Dublji aspekti sadhane

Prelazak na dublje aspekte sadhane

Za većinu ljudi, duhovna sadhana, ili praksa, sastoji se u spoljašnjem praćenju rituala i ceremonija koje im propisuju njihove religije. Na početnim stupnjevima, spoljašnje praćenje rituala i ceremonija ima svoju vrednost kao faktor koji doprinosi ličnom pročišćenju i disciplini uma. Ali vremenom poklonik mora da prevaziđe fazu vanjskog potvrđivanja vere i primi inicijaciju u dublje aspekte duhovne sadhane. Kada se to dogodi, spoljašnji aspekt religije povlači se u pozadinu, a poklonik postaje zainteresovan za tajne koje leže u osnovi svih velikih religija. Prava sadhana je život utemeljen na duhovnom razumevanju, i dostizanje samo osobama koje su duboko zainteresovane za duhovne činjenice!
Razlike među sadhanania

Sadhana nije sprovođenje krutih pravila. Upravo kao što u životu ne može i ne treba da postoji stroga i jednolična uniformnost, tako i u duhovnom životu treba da bude dovoljno prostora za mnoštvo različitih sadhana. Da bi bila korisna za poklonika, sadhana mora da bude saobrazna njegovom temperamentu i njegovim sanskarama, iz čega sledi da je, iako je duhovni cilj jednak za sve, njegova sadhana svojstvena samo njemu i nikome više. Međutim, pošto je cilj jedinstven za sve, razlike po pitanju sadhane nisu od vitalnog značaja; a dublji aspekti sadhane imaju za sve poklonike podjednak značaj, bez obzira na njihove međusobne razlike.
Sadhana u duhovnom i u materijalnom pogledu

Sadhana u duhovnom svetu bitno se razlikuje od sadhane na materijalnom planu. Njihovi se ciljevi ne podudaraju. Cilj kome teži sadhana na materijalnom planu je uvek neka stvar koja ima svoj početak i kraj u vremenu. Cilj za kojim se traga na duhovnom planu jeste potpunost koja prevazilazi ograničenja vremena. Stoga je, na materijalnom planu, sadhana usmerena ka postignuću nečega što tek treba da bude; dok je u duhovnom životu usmerena ka spoznaji onoga što je oduvek bilo, uvek će biti i JESTE.
Cilj duhovne sadhane

Za duhovnim ciljem života valja tragati u samom životu a ne van njega. Prema tome, sadhana u duhovnom pogledu mora da bude takva da lični život približi duhovnom idealu. Sadhana u spiritualnom svetu ne cilja na postignuće nekog ograničenog cilja, koji će trajati jedan dan i onda se neslavno ugasiti zauvek. Njen cilj je da kvalitativno preobrazi život, da bi život postao trajni izraz Istine u večnom Sada. Sadhana postaje duhovno plodonosna onda kada uspe da uskladi život pojedinca sa božanskom namerom, koja jeste da omogući svim ljudima svesno uživanje u blaženom stanju Boga. Sadhana se mora potpuno usmeriti ka tom cilju.
Savršena sadhana stapa se sa ciljem

Svaki vid duhovne sadhane mora biti jasno usmeren na postignuće božanstvenosti u svim fazama života. Dakle, različiti aspekti duhovne sadhane će, u izvesnom smislu, predstavljati različite stepcne duhovne Savršenosti. Sadhana je savršena u onoj meri u kojoj izražava duhovni ideal, to jest, u onom stepenu u kome je saobrazna savršenom životu. Sto je veća razlika između sadhane i ideala kome stremi, to je sadhana manje savršena; a što je manja razlika između sadhane i ideala kome stremi, to je sadhana bliža savršenstvu. Kada sadhana postane savršena ili potpuna ona se stapa sa svojim ciljem – duhovno savršenim životom – tako da se podeljenost sredstva i cilja gubi u celovitosti nedeljivog postojanja.
Sadhana se na materijalnom planu retko podudara sa njenim ciljem

Odnos između duhovne sadhane i njenog cilja može se uporediti sa odnosom između sadhane i cilja na materijalnom planu. Na materijalnom planu cilj je nešto što manje – više stoji po strani od sadhane koja ka tome cilju vodi, te je tako sadhana po prirodi nešto sasvim drugo nego što je njen cilj. Na primer, povlačenjem oroza na pištolju može se počiniti ubistvo, ali ubijanje i samo povlačenja oroza nije isto. Na duhovnom planu međutim, sadhana i cilj koji se njome postiže ne mogu biti u toj meri drukčiji i medu njima se ne može podvući jasna razlika. Na spiritualnom planu je nemoguće održavati taj nepremostivi jaz između sadhane i njenog cilja. Tako dolazimo do fundamentalnog paradoksa u spiritualnom života, a to je da se praktikovanje sadhane delimično podudara sa samim ciljem. Stoga je razumljivo zašto se mnoge duhovne sadhane moraju shvatiti tako ozbiljno kao da same po sebi predstavljaju cilj.
Sadhane znanja, akcije i ljubavi

U dubljim aspektima, duhovna sadhana se sastoji od: (1) yoge znanja (dnyan), (2) yoge akcije (karma), i (3) yoge predanosti ili Ijubavi (hhakti). Sadhana znanja je upražnjavanje nevezanosti koje dolazi sa istinskim razumevanjem, zatim praktikovanje nekih oblika meditacije i primena sposobnosti rasuđivanja i intuicije. Svi ovi načini traganja za duhovnom mudrošću i oblici ispoljavanja duhovne mudrosti zahtevaju podrobnije objašnjenje.

Neprianjanje

Individualna duša je upetljana u svet oblika i ne zna za svoje jedinstvo sa Bogom. To neznanje čini okove duše, i duhovna sadhana mora biti usmerena na oslobađanje od okova. Spoljašnje odricanje od svetovnih stvari se često ubraja u sadhane koje vode do Oslobođenja. Mada spoljašnje odricanje ima svojih vrednosti, ono nije apsolutno neophodno. Ono što je potrebno jeste unutrašnje odricanje od žudnje za svetovnim stvarima. Kada se žudnja jednom odbaci, malo je važno da li se duša spolja odrekla svetovnih stvari. Ona se iznutra razvezala od iluzornog sveta oblika i pripremila za stanje Mukti(Mukla) ili Oslobođenje. Razvezivanje je važan deo sadhane znanja.

Meditacija

Meditacija je sledeći vid traganja za spiritualnim znanjem. Pogrešno je misliti daje meditacija neka čudna rabota rezervisana za pustinjake u pećinama. Svaki čovek meditira na ovu ili onu temu. Razlika između meditacije koja čoveku dolazi prirodno i meditacije poklonika je u tome što ovaj drugi sistematski i organizovano razmišlja o stvarima koje imaju duhovnog značaja. Meditacija, kao vrsta sadhane, može da bude lična ili nelična. Lična meditacija usmerena je na nekoga ko je duhovno savršen. Poklonik može, prema ličnim sklonostima, odabrati za objekat meditacije nekog od živih ili bivših Savršenih Učitelja ili samog Avatara. Kroz ličnu meditaciju poklonik upija u sebe božanske kvalitete i duhovno znanje Učitelja. Kroz svoju ljubav i predanost poklonik pridobija Učiteljevu milost, a jedino milost Učitelja daje konačno Ostvarenje. Tako sadhana lične meditacije ne samo da približava poklonika Učitelju, već mu i utire put ka konačnom sjedinjenju sa Učiteljem u Istini. Nelična meditacija bavi se bezobličnim i beskonačnim aspektima Boga. Ona vodi do spoznaje neličnog aspekta Boga; ali generalno uzevši, nelična meditacija neće uroditi plodom ukoliko se poklonik nije prethodno pripremao, upražnjavajući ličnu meditaciju, i život u vrlini. U konačnoj spoznaji Beskonačnog, nema više ograničenja ličnosti niti jasne podele na oprečnosti dobra i zla. U cilju dostizanja Realizacije čovek mora da prede sa ličnog na nelično i sa života u vrlini na život Boga, koji je izvan oprečnosti dobra i zla. Sledeći uslov za postizanje Istine kroz neličnu meditaciju jeste sposobnost poklonika da sasvim umiri um. To postaje moguće jedino nakon što sanskare (impresije) sasvim iščeznu. Pošto je konačno brisanje svih sanskara moguće ostvariti jedino milošću Učitelja, Učitelj je i tu, na stazi nelične meditacije, preko potreban.
Intuicija i dar zapažanja

Sadhana znanja ili dnyan, ostaće nepotpuna ukoliko poklonik neprestano ne uvežbava svoj dar razlikovanja i ne razotkrije svoju najuzvišeniju intuiciju. Realizaciju Boga ostvariće onaj poklonik koji se u pronalaženju pravih, trajnih vrednosti, bude služio svojim darom razlikovanja kao i svojom intuicijom za istinske i trajne vrednosti.

Beskonačno znanje leži neispoljeno u svakome; potrebno ga je samo razotkriti. Najbolji put da čovek proširi svoje znanje jeste da praktično primeni onaj delić mudrosti koji je do tada stekao. Učenja koja su čovečanstvu prosledili Učitelji mudrosti i poklonikov urođeni osećaj za prave vrednosti, sasvim su dovoljni da mu ukazu na sledeći korak koji treba da preduzme. Problem je stečeno znanje primeniti na delu. Jedan od najboljih načina da se proširi duhovno znanje jeste da se ono primeni u praksi. Da bi sadhana znanja bila plodonosna, ona se mora na svakom koraku, i u svakom trenutku, pretočiti u akciju. Savkodnevni život mora biti voden duhovnim razborom i nadahnut najuzvišenijom intuicijom.
Važnost akcije

Karma-joga, ili joga akcije, sastoji se u sprovodenju u delo, bez zazora i oklevanja, najvrednijih uvida poteklih iz srca. U sadhani je važna praksa, a ne puka teorija. Zdravorazumska praksa je mnogo bitnija od zvučne teorije. Još je bolje ako se praksa zasniva na odgovarajućoj teoriji, ali čak i greške u praksi donose najvrednije pouke. Čak i najbesprekornija teoretska spekulacija je, sama za sebe, duhovno jalova. Tako, čovek koji možda ne poznaje učenja, ali zato ozbiljno shvata Boga i vredno i skromno pristupa svakodnevnim poslovima, može biti bliži Bogu nego neko ko poznaje svu metafiziku ovog sveta, a ne dopušta svojim teorijama da mu izmene život.
Ilustrativna priča

Čuvena priča o magarcu govori upravo o razlici u vrednosti između teorije i prakse u oblasti sadhane. Magarac, koji je dugo kaskao putem i usput dosta ogladneo, ugleda pokraj puta dva plasta sena, jedan s desne i jedan s leve strane. Magarac pomisli da je od najveće važnosti da bude sasvim siguran koji je od ta dva plasta bolji pre nego što donese mudru odluku na koji će krenuti. Jer, kada bi doneo odluku naprečac, ne razmotrivši najpre čitavu stvar do u tančine, bila bi to, mišljaše on, impulsivna a ne inteligentna akcija.

Stoga je prvo uzeo u razmatranje razdaljinu između levog i desnog plasta sena. Na njegovu nesreću, nakon podrobnog razmatranja bio je prinuđen da zaključi kako se oba plasta nalaze na podjednakoj udaljenosti od puta. Onda se zapitao postoji li neki drugi kriterijum po kome bi mogao ˝ispravno˝ da se opredeli, i zaključio da bi to mogla da bude veličina plastova. Međutim, ni u drugom pokušaju da se teoretski osigura pre nego što preduzme akciju, njegovi napori nisu urodili plodom, pošto je zaključio da su oba plasta podjednake veličine. Zatim je, s izdržljivošću i stpljivošću magarca, razmatrao i druge stvari, kao što je, na primer, kvalitet trave. Nažalost, sudbina je tako htela da ni jedno od poređenja ne bude na štetu prvog ili drugog plasta sena, i njemu se oba plasta činjahu jednako poželjna.

Na kraju je ispalo daje, pošto nije mogao da otkrije nijedan odlučujući činilac koji bi teoretski potkrepio njegov izbor, magarac nastavio dalje gladan i umoran kao što je i bio. Da je magarac krenuo na bilo koji plast, ne insistirajući pritom na tome kako njegov izbor mora da krasi velika mudrost, on bi možda i završio na lošijem plastu. Ali tako bi, uprkos svim greškama usled nerazboritog rasuđivanja, mnogo bolje prošao sa praktične strane.
Nesebično služenje

U duhovnom životu nije neophodno imati detaljnu mapu da bi se krenulo na put. U stvarnosti je upravo suprotno: insistiranje na kompletnom znanju koči akciju. Dublje tajne duhovnog života pripašće onima koji se odvaže na rizik i hrabro krenu u eksperiment. One nisu namenjene lenjivcima kojima je potrebna garancija za svaki korak. Ljudi koji sa obale filozofiraju o okeanu upoznaće samo njegovu površinu; dok će oni koji bi da upoznaju njegove dubine, morati da skoče u talase.

Ljubav

Sadhana karma-joge traži da akcija proizilazi iz opažaja Istine. Prosvetljena akcija ne vezuje; ona je nesebična, jer ne vuče korene iz ega. Sebičnost je obeležje neznanja, a nesebičnost – odraz Istine. Pravi argument za život nesebičnog služenja je unutrašnja vrednost takvog života, a ne neki njegov konačan rezultat ili ishod. Paradoks nesebičnog delovanja jeste u tome da ono zapravo pruža pokloniku mnogo više nego što mu ikada može dati neznanje i sebičnost. Sebičnost vodi u skučen život koji se vrti oko pogrešne ideje o postojanju ograničene i odvojene jedinke, dok, s druge strane, svaka nesebična akcija razbija iluziju o zasebnosti i otvara prolaz ka neograničenom životu u kome vlada ostvarenje Sve-Sopstva. Nešto što je čovek imao možda će izgubiti, a nešto za čim je žudeo možda nikada neće steći; ali čim nešto odbaci u duhu prinošenja žrtve Bogu, to mu se već sledećeg trenutka neizostavno vrati. Takva je sadhana karma-joge.
Kroz napore do stanja nenaprezanja

Još značajnija od sadhane znanja (dnyan) i akcije (karma) je sadhana ljubavi (bhakti). Ljubav je sama sebi opravdanje. Ona je u sebi savršena i nije potrebno da je dopunjava bilo šta drugo. Najveći sveci bili su zadovoljni svojom ljubavlju prema Bogu i nisu želeli ništa više. Ljubav nije prava kada postoje očekivanja. Na vrhuncu božanske ljubavi ljubavnik postaje jedno sa božanskim Voljenim. Nema sadhane veće od ljubavi, nema zakona većeg od ljubavi, nema cilja većeg od ljubavi – jer je ljubav u božanskom obliku – večna. Bog i ljubav su jedno, a onaj ko poseduje božansku ljubav u sebi, poseduje i Boga.

Može se reći da je ljubav ujedno sama sadhana i njen cilj. Unutrašnja vrednost ljubavi je tako očigledna da je greška i pomisliti kako ona može da bude sadhana sa nekakvim drugačijim ciljem. Ni u jednoj drugoj sadhani nije stapanje sa Bogom tako jednostavno i duboko kao u ljubavi. Pod okriljem ljubavi je put ka Istini lak i radostan. Sadhana po pravilu podrazumeva napore, katkad i očajničke napore, kao što je slučaj sa poklonikom koji pokušava da se u prisustvu raznih iskušenja, odveže od njih. U ljubavi, međutim, nema napora jer postoji spontanost. Spontanost je jezgro prave duhovnosti. Najviše stanje svesti, u kome je um jedno sa Istinom, poznato je kao Sahađavasta (Sahajawastha), stanje neograničene spontanosti u kome, bez prekida, Sopstvo spoznaje Sebe. Jedan od paradoksa u vezi sa duhovnom sadhanom je u tome da je sav napor koji se u nju ulaže usmeren na dostizanje stanja – bez napora.
Priča o kasturi – mrigi

Postoji divna priča o kasturi – mrigi, i!i mošusnom jelenu, koja upravo govori o prirodi duhovne sadhane. Jednom dok je veselo trčkarao brdima i dolinama, kasturi-mriga postade svestan izvanredno istančanog mirisa kakvog nikada ranije nije osetio. Miris tako duboko dirnu njegovu dušu da on odluči da sazna odakle potiče. Tako je snažna bila njegova žudnja da je on, ne prezajući ni od oštre zime ni od paklene toplote, hodajući i danju i noću, nastavljao svoju očajničku potragu za slatkim mirisom. Ne znajući ni za strah ni za oklevanje, nepokolebljivo je tragao dalje, sve dok konačno, izgubivši ravnotežu na jednoj visokoj steni, nije pao i smrtno se ozledio. U svom poslednjem ropcu jelen shvati da se miris koji mu je zaneo srce i nadahnuo sve njegove napore, širio iz njegovog sopstvenog pupka. Ovaj poslednji trenutak jelcnovog života bio je ujedno i najsretniji. Njegovu smrt je pratio neopisiv mir.
Cilj sadhane je Samospoznaja

Sve duhovne sadhane poklonika su poput napora koje je ulagao kasturi-mriga. Puno sazrevanje sadhane podrazumeva smrt poklonikovog ego-života. U tom trenutku on spoznaje da je, na neki način, on sam bio objekat sveg traganja i svih nastojanja. Sve što je propatio i čemu se radovao – svi rizici koje je preduzimao, sve avanture kroz koje je prolazio, sve žrtve i očajničke borbe – sve to imalo je za cilj postignuće istinske Samospoznaje, u kojoj on gubi svoju ograničenu individualnost jedino da bi otkrio da je jedno sa sveprisutnim Bogom.