Uslovi za sreću

Odeljak I – Prevazilaženje patnje kroz nevezivanje

Svako traga za srećom

Svako biće na svetu traga za srećom, a čovek tu nije nikakav izuzetak. Čovek naizgled žudi za mnogim stvarima, ali sve u svemu, sve što poželi ili preduzme je u cilju postizanja lične sreće. Ako je željan moći. to je zato što očekuje da će kroz nju ostvariti sreću. Ako teži sticanju novca, to je zato što misli da će time osigurati sebi uslove i sredstva koji obezbeđuju sreću. Ako traga za znanjem, zdravljem, lepotom, naukom, umetnošću ili literaturom, to je zato što smatra da njegovo ostvarenje sreće neposredno zavisi od toga. Ako se bori za svetovne uspehe i slavu, to je zato što se nada da će biti srećan kada ih ostvari. U svim svojim poduhvatima i nastojanjima čovek želi jednu jedinu stvar – da bude srećan. Sreća je krajnji motiv svih njegovih poduhvata, i snaga log motiva nagoni ga da čini ono što čini.

Naizmenično smenjivanje zadovoljstva i boli

Svako traga za srećom, no ipak, većina ljudi je utonula u neki oblik patnje. Ako, s vremena na vreme, čovek u svom životu i zasluži malo sreće, ta sreća niti je trajna niti je sasvim nepomućena. Ljudski život ne sastoji se od ciklusa nepomućene sreće. Staviše, on osciluje među oprekama bola i zadovoljstva, koje se smenjuju kao kišonosni oblaci i sjajne duge. Zadovoljstvo koje na trenutak unese svetlost u ljudski život ubrzo iščezne – baš kao i duga, koja se pojavi u punom sjaju samo da bi odmah zatim iščezla s horizonta. Ako ovi retki srećni trenuci i ostave nekakvog traga za sobom, to je onda samo u obliku uspomene na njih što još više pojačava bol zbog gubitka. Ovakva uspomena ostaje kao trajno naslede nakon uživanja u većini zadovoljstava.

Želja donosi dve vrste plodova

Čovek ne želi patnju, ali ona mu dolazi kao neumitna posledica samog načina njegovog traganja za srećom. Njegova potraga za srećom je vezana za ispunjenje njegovih želja, a to ispunjenje nikada nije sigurna stvar. Stoga, dok nastoji da ispuni svoje želje, čovek se istovremeno priprema i za patnju koja će ga snaći ukoliko se dogodi da one ostanu neispunjene. Jedno te isto drvo želja rađa dve vrste plodova: slatke plodove zadovoljstva i gorke plodove patnje.  Kada se ovo drvo razlista, ono ne može doneti samo jednu vrstu ploda. Oni koji žele jednu vrstu voćke moraju biti spremni da okuse i onu drugu. Čovek očajnički traga za zadovoljstvom i kada ga dobije, strastveno prianja za njega.  On na svaki način pokušava da izbegne nesreću koja se nadvija nad njim, a kada ga ona ipak sustigne, prihvata je teška srca. U suočavanju sa činjenicom da je njegovom zadovoljstvu suđeno da jednog dana prestane, njegove sklonosti i strasti gube smisao. A pošto očajavanjem i gnevom ne može ništa postići, preostaje mu još jedino patnja.

Promenljiva raspoloženja

Podstaknut različitim željama, čovek sa nesmanjenim žarom traga za zadovoljstvima ovog sveta. Njegovo uživanje u zadovoljstvima, međutim, nije potpuno, jer dok ispija čašu meda, on ujedno mora da proguta i čašu pelina.  Opijenost zadovoljstvima je pomućena patnjom, koja je redovan pratilac otrežnjenja. Čovek je rob neobjašnjivih i neočekivanih raspoloženja i impulsa. Jednom je srećan i ushićen, a drugi put veoma nesrećan i potišten. Njegova raspoloženja se menjaju u skladu sa ispunjenjem ili neispunjenjem njegovih želja. Zadovoljenje nekih želja donosi mu trenutnu radost; ali ta radost nije trajna, već ubrzo dovodi do depresivne reakcije. On je bespomoćan pred usponima i padovima svojih raspoloženja i njihovom neprekidnom promenom.

Patnja prouzrokovana željama

Ispunjenje želja ne dovodi do njihovog prestanka; one se samo povuku neko vreme da bi zatim, sa još većom žestinom, ponovo krenule da dejstvuju. Kada je osoba gladna, ona svoju glad utoli hranom, ali ubrzo potom ponovo ogladni. A kada se prejede, iako je ispunila svoju želju, doživljava muku i nelagodnost. Isto je sa svim željama na ovome svetu; one mogu da pruže samo prolaznu sreću. U samom trenutku njihovog ispunjenja, radost koju one pružaju, već polako iščezava i nestaje. Svetovne želje zato nikada ne mogu doneti trajnu sreću. Baš suprotno, one neumitno izazivaju raznovrsne patnje. Onaj koji seje puno svetovnih želja, može biti siguran da će požnjeti mnoge plodove patnje. Želja je večiti uzrok velikih patnji; i to je zakon.

Nestajanje želja kao posledica patnje

Ako osoba doživi ili zamisli patnju koja je čeka nakon ostvarenja želja, žestina njenih želja znatno se smanjuje.  Dešava se i to da se ona, usled duboke patnje, Čak i odvoji od svetovnog života, ali je ovo povlačenje, usled naviranja novih želja, samo privremeno. Mnoge osobe, pod uticajem snažne patnje inicirane željama, privremeno izgube interesovanje za svetovne stvari, ali ovo povlačenje, da bi dovelo do potpune oslobođenosti od želja, mora biti trajno. Postoje različiti oblici nevezanosti, ali svaki od njih ne mora biti trajan.

Privremeno neprianjanje

Neretko osobu duboko pogodi neki neobično upečatljiv doživljaj, kao što je prisustvovanje nečijoj samrti, sahrani ili kremaciji. Ovakvi doživljaji podstiču na razmišljanje, pa čovek tada u mislima dugo prebira o ispraznosti i uzaludnosti svetovnog postojanja. Pod pritiskom ovakvih doživljaja osoba spozna da i ona jednog dana mora da umre i ostavi sve svetovne stvari koje su joj tako prirasle srcu. Ali i te misli, kao i nevezanost koju privremeno donose, kratkog su daha. Uskoro bivaju zaboravljene, i osoba se ponovo vezuje za svet i njegove čari. Ovakav prolazan i trenutačan osećaj nevezanosti poznat je kao šmašan vairagya (shmashan vairagya), povlačenje u žalosti, jer ono najčešće nastaje kao posledica prisustvovanja nekoj kremaciji ili sahrani i ostaje u umu onoliko dugo koliko i taj prizor. Ovo raspoloženje nepristrasnosti i nevezanosti je iznenadno i kratkotrajno. Čini se da ono, dok traje, ima snažno dejstvo, ali zapravo ga održava jak utisak koji određeni doživljaji ostavljaju za sobom. Kada taj utisak izbledi, ubrzo u nepovrat odlazi i takvo raspoloženje, ne ostavljajući dubok trag u čovekovom opštem stavu prema životu.  llustrativna priča Prolazno raspoloženje nepristrasnosti i nevezanosti za svet može se ilustrovati pričom o čoveku koji je jednom video u pozorištu duhovni komad o Gopičandi (Gopichanda), velikom indijskom vladaru koji se, zarad Istine, odrekao svega. Komad je ostavio tako dubok utisak na njega da se on, zanemarivši svoje obaveze prema porodici, odmah pridružio grupi bairagija (asketa – lutalica), pripadnika kulta Gopičande. Odričući se svog prethodnog načina života, čovek se obukao kao bairagi, obrijao glavu i seo pod jedno drvo, onako kako su ga podučili ostali članovi grupe.  Isprva je utonuo u duboku meditaciju, ali kada je sunce snažno zapeklo, njegovo oduševljenje za meditaciju naglo je splasnulo. Kako je dan odmicao, on je, gladan i žedan, postajao sve uznemireniji i nesrećniji.  Primetivši da ga nema, članovi njegove porodice stadoše da se brinu za njega. Posle nešto traganja pronašli su ga kako, u neveselom stanju, čami pod drvetom. Osećao se iznureno i jadno. Kada ga je žena videla u tom čudnom stanju pojurila je k njemu i besno ga izgrdila. Njegova želja za povlačenjem bese se raspršila; i pošto mu je nov način života već sasvim dozlogrdio, njen prekor mu je došao kao blagodat s neba. I tako je naš meditant, brzo ućutkavši ženu, stavio na glavu svoj turban, obukao običnu odeću i skrušeno krenuo za ženom kući.

Duboka nepristrasnost

Ponekad je raspoloženje nepris trasnosti i nevezanosti trajnije, i ne samo da opstaje duže vreme, već i uveliko menja čovekov opšti stav prema životu. Ovo se zove fn-ra vairagja (tivra vairagva), ili duboka nepristrasnost. Ovakva duboka nepristrasnost najčešće je posledica neke velike nesreće – kao što je gubitak najdražih ili gubitak poseda ili ugleda. U naletu takve nevezanosti, osoba se odriče svih svetovnih stvari. Ovaj tip tivra vairagye ima svojih duhovnih vrednosti, ali će, kroz određeno vreme, kada čoveka ponovo zapljusne talas svetovnih želja, verovatno izgubiti na snazi. Gađenje prema svetu što osoba oseća u tom slučaju uzrokovano je snažnom impresijom koju je na nju ostavila nesreća, a to gnušanje ne traje dugo jer nije rođeno iz znanja i razumevanja. Ono je samo jedna oštra reakcija na život.

Potpuno neprianjanje

Istinski trajnu vrstu nevezanosti imamo kada postoji razumevanje patnje i njenih uzroka. Ona se pouzdano oslanja na neoborivo znanje da su sve svetovne stvari trenutačne i privremene, i da će se svako vezivanje za njih na kraju pretvoriti u izvor patnje. Čovek teži svetovnim stvarima zadovoljstva i pokušava da izbegne stvari koje mu nanose bol, ne shvatajući da ne može imati jedno a zanemariti drugo. Sve dotle dok se vezuje za svetovne stvari zadovoljstva, on stalno zaziva patnju koja mu dolazi ili kao posledica njihovog neimanja ili kao posledica njihovog gubitka.. Trajna nevezanost, koja daje oslobođenost od svih želja i vezanosti, zove sepuma vairagja (purna vairagva), ili potpuna bestrasnost. Potpuna nevezanost je jedan od najhitnijih uslova za trajnu i istinsku sreću. Jer, osoba koja poseduje potpunu nevezanost više ne nameće sebi patnju koja nastaje zbog robovanja neprekidnoj tiraniji želja.

Oprečnosti

Odsustvo želja čini pojedinca čvrstim kao stena. Njega ne dotiču ni zadovoljstvo ni bol; njegov život ne remete udari suprotnosti. Ako na čoveka utiču poželjne stvari, na njega mora da utiču i nepoželjne. Ako čoveka srećna znamenja podstiču na delanje, onda ga nepoželjna znamenja moraju obeshrabriti. On ne može da odoli obeshrabrujućem uticaju nepovoljnih znamenja sve dotle dok mu povoljna znamenja daju snagu. Jedini način da umakne uznemiravajućem uticaju znamenja jeste da postane ravnodušan kako prema povoljnim, tako i prema nepovoljnim znamenjima.

Pohvala i pokuda

Isto važi i za oprečnosti pohvale i pokude. Ako neka osoba nalazi zadovoljstvo u primanju pohvala, ona će morati da se oseti nezadovoljnom kad joj se upute pokude. Ona ne može ostati staložena pod kišom grdnji sve dok prikriveno uživa u pohvalama. Da je više ne bi uznemiravale pokude, ona se mora ujedno odvezati i od pohvala. Jedino tada je neće više dirati oprečnosti pohvale i grdnje. Onda ona neće izgubiti svoju staloženost. Smirenost i staloženost na koje ne utiču nikakve oprečnosti moguće je ostvariti samo putem potpune nevezanosti, koja je osnovni uslov trajne i istinske sreće. Pojedinac koji je do kraja nevezan više nije ostavljen na milost i nemilost oprečnim iskustvima; i, pošto je oslobođen od tiranije želja, on više ne nanosi samome sebi patnju.

Fizička i duševna patnja

Čovečanstvo je trpi mnogobrojne patnje i stradanja, kako fizičke tako i duševne. Od navedene dve vrste patnji, duševna patnja je prisutnija. Ljudi ograničenih gledišta smatraju da stradanje može da bude isključivo fizičko. Oni zamišljaju patnju kao bolest ili torturu nad telom. Duševna patnja je gora od fizičke patnje. Fizička patnja ponekad dolazi kao blagoslov jer ublažava duševnu patnju odvraćajući pažnju sa nje.

Večita sreća – stanje bez želja

Nije ispravno pridavati veliku pažnju čisto fizičkoj patnji. Ona se može izdržati vežbom volje i istrajnosti. Prava patnja je duševna. Čak i yogini koji mogu da izdrže znatne fizičke bolove nalaze da je teško da izbegnu duševnu patnju koja nastaje usled osujećenosti želja. Ako neka osoba ne želi ništa, ona nije nesrećna ni pod najnepovoljnijim okolnostima, čak ni u čeljusti lava. Stanje odsustva svake želje latentno je u svakome. I kada kroz potpunu nevezanost čovek dostigne stanje odsustva želja, on je tada stigao na samo izvorište večne i nepomućene sreće – koja nije zasnovana na svetovnim objektima već na Samospoznaji i Samoostvarenju.

Odeljak I – Prevazilaženje patnje kroz nevezivanje

Svako traga za srećom

Svako biće na svetu traga za srećom, a čovek tu nije nikakav izuzetak. Čovek naizgled žudi za mnogim stvarima, ali sve u svemu, sve što poželi ili preduzme je u cilju postizanja lične sreće. Ako je željan moći. to je zato što očekuje da će kroz nju ostvariti sreću. Ako teži sticanju novca, to je zato što misli da će time osigurati sebi uslove i sredstva koji obezbeđuju sreću. Ako traga za znanjem, zdravljem, lepotom, naukom, umetnošću ili literaturom, to je zato što smatra da njegovo ostvarenje sreće neposredno zavisi od toga. Ako se bori za svetovne uspehe i slavu, to je zato što se nada da će biti srećan kada ih ostvari. U svim svojim poduhvatima i nastojanjima čovek želi jednu jedinu stvar – da bude srećan. Sreća je krajnji motiv svih njegovih poduhvata, i snaga log motiva nagoni ga da čini ono što čini.

Naizmenično smenjivanje zadovoljstva i boli

Svako traga za srećom, no ipak, većina ljudi je utonula u neki oblik patnje. Ako, s vremena na vreme, čovek u svom životu i zasluži malo sreće, ta sreća niti je trajna niti je sasvim nepomućena. Ljudski život ne sastoji se od ciklusa nepomućene sreće. Staviše, on osciluje među oprekama bola i zadovoljstva, koje se smenjuju kao kišonosni oblaci i sjajne duge. Zadovoljstvo koje na trenutak unese svetlost u ljudski život ubrzo iščezne – baš kao i duga, koja se pojavi u punom sjaju samo da bi odmah zatim iščezla s horizonta. Ako ovi retki srećni trenuci i ostave nekakvog traga za sobom, to je onda samo u obliku uspomene na njih što još više pojačava bol zbog gubitka. Ovakva uspomena ostaje kao trajno naslede nakon uživanja u većini zadovoljstava.

Želja donosi dve vrste plodova

Čovek ne želi patnju, ali ona mu dolazi kao neumitna posledica samog načina njegovog traganja za srećom. Njegova potraga za srećom je vezana za ispunjenje njegovih želja, a to ispunjenje nikada nije sigurna stvar. Stoga, dok nastoji da ispuni svoje želje, čovek se istovremeno priprema i za patnju koja će ga snaći ukoliko se dogodi da one ostanu neispunjene. Jedno te isto drvo želja rađa dve vrste plodova: slatke plodove zadovoljstva i gorke plodove patnje.  Kada se ovo drvo razlista, ono ne može doneti samo jednu vrstu ploda. Oni koji žele jednu vrstu voćke moraju biti spremni da okuse i onu drugu. Čovek očajnički traga za zadovoljstvom i kada ga dobije, strastveno prianja za njega.  On na svaki način pokušava da izbegne nesreću koja se nadvija nad njim, a kada ga ona ipak sustigne, prihvata je teška srca. U suočavanju sa činjenicom da je njegovom zadovoljstvu suđeno da jednog dana prestane, njegove sklonosti i strasti gube smisao. A pošto očajavanjem i gnevom ne može ništa postići, preostaje mu još jedino patnja.

Promenljiva raspoloženja

Podstaknut različitim željama, čovek sa nesmanjenim žarom traga za zadovoljstvima ovog sveta. Njegovo uživanje u zadovoljstvima, međutim, nije potpuno, jer dok ispija čašu meda, on ujedno mora da proguta i čašu pelina.  Opijenost zadovoljstvima je pomućena patnjom, koja je redovan pratilac otrežnjenja. Čovek je rob neobjašnjivih i neočekivanih raspoloženja i impulsa. Jednom je srećan i ushićen, a drugi put veoma nesrećan i potišten. Njegova raspoloženja se menjaju u skladu sa ispunjenjem ili neispunjenjem njegovih želja. Zadovoljenje nekih želja donosi mu trenutnu radost; ali ta radost nije trajna, već ubrzo dovodi do depresivne reakcije. On je bespomoćan pred usponima i padovima svojih raspoloženja i njihovom neprekidnom promenom.

Patnja prouzrokovana željama

Ispunjenje želja ne dovodi do njihovog prestanka; one se samo povuku neko vreme da bi zatim, sa još većom žestinom, ponovo krenule da dejstvuju. Kada je osoba gladna, ona svoju glad utoli hranom, ali ubrzo potom ponovo ogladni. A kada se prejede, iako je ispunila svoju želju, doživljava muku i nelagodnost. Isto je sa svim željama na ovome svetu; one mogu da pruže samo prolaznu sreću. U samom trenutku njihovog ispunjenja, radost koju one pružaju, već polako iščezava i nestaje. Svetovne želje zato nikada ne mogu doneti trajnu sreću. Baš suprotno, one neumitno izazivaju raznovrsne patnje. Onaj koji seje puno svetovnih želja, može biti siguran da će požnjeti mnoge plodove patnje. Želja je večiti uzrok velikih patnji; i to je zakon.

Nestajanje želja kao posledica patnje

Ako osoba doživi ili zamisli patnju koja je čeka nakon ostvarenja želja, žestina njenih želja znatno se smanjuje.  Dešava se i to da se ona, usled duboke patnje, Čak i odvoji od svetovnog života, ali je ovo povlačenje, usled naviranja novih želja, samo privremeno. Mnoge osobe, pod uticajem snažne patnje inicirane željama, privremeno izgube interesovanje za svetovne stvari, ali ovo povlačenje, da bi dovelo do potpune oslobođenosti od želja, mora biti trajno. Postoje različiti oblici nevezanosti, ali svaki od njih ne mora biti trajan.

Privremeno neprianjanje

Neretko osobu duboko pogodi neki neobično upečatljiv doživljaj, kao što je prisustvovanje nečijoj samrti, sahrani ili kremaciji. Ovakvi doživljaji podstiču na razmišljanje, pa čovek tada u mislima dugo prebira o ispraznosti i uzaludnosti svetovnog postojanja. Pod pritiskom ovakvih doživljaja osoba spozna da i ona jednog dana mora da umre i ostavi sve svetovne stvari koje su joj tako prirasle srcu. Ali i te misli, kao i nevezanost koju privremeno donose, kratkog su daha. Uskoro bivaju zaboravljene, i osoba se ponovo vezuje za svet i njegove čari. Ovakav prolazan i trenutačan osećaj nevezanosti poznat je kao šmašan vairagya (shmashan vairagya), povlačenje u žalosti, jer ono najčešće nastaje kao posledica prisustvovanja nekoj kremaciji ili sahrani i ostaje u umu onoliko dugo koliko i taj prizor. Ovo raspoloženje nepristrasnosti i nevezanosti je iznenadno i kratkotrajno. Čini se da ono, dok traje, ima snažno dejstvo, ali zapravo ga održava jak utisak koji određeni doživljaji ostavljaju za sobom. Kada taj utisak izbledi, ubrzo u nepovrat odlazi i takvo raspoloženje, ne ostavljajući dubok trag u čovekovom opštem stavu prema životu.  llustrativna priča Prolazno raspoloženje nepristrasnosti i nevezanosti za svet može se ilustrovati pričom o čoveku koji je jednom video u pozorištu duhovni komad o Gopičandi (Gopichanda), velikom indijskom vladaru koji se, zarad Istine, odrekao svega. Komad je ostavio tako dubok utisak na njega da se on, zanemarivši svoje obaveze prema porodici, odmah pridružio grupi bairagija (asketa – lutalica), pripadnika kulta Gopičande. Odričući se svog prethodnog načina života, čovek se obukao kao bairagi, obrijao glavu i seo pod jedno drvo, onako kako su ga podučili ostali članovi grupe.  Isprva je utonuo u duboku meditaciju, ali kada je sunce snažno zapeklo, njegovo oduševljenje za meditaciju naglo je splasnulo. Kako je dan odmicao, on je, gladan i žedan, postajao sve uznemireniji i nesrećniji.  Primetivši da ga nema, članovi njegove porodice stadoše da se brinu za njega. Posle nešto traganja pronašli su ga kako, u neveselom stanju, čami pod drvetom. Osećao se iznureno i jadno. Kada ga je žena videla u tom čudnom stanju pojurila je k njemu i besno ga izgrdila. Njegova želja za povlačenjem bese se raspršila; i pošto mu je nov način života već sasvim dozlogrdio, njen prekor mu je došao kao blagodat s neba. I tako je naš meditant, brzo ućutkavši ženu, stavio na glavu svoj turban, obukao običnu odeću i skrušeno krenuo za ženom kući.

Duboka nepristrasnost

Ponekad je raspoloženje nepris trasnosti i nevezanosti trajnije, i ne samo da opstaje duže vreme, već i uveliko menja čovekov opšti stav prema životu. Ovo se zove fn-ra vairagja (tivra vairagva), ili duboka nepristrasnost. Ovakva duboka nepristrasnost najčešće je posledica neke velike nesreće – kao što je gubitak najdražih ili gubitak poseda ili ugleda. U naletu takve nevezanosti, osoba se odriče svih svetovnih stvari. Ovaj tip tivra vairagye ima svojih duhovnih vrednosti, ali će, kroz određeno vreme, kada čoveka ponovo zapljusne talas svetovnih želja, verovatno izgubiti na snazi. Gađenje prema svetu što osoba oseća u tom slučaju uzrokovano je snažnom impresijom koju je na nju ostavila nesreća, a to gnušanje ne traje dugo jer nije rođeno iz znanja i razumevanja. Ono je samo jedna oštra reakcija na život.

Potpuno neprianjanje

Istinski trajnu vrstu nevezanosti imamo kada postoji razumevanje patnje i njenih uzroka. Ona se pouzdano oslanja na neoborivo znanje da su sve svetovne stvari trenutačne i privremene, i da će se svako vezivanje za njih na kraju pretvoriti u izvor patnje. Čovek teži svetovnim stvarima zadovoljstva i pokušava da izbegne stvari koje mu nanose bol, ne shvatajući da ne može imati jedno a zanemariti drugo. Sve dotle dok se vezuje za svetovne stvari zadovoljstva, on stalno zaziva patnju koja mu dolazi ili kao posledica njihovog neimanja ili kao posledica njihovog gubitka.. Trajna nevezanost, koja daje oslobođenost od svih želja i vezanosti, zove sepuma vairagja (purna vairagva), ili potpuna bestrasnost. Potpuna nevezanost je jedan od najhitnijih uslova za trajnu i istinsku sreću. Jer, osoba koja poseduje potpunu nevezanost više ne nameće sebi patnju koja nastaje zbog robovanja neprekidnoj tiraniji želja.

Oprečnosti

Odsustvo želja čini pojedinca čvrstim kao stena. Njega ne dotiču ni zadovoljstvo ni bol; njegov život ne remete udari suprotnosti. Ako na čoveka utiču poželjne stvari, na njega mora da utiču i nepoželjne. Ako čoveka srećna znamenja podstiču na delanje, onda ga nepoželjna znamenja moraju obeshrabriti. On ne može da odoli obeshrabrujućem uticaju nepovoljnih znamenja sve dotle dok mu povoljna znamenja daju snagu. Jedini način da umakne uznemiravajućem uticaju znamenja jeste da postane ravnodušan kako prema povoljnim, tako i prema nepovoljnim znamenjima.

Pohvala i pokuda

Isto važi i za oprečnosti pohvale i pokude. Ako neka osoba nalazi zadovoljstvo u primanju pohvala, ona će morati da se oseti nezadovoljnom kad joj se upute pokude. Ona ne može ostati staložena pod kišom grdnji sve dok prikriveno uživa u pohvalama. Da je više ne bi uznemiravale pokude, ona se mora ujedno odvezati i od pohvala. Jedino tada je neće više dirati oprečnosti pohvale i grdnje. Onda ona neće izgubiti svoju staloženost. Smirenost i staloženost na koje ne utiču nikakve oprečnosti moguće je ostvariti samo putem potpune nevezanosti, koja je osnovni uslov trajne i istinske sreće. Pojedinac koji je do kraja nevezan više nije ostavljen na milost i nemilost oprečnim iskustvima; i, pošto je oslobođen od tiranije želja, on više ne nanosi samome sebi patnju.

Fizička i duševna patnja

Čovečanstvo je trpi mnogobrojne patnje i stradanja, kako fizičke tako i duševne. Od navedene dve vrste patnji, duševna patnja je prisutnija. Ljudi ograničenih gledišta smatraju da stradanje može da bude isključivo fizičko. Oni zamišljaju patnju kao bolest ili torturu nad telom. Duševna patnja je gora od fizičke patnje. Fizička patnja ponekad dolazi kao blagoslov jer ublažava duševnu patnju odvraćajući pažnju sa nje.

Večita sreća – stanje bez želja

Nije ispravno pridavati veliku pažnju čisto fizičkoj patnji. Ona se može izdržati vežbom volje i istrajnosti. Prava patnja je duševna. Čak i yogini koji mogu da izdrže znatne fizičke bolove nalaze da je teško da izbegnu duševnu patnju koja nastaje usled osujećenosti želja. Ako neka osoba ne želi ništa, ona nije nesrećna ni pod najnepovoljnijim okolnostima, čak ni u čeljusti lava. Stanje odsustva svake želje latentno je u svakome. I kada kroz potpunu nevezanost čovek dostigne stanje odsustva želja, on je tada stigao na samo izvorište večne i nepomućene sreće – koja nije zasnovana na svetovnim objektima već na Samospoznaji i Samoostvarenju.