Svetost bračnog života

Bračni život – duhovni poduhvat

Pećina ljudi stupa u brak pre ili kasnije, ali će u zavisnosti od njihovog pristupa bračni život predstavljati pomoć ili prepreku duhovnom životu. Nema sumnje da bračni život sadrži ogroman potencijal za duhovni razvoj, koji će se ispoljiti samo ukoliko se prema njemu zauzme ispravan stav. S duhovne tačke gledišta je uspeŠan brak u potpunosti prožet vizijom Istine. Brak ne može pružiti mnogo ako je zasnovan samo na ograničenim seksualnim motivima ili na interesima uobičajenim za poslovne odnose. Braku valja pristupiti kao pravom duhovnom poduhvatu čiji je cilj otkrivanje najviših životnih mogućnosti. Kada se partneri upuste u duhovnu avanturu istraživanja viših mogućnosti duha, oni taj svoj eksperiment ne smeju podrivati sitnom računicom oko pojedinačne dobiti.
Bračni život se suštinski razlikuje od promiskuitetnog

Život u braku traži međusobno prilagođavanje i razumevanje, jer on donosi mnoge probleme na koje se na početku nije računalo. Mada isto važi i za život uopšte, to je izrazito naglašeno u bračnom životu. U bračnom životu se dve duše povezuju na mnoge načine i to ih primorava da se prihvate rešavanja celokupnog kompleksnog problema ličnosti, a ne samo pojedinačnih problema koji se javljaju kao posledica neke izolovane želje. Upravo je to razlog zbog čega je život u braku iz osnova različit od promiskuitetnih seksualnih odnosa. Promiskuitet preuveličava značaj seksa u odnosu na druge potrebe razvoja ličnosti, i podrazumeva da se problem seksa rešava izolovano od drugih problema. Mada se na ovaj način problem seksa naizgled lako rešava, na kraju ispada da rešenje ne samo da je bilo veoma površno, već je imalo još i tu dodatnu manu što je skrenulo tragaoca sa pravog puta.
Život u bračnoj zajednici omogućava sublimaciju nižeg u više

Relativne vrednosti raznih strana jedne ograničene ličnosti mogu se najbolje uočiti kada se one, tako isprepletane, posmatraju iz različitih perspektiva mnoštva životnih okolnosti. Razlika medu njima je teško uočljiva kada se posmatraju pojedinačno i u nepovezanim serijama. Širok prostor za različita iskustva kakav pruža bračni život, omogućava da se oko oblikovane šeme bračnog života počnu organizovano sabirali razne pritajene sklonosti uma. Kada se razne sklonosti uma ovako organizovano saberu, to ne samo da ojačava sposobnost razlikovanja između viših i nižih vrednosti, već medu njima stvara napon koji je potreban za njihovu delotvornu i inteligentnu sublimaciju.
Bračni život izaziva promene u unutrašnjem životu

Može se reći da bračni život na izvestan način intenzivira osnovne ljudske robleme. I kao takav postaje arena u kojoj se zameće bitka između sputavajućih i oslobađajućih sila; činilaca tame i činilaca svetlosti. Pošto život prosečnih ljudi prate pomešani motivi i stavovi, to neizbežno dolazi do raspetosti između višeg i nižeg ˝ja˝. Njihov sukob je potreban radi slabljenja nižeg ˝ja˝ i svitanja istinskog, božanskog Sopstva. U životu u bračnoj zajednici dve duše razviju toliko mnogo dodirnih tačaka da raskidanje veze praktično znači poremećaj i rasulo celokupnog toka života. Pri pomisli na težinu mogućeg rastanka dolazi do unutrašnjeg preispitivanja i promene stavova, što je prava prilika za dve duše da ustanove istinsko i trajno razumevanje, nakon čega postaje moguće da se uhvate u koštac sa najsloženijim i najdelikatnijim problemima.
Bračni život bi trebalo da bude u skladu sa božanskim planom

Duhovna vrednost bračnog života neposredno zavisi od prirode činilaca koji određuju njegov svakodnevni tok. Brak koji se zasniva na površnim računicama može se pogoršati u pravcu sebičnog partnerstva upravljenog protiv ostalog sveta. Iz braka nadahnutog uzvišenim idealizmom može se razviti blizak odnos zasnovan na sve većoj uzajamnoj posvećenosti. Staviše, takav brak može postati medij kroz koji će dve duše staviti svoju ujedinjenu ljubav u službu celokupnoj ljudskoj porodici. Kada se smisao bračnog života usaglasi sa božanskim planom evolucije, onda je to pravi blagoslov za decu, koja su plod braka. Njima je lađa pružena šansa da od samog početka svog zemaljskog puta upijaju duhovnu atmosferu.
Deca obogaćuju bračni život

Mada deca na taj način uživaju najveću blagodat bračnog života roditelja, i ona zauzvrat obogaćuju život roditelja svojim prisustvom. Prisutnost dece pruža priliku roditeljima da izraze i usavrše spontanu ljubav, gde svako žrtvovanje postaje radosno i lako. Uloga koju deca igraju u životu roditelja je od ogromnog značaja za duhovni razvoj samih roditelja, iz čega proizilazi da rađanje dece bračni partneri treba da prihvate punim srcem.
Kontrola rađanja

Obzirom na značaj rađanja dece u braku, pitanje kontrole rađanja zavređuje posebnu pažnju i kritičko preispitivanje, Ovo pitanje se ne srne rešavati sa stanovišta nekog uskog i posebnog interesa, već sa stanovišta koje podrazumeva dobrobit kako pojedinca tako i čitavog društva. U ovom, kao i u svakom drugom slučaju, zaključak treba da proizilazi iz duhovnih postavki. Odnos većine ljudi prema kontroli rađanja je kolebljiv i nejasan jer određeni argumenti govore za, a drugi protiv. Mada je za potrebe regulisanja nataliteta kontrola rađanja neophodna, izbor sredstava pomoću kojih se ta kontrola ostvaruje je krajnje nesrećan.

Nema sumnje da je regulisanje nataliteta poželjno kako iz ličnih tako i iz društvenih razloga. Nekontrolisano rađanje povlači sa sobom sve veću egzistencijalnu borbu i stvara takvo društveno uređenje u kome će bezobzirno takmičenje postati surova stvarnost. Pored toga što nameće roditeljima obavezu na koju oni ne mogu odgovoriti na odgovarajući način, ono posredno doprinosi nastanku ratova, kriminala i siromaštva. Mada humani i racionalni razlozi govore u prilog kontroli rađanja i opravdavaju sve ozbiljne pokušaje da se rađanje reguliše, primena fizičkih sredstava u tu svrhu je suštinski sporna i pitanje da li je opravdana.
Fizička sredstva slabe samokontrolu

Fizička sredstva koja uglavnom zagovaraju pristalice kontrole rađanja su sa duhovne tačke gledišta najpodložnija kritici. I mada se fizička sredstva kontrole rađanja opravdavaju humanim razlozima, većina ljudi se njima služi samo u sebične svrhe, da bi izbegli odgovornost rađanja i negovanja dece. Pošto se njihovom primenom uspešno izbegavaju fizičke posledice prepuštanja strastima, to ljude, kod kojih se još nije probudio osećaj za više vrednosti, ne podstiče na umerenost u zadovoljavanju. Tako oni postaju žrtve preteranog samopovlađivanja, što ih, u nedostatku kontrole, kroz ropsko popuštanje životinjskim strastima, vodi u fizičku, moralnu i duhovnu propast. Neobazrivo posezanje za fizičkim sredstvima zatamnjuje duhovnu stranu problema i pojedincima samo otežava otkrivanje njihovog istinskog dostojanstva kao duhovno slobodnih bića. Nepromišljeno, nekontrolisano prepuštanje strastima neminovno izaziva reakciju i vodi u duhovno ropstvo. Oslanjanje na fizička sredstva kontrole rađanja je krajnje nepreporučljivo, prvenstveno za tragaoce na duhovnoj stazi, a zatim iza preostali deo čovečanstva (jer svi ljudi su potencijalni tragaoci). U cilju kontrole rađanja, čovek se ne srne oslanjati ni na šta drugo osim na umnu kontrolu.
Neophodnost umne kontrole požude

Umnom kontrolom se, s jedne strane, obezbeđuje kontrola rađanja iz humanitarnih razloga, a sa druge, zaštita od duhovnih nesreća koje nastaju upotrebom fizičkih sredstava. Umna kontrola ne samo da će efikasno regulisati natalitet, već će čovečanstvu povratiti svest o njegovom božanskom poreklu i duhovnom blagostanju. Samo promišljenom umnom kontrolom, čovečanstvo će uspeti da pređe iz stanja nekontrolisanih strasti u stanje mira, iz ropske zauzdanosti u slobodu, iz animalnosti u čistotu. Misaoni ljudi bi ovoj zanemarenoj duhovnoj strani pitanja morali pokloniti pažnju koju zavređuje.

Zajednička odgovornost roditelja

Pošto žena snosi odgovornost i breme rađanja i podizanja dece, svaki neuspeh umne kontrole više pogađa nju nego muškarca. Međutim, to u suštinski nije bez opravdanja. Mada žena preuzima na sebe odgovornu i tešku ulogu rađanja i podizanja dece, ona zauzvrat uživa u radosti hranjenja i maženja. Radost materinstva je mnogo veća od radosti očinstva. Staviše, muškarac mora da se brine o materijalnom izdržavanju i obrazovanju deteta. U dobro usklađenim brakovima ne bi trebalo da dođe do nepravedne raspodele roditeljskih obaveza. Kada je bračni par istinski svestan zajedničke odgovornosti, nepažnja ustupa mesto aktivnim nastojanjima da se uspostavi potpuna umna kontrola. A u slučaju da u tome ne uspeju, oni će voljno i radosno prihvatiti odgovornost za podizanje dece.
Deca treba da su dobrodošla

Onima koji nisu spremni da preuzmu odgovornost za podizanje dece preostaje samo jedan put: celibat i praktikovanje stroge umne kontrole. Premda je izvanredno teško postići takvu kontrolu, to nije i nemoguće. Sa čisto duhovnog stanovišta, strogi celibat je najbolji, ali je zbog njegove težine malo ljudi kadro da ga praktikuje. Oni koji nisu sposobni za celibat, bolje da se ožene nego da upadnu u zamku promiskuiteta. U okviru bračnog života čovek može da nauči da kontroliše životinjske strasti. To treba da se odvija postepeno, a u slučajevima kada kontrola zakaže, bračni par mora dopustiti da stvar uzme svoj prirodni tok, ne remeteći ga veštačkim sredstvima. Oboje treba s radošću da prihvate posledice i pokažu spremnost da zajednički učestvuju u podizanju dece.
Fizička sredstva postaju loša navika

Sa duhovnog stanovišta važi da se kontrola rađanja u osnovi mora sprovoditi kontrolom uma i ničim drugim. Upotreba fizičkih sredstava se ne preporučuje ni pod kakvim okolnostima, čak ni onda kada ih partneri koriste samo kao privremenu i sporadičnu pomoć, ne nameravajući da u potpunosti zapostave ideal umne kontrole. Sve dok koriste fizička sredstva oni ne mogu postići umnu kontrolu. Staviše, postaju zavisni od fizičkih sredstava do te mere da počinju da ih opravdavaju.

Da bolje razjasnimo, prilikom korišćenja fizičkih sredstava partneri uveravaju sebe da će ih koristiti samo kao pripremni korak u procesu postizanja umne kontrole, no na nesreću, postaju ovisni o njima, robovi navike. Iako neko vreme obmanjuju sebe da rade na uspostavljanju umne kontrole (naporedo sa upotrebom fizičkih sredstava) oni je, zapravo, postepeno gube. Jednom rečju, oslanjanjem na fizička sredstva moć umne kontrole neumitno slabi. Upotreba fizičkih sredstava štetno deluje na moć samokontrole i bez sumnje je pogubna za duhovni napredak. Stoga je ni najbolji argumenti ne mogu opravdati.
Duhovni razvoj kroz život u bračnoj zajednici

Na početku bračnog života među supružnicima postoji i strast i ljubav; ali svesno, uz promišljenu saradnju, oni mogu postepeno smanjiti stihiju strasti i ojačati osnovu ljubavi. U tom procesu sublimacije, strast na kraju ustupa mesto dubokoj ljubavi. Deleći i radost i patnju života, supružnici idu ka sve većim duhovnim pobedama – od duboke ka još dubljoj ljubavi – sve dok posesivnu i ljubomornu ljubav, koja je postojala na početku, u potpunosti ne zameni požrtvovana, velikodušna ljubav. Staviše, razboritim vođenjem bračnog života parovi mogu da prođu toliko mnogo na duhovnoj stazi daje potreban samo dodir Savršenog Učitelja da ih uzdigne u svetilište Večnog Života.