Odeljak I

Stupanje u stvarnost unutrašnjeg života

Prednost i ograničenja spuljašnjeg pristupa

lako je dostignuće Istine konačna sudbina svih ljudi, malo je onih koji su dovoljno pripremljeni za nju. Um svetovne osobe pomućen je gustim naslagama sanskara, koje se, da bi tragalac uopšte mogao da kroči na spiritualnu stazu, moraju svesti na razumnu meru. Strogo praćenje spoljašnjih obrazaca religijskih rituala i ceremonija je uobičajeni postupak za olakšavanje sanskaričkog tereta.

Stupanj spoljašnjeg prihvatanja religijskih zapovesti i tradicija je poznat kao šairat (shairat), ili karma-kanda. On podrazumeva svakodnevnu molitvu, obilazak svetih mesta, izvršavanje dužnosti onako kako ih nalažu sveli spisi, te življenje u skladu sa strogo utvrđenim etičkim kodeksom kojeg je iznedrila moralna svest tog doba. Spoljašnji pristup je na svoj način koristan, jer stvara odgovarajuću atmosferu za razvoj duhovne discipline, ali nije uvek lišen negativnih posledica. Ponekad čini osobu krutom, suvoparnom i uštogljenom, i pothranjuje u njoj neku vrstu suptilnog samoljublja. No, većina ljudi je, i pored svega toga, privržena spoljašnjerm prihvatanju religije, jer nalazi da je to najlakši način za umirivanje nečiste savesti.

Realnosti unutrašnjeg života

Duša provede nekoliko života učeći lekcije spoljašnjeg prihvatanja. Ali doći će trenutak kada će se ona, zamorivši se od svega toga, okrenuti realnosti unutrašnjeg života. Za svetovnu osobu koja se odlučila za ovaj uzvišeniji oblik traganja kažemo daje postala poklonik. Kao što insekt prolazi kroz razne metamorfoze da bi dospeo do sledećeg stadijuma razvoja, tako i poklonik, prošavši fazu spoljašnjeg prihvatanja (šairat ili karma-kandu) nastavlja dalje stazom duhovne emancipacije, koja je poznata kao tarikat (tarqat), ili adiatma-marga (adhyatma-marga). U ovoj višoj fazi, poklonika više ne zadovoljava spoljašnjc prihvatanje određenih pravila, već on želi da razvije osobine koje će njegov unutrašnji život učiniti duhovno lepim.

Ograničenja konvencija

Sa stajališta realnosti unutrašnjeg života, život zasnovan na spoljašnjem prihvatanju često je duhovno jalov, a život koji odstupa od ovakvog krutog prihvatanja neretko se odlikuje duhovnim bogatstvom. Čovek, ulažući napore da se prilagodi ustaljenim šemama i konvencijama umesto da se bavi istinskim i trajnim vrednostima, potpada pod vlast lažnih ili iluzornih vrednosti. Ono što je društveno ustanovljeno i opšte priznato ne mora uvek da bude zdravo i u duhovnom smislu. Dešava se upravo suprotno. Mnoge konvencije, kao delo prosečnih umova, duhovno neizgrađenih pojedinaca, nisu ništa drugo do iluzorne vrednosti. Najveći broj konvencija ima iluzornu vrednost zbog toga što su krojene po meri prošeka. Ovo, pak, ne znači da konvencije nemaju apsolutno nikakvu vrednost.

Oslobađanje od konvencija zaslugom kritičkog razmišljanja

Ljudi se pokadšto okreću nekonvencionalnim stvarima samo da bi iskočili iz uobičajenih okvira. Nesvakidašnjost njihovih težnji i interesovanja pomaže im da zadovolje i osete svoju izdvojenost i različitost od ostalog sveta.  Nekonvencionalne stvari su neretko privlačne samo novine radi. Iluzorna vrednost običnog i ustaljenog vremenom gubi čar, pa čovek, umesto da se okrene istinskim i trajnim vrednostima, teži da pripiše iluzornu vrednost stvarima koje nisu ustaljene i uobičajene.

Prerastanje stupnja spoljašnjeg prihvatanja je mnogo veći korak od pukog mehaničkog prebacivanja s konvencionalnog na nekonvencionalno, jer je to samo jedna nekritička reakcija, koja, kao takva, ne može da doprinese životu u slobodi i istini. Oslobođenost od konvencija, kojom se odlikuje život poklonika, ne javlja se kao posledica nekritičke reakcije, nego kao rezultat kritičkog razmišljanja. Oni koji bi da nadrastu stupanj spoljašnjeg prihvatanja i da zakorače u uzvišeniji život unutrašnje realnosti, moraju da nauče da razlikuju lažne od pravih vrednosti, i to nezavisno od konvencionalnosti i nekonvencionalnosti.

Razlikovanje između istinitog i lažnog

Stoga, prelazak iz shairata (karma-kanda) u tariqat (adhyatma-marga) ne treba shvatiti samo kao prestanak spoljašnjeg konformizma. To nije samo zamena konvencionalnog za nekonvencionalno, uobičajenog za neuobičajeno. To je definitivan prestanak nekritičkog prihvatanja postojeće tradicije i početak novog načina života koji će se zasnivati na razboritom uočavanju razlike između bitnog i nebitnog. To je skok sa stupnja neznanja na stupanj kritičke promišljenosti. Na stupnju spoljašnjeg prihvatanja, spiritualno neznanje individue toliko je veliko da ona ni ne shvata da živi u neznanju. Ali kada se probudi i krene stazom, ona će, shvativši da ne zna, početi da oseća potrebu za istinskim znanjem. U početnim stadijumima svog nastojanja da dostigne znanje, ona će se služiti intelektom da bi razlučila trajno od prolaznog, istinito od lažnog, stvarno od nestvarnog, bitno od nebitnog.

Propast jalovih ubeđenja

Za duhovnog poklonika, međutim, čisto intelektualno razumevanje pokazaće se nedovoljnim, odnosno, javiće se potreba da svoj u intelektualnu analizu uskladi sa praktičnim životom. Sa duhovne tačke gledišta važna je praksa, a ne teorija. Ideje, verovanja, stavovi, gledišta, ili doktrine kojih se ljudi intelektualno pridržavaju čine površinski sloj njihove ličnosti. Ljudi veruju u jedno, a čine drugo. Oslanjajući se na svoja jalova ubeđenja, pate od iluzije kako su duhovno napredni, dok, u stvari, još nisu ni započeli duhovni život.

Vera i religijske dogme

Dešava se da i dogma, ukoliko je čovek brani sa žarom, indirektno privuče iskustvo koje će mu otvoriti vratnice spiritualnog Života. Čak i na stupnju shairata, ili karma-kande, nije retkost da privrženost religiji postane izvor nadahnuća za mnoga nesebična i plemenita dela. Jer, dokle god postoji slepo prihvatanje dogmi, dotle postoji i gorljivost i oduševljenje kao dinamični element svake verske ideologije. Vera i religijske dogme imaju prednost nad intelektualnim stavovima i doktrinama, jer obuhvataju ne samo intelekt, već i srce. Za razliku od čisto teorijskih spekulacija, one uključuju znatno veći deo ličnosti.

Dogme su često štetne

Vera i religijske dogme su, gledano u celini, kako izvor dobra tako i izvor zla, budući da je viđenje koje nameću dogme neretko zamagljeno usled degeneracije ili pak potpunog izostanka kritičkog rasuđivanja. Iako su vera i religijske dogme ponekad donosile korist pojedincu ! zajednici, mnogo češće su činile štetu. Mada su u odanosti veri i dogmama zastupljeni i um i srce, u svemu tome se krije i jedan ozbiljan nedostatak-oboje deluju u odsustvu kritičkog osvrta. Otuda praćenje religijskih dogmi ne daje u potpunosti povoljan rezultat.

Potreba za prevođenjem teorije u praksu

Kada se čovek odrekne ranije nekritički prihvaćene vere i religijskih dogmi u korist pogleda i načela kojima posvećuje svoju misao, došlo je do izvesnog napretka – utoliko što njegov um sada počinje kritički da preispituje svoja uverenja. On ih, međutim, više ne brani sa tolikim žarom i oduševljenjem kao što je ranije branio verska ubeđenja. Ako su novonastala uverenja lišena emotivnog podsticaja, ona ostaju vezana za površne aspekte ličnosti, i labavo, poput ogrtača, prianjaju za čoveka. Um se sada oslobodio uticaja neoplemenjenih emocija – ali je takvo postignuće prečesto praćeno žrtvovanjem učešća srca. Međutim, da bi rezultati kritičkog razmišljanja postali duhovno plodonosni, mora se ponovo pokrenuti i oživeti učešće srca. Drugim recima, ideje nastale nakon kritičkog preispitivanja moraju se uključiti u aktivan život da bi bile sasvim plodonosne. Uključene u procese aktivnog života, ideje doživljavaju zdravu transformaciju i postaju jedno sa tkivom života.

Kritičko i kreativno razmišljanje uravnotežava

Prelazak sa spoljašnjeg prihvatanja (šairat, karma-kanda) na život u kome prevashodni značaj imaju unutrašnje vrednosti (tariqat ili adhyatma-marga) um i srce sastoji se iz dva stupnja: 1) oslobađanje uma od inercije nekritičkog prihvatanja zasnovanog na šlepom imitiranju i pobuđivanje kritičkog razmišljanja; i 2) uvođenje rezultata kritičkog rasuđivanja u praktičan život. I, napokon, da bi bila plodonosna, misao treba da postane ne samo kritička nego i kreativna. Razvoj kritičke i kreativne misli je vrsta duhovne pripreme. Kroz nju čovek usavršava one ljudske kvalitete koji doprinose uravnotežavanju uma i srca, i, naposletku, oslobađanju nesputanog Božanskog Života.