Duhovni život

Istinska karma-yoga

U pravoj karma-jogi, ili životu savršenog delanja, postoji prava usklađenost između materijalnog i duhovnog aspekta života. U takvom životu svest nije sputana svetovnim i materijalnim stvarima, ali istovremeno ne izbegava da živi životom svakodnevnice. Umu se ne dopušta da uroni u materijalni život želja koje ga nagrizaju, niti da se uljuljka u duhovnom blaženstvu. Koristimo ga da bi se suočili sa problemima života i uhvatili se s njima u koštac sa duhovnog stanovišta.
Materija kao instrument ispoljenja duha

Pravilna usklađenost između materijalnih i duhovnih aspekata života ne može se ostvariti ako im se prida podjednaka važnost. Ne može se uzeti mera materijalnog – i mera duhovnog i onda izbalansirati. Duh mora da ima, i uvek će imati, nesumnjivu prednost nad materijom; na delu, međutim, ta prednost se ne ispoljava tako što se izbegava i odbacuje materijalno, već tako što se materija koristi kao sredstvo za ispoljenje duha. U dobroj ravnoteži materija ne nameće svoje pravo, nego igra ulogu fleksibilnog instrumenta ispoljenja duha. Baš kao što je muzički instrument vredan samo kada kroz njega odzvanja pesma muzičara a postaje smetnja ako ne služi toj svrsi, tako materija dobija na vrednosti samo kada kroz nju slobodno protiče istinski kreativni život, a gubi vrednost kada mu se suprotstavi.
Duhovnost iziskuje podređenost materije a ne njeno uklanjanje

Zahvaljujući raznovrsnim željama uma, materija nastoji da prida sebi važnost koja joj ne pripada. Za pijanicu vino je sve; za pohlepnog je gomilanje novca od najveće važnosti; a za koketu je potraga za čulnim doživljajima najviši smisao života. Na ovim primerima vidimo kako, kroz raznovrsne žudnje uma, materija, postajući prekomerno nametljiva, sprečava izražavanje duha. Da bi se duhu povratilo dostojanstvo nije potrebno odbacivati materijalno, već ga treba iskoristili za duhovne potrebe.

To je moguće ostvariti tek kada duh, oslobođen od svih žudnji, postane potpuno svestan svog pravog položaja. Tada čovek može i dalje posedovati materijalna dobra, ali će prestati da se vezuje za njih. Služiće se njima kao sredstvima za ostvarenje duhovnog života, ali ga one više neće ni očaravati niti mu donositi brige. On je došao do saznanja da materijalna dobra sama po sebi ne sačinjavaju suštinu života. Tako on može nastaviti da živi u svojoj materijalnoj i društvenoj sredini ne žudeći za njom i, nevezan kakav jeste, biće sposoban je da podredi svojim duhovnim ciljevima.
Sloboda duha ispoljena putem vlasti nad materijom

Jednom kada je postignuta prava usklađenost materije i duha, više nema te oblasti života kroz koju se božansko ne može izraziti. Prestaje potreba da se beži od svakodnevnog života i njegovih zapleta. Sloboda duha koja se izražava kroz izbegavanje dodira sa svetom i povlačenje u kakvu pećinu je negativna sloboda. Ukoliko je takvo povlačenje privremeno, sa svrhom da se rezimiraju svetovni doživljaji i razvije nevezanost, onda ono ima svojih prednosti. Daje nam vremena da predahnemo, da povratimo dah u životnoj trci. Ali ako se čovek povlači u strahu od sveta ili zbog nedostatka poverenja u duhovnost, onda takvo povlačenje ne pomaže postizanju stvarne slobode. Stvarna sloboda je izvorno pozitivna i mora se izraziti kao prirodna dominacija duha nad materijom. To je istinski duhovni život.
Duhovnost obuhvata život u celini

Život duha je izraz Beskonačnog, i kao takav ne priznaje veštački postavljene međe. Istinsku duhovnost ne treba brkati sa kratkotrajnom ponesenošću nekom novom modom. Na nju ne utiču nikakvi ˝izmi˝. Ljude koji traže duhovnost izvan života, kao da ona nema nikakve veze sa materijalnim svetom, potraga neće odvesti nikuda. Sve veroispovesti i svi kultovi ističu važnost nekog fragmentarnog aspekta života, ne uzimajući u obzir da je istinska duhovnost celovita. Čovek neće pokazati duhovnost tako što će se interesovati za neku imaginarnu, usku i posebnu oblast života, jer je bit duhovnosti jedan obuhvatan prosvetljen odnos prema svim raznovrsnim životnim situacijama. Duh pokriva i obuhvata život u celini. Božanskoj igri mogu se potčiniti sve materijalne stvari ovog sveta; a tako potčinjene, one postaju saveznici samopotvrđivanju duha.
Telesnost nije neminovno prepreka duhovnom životu

Materijalne stvari imaju manju ili veću vrednost u zavisnosti od uloge koju igraju u duhovnom životu. Stvari same po sebi nisu ni dobre ni loše. Materijalne stvari postaju dobre ili loše u zavisnosti od toga da li propuštaju božansko ili ga ometaju. Uzmimo, na primer, ulogu koju u duhovnom životu igra fizičko telo. ˝Telo˝ nije antiteza ˝duha˝. Suprotstavljanje tela i duha neizbežno završava osudom tela. Međutim, telo postaje prepreka duhovnom postignuću tek kada se povlađuje njegovim zahtevima. Njegova prava uloga je da pomogne ostvarenju duhovnih težnji. Jahaču koji kreće u bitku je potreban konj, no taj isti konj može postati problem za jahača ukoliko se poslušno ne odazove njegovoj volji. Jednako tako, da bi izrazio vrhunac svojih mogućnosti, duhu je potrebno da se opremi telom, mada ono može ometati njegovo delovanje ukoliko odbije da se uskladi sa potrebama duha. Telo koje se poslušno povinuje zahtevima duha vremenom postaje kanal kroz koji se carstvo nebesko spušta na zemlju. Telo tako postaje posrednikom ostvarenja božanskog života na zemlji; i u tom svojstvu ga nazivamo hramom Božijim na zemlji.
Nauka, umetnost i politika mogu biti u službi duhovnih ciljeva

Obzirom da fizičko telo i ostale materijalne stvari mogu pomoći duhovnom životu, prava duhovnost se ne odnosi prema njima neprijateljski, već traži načina da se izrazi u njima i kroz njih. Stoga savršena osoba ne gleda s visine na lepe stvari ili umetnička dela, na društvena ili naučna dostignuća. Lepe stvari redovno gube vrednost postajući predmetom nečije žudnje, zavisti ili gramzivog prisvajanja; a umetnička dela počesto se preobraćaju u sredstva kojima se pothranjuje, ili pak, iskorišćava nečiji egoizam i ostale manjkavosti. Naučna dostignuća mogu se zloupotrebi ti za uzajamno uništavanje, kao što je to slučaj sa savremenim ratovima; politički zanos kome nedostaje duhovne dubine može postati pokretačem društvenog i internacionalng haosa. S druge strane, sve ovo što smo pobrojali su istovremeno sredstva kojima se ostvaruje duhovni napredak – Lepe stvari su izvor čistote, radosti i inspiracije, dok umetnička dela oplemenjuju i uzdižu svest ljudi. Naučna dostignuća mogu da spasu čovečanstvo od suvišnih teškoća i patnji; a političkim sredstvima može se ostvariti univerzalno bratstvo ljudi. Duhovni život nije okretanje leda svetovnom području, nego oplemenjivanje svetovnog u duhovne svrhe – da bi ljubav, mir, radost, lepota i duhovna Savršenost ispunili sva bića.
Neprianjanje ne znači ravnodušnost

Od onih koji bi hteli da žive duhovnim životom zahteva se da u žarištu svetovnih zbivanja održe nevezanost, što ne znači da im je dopušteno da ostanu hladni i ravnodušni. Nevezanost ne treba pogrešno tumačiti kao nedostatak ljubavi i naklonosti. Nevezanost ne samo da omogućava da se pravilno vrednuju stvari, već je i najvažniji preduslov za to. Želje nas obmanjuju i sprečavaju da vidimo stvari kakve jesu. One pothranjuju naše opsesije i obmanjuju nas pogrešnim utiskom da zavisimo od spoljašnjih objekata. Nevezanost podstiče pravilno razumevanje i omogućava pravilno sagledavanje vrednosti stvari, ne čineći svest zavisnom od spoljnih objekata. Videti stvari onakve kakve jesu znači shvatiti njihovu pravu vrednost, vrednost koju one imaju kao delovi manifestacije Jedinstvenog Života; a progledati kroz veo njihove varljive višestrukosti, znači osloboditi se tvrdokorne opsednutosti njihovom nestvarnom izolovanošću i posebnošću. Duhovni život je sveobuhvatnost slobodna od prianjanja i opažanje u kome nema upletenosti. Duhovni život je život u pozitivnoj slobodi, u kome se duh uliva u materiju i zrači kroz nju bez ograničavanja.
Istinska duhovnost je svestrana

Stvari i događaje zemaljskog postojanja čovek doživljava kao tuđe i neprihvatljive sve dok ga ne preplavi val duhovnog razumevanja. Jednom postavljeni na svoje pravo mesto u melodiji života, stvari i događaji postaju deo simfonije stvaranja. Onda ni duhovnost vise ne traži izolovan ili ekskluzivan izraz, i ne oseća se manje vrednom baveći se običnim fizičkim, intelektualnim i emocionalnim potrebama ljudi.
Božanska ljubav kao kreativan i dinamičan odgovor životu

Duhovni život postaje jedinstven i integralan; nema više posebnih, nepovezanih delova. Život duha je neprekidno ispoljavanje božanske ljubavi i duhovnog razumevanja, a oba ova aspekta božanstvenosti su neograničene univerzalnosti i neosporne sveobuhvatnosti. Stoga božanska ljubav ne traži poseban kontekst u kome bi se izrazila. Ona ne čeka na retke trenutke niti traga za posebno tužnim, pobožnim prilikama. Ona se ispoljava i u onim trenucima kojima neprosvetljeni najčešće ne pridaju preveliki značaj i preko kojih prelaze, smatrajući ih suviše običnim i svakodnevnim.

Obična ljudska ljubav se ispoljava samo u odgovarajućim okolnostima. Ona je odgovor na određene vrste događaja od kojih zavisi. Nasuprot tome, božanska ljubav je, budući da izvire iz unutrašnjeg izvora, nezavisna od spoljašnjih okolnosti. Iz tog razloga se ispoljava i u prilikama koje su oni, što su okusili samo ljudsku ljubav, proglasili beznačajnim. Ako nedostaje radosti, lepote ili dobrote u ljudima koji ga okružuju, Savršenom Učitelju biće to dovoljan povod da ih obaspe božanskom ljubavlju i oslobodi ih iz stanja materijalnog ili duhovnog siromaštva. Njegov svakodnevni odnos prema svetu je izražavanje dinamične i kreativne božanstvenosti koja se prostire svuda i produhovljuje sve na šta Savršeni Učitelj upravi svoju pažnju.
Duhovno razumevanje ne može poteći iz slepog oponašanja

Između duhovnog razumevanja kao neodvojivog dela duhovnog života i svetovnjačke mudrosti kao esencije ljudskih odnosa i običaja, mora se podvući razlika. Duhovna mudrost ne prihvata bezuslovno svetovne običaje i navike. Svetovni običaji i navike predstavljaju gotovo uvek kolektivni učinak dela materijalno nastrojenih ljudi. Svetovni ljudi smatraju da je nešto ispravno, pa po tome kroje svet za svoje istomišljenike. Zato slepo praćenje svetovnih konvencija nije pouzdan znak da se mudro postupilo. U duhovnom životu nema nekritičkog oponašanja; on mora da se temelji na istini i osećaju za istinske vrednosti.