australijance, znaju da oni vole ulogu gubitnika – ona budi njihov ratoborni duh! Tako je ova situacija ujedinila one hladnokrvnije Australijance sa njihovim ostalim zemljacima. Većina njih je provodila noći, od ponoći pa do jutra, gledajući trke na televiziji (kada je u Americi dan kod nas je noć). Tokom tog takmičenja pretvorili smo se u zombije.
1983. Australija je poslala tri takmičara u Ameriku da se nadmeću sa brodovima iz svih krajeva sveta u kvalifikacijama da bi se videlo koji će se brod konačno suprotstaviti Amerikancima. Jedan od Australijskih brodova – Australija II – izgledao je izuzetno sa svojom visokom tehnologijom i učao je u finale pobedivši u četrdeset osam od pedeset četiri trke protiv brodova iz ostalih zemalja.
Američki Kup je serija od sedam trka, a pobednik je onaj koji prvi pobedi u četiri trke. Počinje trka broj jedan: Australija II je upravo preticala Liberti, Američki brod koji je branio titulu, kada se Australiji II slomilo kormilo, imali su teškoće sa upravljanjem, i tako su izgubili trku. Trka broj dva: Austaliji II pukao je zavrtanj koji je držao glavno jedro pre samog početka trke. Trka ne može da se odlaže izuzev u slučaju neodgovarajućih vremenskih prilika, tako da se obavljaju privremene popravke, Australija II počinje trku, vodi neko vreme, ali najzad podleže svojim nezgodama, i tako opet gubi trku. Australijanci su tada već počeli da se nerviraju, a kapetan broda Liberti ih je još dodatno uvredio, izjavivši: “Bog je Amerikanac!“
Trka broj tri: i, napokon, Australijanci dobijaju trku.
Trka broj četiri: Australija II vodi neverovatnih šest minuta, ali vetar se smiruje, brodovi zastaju i na domaku cilja vreme ističe. Australijancima se čini da je Bog možda zaista Amerikanac, i da je kapetan broda Liberti u direktnoj vezi sa Njim! Trka je ponovo održana sledećeg dana i Liberti je pobedila sa velikom razlikom. Liberti sada vodi sa tri pobede i potrebna joj je još samo jedna da bi zadržala kup!
Izgledalo je da je nemoguće dobiti tri trke za redom, a to je Australiji II sada bilo potrebno da bi pobedila. Čitava Australija bila je razočarana. Bilo je u redu biti pošteno poražen, ali je bilo teško podneti da vam pobedu naizgled odnese Božija ruka. Izgleda da se Meher Baba tada direktno umešao.
Tog jutra sam se probudio veoma depresivan. Tehnološki napredak neće moći da trijumfuje nad slabijom tehnologijom; Njujoški Jaht Klub neće biti pravedno poražen, a kapetan američkog broda neće biti kažnjen za svoju izjavu, “Bog je Amerikanac.” U to vreme morao sam da se borim i sa drugim pritiscima. Frensis Brabazon imao je zdravstvenih problema, poslovi u vezi sa Babom nisu se dobro odvijali i, iz nekih razloga, bio sam opsednut neželjenim mislima, stare sanskare isplivale su na površinu i bilo mi je teško da se borim sa njima. Povrh svega toga, posao koji sam pokrenuo, sa još dvanaest Babinih ljubavnika, finansijski je potpuno propao. Izgledalo je da sve ide kako ne treba. Osećao sam se bedno. Mislio sam, “Do vraga, dosta mi je svega, muka mi je od svega toga!” Vozio sam prema Brizbejnu, našem glavnom gradu.
Nakon sat vremena vožnje, našao sam se na auto putu, i još uvek sam se osećao veoma loše. Tada se, dok sam gledao pravo ispred sebe niz put, preda mnom pojavio Baba. Bio je predivan. Izgledao je mlad, oko trideset godina. Bio je blistavo beo u svojoj lepršavoj sadri i pružio je desnu ruku prema meni dlanom okrenutim na gore, a na dlanu mu je bio okean i na njemu čitava trka.
Baba mi je saopštio, “Vrati se, i ja ću im dati da pobede.” Odgovorio sam, “Ali, Baba, ne možeš zbog mene promeniti istoriju. U nju su umešane hiljade ljudi.” Tada je Baba dodao, “Ti si moj ljubavnik.“
Kao opčinjen, okrenuo sam se, i počeo da vozim nazad, vraćajući se kući. Tokom putovanja, javile su mi se reči koje je trebalo poslati telegramom ekipi Australije u Americi: “Ne brinite, budete srećni, već ste pobedili, sada počnite da prikupljate poene. Na vama je da učinite sve što možete.” Tako sam im poslao ovaj telegram, bez potpisa. Nisam mogao da se potpišem svojim imenom, jer to nisu bile moje reči.
Bio sam sav razdragan. Moj Gospod mi se javio i mi ćemo pobediti! Ispričao sam svima u kancelariji da ćemo pobediti; da ne treba da brinu. Najčudnije je to što su dve devojke, Babine ljubavnice, Ros i Sandra, intuitivno prihvatile moje reči zdravo za gotovo iako nisam ni spomenuo Babu. Drugi su mislili da sam malo skrenuo. Ali ja sam jednostavno znao da ćemo mi pobediti – On je tako rekao!
Rano sledećeg jutra, kada sam ustao, uključio sam televizor da vidim petu trku. Australijski brod bio je na neosvojivom položaju, voda se zlatila i svetlucala, a u odsjajima se videlo Babino lice… sa osmehom. Australijska štampa ispunila se naslovima, “Čuda se, ipak, dešavaju!“
Australijanci su takođe pobedili u sedmoj trci nakon što su jedino oni uhvatili veoma redak zaokret vetra od 100 stepeni koji ih je doveo u veliko vođstvo. I Liberti i Australija II sada su imale po tri osvojene trke. Kup je zavisio od rezultata poslednje trke.
Tada je 26. septembra došla na red poslednja trka (za koju se tvrdi da ju je preko televizora gledalo pet stotina miliona ljudi). Ekipa Libertija rizikovala je smatrajući da će vetar biti slab i uklonila veliki deo svog tereta. Zahvaljujući dobrom jedrenju i dobroj taktici, Liberti se našla u veoma pogodnoj poziciji ispred Australije II. Na kraju pete etape, Australijanci su daleko zaostajali za čitavu etapu na kojoj se pokazalo da su sporiji od Liberti. Činilo se da se Australija ponovo nalazi u bezizlaznom položaju.
Sedeli smo tako, čitave noći ispred televizora, i ja sam odjednom pomislio, “Blagi Bože, koliko sam se posvetio ovome! Baba je rekao da ćemo pobediti! A ako ne pobedimo, u meni će doći do kratkog spoja!” Pogledao sam Babinu fotografiju, a On se osmehivao… znao sam da je sve u redu. Sećam se kako su ostali u sobi razvedrili svoja natmurena lica kada sam im rekao, “Sve je u redu, pobedićemo. Avatar ne može a da ne voli tako prekrasan beli brod!“
Nisam morao dugo da čekam; Australija II je, naizgled u jednom dahu, dobila svoja dva lična naleta vetra, i stala uz Liberti. Posmatrači su bili zapanjeni kada je ona na dramatičan način preokrenula svoju beznadežnu poziciju i isplovila pravo kroz senku broda Liberti sve do cilja.
Australijanci su podivljali. Osvojili su Američki Kup i prekinuli najduži niz uzastopnih pobeda u istoriji. Neki komentatori i sportski novinari kao da su bili svesni da je neko pomogao belom brodu. Australijanska štampa je pisala, “Čuda se, ipak, dešavaju!” A neki su primetili da je “Bog umešao svoje prste u trku.“
Gledao sam Babinu fotografiju, a On kao da mi je govorio… “Veruj Mi – bez obzira na sve.”
Roj Hejs

“Džipsi nalazi večni mir”
Ovo je kratka i tužna priča, iako duboko produhovljena, o jednom mladiću po imenu Džipsi. On je bio sin M.G. Šarme iz Delhija, koji je bio na visokom položaju u policiji. Džipsi je bio snažan, energičan mladić, veoma omiljen u svojoj porodici i među prijateljima. Ali kada mu je bilo samo devetnaest godina, oboleo je od malignog tumora. Avgusta 1981, bolest ga je vezala za krevet i mogao je da se kreće po kući samo u invalidskim kolicima. On je, međutim, hrabro podnosio svoje patnje, i bio je dobro raspoložen. Uprkos lečenju, njegovo stanje se stalno pogoršavalo.
16. februara 1983, dvanaest dana pre nego što je izdahnuo, majka ga je pozvala, “Džipsi”, dok se odmarao u krevetu. Poluotvorenih očiju tiho je rekao, “Mama, zašto me zoveš. Pogledaj. Baba Meher je ovde u sobi. Ja razgovaram sa njim; nemoj me uznemiravati.” Sa tim rečima ponovo je sklopio oči i prestao da govori. Ukućani su se mnogo iznenadili; o čemu on govori i ko je taj Baba Meher? Niko od njih nije čuo za njega.
Džipsijevo stanje se i dalje pogoršavalo. Tih dana on praktično ništa nije jeo. Negde oko podne 28. februara, njegova sestra, sa suzama u očima, zamolila ga je da ustane, da nešto jede i razgovara sa njima. Napokon je otvorio oči, nerazgovetno mrmljajući kao za sebe, i opet spomenuo Babino ime. Njegova sestra je pitala, “O čemu pričaš, Džipsi? Ko je Baba Meher?” On je razgovetno odgovorio, rekavši, “Zar ne vidiš? Baba Meher stoji ovde u sobi u svojoj dugoj beloj odori.“
Njegova majka je mislila da Džipsi sigurno bunca, ali on ju je razuverio, “Mama, ja sam sa Babom Meherom. Veoma sam smiren i zato nemoj da brineš.” Uverena da se bliži kraj, ona ga je sa ljubavlju preklinjala, “Džipsi, sine moj, sada je vreme da izgovoriš božije ime. Ponavljaj, žRama, Ramaž”. Na to je on odgovorio, “Zašto da se setim Raminog imena, majko. Pogledaj, sam Baba Meher je došao da me vodi. Idem sa njim.” Tada je Džipsi podigao ruke, pucnuo prstima, i zauvek sklopio oči.
Njegova majka je bila očajna zbog gubitka svog sina. Otac, koji je radio u policiji, počeo je da se kod svoji kolega u različitim krajevima Indije raspituje o tome ko je Baba Meher. Hteo je da zna da li on postoji ili je to bio samo proizvod Džipsijevog bunila. Učinio je sve što je mogao da pronađe Babu, ali bez uspeha.
Sredinom 1984. otišao je u penziju. Jednom je, tokom posete drugom sinu u Šandigaru, Pendžabu, slučajno video jednog sadusa u narandžastoj odeći kako prodaje knjige o duhovnosti. Knjige su bile raširene po trotoaru. Iz radoznalosti, Šarma je nasumce izabrao jednu. Dok je listao stranice, iznenada je pročitao sledeće: “Prema Kabirovom shvatanju koncept života je…. Po Miri koncept života je…. Po Meher Babi koncept života je…” Do današnjeg dana Šarma ne pamti šta je koji od njih rekao o životu, jer ga je preplavilo osećanje čuđenja i oduševljenja što je otkrio da postoji ličnost po imenu Meher Baba. To mora da je “Baba Meher” kojeg je njegov sin video, i stoga Džipsijeve vizije nisu bile obmane njegove mašte, već istinsko iskustvo.
Odmah je pitao sadusa da li ima još nešto o Meher Babi. Sadus mu je odgovorio da on lično ne zna ništa o Meher Babi; da on samo prodaje knjige. Šarma mu je ukratko ispričao o svom sinu Džipsiju i vizijama koje je imao o Meher Babi tokom svojih poslednjih dana. To je dirnulo sadusa koji mu je rekao, “Možda ćeš dobiti potrebne informacije o Meher Babi od jednog inžinjera koji se bavi životima svetaca i učitelja.” Zatim je dao Šarmi njegovu adresu i pomenuo kraj, ulicu i broj.
Šarma je požurio da ga pronađe i da sazna nešto više o Meher Babi. Međutim na pola puta tamo je shvatio da je, premda je znao adresu tog čoveka, zaboravio da pita kako je ime tom inžinjeru, što bi mu više pomoglo da ga pronađe. Zato se vratio na mesto gde je sadus prodavao knjige, ali on je već bio otišao. Bio je zapanjen što je sadus uspeo da spakuje sve knjige i ode za tako kratko vreme. Ali ipak ga je tešilo to što je saznao da Meher Baba postoji.
Po povratku u Delhi, pukom slučajnošću, dobio je knjigu Bogo-Čovek C. B. Pardoma. To je bila biografija Meher Babe do 1963. godine. Sada je bio uveren da su “Baba Meher” i Meher Baba jedna te ista osoba, jer je tu bila Babina slika u dugoj beloj odori (sadri).Sve do tada, on nije pominjao svoje otkriće svojoj ženi, jer nije želeo da ona izgubi utešno uverenje da je “Baba Meher” neka važna ličnost i da je njen sin blagosloven što Ga je video u svojim poslednjim trenucima. Ali sada je pokazao ženi Babinu fotografiju i ona je bila veoma srećna što su njene nade bile potvrđene. Oboje su osećali da sada moraju posetiti Meher Babu. Nisu ništa znali o Babinim trenutnim aktivnostima ili boravištu, ali su u knjizi Bogo-Čovek pronašli mapu koja je prikazivala dva ašrama, Meherabad i Meherazad, u blizini Ahmednagara, M.S. Mapa je takođe pokazivala i put železnicom na kojem se videlo da mogu da stignu do Ahmednagara iz Delhija, ako promene voz u Manmadu.
Džipsijeva majka je bila veoma nestrpljiva da što pre vidi Meher Babu, i tako, na osnovu tih oskudnih informacija, oni su rešili da odmah krenu. Šarma, njegova žena i jedan od njihovih sinova otputovali su u Ahmednagar da vide Meher Babu. 27. februara 1985. stigli su na železničku stanicu. Šarma nije znao gde može da se raspita o Meher Babinim ašramima. Upravo tada, na železničkoj platformi, u jednoj od kantina, ugledao je uramljenu fotografiju Meher Babe. Upitao je vlasnika za adresu ašrama i on ga je uputio u Meherabad, u blizini Arangaona.
Porodica je stigla u Meherabad istog popodneva i smešteni su u Donji Meherabad. Tu su pronašli veliku grupu Indijaca i zapadnjaka koji su došli na proslavu Meher Babinog rođendana 25. februara. Svugde je vladalo osećanje ljubavi i sreće. U takvoj atmosferi odanosti, odveli su ih do Samadija Avatara Meher Babe na brdu. Babino prisustvo, koje se ovde uvek oseća, dirnulo im je srce.
Doli Dastur, stanovnica Meherabada, porazgovarala je sa njima.
Ona je čula za Džipsijevu smrt i njegovo spominjanje Meher Babe koje je dovelo Šarminu porodicu u Meherabad. Takođe je čula da oni nameravaju da idu u subotu ujutro, pa im je predložila da obavezno posete Meherazad, Babin dom. Rekla im je da će ih narednog dana tamo odvesti poseban autobus, zajedno sa drugim Babinim ljubavnicima koji borave u Meherabadu. Oni su se oduševljeno složili. Zapravo, prihvatili su tu priliku kao još jedan Babin blagoslov.
U Kancelariji Zadužbine u Ahmednagaru, gde autobus stoji deset ili petnaest minuta, Doli ih je upoznala sa Babinom sestrom, Mani. Takođe je upoznala Mani sa događajima koji su ih doveli u Meherabad. U ime Babine ljubavi Mani je zagrlila svakoga od njih. Dok su sedeli u kancelariji, ispričala im je da je Džipsi zaista bio srećna duša. Ispričala im je priču o svom bratu, Jamšedu, koji je umro sasvim mlad, sa Babinim imenom na usnama. Kada je Baba u Meherabadu čuo za to, slavljenički raspoložen, podelio je pedhase (slatkiše) mandalijima koji su bili sa Njim. Kasnije, kada je Babina majka posetila Meherabad, ona je sa neodobravanjem prokomentarisala ono što je izgledalo kao Babina bezosećajnost prema Jamšedu. Baba je odgovorio, “Draga majko, kada bi znala u kakvom je stanju blaženstva Jamšed sada, ti bi delila velike laddoose.” Mani je zaključila da su svi koji se sete Babe u tim poslednjim trenucima zaista blagosloveni.
Na Sahavasu 1958, Avatar Meher Baba poručio je svojim ljubavnicima, “Tvrdim pred svima Svojim Božanskim autoritetom da svaki onaj koji svojim poslednjim dahom izgovori Moje ime dolazi Meni.“
Iz Kancelarije Zadužbine porodica je produžila prema Meherazadu. Tu je jedan od Babinih najbližih sledbenika, Eruč, poveo porodicu Šarma u Mandali Hol. Takođe ih je odveo u “Plavi Autobus”. (Nakon putovanja po Indiji Plavim Autobusom, Baba je dao da mu se skinu točkovi i da se šasija autobusa zacementira ispred Mandali Hola u Meherazadu. Baba je boravio u njemu tokom svoje izolacije koja je prethodila Novom Životu.)
Nakon nekog vremena svi su se okupili u Mandali Holu. Tokom razgovora sa Babinim ljubavnicima, Eruč je zapitao Šarmu šta je dovelo njegovu porodicu u Meherazad. Džipsijev brat i otac ispričali su svim okupljenima šta se desilo poslednjih dana Džipsijevog života i o tome kako su konačno saznali nešto o Meher Babi.
Šarma je takođe rekao, “Pored onoga što smo vam danas ispričali, imam potrebu da vam kažem još nešto o Džipsiju. Zbog nekih svojih sumnji ovo još nisam ispričao čak ni svojoj ženi.” Gospođa Šarma je izgledala pomalo iznenađena. On je nastavio, “Na prvu godišnjicu Džipsijeve smrti sanjao sam jedan san, čije sam značenje shvatio tek ovoga jutra. U tom snu ja i moja žena odvedeni smo u nekakav hram. Tu je bio jedan čovek, nalik na sveštenika, koji nas je poveo u hram, niz nekoliko stepenica u nekakav podrum. Tu nam je pokazao jednu bistu rekavši nam da je to Džipsijeva bista. Ali kada sam pogledao video sam lice sa velikim brkovima, a to nije mogao biti Džipsi. Tek sada shvatam da je bista koju sam video u snu bila ista kao i ona koju sam danas video u autobusu.“
Gledajući u Eruča nastavio je, “Vi ste mi možda neobavezno pokazali tu bistu, ali me je ona duboko uverila da je Džipsi bio intimno povezan sa Meher Babom. I kakva koincidencija, danas je druga godišnjica Džipsijeve smrti.“
Priče o Babi koje se pričaju u Mandali Holu na duhovit način pokazuju Babino prisustvo, Njegovu ljubav i uticaj. Svaka od njih je jedinstvena, međutim, Džipsijeva priča je na nov način pokazala kako Baba privlači sebi one koji su Mu dragi.
Uveče je autobus odvezao porodicu Šarma nazad u Meherazad. Šarma je kasnije rekao svojoj ženi, “Nadam se da te je moj san sigurno uverio u Džipsijevu blisku vezu sa Meher Babom i da više ne brineš za njega.” Gospođa Šarma je odgovorila, “Na neki način, da, ali u tvom snu sišli smo u podrum, dok smo, da bismo ušli u Plavi Autobus, morali da se popnemo uz dva stepenika.” Šarma je ovo oćutao.
Sledećeg dana je bio petak i toga dana sreli su Mansari na Meherabad Hilu. Tokom razgovora ona ih je pitala da li su posetili muzej. Porodica je odgovorila da nije. Mansari im je rekla da će im ga Nana Ker pokazati. Nana je otvorila vrata i uvela ih niz dve stepenice, a prvo što je privuklo njihovu pažnju, bila je kopija biste iz Plavog Autobusa, koja je stajala sa leve strane. Šarma je pogledao ženu i u njenim očima je video razumevanje. San je pogodio tačno u metu. Ovaj mali događaj ispunio je srce gospođe Šarma ljubavlju prema Meher Babi. Sve njene sumnje su se raspršile. Sada je čitava porodica prihvatila da je Meher Baba Onaj Drevni koji je jednom došao kao Rama.
Neshvatljivi su putevi Meher Babe. U Džipsijevom slučaju izgledalo je neverovatno da neko ko nije fizički video Meher Babu, ili Njegovu sliku, ili bar čuo Njegovo ime, može da ima tako duboku vezu sa Avatarom i da razgovara sa Njim u svojim poslednjim trenucima. Nedostižan je Meher Baba, kao i Njegova ljubav, humor, i milosrđe.
Bal Natu

“Ako new budeš kao oni mali….”
Ovo je priča o drevnoj Ljubavi i mladoj ljubavnici. Negde u Evropi živela je jedna mala devojčica. Bila je lepa i ljupka, i sa svojim plavim očima i kosom koja joj je sezala do kolena, ličila je na anđela koji je sišao sa neke stare slike. Njena lepota nije bila samo spoljašnja, već i unutrašnja. Ne može se reći drugačije nego da je iz nje nešto zračilo.
Njeni roditelji su je voleli još više zbog toga što je bila teško bolesna. Od najranijeg detinjstva patila je od neizlečive bolesti zbog koje je mala velike bolove i bila napola paralizovana. Ali to bi prošlo i ona bi opet trčala i skakutala i bila puna radosti i smeha.
Jednoga dana, kada joj je bilo nešto više od tri godine, majka joj je pokazala sliku u knjizi koju je dobila. Na njoj je bilo lice – lice čoveka, pa ipak ne čoveka, jer na tom licu su blistale oči čija je dubina bila nedokučiva poput Vremena, i iz njih je sijalo Sunce. Majka je pitala devojčicu šta misli ko je to. A dete je sasvim prirodno odgovorilo, “To sam ja”, i sretno se osmehnula.
Majka se zbunila. Kako je to dete moglo da zna? Jer to je bilo lice Meher Babe, koji je rekao, “Ja sam vaše pravo istinsko Sopstvo. Ja sam onaj koji boravi u svakom srcu.“
Nekoliko godina kasnije, majka je otišla na hodočašće na Grob Meher Babe u Indiji, gde svi koji dođu osećaju Njegovo prisustvo kao večnu bezvremenu Ljubav. Kada se vratila donela je devojčici medaljon sa slikom Meher Babe. Devojčica je zasijala od radosti i od toga dana pokazivala je tu sliku svima koje je volela, govoreći im da je to Baba. Većina ljudi je mislila da je to njen otac, ali ona je govorila, “Zar ne znate, On je Bog!“
Jednoga dana, kada je imala sedam godina, došla je kući iz škole plačući i jecajući. “Šta je bilo?” pitala ju je majka. “Baba je Bog, Baba je Bog”, mucala je devojčica neprestano. “Naravno da jeste”, odgovorila je majka, i devojčica se smirila. “Ali zašto zbog toga plačeš?” Devojčica nije odgovorila.
Kasnije, majka je čula od učiteljice šta se dogodilo. Za vreme odmora, devojčica je pokazala sliku svojim drugovima iz odeljenja i rekla im da je On Bog, na šta su deca počela da viču na nju. “Ne, nije! Nije!“
Svi su stali nasuprot njoj i usprotivili joj se, a ona je bila potpuno sama, i ponavljala, “Da, jeste.” To je potrajalo sve dok se učiteljica nije umešala i rekla deci da prestanu da viču na nju. Od tog dana, deca su je prezirala i rugali su joj se kad god su imali priliku. Devojčica nije mogla da shvati zbog čega to rade i zašto su govorili ono što su govorili.
Zato joj je majka ispričala o Isusu: kako je On razapet, jer ljudi nisu verovali u ono što je On govorio o sebi, i da se takve stvari događaju svaki put kada Bog dođe među ljude kao Čovek, i da ne treba da brine, jer će jednog dana ljudi shvatiti.
Devojčici je posle toga bilo strašno žao Isusa, i kada god je videla sliku koja prikazuje put na Golgotu ili raspeće, kakve se često nalaze na raskrsnicama ili duž puteva u Evropi, sakrila bi lice i briznula u plač. Nikakve utehe nisu pomagale, osim ozarenog lica Meher Babe, Voljenog koji je ponovo došao da probudi ljudsko srce.
I ona je čeznula da Ga sretne, da Ga zagrli. Ljubila je Njegovu sliku i brala cveće za Njega i, pored toga što joj je paraliza zahvatala desnu ruku, trudila se da na svojoj flauti odsvira melodiju koju je sam Voljeni komponovao – Guđerati Arti (himna) – koju je mnogo volela. Često bi gledala u daljinu i govorila majci, “Ovo mi znači nešto, ne znam kako da objasnim.“
Srce joj je tiho plakalo za svojim Voljenim, i mnogo puta, dok su se druga deca igrala, ona je sedela u nekom kutku ili stajala, zanesena svojim osećanjima.
Učitelji su se žalili majci da ona ne obraća pažnju na nastavu i da je uvek odsutna duhom, da gleda kroz prozor kao da je ne interesuje ono o čemu se govori. Ali nikakve grdnje nisu mogle da je trgnu i što su je više prekorevali, više se povlačila u sebe. Njene patnje bile su zaista velike.
Kada joj je bilo samo devet godina, Voljeni ju je, u svojoj samilosti, uzeo u svoje naručje. Umrla je 17. januara 1987. Zvala se Nina.
AVATAR MEHER BABA KI JAI!
V.F.