Upasni Maharadž

Jedino je Sai Baba znao ko je zaista on bio: „Ne postoji niko ko mu je ravan. Njegovu vrednost poznaje jedino Bog. Njegova veličina je tolika da kada biste stavili svet na jednu stranu, a njega na drugu, on bi bio veći!“
U okolini Nasika, u Indiji, tragalac po imenu Kašinat je očajavao, i u svojoj patnji i bespomoćnosti, odlučio je da umre! Prošao je pored grada i uputio se ka džungli, gde je naišao na nekoliko pećina. One su pripadale strmoj Borgad planini koja se uzdizala usred džungle i bila idealno mesto za dočekivanje smrti, pošto nije bilo nikoga u okolini, niti bilo kakve hrane ili vode miljama unaokolo.
Kašinat je ušao u malu pećinu i u njoj proveo dva dana i noći bez hrane, vode ili sna, žudeći za smrću – izazivajući je da dođe, a ako se ne pojavi, mislio je, baciće se sa stene. Trećeg dana se zapitao zbog čega traći svoj život prizivajući smrt, kada može da misli o Bogu! I tako je počeo tiho da ponavlja Božje ime danima.
Kašinat se vremenom apsorbovao u svoju božansku kontemplaciju na Boga i zaboravio sve – svoj očaj, svoju porodicu, svoj život u svetu. Ušao je u veoma dubok samadi i u tom stanju blaženstva i ushićenja ostao nekoliko meseci.
Međutim, Kašinat nije mogao da provede ostatak svog života tako apsorbovan; ovaj dvadesetogodišnji mladić je bio predo­dređen za nešto mnogo više od ostajanja u nepoznatoj izolovanoj pećini, utopljen u božansku kontemplaciju.
Kašinata je iz samadija vratila senka nekog čoveka koji se nadvio nad njim. Zaprepastio se kada ga je figura zgrabila i počela da mu dere kožu sa tela – a odmah potom nestala! Zastrašujuća prikaza vratila je Kašinata u telesnu svest. Opipao je telo i sa olakšanjem otkrio da mu je koža nedirnuta.
Kašinatova sledeća fizička senzacija je bila jaka žeđ; osećao je kao da mu je jezik iščupan iz usta! Mislio je da će umreti od žeđi, ali nije mogao ni da vikne, a čak i da je mogao, ko bi ga čuo u tom udaljenom mestu? Nalazio se u pustoj pećini, bez imalo vode. Da se negde u okolini i nalazila voda, ne bi uopšte mogao da se pomeri, pošto mu je telo bilo ukočeno usled neprekidnog devetomesečnog sedenja u jednom položaju. Umirući od žeđi, um mu je prešao u polu-svesno stanje i u sledećoj viziji je video sebe kako umire! Smrt koju je tražio kada je ušao u pećinu, sada je bila neizbežna. Pomirio se sa sudbinom, utešen što će se uskoro sjediniti sa duhom Boga.
Ali, neko je nadgledao ovog mladića. To je bio fakir iz Širdija, Sai Baba, koji se nalazio udaljen oko sto milja; fakir je imao drugačije planove – nameravao je da ubije Kašinata na drugi način, a da ga ipak sačuva u životu.
Dok je Kašinat ležao bez svesti u pećini, Sai Baba je poslao svoje abdalije – spiritualne posrednike – da nadviju tamne oblake i spuste bujice kiša na planinu. Voda! Potoci života – uticali su u pećini gde je Kašinat ležao umirući i sakupljali se u bazen tik pored njega. Probuđen grmljavinom i bljeskovima munja, Ka­šinat je otkrio da mu je voda došla sama do usana i da mu nežno kaplje na jezik. Ostao je da leži dopuštajući vodi da oživi njegovo izmrcvareno telo.
Oh, Kašinat! Poželeo si da umreš, a opet piješ vodu! Zašto je piješ? Zar se ne sećaš da si hteo da umreš? Moraš da piješ, moraš da preživiš. Neko je hteo da je popiješ, i sada zgrćeš rukama vodu. Konačno, tvoja žeđ je utoljena.
Fakir iz Širdija je bdio nad tobom; Sai, čiju si riznicu ljubavi trebao da naslediš, ali to tada nisi znao.
Bez obzira koliko se trudio, Kašinat nije mogao da umre po sopstvenoj volji. Ko je bio ovaj predodređeni hindus po imenu Kašinat? On je kasnije postao poznat kao Upasni Maharađ – kralj jogija!
Iako mu je rođenje proteklo sasvim normalno, za njegov život se to ne može reći. Dečak se rodio u braminskoj hinduističkoj porodici sveštenika u selu Satana, u Indiji, u oblasti Nasik, 15. maja 1870. Otac mu se zvao Govinda Šastri, a majka Rukmini. Njegov deda, Gopal Šastri, bio je učeni pandit (obrazovani bramin), sa temperamentom jednog sveca. Pre nego što će umreti, napustio je porodicu i svet i postao sanjasin u potrazi za Bogom – ne znajući da će se božanskost manifestovati u njegovom unuku, Kašinatu.
Kašinat je bio drugi po redu od petoro braće, i od detinjstva je pokazivao potpuno drugačiju prirodu od njihove. Dečak je mrzeo školu i jedva da je uspeo da stigne do trećeg razreda. Roditeljima je bio problem, ali se dedi veoma dopadao, i on ga je učio Šastrama (braminskim spisima), koje je Kašinat pamtio sa velikim interesovanjem, iako je prezirao svoje školske lekcije, kao i lekcije hramskih sveštenika.
U to doba, u Satani je živela starija hinduistička žena, koja se smatrala veoma posebnom. Iako je bila udovica, i dalje je nosila narukvice na rukama, uprkos običaju koji obavezuje ženu da kada joj muž umre skine sve narukvice i nikada ih više ne vrati. Ljudi su je ismejavali, a deca uznemiravala, vičući za njom: „Veštica!“. Kašinat je i sam bio nevaljao, i često bi kinjio staricu, vičući za njom dok je prolazila: „Stara veštice, zašto i dalje nosiš sve te ukrase? Zar ne znaš da ti je muž umro?“
Pored svog lošeg ponašanja, dečak je bio problem svojim roditeljima i zato što je bio često bolestan. Kašinat je bolovao zbog slabog stomaka dok je bio manji, i pored svih različitih lekova, njegovo varenje se nije poboljšalo. Zdravlje mu se konačno sasvim pogoršalo, i doktori su postavili dijagnozu nei­zlečive bolesti, bez ikakve nade da će se oporaviti.
Njegovi roditelji se nisu potpuno pomirili sa dečakovom neizbežnom smrću, i kada medicina više nije davala nikakvu nadu, dete su odveli do „vračare“. Međutim, kada ga je ugledala, ona je počela da besni, i umesto da ga izleči, proklela ga je: „Neka umre! On mi uvek dosađuje, zato boluje, i zato će umreti!“
Kašinat se iznenadio reakcijom, ali je i zamolio staricu za oproštaj. Ona ga je oštro izgrdila, a zatim rekla: „Ako misliš da ozdraviš, moraćeš da me posećuješ svaki dan.“ Kašinat joj je obećao i počeo da je posećuje u njenom domu, gde bi oboje sedeli svakoga dana neko vreme, sami u zatvorenoj sobi.
Vremenom se Kašinat oslobodio svoje hronične bolesti, zahvaljujući uputstvima ove udovice, ali se u njemu sada javio novi bol – bol žive vatre koja se zapalila u njegovom srcu dok je bio u društvu starice, jer je uskoro otkrio da ona nije bila veštica, nego zaljubljenik u Boga. Dečakova ličnost je poprimila oblik intenzivne odbojnosti prema svim svetovnim stvarima koje su ga ophrvale. Povukao se u sebe i njegovo srce se otisnulo u tajnu potragu. – Kasnije je Upasni Maharađ govorio o sebi: „Od kada znam za sebe, svet mi je bio odvratan. Zato sam provodio dane u pećinama i džunglama utopljen u božansku kontemplaciju.“
Dečak je odbio da ide u školu i držao se podalje od nje, bežeći u šumu da meditira. Jednom kada je imao deset godina, njegov ujak Damodar ga je pronašao kako plače u svojoj sobi i zapitao ga za razlog. Kašinat, posle mnogo navaljivanja, odgovori: „Žalosti me kada pomislim da moram da živim od tvog rada. Ja ništa ne radim. Ja ništa ne doprinosim porodičnom održanju.“
Ujaka su ovakva dečakova osećanja veoma pogodila, i on je pokušao da ga uteši, govoreći: „Tvoja dužnost je da paziš na našu decu i da im pomažeš sve dok ne odrastu.“
Godinu dana je Kašinat živeo u Duliji sa svojim roditeljima, ali ideja da on njima predstavlja teret, uvek je mučila njegovu savest. Dečak je postao potišten, i odlučio je da napusti dom kako bi vodio život beskućnika; ali je bilo predodređeno da se to ne desi dugi niz godina.
Iako se Kašinatovo srce bunilo protiv svih svetovnih ograni­čenja, njegova porodica je uredila sve neophodne pripreme za njegovo venčanje. Protiv svoje volje, Kašinat je morao da se pokori njihovoj želji, i oni su ga tako oženili za hinduističku devojku koja se zvala Durga. U to doba, po hinduističkom običaju, novopečeni mladenci su bili veoma mladi – Kašinat je imao četrnaest, a Durga samo osam godina.
Očajan, Kašinat se nije interesovao za zaposlenje ili kućne poslove, i svojoj ženi je poklanjao malo pažnje. Prolazio je kroz moćna unutrašnja iskustva. U njegovom srcu je pevao neko koga on nije poznavao. Želeo je da sazna čiji je to glas slušao, i da vidi tog Pevača, ali se nalazio u užasno zbunjujućoj situaciji. U sveopštoj pometnji svog uznemirenog srca, jednog dana je napustio svoju ženu i dom, bez ijedne reči pozdrava, i pešice počeo da luta do Nasika.
Kašinatov deda je nekako uspeo da sazna njegovo mesto boravka, i poslao mu pismo u kojem ga je obavestio da mu je majka ozbiljno bolesna, preklinjući ga da se vrati, tako da je mladić bio prisiljen da ga posluša. Zatim, godinu dana posle svog venčanja, njegova mlada žena je iznenada umrla. Međutim, njegova porodica ga je ponovo nagovarala da se složi sa drugim venčanjem.
1885, Kašinat je oženio drugu hinduističku devojku, ali sve­tovan život je za njega bio još uvek nezamisliv. I njoj je poklanjao veoma malo pažnje, i sav uznemiren slušao eho Pesme koja je neprestano odzvanjala u njegovom srcu. Još uvek je bio zbunjen onim što je osećao, što je čuo, i opet je pobegao. Ali, pred njegovim očima se nije pojavio niko, iako je njegovo srce neprestano zapitkivalo: „Ko mi to peva?“ Odgovora nije bilo. Kašinat nije mogao da objasni ono što mu se dešava, i po drugi put se vratio kući.
Iskustva su se pojačala, a samim tim i njegova zbunjenost. U srcu je bez prestanka slušao pitanje, sve dok ono nije ostavilo trag: „Ko to peva?… Ko to peva?“ Pitanje mu je razdiralo um, pojačavajući nemir. Sam nemir ga je izjedao: „Čuješ pitanje, zar ne? Zar ne?…Zašto onda ne pokušaš da pronađeš odgovor? Zašto se ne potrudiš?“ Ali mladić je bio toliko zbunjen da nije imao pojma šta se sa njim dešava. „Kako mogu ja da pronađem odgovor?… Gde da se uputim? Ko mi može pomoći?“ pitao se.
Konačno, Kašinat više nije mogao da podnese tu situaciju i pod izgovorom da odlazi kako bi proučavao neku medicinsku knjigu, napustio je i ženu i dom. Lutajući, zbunjene mladićeve oči su tražile odgovor gde god bi pošao.
Bog je izvan ljudskog shvatanja. Da On nije toliko težak za poimanje, kako bi Kašinatov um mogao da bude toliko uznemiren? Bog je shvatio mladićevo srce, ali Kašinatov um nije mogao da shvati Njega.
Kašinat je putovao sve do Pune, ali je i tamo postao nezadovoljan, pa je nastavio da hoda do Kalajan džungli izvan Nasika. Na svom putu nazad ka Satani, obuzeo ga je očaj. Tu je naišao na džungle Kajlana i strmu planinu koju su seljani nazvali Borgad, a koja se nalazila oko deset milja izvan Nasika. Smrt mu je izgledala kao jedino rešenje. Mladi Kašinat je odlučio da se ubije, bilo iznurivanjem glađu, ili bacanjem sa litice. Njegova zbrka je bila potpuna; očajavao je za Bogom. Iako je u pećini ostao devet meseci bez vode i hrane, nije umro! Kada je ispio lokve kiše, i spasio se smrti, mladi Kašinat, sav izmršaveo, bio je toliko slab da nije imao snage ni da izađe iz pećine, a kamoli da siđe niz planinu. Otpuzao je iz pećine i povikao:

„O bože, Ti si taj Pevač!
Gde si?
„Želeo si da te pronađem,
ali mi nije ostala nikakva snaga da dođem do Tebe.“
U podnožju Borgad planine nalazilo se malo selo po imenu Gavalvadi. Kada su seljaci spazili Kašinata kako četvoronoške jedva silazi sa planine, odmah su mu prišli, i pogođeni njegovom nemoći, počeli da ga neguju sve dok nije postao sasvim zdrav. Posle otprilike mesec dana, Kašinat se vratio svom domu u Satanu. Bio je 22. jul 1890. godine, i Kašinat je imao dvadeset godina. – Meher Baba je jednom prokomentarisao da je bilo čudesno to što je Upasni Maharađ živeo godinu dana bez hrane i vode u Borgad pećini, mnogo godina pre nego što je ostvario Boga. Kasnije, kada je Upasni postao svestan Boga, nije više bilo toliko neverovatno što je godinu dana opstao bez hrane i vode.
Za godinu dana od povratka u Satanu, Kašinatov otac, deda, i druga žena su umrli. Veoma brzo nakon toga, on je napustio još jednom svoj dom, znajući da će ga majka nagovarati da se oženi i po treći put.
Kašinat je lutao neko vreme pre nego što se vratio u Satanu. Povratio je svoju normalnu težinu i snagu, ali mu je iz očiju i dalje zračila ista neprijatnost i uznemirenost. Pevač je sada još razgovetnije pevao u njegovom srcu – ali je još uvek bio nevidljiv. Zbunjeni Kašinat je razmišljao:
„O Pevaču, kakvo je tvoje značenje?
Ako želiš da ostaneš skriven,
zašto pevaš?
Tvoja pesma me izluđuje!“
Za Kašinata je još uvek postojala porodična veza koju je tek trebalo da slomi. Da nije bilo tog karmičkog razrešenja, kako bi Pevač mogao da otkrije sav sjaj Svog lica? Još jednom su Kašinatovi rođaci pripremili treće venčanje. Ipak, njegove blistave oči su i dalje tragale za Pevačem, i nevidljivi glas mu uopšte nije davao mira. Pesma je neprestano odjekivala, i njena muzika je slamala Kašinatovo srce.
Međutim, da bi mogao da zarađuje za život i obezbedi svoju porodicu, 1892. godine se Kašinat preselio u Sangli, gde je počeo da proučava Ajurvedičku medicinu. 1895. je postao vaid (lekar) i vratio se u Satanu kako bi mogao da počne da radi. Ali, u njemu je plamtela Pesma, i on je napustio Satanu 1896. radi Amraotija, gde je počeo da radi u svojoj bolnici. Takođe je u to doba počeo da izdaje na Maratiju ajurvedski mesečnik koji se zvao Besađ Ratnamala, i koji je izlazio tri godine. Profesionalno je Kašinat postao veoma uspešan, bogat i dobro poznat lekar u ajurvedičkim krugovima, i naizgled se sredio, kako na planu zaposlenja, tako i na planu braka. Kada je imao dvadeset devet godina, rodio mu se sin, ali je beba za nekoliko meseci umrla. – Veoma retko Savršeni Učitelji imaju neko potomstvo. Za Tukarama, hinduističkog sveca se zna da je imao porodicu.
Godinama je njegova patnja bila skrivena. Niko nije poznavao Kašinatovo unutrašnje stanje – iznutra je bio strašno i bolno nemiran. Pevač ga nije napuštao; Pesma nije prestajala! Ponekad se ponašao neobično, a kada bi ušao u stanje izuzetnog nemira, žena bi mu ispunjavala svaku želju, strpljivo sve podnoseći u pokušaju da mu olakša patnju.
Kada neko postane uspešan, on obično počne da misli o sticanju bogatstva i Kašinat tu nije bio izuzetak. Pojavila se izuzetna prilika da se u Gvalioru dobije neobrađena zemlja, ako se neko složi sa tim da je obrađuje. Tokom 1906, Kašinat je uložio hiljade rupija i dobio stotine ari, a onda počeo da provodi većinu vremena na svom posedu. Postao je muđavir, zemljoposednik.
Međutim, uskoro mu je sreća okrenula leđa i za dve godine je izgubio mnogo zemlje na parnicama, kao i novac i ugled; i zdravlje mu je bilo narušeno. Osiromašen, Kašinat se vratio u Amraoti 1908. da obnovi svoju medicinsku praksu, ali je vrlo brzo uvideo da je izgubio svako interesovanje – nije više sanjario, a unutrašnja žudnja se pretvorila u očajanje. Uz ženino dopuštenje, Kašinat je napustio lekarsku praksu i zatvorio svoju bolnicu 10.aprila 1910, i njih oboje su krenuli na hodočašće.
Tokom putovanja, par je posetio Omkarešvar pored Mandate u severnoj Indiji, hinduističko sveto mesto hodočašća uz Narbada reku. Jednog dana, dok je Kašinat bio apsorbovan u nekoj šumi u dubokoj koncentraciji, doživeo je snažni šok i pao u nesvest. Disanje mu je stalo i izgledalo je kao da je mrtav. Kašinatova žena se uplašila i počela da ga poliva vodom. Posle nekog vremena je povratio svest, ali iako je njegovo telo preživelo iskustvo okultne moći, pojavili su se problemi sa disanjem.
Eho pesme se pojačao i glas je zapitao: „O Kašinate, ko to peva?…Ko to peva u tvom srcu?“ Ali zbunjeni Kašinat i dalje nije znao odgovor na ovo pitanje. Postao je još nezadovoljniji u potrazi za odgovorom; sada je izgledalo kao da zaista umire, dok se stalno borio sa dahom.
Uz mnogo poteškoća, Kašinat i njegova žena su napustili Omkarešvar i krenuli ka Nagpuru gde je lečen od svojih respiratornih problema; ali lečenje nije dalo nikakve rezultate. Kašinatova intenzivna žudnja da konačno ugleda Pevača, bila je toliko duboka da je zapravo u njoj ležao uzrok njegovog gušenja; nijedan doktor mu nije mogao pomoći. Kašinat je jecao:
„O Pevaču, zašto si toliko okrutan?
Zar mi je zabranjeno da ti vidim lice?
Zašto me mučiš ovom vatrom odvojenosti?
Moj um je pretvoren u pepeo na plamenu Tvoje ljubavi.
Zar nećeš sada otkriti Svoje lice mom pepelu?“
Nekako baš u to vreme, Sadguru Narajan Maharađ je posetio Nagpur, i Kašinat je želeo da ima njegov daršan. Program još uvek nije bio počeo i mnogo ljudi je čekalo u redu. Kašinat im se pridružio, i kada je daršan trebao da počne, Narajan Maharađ je dozvao jednog od svojih učenika da mu dovede Kašinata.
Kašinat je pao pred stopala Narajana Maharađa. Kada je ustao, Narajan je skinuo venac koji mu je visio oko vrata i stavio ga oko Kašinata, pred mnoštvom ljudi. Kašinat je prihvatio venac kao milostivi Narajanov poklon, a zatim se izgubio u gužvi.
Da li je pevač bio pronađen? Kašinat, međutim, nije ugledao Njegovo lice. Osetio je dodir Pevača, i eho njegove Pesme je postao jači. Neodoljiva melodija ga je uništavala, dok su njegove suze nestajale na vatri ljubavi.
Kašinat i njegova žena su zatim nastavili svoj put do Dulije i tamo ostali sa njegovim bratom Bal Krišna Raoom. Kašinatovo gušenje se pogoršalo do te mere da je odlučio da, ako sledeći tretman ne uspe, sebi oduzme život.
Zatrovan samoubilačkim mislima, napustio je Duliju sam tokom aprila 1911. Međutim, njegova bolest se mogla odstraniti samo u znatno slabijem obliku. Ali šta je očajan Kašinat mogao da radi do tada? Nije mogao ni da diše, niti da prestane da diše. Avaj, kakav je postao njegov život! Okean Boga je trebalo preći, ali to je bio okean vatre. Avaj, vatra je bila na svakom koraku! Kašinat se nalazio usred ove vatre, eto zašto nije mogao da diše! Šta je mogao da preduzme ovaj utučeni čovek? Niko, izuzev onoga ko je prešao ovaj okean vatre, nije imao predstavu o tome od čega on boluje – niko nije mogao ni da zamisli njegovu pravu patnju.
Sasvim sam, Kašinat je lutao kroz grad Ahmednagar na svom putu za Paitan. U Ahmednagaru je čuo za jogija Kulkarni Ma­harađa, koji je živeo u Rahuriju, oko pedeset kilometara daleko. Kulkarni Maharađ se smatrao velikim jogijem, i Kašinat je pomislio kako bi bilo mudro da ga poseti, i tako je on umesto da ode u Paitan, otišao za Rahuri.
Kada je Kašinat stigao, jogi ga je primio sa velikim poštova­njem, izmasirao Kašinatovo telo sa uljem, okupao ga, a zatim poslužio hranom. Dok su jeli, jogi mu je rekao da ode u Širdi i sretne Sai Babu. Shvatajući da je Sai Baba muslimanski učitelj, Kašinatu se nije dopala ideja da od muslimana traži pomoć, i on je u sebi odbacio jogijev savet.
Kašinat je napustio jogija, ali dok se još uvek nalazio u gradu Rahuri, potražio je nekog starijeg lekara. Pošto mu je objasnio svoje probleme sa disanjem, lekar mu je savetovao da pije samo toplu vodu, a ne hladnu ili normalne temperature. Postepeno se Kašinatovo zdravlje popravilo, ali to nije bilo zbog pijenja tople vode, već zbog dolaska Pevača koji je očekivao njihov susret i konačno ispoljavao svoju milost.
Mada su se problemi sa disanjem postepeno smanjivali, Kaši­nat je nastavio da luta rešen da se sretne sa Pevačem. Juna 1911, Kašinat je poželeo da ponovo vidi Narajan Maharađa, pa je otputovao za Bombaj. Narajan je Kašinata primio sa puno ljubavi i topline, a zatim ga pozvao da sedne sa njim. Narajan je Kašinatu dao da žvaće pan list sa betel orahom, i rekao: „Danas sam te potpuno obojio i spolja i iznutra! Sada više ništa nije preostalo… Nema potrebe da se dalje srećemo ili razgovaramo. Tvoj posao je ovde zvršen.“
Ali Kašinat je bio zbunjen: „Kada ću te opet susresti?“
Narajan je odgovorio: „Ja ću doći sam da te vidim, a kada dođem, videću te tako da ću uvek biti sa tobom!“
Kašinat se zatim vratio jogiju Kulkarni Maharađu u Rahuri, koji mu je ponovo rekao da treba da sretne Sai Babu. Jogi je dalje nastavio da je on sreo fakira iz Širdija i da on nije bio običan guru, već da je bio iznad svih kasti i vera. Ubeđivao je Kašinata da je Sai Baba bio Sat Puruša – Savršeni Čovek – kao Narajan Maharađ. Ovaj put se Kašinat složio. Unutrašnji rad koji je Narajan Maharađ obavio, sada je dao svoje plodove.
Fakir iz Širdija je tada bio već veoma star, imao je oko sedamdeset godina; on je oduvek bio taj Pevač koji je vodio Kašinata. Taj susret je fakir strpljivo čekao punih četrdeset godina.
Kašinat je došao u Širdi rano ujutro, 27.juna 1911, i krenuo direktno kod Sai Babe po njegov daršan. Zatim je učestvovao u arti ceremoniji za Sai Babu i ručao sa ostalim posvećenicima. Uveče je prišao starom fakiru i zatražio njegovu dozvolu da ode. Sai Baba se nasmejao i uzvratio: „Za tebe je najbolje da ostaneš ovde – da ostaneš sa mnom. Zašto si u tolikoj žurbi da odeš?“ Kašinat je odgovorio da ima neka neodložna posla koja mora da obavi. Sai Baba je zatim rekao: „Ako hoćeš da ideš, idi, ali se vrati za osam dana.“
„Ne mogu da obećam da ću se vratiti za osam dana“, glasio je odgovor, „možda neću uspeti.“
Sai Baba ga je ubeđivao da hoće, dodavši: „Videću šta mogu da učinim.“ I uz pristanak starog fakira, Kašinat je tada otišao iz Širdija. Kašinat nije prepoznao Pevača! Napustio je Onoga koji mu je pevao celog njegovog života! Nije shvatio da je glas Sai Babe zapravo glas Pevača!
Kašinat je nastavio prema Kopargaonu, gde je sreo Bramaćari Maharađa, hinduističkog gurua. Ali kada su se sreli, Bramaćari ga je zapitao: „Jesi li bio u Širdiju?“
Kašinat mu je iznenađeno odgovorio: „Da, skoro sam bio tamo. Video sam Sai Babu.“
Bramaćari mu onda reče: „Ali nisi ispunio svoju svrhu. Najbolje je da se tamo vratiš što pre!“
Kašinat se sa tim nije složio, jer nije želeo da se vrati u Širdi, pošto mu se tamo nije sviđalo. Ostao je u hinduističkom hramu u Kopargaonu, svakodnevno posećujući Bramaćari Maharađa. Jednog dana, dok se Bramaćari trudio da ubedi Kašinata kako je za njega važno da se vrati ponovo kod Sai Babe, naišla je grupa ljudi u konjskim kolima koja je putovala do Širdija po guruov daršan. Kada su saznali da je Kašinat već bio tamo, i da zna put, insistirali su da im se pridruži. Protiv svoje volje, Kašinat se sa njima uputio do sela Širdi.
U Širdi su stigli popodne, i odmah otišli u džamiju po daršan Sai Babe. Stari fakir je bio zadovoljan što ponovo vidi Kašinata, i posle daršana ga je zapitao: „Kašinat, koliko je dana prošlo od kada sam te poslednji put video?“
Kašinat se za trenutak zamislio, pa je odgovorio: „Osam dana.“
Sai Baba je nastavio: „Da li se sećaš da sam ti rekao da ćeš morati da se vratiš za osam dana?“
Shvatajući istinitost njegovih reči, Kašinat je uzvratio: „U pravu si, Sai, tvoji metodi su izvan mog razumevanja.“
U tom času Kašinat je konačno prepoznao Pevača! Odlučio je da ostane pored Sai Babe u Širdiju, kako bi mogao svakodnevno da posećuje arti ceremoniju i da ima fakirov daršan. Iako je sada znao ko je stvarno bio Pevač, Njegovo božansko lice je još uvek bilo skriveno i on je jače nego ikada žudeo da ga ugleda. Oči starog fakira su tek trebale da zasijaju Božjom milošću i ljubavlju!
Posle nekoliko dana, Sai Baba je zapitao Kašinata: „Da li imaš neke pare da mi daš za dakšinu?“
Pošto je imao malo novca, Kašinat je izabrao staru potamnelu rupiju i dao je starom fakiru. Uzimajući ga u ruku, Sai Baba je pogledao novčić i rekao: „Pogledajte kakav mi je novčić dao! Ovaj čovek je namerno izabrao ovaj tamni novčić za mene!“
Kašinatu je bilo neprijatno, pa je zamolio: „Sai, vrati mi taj novčić da ti dam drugi.“
Ali, stari fakir je odgovorio: „Hoću samo ovaj novčić. Neka mi ostane ova crna rupija.“ Kasnije je dodao: „Iako si mi dao jedino ovaj bezvredni novčić, ja ću se postarati da ostvariš Istinu!“
Tokom večere, Kašinat je i dalje bio duboko uznemiren prethodnim događajem, pa je izabrao novi rupi i vratio se u džamiju. Pružio je novčić starom fakiru, govoreći: „Sai, bila je to strašna greška što sam ti dao onaj crni rupi. Doneo sam ti novi. Molim te, prihvati ga i oprosti mi.“
Sai Baba je uzeo novčić i dok ga je stavljao u maramu, pojavio se čovek po imenu Hairbau Čaubal i pružio gomilu rupija Saiju. Stari fakir se naljutio i zatražio još novca od Čaubala, ali se ovaj branio da je dao sve što je imao. Sai Baba je zatim rekao Čaubalu da se vrati odmah kući i da donese sav novac koji ima. Čovek je bio zadovoljan zato što mu se pružila mogućnost da sve što poseduje preda Sai Babi. Videvši ovo, Kašinat je uzeo sav novac koji je imao i predao ga Sai Babi.
Svakog dana pre artija, Sai Baba je držao predavanja o spiritualnim temama, tako da su samo oni kojih su se one ticale, mogli da ga prate. Kašinat je otkrio da je većina onoga što je Sai Baba govorio upućeno lično njemu, kao i onome što mu se tokom života dešavalo. Kako je vreme odmicalo, Kašinat je postajao ubeđen da starom fakiru ništa nije nepoznato.
Ovako su prošla dva meseca. Kašinat nije hteo nikoga da opterećuje, a pošto nije imao novca, poželeo je da napusti Širdi i da prestane da živi na onome što mu je Sai Baba davao. Zamolio je jednog bliskog učenika po imenu Madav Rao Despande da govori sa Sai Babom o njegovom slučaju, i da dobije blagoslov. Kada je Madav to i učinio, Sai Baba je odgovorio: „Kaži Kašinatu da će dobiti odobrenje da ide tek kada svi računi budu sređeni.“ Sai Baba je mislio na Kašinatovu karmu.
Nešto kasnije, dok je Kašinat masirao jedno stopalo Sai Babe, a Madav Rao drugo, Madav je ponovo počeo priču u vezi Kašinatovog odlaska. Sai Baba ga je potpuno ignorisao. Kasnije, međutim, Sai Baba je rekao Madav Raou: „Slušaj dobro ono što ću ti reći u vezi Kašinata. On ne treba ovde da ostane godinu dana, ili godinu i po, nego četiri godine. Za četiri godine, Bog će mu se smilovati i svi njegovi računi biće sređeni.
Kašinat treba da provede svoje dane sam u Vitoba hramu. Odvedi ga tamo. Ne treba da bude uznemiravan; provodiće svoje dane u hramu sam i u tišini.
Budućnost će mu biti senzacionalna. Ne postoji niko ko mu je ravan. Njegovu vrednost poznajem jedino ja. Njegova veličina je tolika, da kada bi stavili ceo svet na jednu stranu, a njega na drugu, on bi bio veći. Tolika je njegova vrednost!
Neka ostane izdvojen i sam u Vitoba hramu. Šta god treba da uradim za Kašinata, uradiću.“
Madav Rao je ovo preneo Kašinatu, koji je namah pomislio: „Kako je to moguće? Ne mogu ja biti tolike sreće! Kako to može biti istina?“ Zatim je otišao direktno kod Sai Babe i zamolio ga za dozvolu da napusti Širdi.
Ali stari fakir je odbio da mu je da. Pripremao je Kašinata iznutra za samoću u napuštenom hramu posvećenom Krišni, nazvanom i Kandoba hram- što znači hram Sadgurua. Sai Baba je ohrabrivao Kašinata: „Sada više ni o čemu ne moraš da brineš. Znam ko si ti. Znam koliko si vredan.
Tražio sam te toliko godina. Sve ono što si do sada uradio, bilo dobro ili loše, u stvari je bilo urađeno kroz mene. Ti mene ne znaš; ali ja tebe vrlo dobro poznajem. Godinama sam u svom srcu gajio misli o tebi. Nema potrebe da oklevaš. Ostani ovde sa mnom.
Ako nisi u stanju da izvršiš ono što sam ti rekao, nije važno. Ja ću ti lično kupiti kartu i proveriti da li si u vozu. Neću dozvoliti da voz igde stane; voz će te odvesti direktno tamo gde ja želim da stigneš.“ – Kada je Sai Baba rekao da neće dozvoliti vozu da igde stane, mislio je na Kašinatovo putovanje na unutrašnjim planovima. Planovi su ovde ‘železničke stanice’. Pogledajte 62-66.str. u knjizi „NIŠTA I SVE“, u vezi sedam planova i sedam vrsta neba.
Kašinat se smirio dok je ovo slušao. Neki sledbenik iz Bombaja, koji je bio prisutan, zapitao je: „Sai, da li si mu ti dao sve?“
Kandoba, što znači prebivalište Sadgurua. Tu je Upasni Maharađ postio godinu dana bez hrane i vode i ostvario Boga – Sat-]it-Anandu. Hram su obnovili hinduistički posvećenici.
„Da“, odgovorio je Sai Baba,“dao sam mu sve. Ono što je moje i njegovo je! Između nas nema odvojenosti ili razdvajanja… Potpuno odgovaram za njega.“
Kašinat je uskoro otišao da živi u Kandoba hramu, udaljenom oko tri milje od Sai Babine džamije. Tako su otpočele četiri godine najstrožeg uzdržavanja. Po ceo dan bi boravio u hramu – prepunom škorpija i zmija – a odlazio bi jedino na Sai Babine artije. Posle nekog vremena, Sai Baba mu je zabranio da i njima prisustvuje.
Dada Šeb G.S. Karparde, Sai Babin sledbenik, bio je poslat da mu čita knjige Panč Daši (Pet Robova), ali Kašinat nije bio nešto posebno zainteresovan da čuje ezoteričnu mudrost. – Ezoterična knjiga Panč Daši (Pet Robova) možda se odnosi na pet Savršenih Učitelja koji u svakom trenutku postoje negde na svetu. Tada je prekinuto sa čitanjem. Apsorbovan u svoje unutrašnje iskustvo, Kašinat se otisnuo, sada je on postao Pevač, ali sva veličanstvenost Pesme još uvek nije bila otkrivena.
U februaru 1912, pristigle su vesti o smrti treće Kašinatove žene, ali on nije ispoljavao nikakvo žaljenje. Svetovne veze nisu više mogle da ga ograniče. Asketa je bio utopljen samo u svoju Pesmu i polako je zadobijao tajno znanje kako bi i drugima mogao preneti zvuke Pesme.
Jednog dana, Sai Baba ga je posetio u hramu i rekao: „Ostani ovde. Ja prožimam celokupno postojanje. Ne postoji niko izvan mene. Pronaći ćeš me svuda.“ Ove reči starog fakira su ohrabrile Kašinata koji je često bio neraspoložen i čak pomišljao na samo­ubistvo.
Po uputstvima Sai Babe, hranu je Kašinatu donosio u hram određeni sledbenik. Ali posle nekoliko dana, Kašinat mu je rekao da se hrana više ne donosi, pošto nije bila spremljena sa ljubavlju. Tako je Kašinat prestao da jede, odbijajući bilo koju drugu hranu, i počeo da posti. Ovaj post je trajao čitavih godinu dana! Tokom tog vremena, potpuno je smršao, ali i postao dostojan poštovanja. Iz poštovanja je nazvan Upasni Maharađ; zbog svoje upasne i upase – služenja i posta – postao je poštovan kao onaj koji je najviše posvećen Bogu. Dolazio je dan kada će biti prozvan „Kralj jogija“. – Ime Upasni Maharađ su mu verovatno dodelili seljaci koji su ga posećivali u Kandoba hramu. Meher Baba je kasnije Upasni Maharađa nazivao kraljem svih jogija.
Usled ovakvog produženog posta, zdravlje mu se znatno pogoršalo, a puls oslabio. Ali, Upasnijevo zadovoljstvo uvek je bilo jasno i sveže. Sledbenici Sai Babe su mu donosili hranu, ali je on nije jeo; ostavljao bi je psima i pticama.
Tokom jednogodišnjeg posta, Upasni je bio grub i naprasit prema svakome ko bi ga posetio u Kandoba hramu, koji je postao njegov hram – hram Sadgurua! Ali ovakvo neprijatno ponašanje i odbijanje bilo kakvih poklona, bilo je samo izgovor. Konačno je ugledao lice Pevača! On sam je postajao Pesma! U ovoj neopisivoj ekstazi, nije ni pomišljao na hranu jer je izgubio svaku vezu sa sopstvenim telom; realizovao je Boga! Njegove želje su se ostvarile; Kašinat, čovek, bio je konačno mrtav.
Kandoba hram je u to doba bio veoma prljav i zapušten i Upasni je sedeo nag, u prljavštini dok su škorpije i zmije gamizale po njemu. Bio je imun na njihove otrovne ujede i ubode. Zaista je morao da bude nesvestan svog tela kako bi preživeo takve uslove! Zbog Sai Babine zapovesti, Upasni je sve vreme ostao u ovom čudnom hinduističkom hramu dok je silazio iz božanskog stanja do svesti o kreaciji, potpuno nesvestan svega izuzev Pevača – Sai Babe. – Kandoba hram mora da je bio napušten nekoliko godina pre nego što se Upasni nastanio u njemu i pošto je bio oronuo i napušten, bio je idealno skrovište za mnoge zmije i škorpije.
Za to vreme, Upasnijevo ponašanje je bilo zaista posebno. Povremeno je obavijao svoje telo nekom krpom, napuštao hram i lutao okolo. Ponekad bi smatrao da ima telo žene, pa se ponašao i govorio kao da je žena. Ponekad bi se pridružio čistačima ulica ili krojačima. Takođe bi vukao plug umesto bivola u polju. Jednom je okupao obolelog od lepre i oprao mu odeću, a zatim popio tu vodu! Onda je jednom legao pored mrtvog konja i počeo da ga ljubi dok su vrane uživale u lešini.
Dok je boravio u Kandoba hramu, Upasni je imao mnoga okultna iskustva i vizije. Jednom prilikom, tokom faze rea­lizacije, odjednom je otkrio dva diva u hramu i uplašen, pokušao da pobegne. Ali, oni su ga zgrabili, i dok mu je jedan otkinuo glavu i razbio lobanju, drugi mu je izvadio mozak i bacio ga u stranu. Zatim mu je taj drugi u lobanju usuo svetlost. Ovo je bila svetlost Sat-]it-Anande – Beskrajnog Znanja, Moći i Blaženstva! To je bila Kašinatova smrt i Realizacija Upasni Maharađa kao Večitog Jednog.
Tokom te jedne godine, Pevač je stekao znanje i moć da prenosi ovo raspevano blaženstvo Pesme. Upasni se vraćao u svest kreacije i kada je povratio svest o telu, Sai Baba mu je poslao posvećenika sa kafom i hranom; post od godinu dana se završio. Od tada, Upasni je jeo i pio redovno u malim količinama, sve dok nije povratio punu telesnu svest.
Između 1912. i 1914, Upasni je prolazio kroz period vraćanja svesti o kreaciji. Nag kao jogi asketa, živeo je u tom hinduističkom hramu uznemiravan škorpijama i zmijama. Tokom 1914. potpuno je povratio normalnu ljudsku svest. Uz milost Sai Babe, povratio je svest o tri sveta – mentalnom, suptilnom i grubom – pošto je dostigao Božju Svest. Sada je Pevač bio savršen i mogao je drugima preneti zvuke Pesme! Zvali su ga Upasni Maharađ – Sadguru – živi Savršeni Učitelj. Sai Baba je objavio svim svojim sledbenicima da je Upasni savršen i slao mu ljude da čuju Božansku Melodiju. Pevač je dostigao znanje o Sahađu – Svemu. I postao svemoćan.
Doktor ]idamba Ram Pilai je tokom tih godina pratio Upasnija u Kandoba hramu. Jednog dana 1913, Upasni je predvideo početak Prvog svetskog rata u društvu dr Pilaija, i kada je rat otpočeo godinu dana kasnije, doktorova vera u Upasnija se pojačala; kasnije je dolazio kod Upasnija i brinuo o njemu.
Dr. Pilai je imao prijatelja koji se zvao Dr. Ganapat Rao iz Sindija, i koji je živeo u jednom gradu pored Nagpura u centralnoj Indiji. Upasni je rekao Pilaiju da bi želeo da napusti hram i Pilai mu je savetovao da odsedne u Ganapatijevom domu. Upasni se složio, ali ih je upozorio da nikome ne saopštavaju njihov plan.
U ponoć, 25.jula 1914, Upasni i Dr. Pilai su seli u voz za Sindi. To je bio prvi put da je Upasni napustio Širdi posle tri godine i seljaci su se iznenadili kada su otkrili da je Upasni otišao iz hrama. Kada su neki otišli kod Sai Babe i zapitali ga šta se deslio sa Upasnijem, on im je odgovorio: „Dr. Pilai ga je sakrio.“
Upasni je upozorio Dr. Pilaija da nikome ništa ne govori u Sindiju, i tako je Sai Babina izjava protumačena kao šala. Durgabai Karmakar je bila posebno iznenađena Upasnijevim nestankom, jer je svakodnevno donosila u hram hranu i obraćala mu se kao „spiritualnoj majci“. Na njenu veliku radost, Upasni je poslao dr Pilaija natrag u Širdi da dovede Durgabai sa njim u Sindi, gde je ona ostala da mu priprema hranu.
Upasni je proživeo strašnu fizičku patnju u Kandoba hramu što je posebno uticalo na njegov probavni sistem; pojavili su mu se nekoliko puta hemoroidi koji su zahtevali hitnu operaciju. Mada je odbio svaki anestetik tokom operacije, prošao ju je sasvim mirno, bez ikakvog grča. Posle ove operacije, Upasni se odrekao obične odeće i počeo da se zaogrće jutanom vrećom, i tu skromu odeću je nosio do kraja života.
Iz Sindija, Upasni je otputovao do Nagpura i tamo ostao u dr Pilaijevoj kući. Mnogi su dolazili po njegov daršan i Upasni je sa njima razgovarao na veoma fin ali i dubokouman način. Dok je bio u Nagpuru odbijao je da jede u domu Dr. Pilaija; preko dana je lutao ulicama grada proseći hranu i posećujući mnoge kuće. (Nije zabeleženo da li je Upasni imao bilo kakav kontakt sa Tađudin Babom, koji se takođe nalazio u Nagpuru u to doba.)
Brat Dr. Pilaija, ]ina Svami odveo je Upasnija za Karagpur u prvim danima oktobra 1914. Mada niko nije znao za Upasni Maharađovu realizaciju, ljudi su automatski dolazili zbog njego­vog daršana, privučeni sjajem jedinstvene ličnosti.
Tokom ovog perioda Upasni je bio sasvim nemaran prema čistoći tela ili udobnostima. Ležao bi u prljavim straćarama i molio za hranu sa zemljanom posudom. Vršio bi nuždu u toj istoj posudi, i kada bi je oprao, jeo je i molio za hranu iz nje! Ponekad bi čak i pomešao svoj izmet sa hranom! Međutim, ljudi su bili privučeni njegovom božanskom lepotom, jer je uprkos svim spoljašnjim manifestacijama, nagi čovek bio Savršeni Učitelj prepun spiritualnog vina koje je moglo da utoli svačiju unutrašnju žeđ.
Pošto je neko vreme ostao u ]inijevom domu tokom februara 1915, Upasni se preselio u siromašnu kuću čoveka po imenu Namdeo Mahar i njegove žene Bagu. Tu je Upasni ostao u štali, koja se naslanjala na njihovu skromnu kuću. Ovaj siromašni par je gajio duboku ljubav prema Upasniju i mada su pripadali jednoj od najnižih kasti hariđana – Nedodirljivih – ortodoksni bramini iz najviše kaste su ih posećivali radi Maharađovog daršana. Očigledno je kakvu je moć posedovala božanska personalnost Upasni Maharađa, inspirišući čak i najindoktriniranije bramine, pune predrasuda, da zaborave na uska ograničenja njihovog religioznog vaspitanja. Jer, bramini nikada ne ulaze u kuću Nedodirljivih.
Kada bi bogati hindusi dolazili pred Upasnija u kuću siro­mašnih Hariđana, on bi pred njih stavljao nešto od Namdeovog skromnog nameštaja i govorio: „Obožavajte ovo, zato što je Bog u svemu!“
Jednom je Upasni pomagao nekom kovaču kada su neki bogati posetioci došli kod njega. Upasni im je pokazao čekić i rekao: „Poklonite se njemu, zato što je Bog u svemu!“ Oni su to i uradili i on je bio veoma zadovoljan.
Nekom drugom prilikom, Upasni je postavio iznošenu cipelu na sto i zapovedio jednoj ženi: „Izvedi arti pred ovom cipelom, zato što je Bog u svemu!“ Ona ne samo da je to uradila, već je i ponela sa sobom cipelu kao Sadguruov prasad da ga obožava i kod kuće.
Iako je u to doba bio Sadguru, Upasnijeva spoljašnja pojava u Karagpuru bila je slična Brahmi-Bhootu. Izgledao je odsutan i nije pokazivao nikakve znake grube telesne svesnosti. Jednom su ga neki anglo-indijski dečaci sreli u odsutnom stanju, i obesili venac od starih cipela oko vrata, čak pokušali da ga maltretiraju, stavljajući mu pseći izmet u usta, pošto su mislili da je običan ludak. Danima je Upasni lutao sa ovim vencem, odbijajući svaki pokušaj da mu se venac skine sa vrata. Konačno ga je neko od starijih skinuo i zamenio vencem cveća.
Upasni se strogo obraćao ljudima: „Sve dok ne budete bili u stanju da jedete đubre, nećete moći da napredujete u spiritualnosti!“ Ovim je mislio da svako treba da ode izvan zadovoljstva i bola, dobrog i lošeg, čistoće i prljavštine.
Upasni je uvek podučavao da Bog prebiva u svemu – dobrom, lošem, lepom, ružnom, čistom i nečistom. Jednom je neki čovek doneo rukom rađenu stolicu od skupog sandalovog drveta za Upasnija. On ga je strogo ukorio, govoreći: „Spali ovu stolicu i izvedi svoju puđu pred vatrom!“ Čovek je prihvatio pepeo kao prasad.
Ovaj nagi Sadguru nosio je samo jutanu vreću preko sebe, a opet je prihvatao sve vere i kaste. Jednom, kada je ušao u džamiju, seo je da prijatno porazgovara sa grupom muslimana o Muhamedu. Takođe je posećivao domove hrišćana i zoroastri­janaca i govorio o Isusu i Zaratustri.
U Karagpuru je živeo čovek po imenu ]andu Baba, koji se smatrao Sida-Purušom, i koji je takođe išao svuda nag sa pamu­čnom tkaninicom oko sebe. Bilo gde i bilo kad, ]andu bi skidao svoju krpu i hodao potpuno nag. Jednom su se Upasni Mahara i ]andu Baba sreli na ulici. Oba naga čoveka su gledala jedan u drugog nekoliko trenutaka, a zatim se ]andu sklonio. ]andu Baba je bio asketa suptilnih planova i često je slao ljude kod Upasnija po njegov daršan.
Pošto je proveo deset meseci među Nedodirljivima u Karagpuru, 4.avgusta 1915, bez ikakve najave, Upasni je otišao za Nagpur. Sledbenici su bili zaprepašćeni, i mnogi su jadikovali zbog njegovog iznenadnog nestanka. Kada je stigao u Nagpur, Upasni je poslao telegram da ih uteši, ali budući da su mu bili veoma odani, osećali su i dalje bol zbog njegovog odlaska.
Britanske vlasti, međutim, nisu volele da nagi sadui ili sveti ljudi hodaju po Nagpuru, pa je tako jednom Upasnija na ulici presreo neki policajac zajedno sa svojim narednikom. Oni su ga upozorili: „Moraćeš da obučeš nešto ako želiš da hodaš javno ovim ulicama, ili ćemo te uhapsiti!“
Upasni je sasvim nevino zapitao: „Zar već ne hodam u odeći, gospodine?“ Policajac ga je ponovo pogledao i zaprepastio se kada je video da je Upasni obučen u dugačku, žutu halju od svile zvanu pitamber. Poklonio se Upasniju i zamolio za izvinjenje. Tokom ovog događaja, narednik je sve vreme video da Upasni ima samo vreću prebačenu preko sebe; ali se plašio da ga uhapsi.
Nakon kratkog ostanka u Nagpuru, Upasni se vratio u Širdi i ponovo nastanio u Kandoba hramu. Ozbiljan ton uzdržavanja je nestao na neko vreme. Hram je poprimio razdraganu atmosferu uz sledbenike koji su se sakupljali u sve većem broju.
Od 1915. do 1917. mnogi od onih koji su dolazili u Širdi po Sai Babin daršan, takođe su odlazili do Kandoba hrama da vide i Upasni Maharađa. Bez obzira na vrućinu ili hladnoću, ljudi su sedeli izvan hrama slušajući predavanje, i jednom čak dok pljusak nije prestao, do kraja saslušali Sadgurua.
Jednog određenog dana, religiozni učitelj, sa izgledom sva­mija, došao je Sai Babi i arogantno sebe izjednačio sa starim fakirom. Nadmeno se razmećući, zapitao je : „Kako ste?“
„Dobro sam“, odgovorio je fakir, „dobro ja da si došao. Treba mi neko kome ću moći da poverim veoma važan posao. Hoćeš li to uraditi za mene?“
„Da“, odgovorio je svami, „ako je to nešto važno“.
„Otiđi u Vitoba hram i donesi mi 400 rupija“, rekao je Sai Baba.
Svami je zapitao: „Od Upasni Maharađa?“
„Da, od njega“, glasio je odgovor. „Idi i odmah mi donesi taj novac.“
Svami je otišao do Upasni Maharađa koji je sedeo nag ispod drveta pored hrama. Svami je oholo povikao: „Sai Baba me je specijalno poslao da uzmem 400 rupija od tebe. Odmah da si mi ih dao!“
Čuvši ovo, Upasni je odjednom ustao, dograbio čoveka i počeo da ga udara pesnicom. Posle nekoliko udaraca, Upasni ga je zapitao: „Jesi li primio svojih 400 rupija? Gubi se odavde!“
Svami je bio sav modar i slomljen, i ipak je uspeo da se vrati Sai Babi i ispriča mu šta se desilo. Stari fakir se nasmejao: „On mi nije dao 400 rupija; pa ipak, dobro je da ih je dao tebi!“
Svamijev ponos je bio slomljen, i on je znao da je sam kriv za kaznu koju je dobio. Skrušeno je napustio Sai Babu.
Upasni Maharađ je postao čuven kao Sai Babin spiritualni naslednik ili glavni učenik, a njegova slava se proširila toliko da su neki od Sai Babinih sledbenika postali ljubomorni i počeli da smišljaju mnoge načine kako da mu naude, i čak skovali zaveru da ubiju Upasnija. Kako bi olakšao celu neprijatnu situaciju, Upasni je pod izgovorom da ide na drugu operaciju hemoroida i uz dozvolu Sai Babe, otišao u grad Mirađ, gde je operacija i izvršena. Kada se oporavio, Upasni se nije neko vreme vraćao u Širdi, nego je putovao po Indiji i pričao sa ljudima o raznim spiritualnim temama. Kada se tenzija u Širdiju smanjila, on se vratio.
Bilo je to tokom decembra 1915, kada je mladi zoroastrijanac, kome se Sai Baba obratio sa „Parvardigar“, lutajući u odsutnom stanju, naišao na Kandoba hram. Upasni Maharađ je u to vreme ponovo postio i izgubio je dosta na težini. Sasvim nag je sedeo na stepenicama hrama kada je mladić ušao sklopljenih ruku. Gledajući ga direktno, Upasni je podigao kamen i bacio ga na mladića, udarajući ga tako da je rana odmah prokrvarila.
Da li je Upasni bio ljut na ovog mladića? Ne! Njegovo lice je zračilo prijatnim pobedničkim smeškom, kao i mladićevo okrva­vljeno lice! Osmesi pobede su se videli na licu obojice.
Mladić nije pobegao nego se još više približio Upasniju; konačno su se zagrlili. Upasni je celivao ranu, uveo ga u hram, gde su ostali dva dana sami, a zatim poslao nazad kući. Niko ne zna šta se zapravo desilo, osim toga da je Upasni mladiću otkrio njegov sopstveni identitet jednosti sa Drevnim!
U julu 1917, čovek zvani Šankar Patil odveo je Upasnija u Sakori, siromašno selo oko pet kilometara udaljeno od Širdija. On je zatražio od Upasnija da se iseli iz Kandoba hrama i da se trajno premesti u Sakori. Sai Baba se složio sa ovim premeštajem, ali se Upasni ipak premestio samo na obod sela, na mesto gde su se nalazile hinduističke lomače za spaljivanje mrtvih. Tada su mu seljani sagradili zemljanu kolibu i sledbenici su počeli da pristižu.
Groblje se pretvorilo u mesto daršana. Posle nekog vremena, podignut je mali hram nasuprot kolibe, u kojem su postavljene fotografije i slike Sai Babe i Upasnija. Izgrađen je poseban oltar gde su se nalazile Upasnijeve drvene sandale.
Za vreme različitih hinduističkih praznika groblje je postajalo mesto veselja. Veliki broj hindusa se sakupljao u Sakoriju i Upasni im je dozvoljavao da ga obožavaju u skladu sa njihovim religioznim običajima. Muškarci i žene su sedeli danju i noću, neprekidno izvodeći đapu – ponavljanje Božjeg imena. Upasni je povremeno razgovarao sa njima o različitim aspektima Vedantizma i ovi razgovori su zapisani i objavljeni na Maratiju – a kasnije prevedeni na engleski.
Čak i kao Sadguru, Upasni je izvodio neka uzdržavanja. Uveče, 25. decembra 1921., kada su sledbenici došli po svoj uobičajeni daršan u njegovu kolibu, iznenadili su se kada su otkrili da se Upasni zaključao u mali kavez od bambusa. Upasni je tajno sastavio kavez i postavio ga kada nikoga nije bilo u blizini, i tog dana ušao u njega. Sledbenici su počeli da plaču i mole za objašnjenje, zato što je kavez bio veoma mali – Upasni je u njemu bio sav zguren i nije mogao uopšte da se uspravi.
Da bi ih smirio, Upasni je odgovorio: „To je Božja volja, što radi vašeg dobra ja moram da se zatvaram. U uobičajenim zvaničnim poslovima, kriminalac može biti oslobođen samo ako neko garantuje za njega. Slično tome, ja garantujem za oslobođenje svojih sledbenika, ovde na božanskom sudu.
Kavez je mesto razrešenja svih vaših grehova! Ovo nije običan kavez, već okean blaženstva i ko god bude umirao misleći na njega, bez sumnje će dostići stanje Mukti-Anande“ (Oslobođenja ili Večnog Blaženstva).
Upasni Maharađ je samovoljno zatočio sebe u bambusov kavez skoro trinaest meseci i za to vreme nije nijednom izašao! Jeo je (uglavnom bakri i čatni), urinirao i vršio nuždu, kupao se, i sve to unutar uskih zidova kaveza. Sledbenici su održavali kavez čistim koliko su mogli pod takvim okolnostima, i služili ga svim što mu je bilo potrebno izvan kaveza. Arati se izvodio svakog dana, praćen devocijskim pesmama koje su pevale device – one su postale njegove kanje – monahinje. Upasni je u to doba iz kaveza održao dosta predavanja o spiritualnosti.
Konačno, uveče, 31.januara 1924, Upasni je pozvao stolara i rekao mu da napravi otvor između šipki. Upasni je izašao iz kaveza na zadovoljstvo svojih sledbenika. Došlo je vreme kada je trebao da se upozna sa cvetom iz svoje bašte. Ime deteta je bilo Godavri.
Privučena spiritualnošću još od malena, Godavri Vasudev Hatavalikar je imala samo devet godina kada je 1923. prvi put došla u Sakori sa svojim roditeljima da oda poštovanje Sadguruu. Istog trenutka, na čuđenje svih prisutnih, videvši devojčicu, Upasni joj je rekao: „Dete, uskoro ćeš moći da brineš o svemu što ovde vidiš. Sve ovo pripada tebi.“
Neko vreme Godavrina porodica je ostala u Sakoriju. Jednog dana za vreme te prve posete, devojčica je sama došla da vidi Upasnija i popela se u njegovo krilo. Neko je bio upravo završio puđa ceremoniju i okitio Upasnija. Upasni je skinuo venac, i stavio ga oko devojčicinog vrata, što je iznenadilo sledbenike.
Godavri je bila dete-nevesta, ali se posle nekoliko godina Godavrijev muž dramatično odrekao sveta i ponudio je Upasnijevim stopalima – tako joj je omogućio da se trajno pridruži Upasnijevom ašramu, gde je postala najvažnija žena-učenik. – Godavri Vasudev Hatavalikar, sada poznata kao Godavri Mai, još uvek upravlja Sakori ašramom i nadgleda sve ženske učenike – kanje (monahinje). Kaže se da Savršeni Učitelji uvek imaju po dve glavne žene-učenice u svom užem krugu. Jedna ima ulogu spiritualne majke, kao Durgabai Karmakar, a druga spiritualne sestre – što je u ovom slučaju bila Godavri. Kanje imaju ulogu spiritualnih žena i Upasni se prema njima odnosio kao prema svojim ženama, naravno bez ikakvog fizičkog kontakta, pošto je odavno transcendirao svoje telo i pol.
Godavri Vasudev Hatavalikar, koja je nasledila spiritualni ašram Sakorija, nalazi se pored njegovog desnog ramena. Primetite u pozadini bambusov kavez.
Uskoro po napuštanju bambusovog kaveza, Upasni je otišao u Širdi sa nekim svojim sledbenicima tokom marta 1925. To je bilo prvi put da je Upasni Maharađ posetio Širdi od kada je Sai Baba umro nekoliko godina ranije. <%-2Tu je Upasni primljen sa velikim poštovanjem i čašću, dok su ga vodili do Sai Babinog groba.
Upasni se prisećao doživljaja sa Sai Babom sa suzama na licu. Obišao je Sai Babin duni i vratio se u džamiju Milostive Majke. U džamiji su ljudi dolazili po Upasnijev daršan, i pevali arti iz doba kada je Sai Baba bio živ. Upasni se poklonio pred grobom Sai Babe i sam započeo pevanje još jednog artija.
Upasni je obišao svako mesto koje je bilo povezano sa radom i sećanjem na Sai Babu. Konačno je seo pod drvo pored Kandoba hrama i dugo plakao. Niko nije mogao da shvati razlog tolikog žaljenja, ali za one koji su prisustvovali ovoj dirljivoj sceni, njegove suze su bile vino u kojem su okupali svoja srca.
Iako je Upasni Maharađ bio poznat kao Sai Babin glavni učenik, on je posetio Širdi još samo jednom, deset godina kasnije, 14. aprila 1936, kada je ponovo bio dočekan uz krajnje pošto­vanje.
Oko Upasnijevog centra su nikli mnogi hinduistički hramovi, veliki i mali, i Sakori je postalo trajno mesto prebivanja Upasnija, iako je on često putovao širom Indije, posećujući Hajderabad, Bombaj, Kolapur, Indor, Benares, Surat, Nagpur, \abulpur, Ahmednagar, Punu i mnoga druga. Tako je ovaj Sadguru imao sledbenike širom Indije, i vršio je veliki uticaj na tadašnju hinduističku kulturu. Posebno je uticao na Mahatma Gandija. – Kada je Mahatma Gandi sreo Upasni Maharađa, bio je zgranut njegovim odricanjem. Gandi je prišao Upasniju uz dužno poštovanje, a da bi odstranio Gandijev spiritualni ponos, Upasni je skinuo jutanu vreću ne skrivajući svoje genitalije i rekao mu:"Ti si veliki čovek, ali šta to meni znači?" Upasni se nije ponašao prema Gandiju sa poštovanjem, niti kao prema važnom političaru i vođi zemlje. Mnogo godina kasnije, 1931, kada je Gandi sreo Meher Babu, bio je iznenađen sličnošću sa Upasni Maharađem, kao i dubokom spiritualnom povezanošću. Meher Baba je objasnio Gandiju da je Upasni Maharađ zaista bio savršen.
Mladi zoroastrijanac koga je Upasni gađao kamenom, dolazio je s vremena na vreme punih sedam godina. Priča se da su sledbenici Upasnija, kada su videli mladića kako neutešno plače, pomislili da se kaje. Upasni nije ništa objašnjavao u vezi njega. 1921. mladić je ostao u Sakoriju punih šest meseci i onog dana kada je otišao Upasni mu se poklonio izjavljujući: "Ti si Adi Šakti!", što znači:"Ti si Primalna Energija!"
Tokom 1922. mladić je dolazio dva puta u posetu Upasniju u Sakori, i oba puta ostao po otprilike šest meseci, ali posle toga više nije video Upasnija čitavih dvadeset godina. Međutim, Upasni je često pominjao ovog mladića. 1936, Upasni je otišao u Ahmednagar zbog služenja artija pred fotografijom ovog mla­dića. Kasnije je Upasni zapitao ljude koji su bili prisutni: "Da li vi uopšte znate ko je on? On je Avatar!"
Upasni Maharađ je spustio Primalnu Energiju u ljudsku formu. Taj mladić je postao njegov vodeći učenik i spiritualni naslednik, a i sam Učitelj sa Svešću Boga. Obojica su se poslednji put sreli u pustoj oblasti Dahigaon, 17.oktobra 1941. Sreli su se sami, i bez ikoga drugog, ostali zajedno u nekoj kolibi. Nikome nije poznato šta su tamo radili, ali se priča da je Upasni opet ponovio: "Adi Šakti!" i odmahnuo u znak odlaska sa ovog sveta.
Posle ovog susreta u Dahigaonu, Upasni Maharađ je počeo da nagoveštava svoj skori odlazak. Želeo je da otputuje u severnu Indiju, i baš pred odlazak za Hajderabad iz Sakorija, zajedno sa Godavri i ostalim monahinjama, 24. novembra 1941. izjavio je:"Sve će se završiti za mesec dana."
12. decembra 1941. Upasni je posetio Punu, ali je odbio da dozvoli bilo kome da mu se pokloni ili ima njegov lični daršan.
Umesto toga je na zemlju postavio kokos i rekao svima da mogu pred njim da se isto tako poklone. Tom prilikom su ga čuli kako nerazgovetno izgovara: "Umoran sam… Umoran sam od svega… Sve ću da završim… Sve ću da završim vrlo brzo." Prisutni su pomislili da se to odnosi na drugi svetski rat.
Sadguru se vratio u Sakori 19. decembra i davao daršan dva dana, ali se sve vreme žalio na bol u grudima. 22. decembra je otišao za Satanu, gde se upravo završavala izgradnja hrama, podignutog u čast njegovog rođenja. Požurujući radnike da što pre završe svoj posao, rekao im je zagonetno: "Sunce se spušta… Sunce se spušta."
Upasni je proveo jednu besanu noć u Satani, a sledećeg dana je pozvao glavnog radnika na izgradnji hrama i rekao mu: "Moj zadatak je obavljen. Ti se moraš pobrinuti za ostalo. Sada, hoćeš li mi dopustiti da odem? Možeš li sve obaviti u mom odsustvu?" Radnik, nesvestan ironije Upasnijevih pitanja, otpozdravio mu je i Upasni je stigao u Sakori uveče 23.decembra.
Obično je Upasni, čim bi došao iz nekog mesta van Sakorija odlazio da se pokloni kavezu od bambusa, ali je ovaj put otišao direktno u svoju kolibu.
Rano ujutro 24.decembra 1941, Upasni se požalio na jake bolove u srcu. Godavri, koja je spavala u istoj sobi, probudio je glas: "Zar još uvek spavaš? Došlo je vreme kada si potrebna!" Uplašena, probudila se i videla Upasnija u bolovima.
Upasni je zatražio melem od slačice, i legavši, rekao: "Biću u redu za petnaest minuta." Izgledalo je kao da spava, dok su se ostali koji su se nalazili oko njega, trudili da mu ne smetaju. Onda su, posle dva ili tri sata, kada su primetili da se uopšte ne pomera, sledbenici pozvali doktora koji je samo mogao da potvrdi da je Upasni Maharađ napustio telo. – Interesantno je pomenuti da su se, dok se Upasni Maharađ spremao da napusti telo, Japanci spremali da bombarduju Perl Harbur, što je bio direktan povod za ulazak Sjedinjenih Država u drugi svetski rat.
Pogrebne ceremonije su se izvele u Sakoriju sledećeg dana u skladu sa hinduističkim običajima. Kremacija i mimohod sledbenika koji su prolazili pored lomače, trajao je satima. Pevačevu Pesmu sada su pevali plamenovi. Pepeo je sačuvan u Sakoriju, ali njegovo svetlo i dalje obasjava naše Doba.
O Upasni Maharađ, upućujemo ti naše pozdrave!
Tvoje ime će se tek poštovati u vekovima koji dolaze!
Ti si spustio Drevnog i dao mu
znanje kojim je obrisao suze našeg Doba!