Odeljak II

Neke božanske vrline

Međupovezanost osobina koje su neophodne za duhovni život

Da bi unutrašnji život poklonika postao harmoničan i prosvetIjen, on mora da razvije i ispolji mnoge božanske vrline u svakodnevnom životu. Može izgledati da neka vrlina sama po sebi nije previše bitna, ali zanemariti njene veze sa drugim važnim vrlinama nije preporučljivo. U duhovnom životu sve vrline se nadopunjuju i podstiču jedna drugu, a njihova međupovezanost je takva da je nemoguće zanemariti bilo koju od njih, a da se ne naruši ravnoteža čovekovog duhovnog ustrojstva. Kada prihvatimo da svaka ima svoju funkciju i smisao, ispada da su sve božanske vrline apsolutno neophodne za život.

Strpljenje i istrajnost

Svaki čovek je punopravni naslednik Istine. Ali, onaj koji bi da nasledi Istinu mora za nju da bude duhovno pripremljen, a duhovna priprema ponekad se proteže na nekoliko života provedenih u strpljivom, istrajnom i napornom radu. Jedan od prvih koraka koji poklonik treba da učini jeste da svom neumornom entuzijazmu pridoda nepokolebljivo strpljenje. Kada odluči da ostvari Istinu, čovek zapravo stupa na stazu posutu trnjem, i malo je onih Čija će nepokolebljivost i hrabrost istrajati do samog kraja. Pred tolikim preprekama mnogo je lakše odustati nego se boriti.

To se može slikovito prikazati pričom o jednom čoveku iz Pune, grada u Indiji. Jednom je taj čovek pročitao duhovni spis koji je na njega ostavio tako dubok utisak da je odlučio da se odrekne svega. Napustio je Punu i otišao u obližnju šumu. Seo je pod drvo, i, sa brojanicorn u rukama, počeo da ponavlja Božije ime. Tako je nastavio celog bogovetnog dana uprkos mnogim neprijatnostima; ali, njegovo oduševljenje počelo je lagano da splašnjava. Po zalasku sunca, sa svih strana mogli su se čuti životinjski krici, i, mada su ti uznemiravajući zvuči koji su se prolamali kroz tišinu noći bivali sve glasniji i glasniji, on se i dalje držao svoje odluke… Sve do trenutka kada opazi kako mu se kroz pomračinu približava ogroman medved. Pretrnuvši od straha za svoj život, on potrča koliko ga noge nose. Uspeo je da stigne do jedne prodavnice u gradu i pao u nesvest. A kada je došao k sebi, ispričao je, na opšte veselje okupljenih radoznalaca, svoju avanturu. Tako je prestala njegova želja za odricanjem.

Prihvatanje sveta onakav kakav jeste

Duhovni napori iziskuju ne samo veliku fizičku izdržljivost i odvažnost, već i najstrože obuzdavanje i nepokolebljivu moralnu hrabrost. Svet je zarobljen Mayom i opijen lažnim vrednostima. Zato su zemaljski putevi najčešće u suprotnosti sa standardima koje je poklonik sam sebi postavio. Međutim, bežanje od sveta mu neće mnogo pomoći. Ponovo će morati da se vrati u svet da bi razvio one osobine koje će ga osposobiti da se suoči sa svetom i prihvati ga onakvog kakav jeste. Njegov put upravo i vodi kroz svet, i on treba da mu služi uprkos tome što ga ne odobrava. Da bi voleo i služio svet koji za njega ima malo razumevanja ili ga čak uopšte i nema, on mora da razvije u sebi beskonačnu trpeljivost i uzdržanost.

Ozdržavanje

Kako odmiče na stazi, kroz odnos sa Savršenim Učiteljem poklonik sve dublje oseća i razume istinsku ljubav. A to ga čini bolno osetljivim na spoljaŠnje uticaje u kojima ne samo da nema ljubavi, već se sa svih strana suočava sa hladnim prezirom, tvrdokornom zajedljivošću, beznadežnom antipatijom i stalnom mržnjom. Tu je njegova moć obuzdavanja na najtežem ispitu. Čak i svetovnjak može da propati u svetu koji mu ponekad izgleda neprijateljski i otuđen, ali njegova patnja, obzirom na njegovu grubost i tvrdokornost, nije toliko izražena. On i ne očekuje ništa bolje od ljudske prirode, misleći da je ona, kao takva, neizbežna i neiskorenjiva. Poklonik, međutim, iskusivši uzvišenu ljubav, zna kakva je riznica skrivenih mogućnosti u svakoj duši. Zato je njegova patnja veća jer on doživljava rascep između onoga kako stvari stoje i kakve bi mogle da budu samo kada bi svetu makar malo bila dostupna ljubav koju je on počeo da razumeva i neguje.

Moralna hrabrost i samopouzdanje

Duhovni zadatak uzdržavanja uopšte ne bi bio težak kada bi poklonik mogao da se prilagodi svetovnim tokovima i da ih prihvati bez opiranja. Međutim, pošto je sagledao više istine, njemu preostaje još jedino da se bori za njih, makar stajao sam protivu čitavog sveta. Odbrana viših istina zahteva nepokolebljivu moralnu hrabrost i poklonik treba da je spreman da se suoči sa kritikama, prezirom, pa čak i mržnjom onih kojima te istine još nisu dostupne.  Iako će mu, u ovoj neravnopravnoj borbi pristizati pomoć od Učitelja i drugih poklonika, on mora da razvije sposobnost da se samostalno, bez spoljašnje podrške, bori za Istinu. Moralna hrabrost razvija se uporedo sa jačanjem poverenja u sebe i u Učitelja. Voleti svet, i služiti mu na način na koji to i Učitelji čine, odveć je krupan zalogaj za slabe i plašljive.

Oslobođenost od briga

Moralnu hrabrost i samopouzdanje treba da prati bezbrižnost. Malo je stvari u umu koje odnose toliko energije kao brige. A najteže je uopšte ne brinuti. Brižnost se javlja onda kada se stvari ne odvijaju onako kako se očekuje, odnosno, onako kako se čovek nadao da će se odvijati. Prošlost se, međutim, ne da izmeniti, pa je besmisleno razmišljati o tome šta bi bilo da su se stvari odvijale drugačije. Ono što je bilo – bilo je, i nikakva briga neće moći da promeni nešto što pripada prošlosti. No uprkos tome, ograničeni ego-um se stalno poistovećuje sa prošlošću, upliće se u njenu mrežu, i žali za onim što se nije ispunilo. Brige će se javljati u duševnom životu individue sve dotle dok je ego-um opterećen prošlošću.

Čovek se takođe oseća brižnim u pogledu na budućnost, naročito kada postoje nagoveštaji da mu ona nije naklonjena. Tada čovek nastoji da brižnost proglasi nužnim elementom pripreme za suočavanje sa budućom situacijom. Međutim sama briga ničemu ne pomaže. Osim toga mnoge očekivane stvari se ne dese nikad, a ako se i dese, ispada da nisu toliko strašne kao što se očekivalo. Brižnost je plod grozničave imaginacije koja deluje pod pritiskom želja. To je proživljavanje patnje koju čovek uglavnom sam režira. Zabrinutost nikome nije donela ništa dobro; štaviše, gora je i od uzaludnog rasipanja energije jer umanjuje radost i punoću življenja.

Radost, polet i umerenost

Među vrlinama koje poklonik treba da kultiviŠe malo je onih koje su toliko važne kao vedrina, polet i umerenost.  Kada je um turoban, obeshrabren ili znemiren, onda su i njegove akcije nerazumne i vezujuće. Otuda se javlja potreba za održavanjem dobrog raspoloženja bez obzira na okolnosti. A to je, naravno, neizvodljivo ako poklonik ne ukloni zabrinutost iz svog života. Zabrinutost proizilazi iz prianjanja za prošlost ili unapred skrojenu budućnost, i nastavlja se, u ovom ili onom obliku, sve dok um prianja za nešto.

Bezuslovna usmerenost ka jednom cilju

Teškoće na duhovnoj stazi daju se prevazići jedino ako je poklonik bezuslovno opredeljen za nju. Ako rasipa energiju na svetovne težnje, njegov napredak će biti veoma spor. Bezuslovna opredeljenost podrazumeva potpunu ravnodušnost prema svim dražima pojavnog sveta. Um mora da postane imun na sva iskušenja i da uspostavi punu kontrolu nad čulima. Dakle, da bi čovek u svom traganju za istinskim razumevanjem ostvario potpunu predanost neophodno je da, pre svega, uspostavi kontrolu nad sobom i prestane da se vezuje.

Vođstvo Učitelja

Daleko najvažniji uslov sigurnog i postojanog duhovnog napretka je vodstvo Savršenog Učitelja. Učitelj će pokloniku pružiti upravo onu pomoć koja mu je u datom trenutku najpotrebnija. I neće zauzvrat očekivati ništa drugo osim da poklonik uloži maksimum napora u svoj duhovni razvoj. On ne očekuje brzi preobražaj svesti sem ako odranije nisu ispunjeni svi uslovi za to. Vreme je važan činilac duhovnog razvitka, kao, uostalom, i svih zemaljskih postignuća. Pošto je gurnuo učenika na stazu, Učitelj strpljivo čeka da ovaj potpuno shvati smisao i značaj njegove pomoći. Duhovnost u prevelikim količinama i data u pogrešnom trenutku, uvek ima za posledicu lošu reakciju. Učitelj stoga brižljivo bira trenutak kada će njegova intervencija dati najbolje rezultate; a pošto interveniše, on se povlači i čeka s beskrajnom strpljivošću trenutak kada će učeniku ponovo zatrebati njegova pomoć.