Bog i jedika

Bog je jedina Stvarnost

Bog je beskonačan. On je iznad suprotnosti dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, vrline i poroka, rađanja i smrti, zadovoljstva i bola. Ti dvojni aspekti nisu aspekti Boga. Ako uzmeš da je Bog zasebna celina, onda će On za tebe predstavljati samo jedan od pojmova relativnog postojanja. Baš kao što je dobro opreka zlu, i Bog tako postaje opreka ne-Bogu; a Beskonačno opreka konačnom. Kada govoriš o Beskonačnom i konačnom, podrazumevaš da se radi o dvoje; i tako Beskonačnost svodiš na jednu od oprečnosti. Međutim, Beskonačno pripada bezoprečnom poretku stvari. Ako se Beskonačno shvati kao opreka konačnom, ono prestaje da biva beskonačno i postaje jedna podvrsta konačnog; a budući da se nalazi s one strane konačnog kao njegova suprotnost, postaje i ograničeno. Obzirom da Beskonačno ne može da bude druga strana konačnog, vidljivo postojanje konačnog takođe je varka. Jedino Beskonačno postoji. Bog se ne može podvesti u domen dualnosti. Postoji samo jedan bitak u stvarnosti a to je univerzalna Duša. Postojanje konačnog ili ograničenog je privid.

Ti si beskonačan. Ti si doista svuda, premda misliš da si telo i stoga smatraš da si ograničen. Ako misliš da si telo koje sedi, onda ne poznaješ svoju istinsku prirodu. Kada bi se zagledao unutra, u sebe, i doživeo svoju dušu u njenoj istinskoj prirod shvatio bi da si beskonačan, iznad celokupne kreacije. Međutim, poistovećuješ se sa telom. Uzrok pogrešnom poistovećivanju leži u neznanju koje posreduje um. Prosečna osoba misli da je fizičko telo. Duhovno uznapredovala osoba smatra da je suptilno telo. Svetac zamišlja da je um. Ali duša nijednog od njih nema direktnu spoznaju Sebe. Ni u jednom od navedenih slučajeva nema jasnog razumevanja bez primesa uobrazilje.
Prividnost ograničenog postojanja

Duša kao Duša je beskonačna – nezavisna od uma ili tela mada zahvaljujući neznanju, pada pod uticaj uma i postaje ˝mislilac˝, poistovećujući se ponekad s telom, a ponekad s umom. Sa ograničenog stanovišta osobe koja nije iskoračila iz područja Maje, postoje bezbrojne jedinke. Naizgled ima onoliko jedinki koliko umova i tela. Iako postoji samo jedna univerzalna Duša, jedinka je ta koja misli da je različita od ostalih jedinki. Jedna te ista Duša, sakrivena iza umova prividno različitih jedinki proživljava kroz njih raznovrsna iskustva sveta oprečnosti. Tako Jedna – u – mnogima, doživljava sebe kao jednu – od – mnogih. Ovo se zbiva zahvaljujući uobrazilji, odnosno pogrešnom mišljenju.
Uzrok nepouzdanog razmišljanja

Pogrešno mišljenje nastaje zbog uplitanja sanskara koje su se nagomilale u procesu evolucije svesti. Funkcija svesti se vremenom izopačila usled delovanja sanskara manifestovanih u vidu želja. Kroz mnoge živote svest je sve više pritiskalo breme posledica neprekidnog nizanja raznih iskustava. Te posledice su ograničile opažanje duše. Mišljenje duše se nije moglo probiti kroz ogradu koju su podigle sanskare, pa je svest postala bespomoćnim zatočenikom uobrazilja koje je projektovalo njeno pogrešno mišljenje. Krivotvorenje misli prisutno je ne samo tamo gde je svest delimično razvijena, već i kod čoveka, kod koga je svest potpuno razvijena.
Domet pune svesti

Progresivna evolucija svesti započeta na nivou kamena svoj vrhunac doživljava u čoveku. Istorija evolucije je istorija postupne evolucije svesti. Konačni plod evolucije je puna svest koja odlikuje čoveka. Ali, čak i ovakva potpuno razvijena svest nalik je na ogledalo pokriveno prašinom. Zahvaljujući delovanju sanskara, ona ne odražava jasno i pravo znanje o prirodi duše. Iako u potpunosti razvijena, sve dok je njeno slobodno delovanje zakočeno delovanjem sanskare, ona ne odslikava istinu već izmišljenu konstrukciju. Štaviše, ne može da se pruži izvan rešetaka svojih želja i zbog toga joj je domet ograničen.

Upojedinjenje svesti

Granice svesti određuju sanskare, a njeno funkcionisanje se odvija po diktatu želja. Zahvaljujući željama koje teže da zadovolje same sebe, dolazi do upojedinjavanja svesti i njenog usredsređivanja na samu sebe. Upojedinjavanje (individualizovanje) svesti može se na neki način shvatiti i kao posledica vrtložnog kretanja želja. Duša se uplete u želje i ne može da iskobelja iz ograničene individualnosti sačinjene od želja. Uobražavajući pomenute barijere, ona samu sebe hipnotiše. Ona vidi sebe kao ograničenu i izdvojenu od ostalih jedinki. Vezuje se za svoje izolovano postojanje, te u imaginaciji stvara svet sačinjen od brojnih činilaca, sastavljen od mnogobrojnih jedinki, pojedinačnih tela i umova.
Izdvojenost postoji samo u uobrazilji

Kada se zraci sunca usmere kroz prizmu, oni se usled prelamanja raspršuju i razdvajaju. Kada bi svaki od ovih zraka posedovao svest, smatrao bi sebe odeljenim od drugih zrakova, u potpunosti zaboravljajući da negde na izvoru, na drugoj strani prizme, njegovo postojanje nije odvojeno. Tako se i jedinstveno Biće spušta u područje Maje i poprima višestrukost koja zapravo ne postoji. Izdvojenost jedinki ne postoji u stvarnosti već jedino u uobrazilji. Nepodeljena univerzalna Duša zamišlja podeljenost u sebi i iz te podele rađa se misao o ˝Ja˝ i ˝moje˝ kao nečem suprotnom od ˝ti˝ i ˝tvoje˝. Premda je u stvarnosti duša nepodeljena i apsolutno jedinstvena, ona prividno postaje mnogostruka i podeljena zahvaljujući radu njene sopstvene imaginacije. Imaginacija nije stvarnost. Čak i u svojim najuzvišenijim uzletima ona je daleko od Istine. Ona je sve osim Istine. Iskustva koja duša prikuplja u okviru zasebnog ega su prividna. To je zabluda duše. Iz imaginacije univerzalne Duše rađaju se mnoge jedinke. To se zove Maja, ili Neznanje.
Objektivni univerzum

Uporedo s rođenjem izdvojene i ograničene jedinke, rađa se i ono što se naziva univerzumom. Kao što ograničena jedinka u stvarnosti ne postoji zasebno, već svoje zasebno postojanje doživljava u imaginaciji, tako ni univerzum ne postoji nezavisno i zasebno. To je pojavljivanje nepodeljenog univerzalnog Sopstva u drugoj ulozi kroz ova svojstva. Kada se duša spusti u područje Maje ona preuzima na sebe ograničenja mnogostrukog postojanja. Samoograničavanje duše se može shvatiti kao njeno samožrtvovanje na oltaru svesti. Iako je večni, bezgranični Apsolut, ona proživljava neku vrstu bezvremene kontrakcije dok prividno silazi u svet vremena, mnogostrukosti i evolucije. Ono što zbilja evoluira, međutim, nije duša, nego svest – koja, zbog svojih sopstvenih ograničenja, nastavlja da živi životom ograničene jedinke.
Trostruka vezanost i dualnost

Istorija upojedinjenja ograničene jedinke je istorija razvoja trostrukog vezivanja za um, energiju i materiju (telo). Sva tri područja pripadaju dualnosti za koju se duša vezuje mada je, u suštini, izvan nje. Dualnost znači postojanje oprečnosti koje, uzajamnim trenjem, same sebe obuzdavaju i dovode u ravnotežu. Dobro i zlo, vrlina i porok, primeri su ovakvih oprečnosti. Neuka duša, upletena u dualnost, je u vlasti kako dobra tako i zla. Dobro i zlo vode poreklo iz Neznanja; jednom kad se za njih veže, duša pada pod njihov uticaj. Za vreme trostruke vezanosti za materiju (telo), energiju i um, neuka duša je neprestano u vlasti želja. Ona želi dobro i zlo grubog sveta; dobro i zlo suptilnog sveta; dobro i zlo mentalnog sveta. Kroz razlikovanje dobra i zla, željenje samo po sebi postaje dobro ili zlo. Kroz neprekidno trenje oprečnosti, željenje neminovno postaje ograničeno. Ono pokreće neprekidno oscilovanje iz jednog stanja u drugo, uzaludno pokušavajući da dosegne stanje bez ograničenja, koje je dostupno samo u nepromenljivom, večnom aspektu života. Za Beskonačnim treba tragati izvan područja dualnosti. A to postaje moguće samo kada iz ograničene jedinke kao bujica probije svest, rušeći pred sobom barijere sanskara.
Bezdan između svesnog i nesvesnog

Videli smo da je dejstveno polje svesti ograničeno sanskarama. Ograničenjem se ljudska psiha čepa na dva dela.

Jedan deo pada u područje svesti a drugi ostaje u njegovoj senci. Nesvesni deo u svojoj punoj veličini jednak je sili koja pokreće materiju. U ortodoksnim religijama tu silu nazivaju Bogom. Krajnja Stvarnost, koju koncept Boga simbolično predstavlja, može se do kraja spoznati tek kada se nesvesno privede u svest. Doživeti proširenje svesti znači postati svestan onoga što je prethodno predstavljalo deo nesvesnog. Progresivno osvajanje nesvesnog od strane svesnog kulminira u apsolutnoj svesti, koja je neograničenog opsega i delovanja. Između ovog najvišeg stupnja svesti i ograničene (mada pune svesti prosečnog čoveka), nalazi se četrdeset i devet stupnjeva prosvetljene svesti. Ovim stupnjevima predstavljeni su svi značajni nivoi rastuće Prosvetljenosti.
Duhovni napredak

Bezdan koji se pruža između zamagljene svesti prosečnog čoveka i do kraja prosvetljene svesti Savršenog Učitelja stvorile su sanskare, a one su ujedno i tle iz kojeg se razvio egoizam. Sanskare mogu biti otklonjene kroz usavršavanje karaktera, predanost i nesebično služenje; ali najbolji rezultati u tom pravcu se postižu uz pomoć Savršenog Učitelja. Duhovni napredak se ne ogleda u daljnjem razvitku svesti (pošto je ona već u potpunosti razvijena u čoveku), nego u njenom oslobađanju iz okova sanskara. Mada je svest u suštini uvek jedna te ista na različitim stupnjevima postojanja, ona ne može postati apsolutna ukoliko ne odrazi znanje Beskonačnog bez ikakve primese neznanja, i ukoliko u punom obimu ne obuhvati čitavu kreaciju, osvetljavajući sve različite sfere postojanja.
Duboki san

Svaki put kada utoneš u san, ti se nesvesno sjedinjavaš sa beskonačnom Stvarnošću. Ovo sjedinjavanje znači prevagu nesvesnog nad svesnim. Time si premostio jaz između nesvesnog i svesnog. Međutim, budući nesvestan, ti iz toga ne dobijaš ništa. To je razlog zašto ti, kada se probudiš iz dubokog sna, ostaješ svestan samo svoje iste, dobro poznate, monotone individualnosti; i nastavljaš da se ponašaš i doživljavaš iskustva na isti način kako si se ponašao i doživljavao iskustva pre nego što si legao da spavaš. A da je tvoje sjedinjenje sa najuzvišenijom Stvarnošću bilo svesno, probudio bi se u jednom posve novom, beskonačno bogatijem životu.
Svesno jedinstvo sa beskrajnom Stvarnošću

Savršeni Učitelj je svesno sjedinjen sa beskonačnom Stvarnošću. U njegovom slučaju je jaz između svesnog i nesvesnog premošćen, i to ne proširivanjem nesvesnog na račun svesnog (kao što je slučaj kod osobe utonule u dubok san), već proširivanjem svesnog na račun nesvesnog. Proces širenja i sužavanja svesti odigrava se samo kod ograničene jedinke. U slučaju Savršenog Učitelja pobeda svesnog nad nesvesnim je konačna i trajna; njegovo stanje Samospoznaje je trajno i neprekidno ostajući nepromenjeno u svakom trenutku, bez ikakvog slabljenja. To su razlozi što Savršeni Učitelj ne spava u uobičajenom smislu te reci. Dok odmara telo, on ne doživljava nikakav prelaz iz jednog stanja svesti u drugo.
Stanje Savršenosti

U stanju Savršenstva, iščezavanjem svih prepreka Prosvetljenju, puna svest se pretvara u apsolutnu. Svesno u potpunosti preovlada nad nesvesnim, a osoba neprekidno boravi u punom sjaju Prosvetljenja i postaje jedno sa Prosvetljenjem. Postaje Prosvetljenje samo.

Sve dok je osoba u vlasti dvojnosti i smatra da je njen doživljaj mnogostrukosti konačan i istinit, ona još nije iskoračila iz područja Neznanja. A kada se nade u stanju konačne spoznaje, ona shvata da je Beskonačno, koje je jedno bez ostatka, jedina Stvarnost. Beskonačno, prožimajući i obuhvatajući svekoliko postojanje, nema svoju suprotnost. Osoba koja raspolaže takvom spoznajom ostvarila je najviše stanje svesti. U ovom stanju je potpuna svest, koja je plod evolucije, zadržana, ali su u potpunosti prevaziđena ograničenja koja joj inače nameću sanskare i želje. Ograničena individualnost kao delo Neznanja preobražava se u bezgraničnu božansku Individualnost. Ta osoba sada oličava neograničivu svest univerzalne Duše bez primesa različitih oblika iluzije. Oslobođena sebičnih želja, ona postaje prenosnik spontanog toka najuzvišenije univerzalne volje koju izražava božansko. Individualnost postaje bezgranična prestankom Neznanja. Nerastrzana podelama svojstvenim Maji i neupletena u njezinu dvojnost, osoba sada uživa u stanju Oslobodenosti, u kome su prisutni samo svest bez objekata, čisto bivstvovanje i nepomućena radost. Ovakva osoba oslobođena je od uobrazilje što zbunjuje i opčinjava običnog čoveka. Ona je, u izvesnom smislu, umrla. Lični ego, koji je bio vinovnik osećanja otuđenosti, zauvek se raspršio.

Međutim, ona nastavlja da živi večni život u nenarušivoj ljubavi i bezgraničnom blaženstvu. Kako su joj na raspolaganju beskonačna moć i mudrost, ona sada koristi čitav univerzum za duhovni rad na usavršavanju čovečanstva.