"Čovek planira…"

Prišao sam Babi 1971. Dok sam čitao Bogo-Čoveka osećao sam da je sve to istina, ali sam i dalje težio drugim iskustvima uz pomoć droge. Tada je Baba rešio da skrene moju pažnju na sebe. Jedne večeri doživeo sam iskustvo koje mi je pomoglo da spoznam da je Meher Baba Bog. Zapravo, te reči, “Meher Baba je Bog”, su spontano izletele iz mojih usta. U mom mozgu došlo je do nekog kratkog spoja i ja sam prihvatio Babu.

Nakon deset godina počeo sam da razmišljam o odlasku u Indiju, ali moj cilj je bio da pokrenem jedan istraživački projekat i definišem teze za svoj diplomski rad. Odlazak na hodočašće u Meherabad bilo je dodatno zadovoljstvo pored obavljanja posla u Indiji. U to vreme bilo mi je potrebno da opravdam odlazak na takav put nekim legitimnim i svetovnim razlogom.

Moje putovanje od Bombaja do Ahmednagara je bilo veoma jednostavno, Baba je svo vreme bio uz mene. Pošto nisam imao gotovo nikakvih kontakata sam Babinim društvom u S.A.D. nisam ništa unapred rezervisao i stigao sam u zgradu Zadužbine bez ikakve najave. Međutim, sve je proteklo glatko i ja sam se prijavio u Pilgrim Centar na nedelju dana pre nego što krenem u planine i nastavim sa svojim poslom.

Naravno, nakon nedelju dana nisam želeo da odem, ali sam na Đelum ekspresu rezervisao kartu za Nju Delhi i osećao se obaveznim da nastavim put ka svojim akademskim ciljevima. Nerado sam se ukrcao na voz. Zapravo, ukrcao sam se dva puta, jer svaki put kada sam ušao, prilikom provere karte rečeno mi je da sam u pogrešnom kupeu. I tako sam sišao i zaputio se ka onome za šta sam smatrao da je pravi vagon kada su me još jednom poslali u drugi kupe. Još uvek sam išao od jednog do drugog vagona kada je voz počeo da kreće, a ja sam još uvek bio na platformi. Panična pomisao da uskočim u voz koji se već kretao prošla mi je kroz glavu, ali su sva vrata bila zatvorena, a voz je išao i suviše brzo. Frustriran, okrenuo sam glavu i video jednog čoveka kako mi se osmehuje. Uzvratio sam mu osmehom.

Umesto da pokušam da se ubacim na sledeći voz narednog dana, odlučio sam da ostanem u Meherabadu i i odjednom sam shvatio da sam zbog toga i došao u Indiju. Jednom sam čuo kako je Baba rekao Adeli Volkin “Ja sam tvoja teza”. Tako je bilo i sa mnom.

Ros Vilijams

DOLINA SREĆE I VRH RADOSTI

15. avgusta 1981. jedna fabrika u Ahmednagaru odlučila je da organizuje piknik u čast proslave Dana Nezavisnosti. On se održavao u “Dolini Sreće” u blizini Dongargana, oko 25 kilometara od Ahmednagara. Porodice zaposlenih trebalo je da se odvezu u Dolinu Sreće posebnim autobusima.

Jedan od zaposlenih, inžinjer mehanike iz Simle, jedne stanice na Himalajima, suviše dugo se spremao i kada je stigao na mesto polaska sa svojom porodicom, autobusi su već bili otišli. Oni su odlučili da iznajme rikšu, jer su znali da Dolina Sreće nije daleko, iako nisu znali gde se tačno nalazi.

Ali, pošto njihov Marati (lokalni jezik) nije bio najbolji, kada su rekli vozaču rikše da ih odveze u Dongargan, on ih nije razumeo i mislio je da kažu Arangaon. Tako ih je odveo u Pilgrim Centar, deset kilometara daleko u suprotnom pravcu.

Kada su stigli pomislili su, kako je lepa Dolina Sreće! Deca su pitala hoće li piknik uskoro početi; upravo tada je nadzornikova žena shvatila da je pre nekoliko meseci dolazila tu da primi Babin daršan zajedno sa svojom religioznom majkom. Iako njen suprug nije znao za Babu, čitava porodica je krenula uz brdo da primi Babin daršan u Samadiju pre nego što nastave svoj put u Dolinu Sreće.

Odlučili su da se vrate na autobusku stanicu u Ahmednagaru, a zatim uhvate autobus do Doline Sreće. Oni su se ukrcali na autobus i kupili karte za Dongargan, odakle su mogli da stignu peške do Doline Sreće. Kada se autobus zaustavio na jezeru Pimpalgaon, koje je u to vreme bilo puno vode, i kada su u blizini videli šumarak, pomislili su da su stigli. Umesto da pitaju gde se nalazi Dongargan jednostavno su pitali mogu li da siđu sa autobusa. Kondukter je rekao da mogu i porodica je sva srećna sišla i krenula prema šumarku. Tamo su pronašli jednu lepu staru zgradu okruženu prekrasnom baštom i počeli da traže mesto koje su njihovi prijatelji odabrali za piknik.

Kako se ispostavilo, oni su otišli do jedne stare pumpne stanice koju su Britanci izgradili dok je jezero Pimpalgaon korišteno kao rezervoar. Jedan od radnika je došao do njih i pomislio da su to Babini ljubavnici koji su se izgubili i pokazao im put u Meherazad. Još jednom, nedovljno poznavanje jezika ih je prevarilo. Nisu bili u stanju da objasne gde žele da idu, a nisu ni razumeli da im on ne pokazuje put u Dolinu Sreće. I tako su prešli pešice tri kilometra i stigli do verande ispred Mandali Hola u sred gomile hodočasnika.

Kada sam video ovu Indijsku porodicu, krenuo sam do njih i rekao “Jai Baba”. Kako mi nisu odgovorili, jednostavno sam rekao “Namaste” (indijski  pozdrav) i pitao ih šta ih je dovelo u Meherazad.

Kada sam čuo njihovu priču i primetio “koincidenciju” koja ih je odvela u Meherabad i Meherazad u istom danu, ispričao sam im ko je Baba. Pošto je ovo bio izuzetan slučaj, odveo sam ih u Babinu sobu u kojoj su se poklonili i ponovo primili Babin daršan. Bilo je vreme za čaj, i ja sam im rekao da popiju čaj kao prasad od Babe, što su oni i učinili.

Nakon toga, vratili su se u Ahmednagar. Iako nisu stigli u Dolinu Sreće, bili su zaista srećni što su umesto toga stigli na “Vrh Radosti”. Nisu nas ponovo posetili, ali možda ih je Baba pomoću takvih slučajnosti, duhovito ih dovodeći putem nesporazuma do svojih stopala, stavio na “listu čekanja” za svoj sledeći Dolazak!

Bal Natu

SAPUN ZA MOHAMEDA

Džejmi i ja planirali smo da odemo u Indiju na Amartiti 1981.

Došli smo na ideju na nabavimo komad sapuna iz Hotela Vendom u Bostonu, u kojem je boravio Baba, i da ga odnesemo mastu Mohamedu kao prilog za njegovu kolekciju. (Mohamed, Bogo-opijena osoba petog nivoa koji živi u Meherabadu, je poznat po svojoj sklonosti ka sakupljanju sapuna. – Izd.)

Ispostavilo se da je, iako ta zgrada još uvek postoji, jedan njen deo pre nekoliko godina srušen zbog neophodnog renoviranja i da to, zapravo, više nije hotel, već se u toj zgradi nalaze poslovni prostori, prodavnice i jedan prilično otmen Kafe Vendom. Pomislili smo da ćemo možda tamo pronaći neku parfimeriju, ili neku prodavnicu koja prodaje i sapune, ali takve nije bilo. Zato sam predložila da svratimo u taj kafe na piće i istražimo mogućnost da kupimo ili na neki način nabavimo komad sapuna iz te zgrade, ali su svi naši napori bili uzaludni.

Najzad nam se učinilo da je jedini način da ukrademo sapun iz toaleta. To je zapravo predložio Džejmi, ali ja sam mislila da Babi to verovatno neće smeteti, pošto je naša namera bila da usrećimo jednog od Njegovih najomiljenijih masta. I tako smo otišli. Naručili smo piće, ja sam otišla u toalet – i tamo našla tečni sapun!

Na kraju smo kupili neki sapun, odneli ga u Vendom, i prošetali s njim po predvorju ponavljajući Babino ime. Kada smo došli u Indiju dali smo ga Mohamedu – koji nije bio ni malo impresioniran.

Međutim, po povratku u Sjedinjene Države, prilikom posete mojim roditeljima, raspremala sam jedan orman koji sam koristila od vremena kada mi je bilo nekih sedam godina. Bio je pun pokidanih igračaka i sličnih stvari koje sam skupljala – i u tom ormanu pronašla sam komad sapuna, u originalnom pakovanju, iz Hotela Vendom! Tu je stajao najmanje petnaest godina, a možda i duže.

Prilikom naše sledeće posete Indiji 1982, sa velikim očekivanjima ponudili smo ovaj “posebni” sapun Mohamedu. Iako je on dobro poznat po tome što čuva bezbrojne sapune, sve brižljivo upakovane, na naše veliko iznenađenje on nam je sa osmehom vratio sapun. Značenje ovog njegovog postupka poznato je samo Babi, ali u svakom slučaju, nadam se da se On slatko nasmejao dok smo kružili predvorjem Kafea Vendom sa komadom sapuna! Babin smisao za humor je neverovatan!

Pegi Njuel

TRAJNI ZNAK

Otkada znam za sebe, želeo sam da se istetoviram, i od vremena kada sam prišao Meher Babi, želeo sam da istetoviram na sebi Njegov lik. Pre nekoliko godina, kada sam zaključio da to neće biti loše ako se dobro napravi, počeo sam da tražim najboljeg majstora za tetoviranje. Nakon dužeg traganja čuo sam da onaj kojeg smatraju najboljim živi u mom gradu. Zakazao sam sastanak sa njim, i nakon mnogo sati rada i nekoliko probnih crteža, došli smo do jednog koji nas je obojicu zadovoljio. To je bilo maja 1982. Mnogo sam brinuo o tome da tetovaža možda neće ličiti na Babu, ali nakon što je umetnik shvatio prirodu moje veze sa Njim, potrudio se koliko god je mogao da taj lik zaista liči na Njega.

Konačno, došao je dan posle kojeg više nije bilo povratka – nakon toga istetovirani lik će biti sa mnom, dobar ili loš, do kraja mog života – i tako, sav ustreptao, ušao sam u njegovu radnju. Svi prisutni ostavili su svoje poslove da bi videli kako on iscrtava probni crtež na mojim grudima (preko srca, razume se). Biciklisti, mornari i službenici mnogo su pričali o Babi i jednom čudnom tipu koji je došao da istetovira Njegov lik na grudima. I tako sam se upustio u dugu raspravu o tome šta je Učitelj i o povratku Avatara među nas. Nekima je to bilo veoma čudno, ali drugima je ta ideja bila interesantna i podržavali su je. Pa ipak, još uvek sam se pribojavao konačnog rezultata.

Igla je pripremljena i umetnik mi je prišao. Ja sam se usrdno molio da ne napravim veliku grešku, i da On bude zadovoljan. Odjednom sam začuo neku muziku, i u trenutku kada sam osetio prvi ubod iglom, čuo sam na radiju pesmu “Dobrodošao u moj svet” (jedna pesma koju je Baba voleo i učinio svojom tako što je reči pokazivao gestovima za vreme slušanja te pesme). Zaplakao sam, a umetnik me pitao da li je zaista toliko bolno. Uveravao sam ga da nije.

Trebalo mu je trostruko više od uobičajenog vremena koje je potrebno za izrađivanje tatua te veličine, da bi bio siguran da je dobar, i nakon što je završio, rekao mi je da se pogledam u ogledalo. Kada sam ugledao Babin predivni lik neizbrisivo urezan na mom srcu, još jednom se začula pesma “Dobrodošao u moj svet”, uveravajući me da Božanski Voljeni nije nezadovoljan rezultatom.

Rekli su mi da je tetovaža kao i rana (da bi se ubacila boja koža mora da se otvori) i da treba da očekujem da se preko nje stvore kraste, koje će potrajati nedelju ili dve dana.

Ostavio sam flaster preko slike, kao što mi je rečeno, prva dva dana, ali kada sam ga skinuo, otkrio sam da je Babin lik bio savršeno čist, iako je svud oko njega (tamo gde je bio flaster) moja koža bila prekrivena krastama. Kada sam se vratio u radnju nekoliko dana kasnije na kontrolu, svi su bili zapanjeni zbog ovoga osim jedne od asistentkinja koja je veoma pažljivo slušala kada sam pričao o Babi. Ona je rekla, “Naravno da nema kraste. Baba ne bi  voleo da Njegovo lice bude pokriveno krastama, pa ih je pomerio na drugo mesto, ispod flastera.“

Još jedan čovek, koji nije bio tamo onog dana, divio se lepoti slike i rekao, “Nadam se da će taj žBabaž ceniti trud koji si uložio da istetoviraš Njegov lik na grudima; ti mora da ga stvarno voliš!” Tada je umetnik rekao, “Znam da mu se sviđa ta tetovaža; osećao sam njegovo prisustvo svo vreme dok sam je radio. On mi je pomogao da dobro obavim posao. Sigurno si zbog toga plakao kada sam počeo da radim, zar ne? Zato što mu je toliko stalo?” Rekao sam mu da je tako.

Džon Mijak

BABINA NEVEROVATNA BRIGA

31. januara 1983, tokom četrnaestog obeležavanja Amartitija (dana kada je Večiti Saputnik, Meher Baba, napustio svoje telo da bi još intenzivnije živeo u srcima svojih ljubavnika) sedeo sam na svom uobičajenom mestu u nizu stolica pod jednim drvetom u blizini Samadija i gledao ka njemu. Negde oko jedanaest sati pre podne, pridružili su mi se troje starijih Babinih ljubavnika iz Pune. Oni su svi pretrpeli moždane udare i zbog toga su se teško kretali, tako da su namerno izabrali mesto ispred Samadija gde su mogli da sede i u potpunosti se skoncentrišu na svog Voljenog. Dok smo tako sedeli, primetio sam jednog zapadnjaka (za kojeg sam znao da je lekar po profesiji) kako mi daje znak da jedno od njih troje, a to je bila žena u pedesetim godinama, ima nekih problema. Okrenuo sam se i video da se žena zateturala, a zatim onesvestila.

Pre nego što sam mogao bilo šta da učinim, jedna žena koja je sedela u blizini, prišla joj je sa mirišljavim solima. Zatim je došla još jedna žena, noseći prašak koji se u Indiji koristi da bi kod onesvešćenih ljudi sprečio grč vilice, i utrljala ga u njene desni. Kako se desilo da su se ti ljudi našli u blizini sa upravo tim stvarima kod sebe – mirišljavim solima i tim praškom – ostaje za mene jedno od onih malih Babinih “čuda” kojima on iskazuje neverovatnu brigu o svojim ljubavnicima.

Pošto je žena i dalje bila u nesvesti, rekla je samo dve reči, “Maza prasad?” (“Gde je moj prasad?”) . Sedela je zatvorenih očiju, sa svojim dragocenim Amartiti prasadom u rukama, i kada je pala u nesvest, prasad je pao na zemlju. Ali, uprkos gužvi koja je nastala oko nje niko nije zgazio prasad i neko od ljudi se odmah sagnuo i stavio joj prasad natrag u ruke, na šta je ona, zadovoljno, ponovo sklopila oči.

Upravo tada primetio sam da u blizini stoji jedan Babin ljubavnik koji je izgledao kao rvač. Pitao sam ga da li bi mogao da odnese tu ženu do šatora za prvu pomoć koji je bio postavljen upravo zbog takvih prilika. Složio se, ali pre nego što je to uspeo da učini, dvojica ljudi su samoinicijativno prišli da pomognu (jedan zapadnjak koji je prvi primetio tu ženu, i jedan istočnjak), tako da su je njih trojica zajedno sa lakoćom podigli iz stolice i odneli do šatora. Nakon nekog vremena osećala se dovoljno dobro da je mogla da siđe niz brdo i otišla je iz Pune te večeri kao što je i planirala.

Čini mi se da je, od trenutka kada se ta žena onesvestila, Baba obezbedio sve što joj je potrebno, i da je svo vreme dok smo joj mi prižali spoljnju pomoć, Baba bio uz nju i brinuo se o njoj.

Diveći se Babinoj pomoći koja je stigla u pravom trenutku, nastavio sam da sedim u svojoj stolici okrenut prema Samadiju. Posmatrao sam lica Babinih ljubavnika obasjana Njegovom ljubavlju i njihovu radost što se nalaze u boravištu Voljenog tog naročitog dana. U blizini, na Sabha Mandapu – jednoj velikoj, otvorenoj, četvorougaonoj platformi – ceremonijal-majstor je predstavljao izvođače koji su došli da pevaju ili igraju za svog Voljenog.

Prošlo je još neko vreme pre početka petnaestominutnog ćutanja. Jedna mala grupa Babinih ljudi radila je u Grobnici. Oni su pomagali hodočasnicima pri polaganju cveća i davali svakome prasad, ljubazno ih moleći da se ne zadržavaju u svetilištu. Pre podneva očistili su Samadi od svih opalih latica, suvog lišća i komadića kanapa kojima su pokloni bili vezani.

Jedan od pomagača izašao je, noseći žensku torbicu. Došao je pravo kod mene i dao mi je. Užurbano me zamolio da se pobrinem za nju, i pre nego što sam uspeo da ga bilo šta pitam, vratio se svom poslu.

Bila je to lepa, skupocena torbica i neko ju je sigurno ostavio dok se klanjao Babi. Međutim, činilo se da je ljubav Avatara koja je stigla kao odgovor učinila da ta osoba zaboravi na svoja svetovna “dobra”. Otvorio sam torbicu, nadajući se da ću u njoj pronaći odgovor na pitanje kome pripada – dokumenta, pisma, itd. Umesto toga našao sam novac – negde oko 300 rp. i još neke sitnice, kao na primer ukosnice. Po tome sam zaključio da torbica pripada nekoj Indijki.

Brzo sam napisao poruku koju sam zajedno sa torbicom hteo da pošaljem ceremonijal majstoru – i zamolio ga da saopšti publici da je pronađena jedna torbica i da vlasnik treba da dođe po nju. Ali dok sam završavao poruku, pomislio sam da nije umesno davati takvo obaveštenje u sred Babinih pesama i duhovne muzike. Zato sam je pocepao i napisao drugu poruku, u kojoj sam naveo da, ako mu se iko obrati sa molbom da objavi da je izgubljena jedna torbica, treba da kaže toj osobi da je torba nađena i da će biti vraćena posle Artija, na kraju podnevnog programa.

Upravo tada sam video Nadžu Kotval, i pomislio da je ona prava osoba kojoj je trebalo poveriti zadatak da pronađe vlasnicu torbice i da joj je preda. Pozvao sam Nadžu i zamolio je da mi učini tu uslugu. Otvorio sam torbicu i pokazao joj novac, u šali joj rekavši da ga ne dira.

Upravo kada sam hteo da joj dam torbicu, video sam kako mi prilazi jedna lepo obučena mlada žena. Ona je uljudno rekla, “To je moja torbica!” Bio sam zapanjen, ali sam impulsivno rekao, “Ima li u njoj ukosnica?” Sa blagim osmehom na licu rekla je, “Da.” Način na koji je to rekla uverio me je da mi drugi dokazi nisu potrebni, i dao sam joj torbicu. Nije pogledala u nju da proveri koliko ima novca, već se umesto toga okrenula ka Samadiju Voljenog Babe, poklonila mu se u znak zahvalnosti, i otišla da prati program. Savršeno usklađeno vreme!

Mnogi slični događaji dešavaju se za vreme Amartitija, i govore nam o sveznanju i sveprisutnosti Avatara Meher Babe. Večiti Voljeni ispunjava srca svojih ljubavnika svojom slatkom ljubavlju, ali kada oni postanu opijeni tom ljubavlju, On se brine o njima i njihovim stvarima.

Bal Natu

UNUTRAŠNJI ODNOS SA BABOM

Sledeći uputstva Meher Babe moja porodica se preselila na Mirtl Bič da bismo vodili brigu o Meher Cetru na Jezerima i Elizabetinoj kući u gradu, dok su Elizabeta i Norina bile u Indiji. Tamo smo proveli godinu dana, od 12. septembra 1948. do 12. septembra 1949.

Tokom našeg boravka na Mirtl Biču, bio sam veoma zauzet mnogim poslovima u Centru, ali sam skoro svakoga dana nalazio dovoljno vremena da odem na jedno predivno mesto gde je trebalo da bude sagrađena kuća za Babu i da provedem nekoliko trenutaka posmatrajući jezero i okean u daljini, pokušavajući da pronađem talasnu dužinu Babe koji se nalazio u dalekoj Indiji.

U tim dragocenim trenucima osećao sam posebnu vezu sa Babom. Činilo mi se kao da je On svestan toga da želim da od srca uspostavim kontakt sa Njim, i da mi uzvraća svojom ljubavlju i svojim prisustvom. Ponekad, dok sam razmišljao o tim trenucima sa Babom, pitao sam se da li je zaista tako, ili je sve to samo u mojoj mašti.

Oko godinu i po dana kasnije, 1952. kada je Baba boravio u Centru, dao mi je odgovor na to. Jednoga dana ukrcao je celu našu porodicu u jedan auto – karavan koji se nalazio u blizini kuhinje, a zatim uputio Adija da nas odveze pored jezera do Njegove kuće. Dok smo izlazili iz auta, Baba je pokazao rukom, a mi smo rekli, “Da, Baba, pogled je prekrasan.“

Tada je On brzo otišao do stepenica koje su vodile na trem kuće i popeo se uz njih, okrenuo se ka nama kada je stigao do vrha, i pucnuo prstima da bi skrenuo moju pažnju. Kada sam pogledao u Njega, On je podigao desnu ruku, savio je u laktu, i ispružio kažiprst. Tada je polako spustio ruku i pogledao u mene sa izrazom lica koji kao da je govorio: “Da li shvataš?” Odmah sam shvatio na šta misli i uzviknuo, “Pa, Baba ti me podsećaš na to kako sam dolazio ovde i mislio na tebe!” On je potvrdno klimnuo glavom i pokazao nam rukom da pođemo za Njim u Njegovu kuću.

Tako je Baba potvrdio da je unutrašnji odnos sa Njim stvaran, a ne samo proizvod naše mašte.

Darvin Šou