Milosrdni "Otac"

Pre nego što sam krenuo na put u Indiju 1980, pitao sam svog sina Džošuu: “Šta hoćeš da ti donesem iz Indije?“

On je slegnuo ramenima, a zatim se namrštio. Nije znao šta da traži, a u isto vreme nije želeo da propusti priliku da traži nešto posebno!

“Možda bi želeo da ti donesem neku igračku sa kojom se igraju deca u Indiji” predložio sam.

“U redu”, rekao je, ali to nije bilo od srca.

Čekao sam. Trenutak kasnije, lice mu se ozarilo i rekao je, “Znam! Geoda! O tata, kada bi mogao da mi doneseš geodu!“

Geoda je posebna vrsta kamena – spolja izgleda kao običan kamen, okrugao i gladak, ali iznutra su zupčasti kristali kvarca. Gde to da nađem u Indiji?

“Pa, videćemo,” rekao sam, “Potražiću je, ali nemoj da računaš na to.” Pošto su stene nešto što ga po pravilu najviše zanima – kaže da će biti geolog kad poraste – rekao sam mu da ću mu barem doneti neko kamenje iz Indije, čak i ako ne budem uspeo da pronađem geodu. (U Americi možete kupiti primerak geode u specijalizovanoj prodavnici, ali sumnjao sam da ću pronaći takvu radnju u Indiji.)

I tako sam otišao. Jednog popodneva u Meherazadu odlučio sam da se sam popnem na Brdo Samoće. Potpuno sam bio zaboravio na geodu, ali sam pronašao nekoliko interesantnih komada stena na putu, koje će sigurno obradovati Džošuu.

Na povratku, umesto da se držim puta, krenuo sam pravo niz nizbrdicu. Tada sam video jedan kamen koji se presijavao na suncu i podigao ga. Bio je podeljen u dva dela, a oba su bila bogata kristalima. Geoda!

Baba se setio želje mog sina i ispunio je, iako sam ja zaboravio na nju.

Tim Garvin

SLUČAJNOSTI NE POSTOJE

U jesen 1979. krenuo sam na putovanje po Evropi. Zapravo, na to su me nagovorili roditelji, jer je prethodno leto za mene bilo veoma neprijatno. Jedan moj prijatelj izvršio je samoubistvo i ja sam zapao u najdublje samo-preispitivanje koje sam ikada doživeo – tako sam otišao u Evropu kao na odmor.

Nakon otprilike nedelju dana, stigao sam u Minhen, i smestio se u jedan veoma prljav i smrdljiv hostel za mlade. Jedna noć u njemu bila je dovoljna da čvrsto rešim da se prebacim u neki pansion bez obzira na troškove. Sledećeg jutra stao sam u red da se odjavim, i tamo primetio još jednog Amerikanca koji je izgleda bio u istom sosu. Ne sećam se detalja nešeg razgovora, ali obojica smo se žalili na hostel i odlučili da zajedno uzmemo negde sobu.

Nakon laganog doručka, krenuli smo u potragu za nekim pansionom, a uz put smo razgovorali. On je bio umetnik i živeo je od subvencija na koledžu koji je pohađao. Kada me je zapitao zašto sam došao u Evropu, nisam znao šta da mu odgovorim. Konačno sam mu ispričao o samoubistvu svog prijatelja i priznao da sam došao tu zato da se malo sredim.

Ovaj mladić, čije je ime, igrom slučaja, takođe bilo Brus, povremeno je pravio neke misteriozne komentare. Kada sam mu ispričao svoje nevolje on je rekao nešto kao, “Pa, nije slučajno to što si došao ovamo i što smo se sreli. Doživeo sam nešto slično i znam da stvari nisu tako crne kako tebi sada izgledaju.” Teško je opisati šta sam mislio o Brusu, ali sam osećao da ima nešto da mi kaže, i da ja to treba da znam.

Proveli smo čitav dan razgovarajući o Bogu, reinkarnaciji, smrti, samoubistvu i mnogim drugim sličnim stvarima. Na kraju dana osetio sam da će ovo iskustvo možda biti najznačajnije u mom životu. Brus mi je govorio stvari za koje sam u srcu znao da su istinite, ali on ih je prvi put jasno formulisao rečima. Te noći, Brus se okrenuo ka meni i rekao, “Želiš li da vidiš sliku Boga?” Po prvi put otkad smo se sreli, osetio sam u sebi tračak cinizma. Bio je to divan, značajan dan, i odjednom sam osetio da ću sada čuti reklamu za nekog gurua. Uznemiren, pristao sam da pogledam fotografiju.

Brus mi je pokazao Babinu fotografiju sa natpisom “Ne brini, budi srećan”. Pogledao sam je. Bog? Ne, nisam mislio da je to Bog – prodavac kobasica, možda… ali nisam želeo da gledam tu fotografiju. Odjednom mi se na licu pojavio osmeh, i postajao sve širi i širi, nisam mogao da ga se oslobodim – nisam čak ni želeo da ga se oslobodim. Te noći otišao sam na spavanje posmatrajući Babinu sliku, a u glavi su mi odzvanjale reči: “Ne brini, budi srećan. Ja ću ti pomoći.” Pomislio sam da je istočnjačka tvrdnja o tome da se učitelj pojavljuje onda kada je učenik spreman možda istinita.

Proveli smo još nekoliko dana u Minhenu razgovarajući o Babi a takođe i o hrišćanskoj crkvi. To su za mene bili prekrasni dani i osećao sam da mi je prvi put nakon mnogo godina puno srce.

Razdvojili smo se i narednih nekoliko nedelja ja sam proveo na putovanju, i pročitao Novi zavet, jer sam odlučio da ga ponovo pročitam nakon što sam upoznao Brusa. Završio sam čitanje jednog dana u vozu za Veneciju. Bio sam razočaran, jer sam se, negde u dubini srca, nadao da će mi ODGOVOR iskrsnuti pred očima, ali to se nije dogodilo. Nešto mi je nedostajalo i mislio sam, “Kada bih samo mogao sada da razgovaram sa Brusom. Zaista bih želeo da saznam više o Meher Babi.” Upravo tada podigao sam pogled i video, na svoje zaprepašćenje, da Brus stoji tačno ispred mog kupea i gleda u mene. Jedan deo mene nije mogao da veruje u to, ali jedan deo je zaista želeo da veruje.

Proveli smo narednih nedelju dana zajedno, razgovarajući o Babi. Prva tri dana bio sam u Veneciji sa Brusom i njegovom porodicom. Zatim smo on i ja otišli u Portofino i San Frutuozo, gde je odlazio i Baba. Nakon toga, osećao sam kao da sam okupan Babinom ljubavlju i kao da je počelo nešto zaista veliko i važno u mom životu. Tada sam takođe shvatio da moji “slučajni” susreti sa Brusom uopšte nisu bili slučajni – da slučajnosti ne postoje. Postoji samo Baba koji tiho upravlja svima nama.

Brus Felknor

DVA RAMA, DVE SLIKE

Avgusta 1980. Babini ljubavnici iz Južne Kalifornije, Pola i Greg, organizovali su rasprodaju da bi se otarasili nekog starog nameštaja i sličnih stvari.

Greg je odlučio da na rasprodaju stavi i neke knjige, između ostalih i jedan primerak njige Tri neverovatne nedelje sa Meher Ba-bom, u nadi da će je neko primetiti i zainteresovati se za Babu.

Čitavog dana u subotu knjiga je ostala nedirnuta. U nedelju, takođe je niko nije ni pogledao. Konačno, posle podne, Greg je uneo knjigu u kuću da prepiše neke pasuse, pripremajući jedan govor koji je trebalo da održi.

Dok je Greg bio unutra, dvojica ljudi došli su u dvorište i počeli da razgledaju stvari. Jedan od njih uzeo je knjigu stripova koju je Gregova žena dobila na poklon i u kojoj je bila napisana posveta sa pozdravom “Jai Baba”. Čovek je pitao da li se to odnosi na Satja Sai Babu. Pola je odgovorila “Ne”, i nakon kraćeg oklevanja rekla da se to odnosi na Meher Babu.

“Meher Baba!” uzviknuo je čovek, očigledno uzbuđen. “Upoznali ste Ga?” pitala je Pola. Čovek je odgovorio, “Upoznao sam Ga… ovde”, i pokazao ka svojoj glavi. Zatim je ovaj čovek, za koga se ispostavilo da je njihov sused kojeg nisu poznavali, ispričao sledeću priču.

Pre nekoliko godina nije nikada ni čuo ni video Meher Babu. Jedne noći sanjao je da se nalazi u jednom velikom šatoru. Tamo je bila velika gomila ljudi, i svi su čekali da vide jednog čoveka koji je sedeo na stolici koja je bila podignuta iznad svih njih. Taj čovek je imao “veliki nos i velike brkove”. U snu se podrazumevalo da je ta osoba veoma značajna, pa ipak se nije znalo ko je on.

Čovek na stolici dao mu je znak rukom da priđe i naš sused je pošao napred i stao ispred njega. Taj čovek ga je pitao, “Jesi li spreman da se odrekneš SVEGA?” Tu je naš sused zastao i rekao, “Moram da razmislim o tome. žSvež ne znači samo moja kuća i automobil i moje stvari… to znači SVE!” On je poćutao (u snu), a zatim odgovorio, “Da.” Istog trenutka počeo je da plače od radosti, i probudio se još uvek plačući. Taj san je mnogo uticao na njega i mogao je jasno da se seti Učiteljevog lika, pa ipak nije imao pojma ko je on.

Prošlo je nekoliko meseci i on je slučajno pročitao jednu knjigu o različitim guruima i učiteljima koji imaju sledbenike na Zapadu. Bio je zapanjen kada je video sliku Učitelja iz svog sna – Meher Babe. Pa ipak, još uvek nije znao ništa o Babi, pa čak ni to kako bi mogao da sazna nešto više o Njemu. A sada je po prvi put sreo ljude koji su čuli za Meher Babu.

Naš sused nas je zapitao da li bismo mogli da mu damo neke Babine slike. Pozvali smo ga u kuću i on je bio toliko dirnut Babinim fotografijama da je Greg odlučio da mu pokloni dve prekrasne Babine slike. On je uzviknuo, “To je fantastično! Upravo jutros kupio sam dva predivna zlatna rama na jednoj drugoj rasprodaji. Odneo sam ih kući i stavio ih u dnevnu sobu gde držim još neke dragocene stvari. Pomisio sam, žTu im je mesto – a sada mi još samo  trebaju odgovarajuće slike.ž A ove dve slike će savršeno odgovarati!”

Davana Braun

NJEGOVO ĆUTANJE TREPERI U ZVUKU FLAUTE

Tokom svog duhovnog traganja, jednoga dana posetila sam Aspen, Kolorado i otišla u jednu veliku knjižaru u kojoj sam pronašla neke knjige. Te knjige su zauvek širom otvorile vrata moga srca Babi. Pošto ovo nije bila knjižara u kojoj su se prodavale knjige o duhovnosti, bila sam iznenađena onim što sam pronašla. Kasnije sam čula da u Aspenu živi jedna Babina ljubavnica i da je verovatno ona bila zaslužna što su se knjige tu nalazile.

I tako sam, avgusta 1980, kada mi se pružila prilika da ponovo odem u Aspen na jednu konferenciju u vezi sa mojim poslom, odlučila da pokušam da pronađem tu ženu.

Mnogo puta sam pokušala da je pozovem, pre nego što sam krenula iz Denvera i za vreme konferencije, ali nikako nisam uspevala da stupim u kontakt sa njom. Pošto mi je preostao samo još jedan dan u Aspenu, odlučila sam da pokušam još samo jednom – i ovaj put ona se javila na telefon! Upravo tog dana kod nje je trebalo da se okupe Babini ljubavnici iz Aspena, da dođu na kolače i da pogledaju film o Babi, po prvi put za neka tri meseca, i pitala me je da li bih želela da dođem.

Da! Svakako! Objasnila mi je kako da dođem i srećom, uspela sam da pozajmim auto. Ana je živela u šumi na drugom kraju grada, i tako sam krenula. Pronašla sam prvo skretanje, ali nisam bila sigurna kod drugog… možda ako se vratim… tako je divna noć… ima mnogo zvezda, planinski vazduh je čist… sada sam sigurno već blizu… kakav je to zvuk?… flauta?… koja svira australijski arti ?… O, pa ja sam tu!

Iskočila sam iz auta, potrčala, zagrlila mladu ženu koja je svirala flautu i rekla, “Jai Baba! Tako sam srećna što sam vas pronašla!” Izgledala je pomalo zbunjeno i rekla, “Ali ja sam svirala zato što sam se izgubila! Ja sam iz Njujorka. Znaš li gde stanuje Ana?“

Upravo tada jedna žena se pojavila na kapiji iza nas, iznenađena što nas vidi kako obe sedimo tu. Rekla nam je da smo došle na pravo mesto i povela nas unutra da se upoznamo sa Babinim ljubavnicima iz Aspena.

Pegi Klever

“SEĆAM SE – SEĆAM SE“

Moj suprug, Džef, i ja (Arlin) čuli smo za Babu od nekoliko različitih ljudi 1975. godine, pre nego što smo se sreli. Bila sam fascinirana kada sam prvi put čula za Njega i kupila sam Bog govori: Tema Kreacije i Njena Svrha, od Meher Babe.

1980. moj muž i ja počeli smo da razgovaramo o Babi i kontaktirali smo sa Kiti Dejvi u Meher Centru na Mirtl Biču da bismo naručili nekoliko knjiga. Kada su knjige stigle, Savršeni Učitelj, biografija Meher Babe, nalazila se na vrhu u kutiji sa knjigama, okrenuta licem na gore. Čim je Džef otvorio paket, videla sam Babinu sliku na omotu i osetila Njegovu prekrasnu ljubav. Sećanje je bilo tako divno, plakala sam i plakala. Nakon nekog vremena bila sam u stanju da govorim i rekla sam Džefu, “Sećam se, sećam se.“

Pozvala sam svoju sestru bliznakinju Ajlin i rekla joj da imam nešto da joj pokažem. Ona je odmah došla i kada sam joj dala knjigu i ona je, takođe, rekla, “Sećam se da Ga poznajem.” Tada se pokrenula bujica uspomena. Sećanja na leto 1937; dve male sedmogodišnje sestre bliznakinje kako stoje u svojoj kućici za igranje; prva poseta njihovog dragog druga u igri.

Ajlin se seća, “Naš prijatelj je sedeo na drugom kraju sobe u svojoj beloj odori i sandalama, izgledao je blaženo i srećno. Naša mala srca poskakivala su od radosti. Rekle smo mu, “Igraćeš se sa nama, igraćeš se sa nama.” On je klimnuo glavom, sretno se osmehnuo i ispružio ruke da nas pozdravi. Potrčale smo ka Njemu, u Njegov topli zagrljaj. Osećale smo kako se topimo od sreće u Njegovim rukama.“

“Sećamo se takvih divnih poseta, kao onda kada smo stavljale mamine velike šešire Njemu na glavu. Kada god bismo mu stavile neki šešir, on bi napravio neku smešnu grimasu.“

“Sećamo se kako je voleo da razgleda naše igračke i uvek se oduševljavao onim što je pronašao. Kako smo se zajedno smejali. Kako smo sa Njim pile čaj. To su naše najlepše uspomene.“

Sećanje na to kako smo sa Babom pile čaj je uvek nešto posebno. Baba je sedeo i izgledao tako umiljato sa šoljicom i tanjirićem koje je držao u svojim divnim rukama. Obuzimalo nas je neko posebno osećanje. Dok smo prinosile šoljicu usnama, Babine oči su se sijale kao da u njima blistaju suze i u svojim malim srcima kao da smo čule da nam govori, “Volim vas, male moje.“

Jednom prilikom, Baba je ispružio ruke, dlanova okrenutih na gore, i znale smo da treba da stavimo svoje ruke na Njegove. Sklopio je ruke preko naših ruku i privukao nas sebi. Stajale smo dugo posmatrajući Njegovo prekrasno lice, uživajući u svakom trenutku.

Pokazao nam je svoju nestašnu prirodu. Igrale smo se dodirujući svojim prstima Njegove prste. On se pretvarao da ne može da ih uhvati. Tada bi, upravo kada bismo mi pomislile da pobeđujemo, sklopio prste i uhvatio nas. Tada smo se uzbuđeno smejale.

Igrale smo se žmurke sa Babom. Stavljale smo marame na glavu, a On bi ih skidao, jednu po jednu. Lice mu je sijalo od radosti kada bi nas pronašao ispod poslednje marame – reči ne mogu opisati Njegov prekrasni lik. Ajlin se sa oduševljenjem seća, “Uživale smo da se igramo pozorišta. Tražile smo od majke da nam postavi binu. Ona je vezivala konopac duz naše letnje kuhinje (to je jedna mala prostorija odvojena od glavne kuhinje). Tu nam se Baba uvek javljao. Ona je vešala stare prekrivače preko konopca i tu smo odigrale mnoge predstave za našeg druga u igri, Babu.

“Kada smo jednog letnjeg jutra došle u letnju kuhinju da se igramo pozorišta, vedele smo Babu kako sedi na bini. Tamo je izgledao vrlo prirodno. Kada smo izvele našu igru i pesmu i jednu malu predstavu, on je tapšao. Uz njega smo se osećale tako srećne i opuštene. Uvek smo imale osećaj da Mu je lepo sa nama. Nikada nije govorio, ali mi nismo primećivale Njegovo ćutanje. Njegova ljubav je bila tako očigledna i sve što smo radile činilo ga je tako srećnim da smo jedino želele da to radimo sve više. Nikada se nismo zbunile, iako smo bile veoma stidljive.

“Jednu stvar nam nikada nije dozvoljavao, a to je bilo da dodirnemo Njegova stopala. Insistirao je na tome da ga slušamo, ali je bio veoma blag. Nikada mu nismo postavljale nikakva pitanja, niti nam je to padalo na pamet.“

“Poslednji put kada se pojavio pred nama, stajao je i rekao, žViđale ste me neko vreme, a ubrzo ću ponovo doći i vi ćete me prepoznati. Sada moram da odem, a vi se ovoga nećege sećati.ž Tada mu se telo podelilo na dvoje, dvojica Njih. Veoma brzo je ušao u nas obe istovremeno. Ušao je pravo u nas i od tog trenutka pa sve do 43 godine kasnije, kada je moja sestra otvorila kutiju i videla Babinu sliku na knjizi Savršeni Učitelj, nije se setila da se On pojavljivao pred nama. Ni ja se toga nisam sećala sve dok me sestra nije pozvala kod sebe i pokazala mi Njegovu sliku i ja sam se odjednom setila da je On nekada davno bio sa nama. Ali po Babinim kriterijumima, od tada je prošlo tek malo vremena.“

To je kraj naše priče, ali i prekrasan početak našeg novog života, obnovljenog u Njegovoj ljubavi, u Ljubavi Savršenog Večitog Učitelja, Meher Babe.

Arlin i Ajlin

DRUGI NAJSREĆNIJI DAN

Maja 1981, jedan stariji čovek, sede kose i sa turbanom kakvog nose Muslimani u Severnoj Indiji, došao je u Meherabad  da poseti Meher Babin Samadi. Stigao je sa grupom mladih ljudi koji su očigledno bili iz ovog kraja. Kada je stigao na Brdo, odmah je ušao u Samadi da primi Meher Babin daršan.

Uskoro se odatle začulo glasno jecanje. Čovek je dugo ostao unutra plačući. Niko ga nije uznemirio za vreme tog izliva osećanja. Kada je izašao, ispričao je Nani Ker, jednoj od stanovnika Meherabada, koja tu boravi od 1969. i brine se o Babinom Samadiju, sledeću priču.

Rekao je, “Danas je drugi najsrećniji dan u mom životu!” Nana je odgovorila, “To je zbog toga što osećaš da si Ga ponovo sreo.” Čovek se složio i ispričao kako je, kao mladić, živeo sa porodicom u Kveti (koja je tada bila glavni grad Balukistana a sada se nalazi u Pakistanu). Njegov otac je bio zaposlen na železnici kao poslovođa stanice. To je bio ugledan položaj koji je obično bio rezervisan za Britance.

1929. putovao je na sever i čekao je na jednoj stanici da se vrati u Kvetu. Dok je šetao duž platforme video je u daljini jednog čoveka koji mu je bio okrenut leđima. Taj čovek je bio vitak, duge kose i obučen u sadru. Odmah ga je taj čovek privukao, iako ga je video samo s leđa. Zapravo, skoncetrisao se samo na njega. Primetio je da se jedan drugi čovek vrti oko te misteriozne osobe, pa ga je zaustavio i pitao, “Ko je taj čovek?” On mu je rekao, “To je Učitelj po imenu Šri Meher Baba.“

“Mogu li da ga upoznam?” pitao je, osećajući potrebu da to učini, iako ga do tog trenutka nisu ni malo interesovali ni Učitelji ni Bog.

“Tražiću Njegovo dopuštenje; sačekaj ovde,” rečeno mu je. Uskoro su stigle dobre vesti da je Baba dao odobrenje i on je prišao do mesta gde je Baba sedeo na klupi. Baba mu se osmehnuo i pitao ga za zdravlje, gde putuje, itd. – uobičajeni razgovor kakav je Baba vodio sa ljudima, ali u koji je On unosio svoju božansku ljubav i brigu.

U tom trenutku čovek koji je pričao ovu priču Nani, ponovo je počeo da plače. “Ne mogu da opišem kako je On tada izgledao. Razgovarao sam sa Njim, i neprestano gledao samo u Njega. Kosa mu je bila duga i lepršava. Imao je smiren izraz lica i zračio je – ne, nije zračio, ne postoje reči za ono što je On posedovao.“

Nakon što se sabrao, čovek je nastavio svoju priču. Rekao je Babi, “Moji roditelji žive u Kveti, molim te da daš dozvolu mojoj porodici da te posluži ručkom kada voz stigne tamo. To će za nas biti veliki blagoslov.” Baba se složio i on je potrčao do staničnog telefona i pozvao svoga oca i rekao mu da dovodi jednog “velikog čoveka” na ručak i da njegova majka treba da pripremi neko posebno, ukusno jelo i da ga donese na stanicu u vreme kada oni stignu.

Voz je stigao i Baba mu je dozvolio da mu se pridruži na njihovom putovanju u vagonu treće klase. On je sedeo tačno dijagonalno od Babe, dok su mandaliji sedeli malo dalje, ostavljajući Babi što više prostora. Na pola puta odjednom je osetio iznenadnu i snažnu želju da dodirne Babina stopala. Nekoliko trenutaka kasnije, Baba se spontano opružio na takav način da je položio svoja stopala na klupu tačno pored njega. Shvatajući da je Baba to učinio kao odgovor na njegovu neizgovorenu želju, nežno je spustio obe ruke na Babina stopala, osećajući se veoma srećnim. Na to se Baba ponovo vratio u svoj pređašnji položaj. Sve se to desilo sasvim prirodno.

Kada su stigli u Kvetu, njegovi majka i otac čekali su sa velikom porcijom pulaoa, jela od riže pripremljenog sa najfinijim začinima i povrćem. Baba ju je podelio na pola, dajući jedan deo kao prasad poslovođi stanice koji je jedan deo zadržao, a ostatak podelio sadu-sima, fakirima, i službenicima železnice koji su se našli na platformi, i tako podelio Babin prasad sa mnogima.

Ostatak pulaoa pojeli su Baba i Njegova grupa. Nakon toga, porodica je ispratila Babu na voz.

Od toga dana 1929. do ovog dana, čovek nije više ni video Babu niti čuo za Njega. Slučajno je poslom došao u Ahmednagar i, pošto je imao slobodan dan, pitao je svoje partnere šta bi bilo interesantno videti u Ahmednagaru. Kada su mu rekli da se u blizini nalazi Meher Babin Samadi, on je odmah rekao, “Brzo, moramo odmah otići tamo!” i oni su istog trenutka krenuli u Meherabad.

Njegov “Najsrećniji dan” dogodio se 1929. kada se prvi put sreo sa Babom. Taj trenutak je nosio u sebi 51 godinu sve dok se nije ponovo pružila prilika da primi Njegov daršan i doživi svoj “drugi najsrećniji dan”.

Bal Natu