MOJ UČITELJ

Sredinom oktobra 1928. SADU KRISITIJAN LEJK, poreklom Rus koji je dobar deo života proveo u Engleskoj i Americi i bio na svom trećem hodočašću u Indiju, došao je kod Babe. Lejk je bio učenik Ramakrišne Paramahanse i posvetio se duhovnosti. Koristio je ime „sadu“ u znak poštovanja prema Sadu Šundar Singu, indijskom hrišćanskom mistiku i učitelju, koji je posetio Evropu i Ameriku 1920., i pod čijim je uticajem Lejk bio. Kod Babe je stigao pošto je obišao Himalaje, gde su ga upozorili na Babu. Međutim, kada je ugledao Babu, izjavio je da je odmah znao da je Baba njegov Učitelj, kao i da su se sva njegova prošla iskustva dogodila samo da bi ga tu dovela. Baba je Lejku, koji je ostao u Meherabadu, rekao da se pridržava ćutnje. Aprila 1929. Baba mu je naložio da putuje po Indiji kao putujući monah, nastavljajući svoju raniju praksu. Svuda gde je išao govorio je o svom Učitelju. Vratio se u Meherabad 21. oktobra, omršaveo i bolestan, a umro je 29. oktobra, srca “ispunjenog bezgraničnom radošću”.

U članku pod naslovom “Šta dugujem svom Učitelju, Šri Sadguruu Meher Babi”, koji se pojavio u izdanju “Meherovih Poruka” u januaru 1929., Sadu K. Lejk je zapisao:

“Napustio sam Evropu sa uzvišenim idealima o saduima. Svami Vivekanandina čuvena „Pesma sanjasina“ bila je tako živa u mom umu. A kakvo probuđenje sam imao u Himalajima, gde sam u savremenom ašramu proveo skoro čitavu godinu u unutrašnjoj osami. Kako su se samo strogo sadui pridržavali spoljašnjih obreda! Ideali „Pesma sanjasina“, teško su bili ostvarivi u stvarnom životu!

Koliko su Meher Baba i Meherabad bili potpuno različiti od onoga što mi je opisivano! Učitelj, oličenje najuzvišenije duhovnosti i ljubavi, i Meherabad tako miran i privlačan! Sama atmosfera činila se ispunjena duhovnošću i ljubavlju, koja je bukvalno zračila iz ličnosti mog voljenog Učitelja. Sve je izgledalo tako prirodno i domaće, činilo se da svi vole svog „Babu“, kako su poklonici s ljubavlju prozvali Učitelja. A Baba, sušta jednostavnost i bliskost, lišen samo-važnosti koja izaziva strahopoštovanje i koja se pripisuje okultnoj hijerarhiji. Kako je vreme odmicalo, ovde sam sve više i više doživljavao Ljubav za kojom sam žudeo i koja mi je u vlastitoj porodici bila uskraćena. Trebalo mi je samo nekoliko dana da uspokojim svoj um, a Baba je svemu dao završni pečat kada mi je rekao da će mi pomoći da postanem pravi Sanjasin, tako što ću se odreći svega u svom umu.

Prvo učenje koje sam primio od Učitelja bilo je o tri stadijuma intelektualnog razumevanja; potom o viđenju i osećanju istine, i konačno o bivanju i postajanju istinom, što je podrazumevalo savršenstvo. Osećao sam da još uvek nisam dostigao poslednje stanje. Reči su deo intelekta, rekao je Učitelj. Pomoć koju će mi on pružiti biće u potpunosti unutrašnja, samim njegovim prisustvom u mom srcu. Kasnije sam shvatio zašto Avatari nikada sami ne poveravaju svoja učenja mrtvom papiru, mrtvim slovima, već ostavljaju da to učine njihovi učenici.

Kada mi je Učitelj rekao da ću ga jednog dana ostvariti kao Samu Božansku Majku, to je na izvestan način pobudilo moje interesovanje. Kada je Sebstvo, potom, Sebe otkrilo sopstvu kao Sebstvo svega, spoznao sam istinu njegovih reči. Posle ovog otkrovenja postao mi je jasan i pravi smisao druge Učiteljeve izjave, da je oduvek bio sa mnom, da je uvek sa mnom i da će uvek biti sa mnom, sve do Večnosti. Kada sam kasnije spoznao jedan od Učiteljevih božanskih aspekata, u svest mi je tako silovito ponovo došla istinitost onoga što je Šri Ramakrišna izjavio nekoliko dana pre svog ulaska u Maha Samadi, rečju, žVidim kroz milione očiju i čujem kroz milione ušiju, govorim i jedem pomoću miliona ustiju i radim pomoću miliona rukuž. Učitelj mi je rekao da ću ga postepeno potpuno spoznati, u svim njegovim božanskim aspektima – aspektima stvarnog Sebstva, jednog bez drugog.

O tome da Učitelj može da čita moje najskrovitije misli kao otvorenu knjigu, imao sam gotovo svakodnevne dokaze. Uvek kada sam u svom umu bio zabrinut, ili bi neko taknuo osetljivo mesto u mom biću da bi me obeshrabrio, stizala bi poruka utehe i ohrabrenja, da mi ponovo uspokoji um.

Kakav je blagoslov živeti u prisustvu Savršenog Učitelja, primiti direktnu duhovnu poduku od Inkarnacije! To podseća na dane u Dakšinešvaru i na malu grupu školaraca koji su se okupljali oko svog Učitelja, Šri Ramakrišne, i na to da su to samo različiti aspekti jednog izvora svih bića, sa kojim je moj Učitelj tako milostivo obećao da će mi pomoći da se trajno sjedinim. Ali, da ne dignem ruke od Maje, već da radim u Maji, kao što je to činio i sam Učitelj, dajući nam živi primer.”