Narajan Maharadž

Jedan dečak, koji je u očima sveta bio siroče, postao je kralj univerzuma. Ovaj dečak nije bio Narajan – Bog – samo po imenu, nego je zaista postao istinski NARAJAN – Svesni Bog. I ko zna koliko je njih ispilo vino njegovog nevinog pogleda; koliko mnogo njih je on poveo stazom realizacije Boga.
Sredovečni hinduista po imenu Rim Rao živeo je u selu Sindgi u okolini grada Biđalpura u južnoj Indiji. Rim Rao je imao duboko religiozan um i njegova žena Lakšmi, što znači bogatstvo, bila je duševno bogata zahvaljujući svojoj devociji.
Sve dok nije napunio trideset i četiri godine Rim Rao i njegova žena nisu imali dece – i to je bio žalosni aspekt njihovog braka. Međutim, sreća je ušla u njihov dom 25. maja 1885, kada im se rodio sin koga su nazvali Narajan – Narajan je sanskritska reč i ima različita značenja. U ovom tekstu ona predstavlja „Gospodara srca“. Za hinduiste reč predstavlja i „Boga sa hiljadu glava i okom koje sve vidi“ – što simbolizuje Njegov aspekt Beskonačne Inteligencije. – Gospodar srca. Radost roditelja je bila bezgranična, ali i kratkotrajna, jer se Narajanov
Sadguru Narajan Maharađ u kraljevskoj odeći, u Kedgaon Betu, 1936. Na sebi ima zlatom vezen fes, plavu jaknu od baršuna i prsluk vezen zlatom, kao i svilenu košulju, doti i sandale otac, kada je on imao četrnaest meseci smrtno razboleo i umro. Lakšmi Rao je bila ophrvana nesrećom, i da nije morala da vodi računa o svom sinu Narajanu, i ona bi ubrzo umrla od tuge. Iako je bila udovica, njena sudbina je bila da se pobrine za sina. I pored bola zbog gubitka muža, Lakšmi je nosila svoj teret hrabro radi svog sina.
Posle smrti Rim Raoa, njegov brat Kašapa odveo je Lakšmi i Narajana u grad Bagalkot, ali je nesreća na ovaj ili onaj način ipak bila predodređena. Kada je Narajan imao samo pet godina, njegova majka je takođe iznenada umrla, ostavljaući iza sebe siroče. Narajanova baka je živela u Nargundu, gde je imala malo parče zemlje. On joj je bio jedini unuk, i tako je posle godinu dana provedenih sa svojim ujakom Kašapom, Narajan otišao kod nje.
Iako je Narajan izgledao kao normalno dete dok se igrao sa ostalom decom iz sela, od malena su njegove misli bile usmerene ka Bogu. Kada je imao šest godina, počeo je svakodnevno da posećuje hinduistički hram Boga Vjankateše – Vjankateša se u nekim delovima Indije koristi kao drugo ime za Višnua – Onoga koji održava kreaciju. Pogledaj str 137-138. i 180. u knjizi „Ništa i Sve“ za opis Višnua. da bi tamo video božanstvo. S vremena na vreme, dečak bi učestvovao u bađanima i kirtanima – devocijskoj muzici i pesmama – i sveštenici hrama su poštovali ovu ozbiljnu devocijsku tendenciju.
Jednog dana, dok se igrao sa drugovima u šumi blizu sela, Narajan se zajedno sa njima popeo na obližnje brdo. Tu su otkrili pećinu u koju niko nije smeo da uđe. Posle kratkog ubeđivanja, neki su ipak ušli, ali su svi odmah u strahu istrčali napolje iz mrklog mraka, osim Narajana koji je ostao unutra i počeo da istražuje pećinu. Njegovi drugovi su pomislili da se zauvek izgubio, a on je nekoliko dana lutao prolazima pećine sve dok nije pronašao isklesane stepenice koje su vodile u jednu veću praznu prostoriju. U jednom uglu je pronašao jogija bez odeće kako meditira. Kako je Narajan seo ispred njega, jogi je polako izašao iz svog transa i otvorio oči. Pošto mu se poklonio, Narajan je ustao i na čuđenje svojih drugova i starijih, vratio se u selo.
U hinduizmu postoji tradicionalna ceremonija prihvatanja svete niti. Narajanovo prihvatanje ove niti proslavljeno je u društvu velikog broja gostiju. Dečak je bio lepuškast sa prefi­njenim pokretima, i njegove spiritualne aspiracije su ostavile dubok utisak na seljane. Svako bi bio privučen njegovom nežnom lepotom, instinktivno ga voleći, i izgledalo je kao da se vinska pesma već čuje u srcu ovog deteta.
Iako je bio veoma mlad, Narajanove spiritualne tendencije su pojačavale njegov nemir, i on je uskoro zaključio da ga bakin striktni dom pomalo ograničava. Jednom dok je jeo, zatražio je još malo pročišćenog putera – gija. Njegova baka, umesto da mu pruži puter, počela je da ga vređa kako je nezahvalan. Posle ovog događaja, zasićen, ne mareći više za svoj dom i rođake, Narajan je napustio sve. Tada, 1894, kada se odrekao sveta imao je samo devet godina!
Mada je bio veoma mlad da bi mogao da postigne neko zrelije spiritualno odricanje, onaj koji je u njegovom srcu Pevao nije Narajan poznavao ograničenja godina! Godine nisu bile važne. Ova težnja i naklonost prema Bogu mogu učiniti nekoga ludim; i tada božansko ludilo, igranje sa tigrovima, penjanje na nedostižne vrhove, hodanje po vatri i prolaženje kroz najgore nedaće postaju nešto sasvim normalno.
Ne zna se gde je sledećih šest ili sedam godina Narajan lutao; priča se da je u to doba boravio između Nargunda i Pune kao sadu – Sadu je ozbiljan aspirant, onaj koji se odrekao. Mada je Narajan jedno vreme živeo kao pravi sadu, na spiritualnoj stazi je otišao daleko izvan asketskog odricanja od sveta.. Tokom svojih lutanja, sigurno se suočio sa teškim situa­cijama koje su mu raščistile put ka cilju.
Gonjen svojom potragom, Narajan se našao u selu Saundati. U blizini se nalazila planina Jelama gde je jogi po imenu \amdagni Riši ostvario svoje uzdržavanje. Do hrama na Jelami Narajan se popeo kako bi imao daršan božanstva te planine, i tu je i ostao da prenoći. Kada se spuštao do reke blizu hrama da se okupa, spazio je stariju ženu, tapasvini – Tapasvini je žena asketa. Tapas se sastoji iz raznih strogih uzdržavanja. – ženu asketu.
Tapasvini je pozvala Narajana da joj priđe, i upitala ga: „Dete, tako si mali. Kako to da si ovde došao sam? Gde su ti roditelji? Ispričaj mi sve.“
Dete-sadu je selo pored nje i počelo da priča: „Moje ime je Narajan. Moj otac je Šri Data Maharađ – Kada je Narajan pomenuo Šri Data Maharađa, mislio je na hinduističkog boga Datatreju – oličenje trojstva Brahme, Višnua i Maheše.. Data je moj otac i moj Bog; on je moj jedini oslonac i podrška. Posle mog jutarnjeg i večernjeg kupanja, ja ponavljam njegovo ime sve dok ne vidim da je on zadovoljan.“
Čuvši ovo, žena-asketa mu je sa zaprepašćenjem rekla: „Iako si tako mali, pred tvojom devocijom svi odrasli mogu da se postide! Postati bespomoćan zapravo znači postati snažan. Samo oni koji su bespomoćni postižu Božanskost!“
Uz ove reči žena se rastala od dečaka. Narajan se zatim okupao u reci i imao daršan Renuke, još jednog božanstva. Ostao je na Jelami nekoliko dana, a zatim nastavio pešice do Gurlhosura, na obalama Malpraba, reke gde je ostao u hramu Vithobe – Boga Krišne nekoliko dana.
Dok je bio u Gurlhosuru, jednom prilikom je Narajan osetio strašan napad gladi; otišao je do kuće jednog brahmina da isprosi nešto hrane. Brahmin se razljutio i uzvratio: „Jel’ ovo kuća tvog oca? Odlazi odavde ili ću te prebiti!“
Narajana su sramno izbacili, a njegova glad je privremeno prestala. Vratio se u hram i počeo glasno da priziva Vithobu – Krišna! Krišna! Suze su mu tekle niz obraze, i on je pao u neku vrstu nesvesti.
Kasnije te večeri, u hram je došla starija žena i donela nešto hrane. Pošto je ponudila hranu statui Vithobe, okrenula se ka Narajanu i pružila mu hranu, a on je odgovorio: „Nisam tražio hranu, tražio sam Vithobu!“
Starija žena mu je mirno odgovorila: „Ali dete, ovo je Vithoba – ovo je Božji prasad i ti možeš da uzmeš njegov deo. „Tako je Narajan pojeo hranu i zahvalio Vithobi zato što mu je uslišio želju.
Kako može onaj ko je Božji da ne bude zaštićen?
Čak i sam tigar mu prilazi kao jagnje!
Narajan je napustio grad Gurlhosur i otišao u gustu džunglu, u jedan hram koji je bio posvećen Šivi – najvećem od svih jogija. Hram je bio napušten i on je u njemu bio sasvim sam. Jedne noći je u hram došao tigar u potrazi za plenom, ali je Narajan potpuno neuznemiren sedeo na svom mestu dok mu se tigar približavao. Zver je pomirisala Narajanova stopala i zatim nestala u džungli. Narajan se nasmejao, jer je izgledalo kao da je tigar došao da prisloni glavu na njegova stopala i da primi blagoslov.
Pošto je ostao određeno vreme u Šivinom hramu, Narajan se ponovo otisnuo na svoja lutanja. Tokom tog perioda, često bi bio bez hrane i po dve nedelje; ali je nastavljao da hoda – po vrućini, kiši ili hladnoći – ne znajući gde će ga put odvesti. U njegovom srcu je odjekivala pesma i u tom blaženom stanju on bi zabo­ravljao na sve. Kretao bi se tamo gde bi ga pesma vodila, i koliko god bolna bila njegova iskustva, ona nisu bila ništa u poređenju sa onim što je doživljavao iznutra.
Pošto je danima putovao kroz neku pustu i suvu oblast, jednom mu se grlo toliko steglo, da je osetio kao da dolazi kraj. Nigde u okolini nije postojala ni kap vode, i Narajan je potpuno iscrpljen, nemoćan da nastavi dalje, pao ispod jednog drveta da sačeka smrt.
Odjednom se pojavio neki konjanik i pokazujući ka jednom drvetu, rekao začuđenom Narajanu: „Tu se nalazi izvor.“ Zatim je nestao, i kada je Narajan krenuo u naznačenom pravcu, na svoje iznenađenje zaista je pronašao maleni potok. Posle ovog događaja, Narajan je osetio još veću sigurnost, jer je znao da ga Bog zaista pazi i prati.
Narajan je zatim prešao u selo Kundgol gde je ostao četiri meseca u kući bogatog zemljoposednika po imenu Nargoda. Bogati zemljoposednik i njegova žena nisu imali dece, pa ih je mladi sadu veoma razveselio, i oni su ga zavoleli. Nakon ne­koliko meseci ponudili su mu da ga usvoje i učine svojim naslednikom, ali je Narajan to odbio i uskoro napustio Kundgol, krenuvši put Belgauma.
Putujući od Pune do Belgauma 1901. ili 1902, Narajan je neko vreme proveo u hramu Hanumana pored Kapije Raviar. Tada je imao petnaest ili šesnaest godina. Iz Pune je jedva pobegao kada ga je neki trgovac optužio za krađu. Odatle je otišao za Kopargaon, gde je ostao u jednom hramu posvećenom hinduističkom božanstvu Bahirobi – Bahiroba, kao i Renuka ili Mudralešvar, jeste još jedan Bog hinduističkog panteona, u kojem ih ima čak 330 000 000! Svi oni su anđeli Indre – Boga kiše. Odnosi se na strane 76 – 83 u knjizi „NIŠTA I SVE“.. Počeo je polako da privlači ljude i često je vodio pevanje bađana. Vreme je prolazilo u prijatnom utisku Pesme, koja je dirala srca svih ljudi sa kojima je dolazio u fizički kontakt.
Čovek po imenu Vadkoba svakodnevno je dolazio kod Naraja­na, i ljubav prema ovom mladom saduu rodila se u njegovom srcu. Vadkoba je bio oduševljen božanskim kvalitetima koje je otkrio kod ovog mladića. Posle nekog vremena Narajan se pre­mestio iz hrama Bahiroba u kuću jednog drugog biznismena, Rup Čandija, koji je sve uredio po Narajanovom nahođenju. Jednog dana kada je posetio kuću Vadkobe, susreo je čoveka po imenu Trimbak Rao, rodom iz Kopargaona, ali nastanjenog u Arviju. Kada mu je Vadkoba predstavio Narajana, Trimbak je odmah osetio snažnu privlačnost i zapitao je Narajana da li bi hteo da ga prati do Arvija. Narajan se složio i zaneseni Trimbak i mladi sadu su krenuli.
Trimbak i njegova žena Lakšmi nisu imali dece i sa istinskom devocijom su obožavali hinduističkog boga Mudralešvara u nadi da će ih nagraditi sinom. Dok je Trimbak putovao za Arvi zajedno sa Narajanom, Lakšmi je usnula čudan san. U njemu joj je neki glas rekao: „Mladić koji ti dolazi u kuću je veliki svetac… Dobro ga pazi i ponašaj se prema njemu kao prema svom sinu.“
Uskoro su zatim njen muž i mladić došli do kuće, i Lakšmi je dočekala Narajana sa velikim poštovanjem. Priča se da se jednom prilikom, dok se Lakšmi molila u Mudralešvar hramu, Narajan pojavio u njenoj viziji i rekao: „Ja sam tvoj sin. Nema potrebe da se dalje moliš za drugog.“ Na ovaj način molitve Lakšmi su bile uslišene i Narajan je prestao da bude siroče. Lakšmi je služila Narajana veoma predano, a Narajan se prema njoj ophodio nežno, kao da mu je ona zaista prava majka.
Dani su prolazili, mirno i zadovoljno, ali strela Pesme počela je polako da probada Narajanovo srce. Niko sem njega nije poznavao taj bol. Pesma ga je ponovo načinila nemirnim, goneći ga negde drugde, i Narajan je žudeo da otkrije njen izvor.
Narajan je čuo Pesmu jasnije nego ikada pre, i njegova inspiracija ga je povela put Gangapura – svetog mesta za poklonike Datatreje – Gangapur je poznato sveto mesto hodočašća mnogih hinduističkih sledbenika Datatreje. Hindusi veruju da je Datatreja Trojstvo Brahme, Višnua i Maheša, čije se prisustvo može posebno osetiti u Gangapuru. Onima koje vatra božanske ljubavi sagori, Datatreja se pojavljuje i pomaže na mnogobrojne načine. Kada je Narajan obožavao Datatreju, obožavao je Boga kao Onoga koji Stvara, Održava i Razara univerzum.. Nije se više zadovoljavao ostankom sa svojim roditeljima koji su ga usvojili u Arviju, jer se u njemu probudila prava oluja nemira. Izvršio je sve pripreme za put do Gangapura, ali suze Lakšmi zbog misli o njegovom odlasku su ga ipak zadržale. Za svih šest meseci u njihovom domu, Narajan se osećao kao istinski sin Timbaka i Lakšmi, iako ga nisu rodili, i majci je bila strašna čak i pomisao o njegovom odlasku.
Narajan je sada imao sedamnaest godina; mada je bio mlad dosezao je spiritualnu svest istinskog učitelja i trenutak sjedi­njavanja sa voljenim Datom je bio veoma blizu. Ovo jedinstvo se nije moglo dalje odgađati, pa je Narajan dozvolio Lakšmi da ga prati na putu za Gangapur. Međutim, Lakšmi se razbolela od groznice, i kako Narajan nije mogao da je napusti, morao je da se vrati zajedno sa njom u Arvi, žalostan zbog toka događaja.
Kada se Lakšmi oporavila, njene suze više nisu mogle da zadrže Narajana, kada je po drugi put krenuo ka Gangapuru. Narajan se radovao što je konačno došao u sveti grad; smestio se ispod nim drveta, blizu ušća dveju reka, i vremenom postao nepokretan ili opijen Bogom, uvek iskušavajući sveprožimajuće blaženstvo. Ličio je pre na ludaka nego na posvećenog sadua, i izgledalo je kao da su svi njegovi svetački kvaliteti nepovratno nestali. Božanska vatra ga je sagorevala, i on je bio sasvim nesvestan gladi ili žeđi. Ako je uopšte i jeo, to je bilo dok je lutao ulicama kao prosjak, kada bi uzeo šta god bi mu dopalo ruku. Čak i onda kada je reka narasla i poplavila sve, Narajan se popeo na nim drvo i potpuno nezainteresovano sedeo na granama apsorbovan u svoje spiritualno ushićenje.
Narajan se zatim, gonjen željom, popeo na obližnju planinu i počeo da živi u jednoj pećini; u toj pećini niti je jeo niti pio, već se igrao sa vatrom! U toj igri, elementi zadovoljstva i bola su bili pomešani. Bol zbog opekotina je bio toliko jak da je samo pojačavao njegovu vezanost za fizičko telo. A opet, spiritualna radost ga je obuzimala – oslobađajući ga iz tela. Bol se stvarno manifestovao; interesantno – za njega blaženstvo nije postojalo bez ovog bola! Patnja ga je u jednom trenutku preplavila, i on je povikao: „Ah, moj Voljeni, zašto nećeš da me sretneš?… Zašto si otišao od mene? … Zašto se ne okreneš i pokažeš mi Svoje sjajno lice?“
Pećina se pretvorila u topionicu. Plačući od bolova, Narajan se previjao u ovoj pećini plamenova – stapajući se iznutra sa okeanom vatre. Konačno se onesvestio, i kada je otvorio oči, ugledao je zidove pećine ugljenisane, a svoje telo netaknuto.
Sasvim oslabljen, Narajan je izašao iz pećine i počeo besciljno da luta planinskim obroncima. Posle nekog vremena, seo je pored planinskog manastira apsorbovan u svoje unutrašnje stanje, kada je odjednom začuo neki glas. Glas ga je jasno zvao po imenu, i on je ustao, i počeo da traga za njim po unutrašnjosti manastira – na kraju jednog prolaza ugledao je starijeg čoveka. Kada mu se Narajan približio i poklonio, odjednom se njegovo more nemira pretvorilo u more blaženstva! Narajan je pao pred stopala starca, prepoznajući ga kao učitelja za kojim je toliko dugo sanjao. Nespokojstvo koje ga je pratilo skoro deset godina, pretvorilo se u mir u prisustvu njegovog gurua.
Starac ga je zagrlio, a zatim mu rekao: „Gladan sam. Idi i isprosi mi malo hrane.“ Kada se Narajan vratio sa hranom, otkrio je da su vrata manastira zaključana! Šokiran, počeo je da doziva svog učitelja. Čuvši njegove povike, čuvar manastira mu je prišao i rekao: „Ovde već dugo nema nikoga. Taj stariji čovek je otišao još davno, i od tada je manastir zaključan.“
Kada je čuvar ipak otvorio vrata na Narajanovo insistiranje, moglo se videti da zaista unutra nije bilo nikoga. Narajan je bio zbunjen, i pošto je seo ispod nim drveta, počeo je da priziva svog gurua da dođe i uzme malo hrane koju je tražio. Mladić je gorko plakao, a strašni nemir mu se ponovo uvukao, ovaj put sa još žešćom snagom.
„Oh, učitelju, gde si? Zašto si se sakrio? Dozvoli mi da te ponovo vidim!… Doneo sam ti hranu kao što si mi rekao. Neću je dirnuti sve dok se ne pojaviš i probaš je. Dođi, učitelju, dođi brzo, ili ću umreti bez tebe!“
Tri dana je Narajan ovako jadikovao. Duboko žaljenje zbog odvojenosti ga je ubijalo, a onda je odjednom spazio svog gurua kako stoji pred njim. Starac je seo pored mladića i uzeo nešto hrane. Ostatak je dao Narajanu, govoreći mu: „Dovrši, to je moj prasad tebi.“
Čim je Narajan progutao prvi zalogaj, izgled starca se potpuno promenio. Otkrio je da starac nije niko drugi nego Datatreja! Telo starca se transformisalo u mladalačko sa šest ruku, a njegovo izborano lice pretvorilo se u tri glave! – Kada se starac transformisao u Datatreju pred Narajanovim očima, zapravo je Kvađa Kizir u obličju starca postao Datatreja. Kvađa Kizir je Savršeni Učitelj koji uzima različite forme, kako bi obezbedio Realizaciju i Savršeno Majstorstvo onim individuama koje nemaju živog Učitelja. Narajana nije podučavao Savršeni Učitelj, pa je zato Kvađa Kizir uzeo formu Datatreje, jer je to bila omiljena forma Narajana. Kvađa Kizir je takođe bio i učitelj Mojsiju kada se pojavio kao plamen Hebrejskom Proroku (koji se nalazio na šestom planu). Kvađa Kizir je bio Učitelj i Franje Asiškog i pred ovim hrišćanskim svecem se pojavio kao razapeti Isus. U stvari, Franja Asiški je bio i veći od običnog sveca, jer je postao Savršeni Učitelj i Realizovao je Boga uz pomoć Kvađa Kizira.
Sa ovom vizijom, sam Narajan se transformisao u NARAJANA – Univerzalnog Jednog! Mladić je postao Realizovan – preva­zilazeći ograničenja dualnosti. Ali mladi Narajan je sa postiza­njem božanske svesti – „Aham Brahmasmi“ – „Aham Brahmasmi“ je stanje ili tvrdnja „Ja sam Bog“, u misticizmu Vedante. Pogledajte str. 296. u knjizi BOG GOVORI – izgubio svoju so­pstvenu individualnu svest i prestao da ima bilo kakve veze sa svetom ili svojim telom. Međutim, vremenom je uz pomoć i milost Datatreje, mladiću omogućeno da povrati svest o svom telu i atmosferi oko njega. Tokom ove faze spuštanja iz bo­žanskog stanja, Narajanovo zdravlje je potpuno oslabilo, ali se sa vraćanjem na niži nivo svesti i povratilo, tako da je njegovo osamnaestogodišnje telo oživelo, snažno i silno.
Mladi Sadguru je napustio planinu i reku kod Gangapura, i vratio se domu svojih spiritualnih roditelja u Arviju, na njihovo veliko zadovoljstvo. Ljudi u Arviju brzo su primetili mladićevo dostizanje najvišeg spiritualnog stanja Božanske Svesti uz svest o kreaciji – Sahađ Samadi – i počeli da ga obožavaju, otvoreno ga prihvatajući kao Savršenog Učitelja, i tražeći njegov blago­slov.
Izgledom je podsećao na dete; Narajan je bio nizak, otprilike visok četiri stope i šest inča. Deca su ga obožavala. Smejući se i skačući, on bi se radosno igrao sa njima. Tako je neko vreme Narajan natapao tlo Arvija svojim vinom. Ljudi su bili zahvalni što u njihovom gradu prebiva živ Sadguru.
Posle nekog vremena, Narajan nije više bio zadovoljan Arvijem kao svojim sedištem. Trideset četiri milje od Pune, mladi „Maharađ“ je izabrao malo selo po imenu Kedgaon za svoj glavni centar aktivnosti. Prvo je boravio na ostrvu blizu sela, starom Kedgaon Betu, 1903. Hteo je da tu kupi neku zemlju, ali pošto su seljaci odbili da je prodaju, 1912. se preselio nekoliko milja do novog Beta, i tu kupio zemlju za svoj stalni ašram.
Narajanova glavna ženska učenica, po imenu Anđani Bai, bila je jedno vreme prostitutka u Bombaju, i poznavala je mnoge ličnosti iz društvenog i političkog života. Postala je vremenom veoma bogata; uz pomoć svog prelepog glasa, budila je strast u svojim bogatim patronima. Međutim, imala je i dosta neprijatelja koji su pokušali da je otruju pan lišćem, i mada nije umrla, izgubila je svu lepotu svog glasa. Mesecima je pokušavala da se izleči, ali je sve bilo uzalud.
Na kraju je počela da traži pomoć gurua i jogija, ali ni oni nisu mogli da je izleče. Jedan guru ju je posavetovao da poseti sadua koji je obično sedeo na ulici; to je bio Narajan.
„Žena mu je prišla i zamolila ga: „Rekli su mi da ti imaš moć da mi vratiš glas.“
„Zašto bih to učinio?“ bio je saduov odgovor.
„Da mogu ponovo da pevam“, ona je rekla.
„Ah, da možeš da pevaš! Pa kome ćeš pevati? Ako ti vratim glas, da li ćeš pevati meni?“ zapitao ju je Narajan.
„Žena je odgovorila:“Naravno, uradiću šta god želiš.“
„Pa hajde onda, zapevaj mi nešto!“ i uz ove reči žena poče da peva, na sopstveno zaprepašćenje.
Nakon ovog događaja, Anđani Bai je napustila svoju profesiju i svo svoje bogatstvo dala Narajanu koji je tako postao bogati maharadža i zauvek ostavio iza sebe siromaštvo sadua.
Narajan je u Kedgaonu sagradio prelepi hram posvećen Datatreji, u kojem je svakodnevno, po hinduističkom običaju, obavljao služenje – puđu. Priča se da se Datatreja pojavljivao svakoga dana kada bi Narajan obavljao službu! Slava mladog Sadgurua se proširila; ljudi su dolazili u sve većem broju radi spiritualnog vođstva i blagoslova, i tako se pusta zemlja Kedga­ona vremenom naselila, kako se broj Narajan Maharađovih sledbenika povećavao.
Metodi Savršenog Učitelja su jedinstveni i zaista je nemoguće normalnim intelektualnim razumevanjem shvatiti njihovo znače­nje. U skladu sa hinduističkim običajima, Narajan Maharađ je sam služio Datatreju i nagonio svoje učenike da isto to čine. Svakog dana bi odlazio na daršan mermerne statue Datatreje u hramu, za koju se govori da je postajala živa. – Kada je mermerna statua Datatreje oživljavala, to je bio sam Kvađa Kizir u formi Datatreje, koji se svakoga jutra pojavljivao u hramu kada je ritual obavljao Narajan. Zatim bi davao daršan svojim sledbenicima. Sam Narajan bi vodio procesiju u čast Datatreje svakog četvrtka i pevao melodične bađane na skupu.
Narajan bi takođe povremeno služio Šivu – najvećeg od svih jogija, ili falusni Šiva lingam, i često bi nosio šivaističke oznake. Obožavanje je bila glavna aktivnost ovog Savršenog Učitelja. Jednom je sakupio šest hiljada hinduističkih sveštenika i izveo fantastičnu ceremoniju. Ponekad bi Narajan postajao sličan de­tetu, i igrao se sa svojim sledbenicima, da bi im kasnije objasnio spiritualnu pozadinu svih tih igara.
Tako je sagrađena mala palata za Narajana, u kojoj je on živeo i u jednom Holu davao grupni daršan. U okviru palate su se nalazili njegova soba za odmaranje, spavaća soba i kuhinja. 1926. je pored palate sagrađena podzemna prostorija u koju bi se on povlačio zbog svog univerzalnog rada.
Iskreno govoreći, Sadguru nema nikakvu stalnu obavezu ili dnevnu rutinu. Njegov rad je usmeren ka oslobađanju drugih od svetovnih ograničenja i u tu svrhu on bira različite načine koji se mogu nazvati njegovim metodom. Sadguru je Bog u ljudskoj formi, individua koja je postala Bog, i on je izvan svih ograničenja; svaka njegova aktivnost je izvan okvira ljudskog razumevanja.
Narajan Maharađ – doslovno – Bog Kralj – bio je đamali učitelj; bio je ljubazan, prijatan, detinjast i retko osoran. Njegovi učenici tvrde da se njegov fizički izgled nije promenio čitavih trideset godina – da je bio večno mlad. Mada je bio veoma nizak, njegovo suvo telo je imalo skladan oblik i finoću kao da je jogi. Spiritualni put mu je bila rađa joga. – Rađa joga je jogička praksa strogog uzdržavanja, asketizma i discipline, kako bi se postigla moć i ovladalo iluzornim jastvom uma, energije i tela. Neki od njegovih učenika tvrde da je njegova spiritualna linija bila povezana sa Dnjanešvarom – Dnjanešvar, Sadguru iz Maharaštre, imao je samo devet godina kada je postao savršen, i posle toga je živeo samo još deset godina. Čang Deva je bio mahajogi čertvrtog plana, koji je jahao na tigru i nosio kobru oko vrata. Ovaj veliki jogi je jednom izazvao mladog Sadgurua, ali nije uspeo da ga savlada svojim okultnim moćima, i zatim je postao učenik Dnjanešvara. – najmlađim od svih Sadgurua, koji je mnogo vekova ranije živeo u Maharaštri. Narajan je ukrasio svoju palatu veli­kom slikom na kojoj se Dnjanešvar sreće sa velikim jogijem Čang Devom. Narajan, koji je nekada bio nagi rađa jogi, i koji je prolazio kroz surova uzdržavanja i asketska odricanja, sada se kraljevski odenuo u svilu i kadifu sa zlatnim vezom i dija­mantskim dugmadima!
Onaj koji se nekada smucao po pećinama, sada je živeo u zadivljujućoj palati! Priča se da su njegov krug od dvanaest učenika činile sve same maharadže iz Indije. Iako se oblačio kao bogati maharadža i imao najbolje krojače iz Bombaja, kupovao novi automobil svake godine, bio je spiritualno savršen – kralj koji je gospodario u sva tri sveta – Triloka – mentalnom, finom i grubom.
Jednom prilikom je neki zoroastrijanski sledbenik, koga je Narajan zvao „sine“, zapitao: „Narajane, ti me nazivaš svojim sinom, pa zašto mi onda ne daš neke od tih dragulja koje nosiš, da budem tako bogat kao ti?“
Odjednom, Narajanovo raspoloženje se promenilo i on je čoveka pogledao sa prezirom i gađenjem, govoreći mu: „Nikada nemoj poželeti takve stvari! Ovo prstenje i dragulji su obična prašina!“
Narajan bi davao daršan u svojoj palati na raznim prestolima koji su bili raskošno ukrašeni. Jedan presto, na kojem je bio izrezbaren lik Datatreje, bio je obložen srebrom i veoma visok – skoro deset stopa, a unutra se nalazila divno oblikovana stolica, takođe obložena srebrom.
Aprila 1915, dok je Narajan davao daršan na svom srebrnom prestolu, odjednom se kroz masu sveta probila svetlost i jedan mladić, sav u ritama je stupio pred njega, pogleda punog boža­nskog vina! Mladić je bio zaslepljen! To je bio zoroastrijanski mladić koga je Babađan poljubila! Narajan je odmah raspustio gomilu i sišao sa svog mesta. Nežno uzimajući mladića za ruku, odveo ga je do prestola i skidajući venac cveća sa svog vrata, stavio ga na njega. Zatim mu je dao da popije sok od svežeg manga. Kada je popio sok, mladić se podigao sa prestola, poklonio Narajanu i nestao na vratima. Narajan je gledao za mla­dićem sve dok se ovaj nije potpuno izgubio iz vida; izgledao je izuzetno zadovoljan. Za one koji su tog dana ostali, više nije bilo daršana, i sledbenici su se pitali ko je bio taj mladić koga je učitelj postavio na svoj presto.
Narajan Maharađ je često putovao do Pune ili Bombaja, ali i drugih delova Indije, često praćen decom svojih sledbenika. 1934. bio je gost maharadže od Misora, i nastavio je dalje do Indora, gde ga je odvela maharadžina lična kočija. 1935.krenuo je na sever do Himalaja; govori se da mu je kralj Nepala ponudio svoj presto. Takođe je putovao do Benaresa, gde je obavljao sveto kupanje u društvu mnogih sledbenika i dece.
U Indiji je blagoslov ili daršan svetaca i gurua česta pojava. Kada su čuli da je Narajan izveo nekoliko čuda u Kedgaonu, ljudi su pohrlili da ga vide i dodirnu. Ali čuda su bila samo igra. Narajan Maharađ je posedovao vinaru ljubavi i zbog ovih čuda ljudi su dolazili izdaleka po njegov blagoslov. Ova čuda su bila samo senka Narajanovog stvarnog rada – kušanja vina božanske ljubavi koje je teklo njegovim telom. Nema drugog stvarnijeg prasada od ove ljubavi! I Narajan ju je delio svima koji su vapili za Božjom ljubavlju. Smisao života je u stvaranju ovog vina i njegovom ispijanju – kada život prestaje da bude život – Postojanje se rađa. Ovo je najveći od svih spiritualnih darova i samo Savršeni Učitelj može da ispuni srce ovim prasadom.
Avgusta 1945, Narajan Maharađ je napustio Kedgaon i kre­nuo na jug put Bangalora. Tamo, u skloništu napuštene tvrđave, izvedene su različite pripreme za jagne – ceremonije svete vatre od sandalovine i ulja. Ceremonije su trajale tri nedelje i stotine sledbenika iz različitih delova Indije je došlo zbog ovog svetog rituala. Hiljade ljudi je dobijalo svakoga dana besplatnu hranu na ovom mestu. Narajan je vodio ovaj festival i lično davao dakšinu – prasad u formi novca. Ovaj prasad je poklonjen stotinama siromašnih ljudi. – Interesantno je pomenuti da je Narajan Maharađ krenuo na svoj poslednji put iz Kedgaona avgusta 1945, posle eksplozije bombi u Hirošimi i Nagasakiju, u Japanu.
Niko nije znao kako Narajan obavlja svoj univerzalni posao; on je uvek zračio neopisivim blaženstvom. Vino njegove ljubavi bilo je u svom zenitu i izgledalo je kao da svi njegovi sledbenici i hodočasnici gube pamet u opijajućoj atmosferi koju je Narajan stvarao. Mešavina blaženstva i eksplozije je prožimala vazduh. Ali po završetku jagni, svačija radost se pretvorila u tugu, jer je 3. septembra 1945, Sadguru Narajan Maharađ napustio svoje fizičko telo. Ulicama grada Bangalora su tekli potoci suza i tuge. Ove suze su nosile vino koje je Narajan podario svojim sle­dbenicima i kako su potekle, sprale su veo i otkrile pravu formu Narajan Maharađa!
Telo Sadgurua je kremirano u Bangaloru. Pola pepela je odnešeno u Kedgaon Palatu, a ostatak u Benares, gde su ga apsorbovale velike vode Ganga.
Oh Narajane Maharađu! Upućujemo ti večne pozdrave!
Ti si ukrasio Drevnog svojom milošću!
Ti si krunisao Kralja univerzuma!