Briga, mislost i oproštaj

Početkom 40-tih godina, Vaman je počeo da radi za Adi K. Iranija kao kurir. Adi ga je odmah zavoleo, jer je bio dobrodušan i inteligentan. Pomagao mu je da se školuje i kasnije, kada je postao tinejdžer, Vaman je pratio Adija prilikom obavljanja poslova za Babu.

Meher Baba je cenio Vamanovu ljubav prema Njemu i dozvoljavao je Vamanu da dolazi sa Adijem kad god je Adi dolazio autom u Meherazad.

Početkom pedesetih Babu su obavestili da će Vaman poći na koledž u Ahmednagaru. Na rastanku Baba je sa ljubavlju dao Vamanu nekoliko saveta. Rekao mu je da će uskoro  krenuti u novi svet i da treba da bude pažljiv – da će život u koledžu biti drugačiji od života kod Adija. Baba mu je skrenuo pažnju da ne treba da trči za devojkama i da ne treba da puši.

Vaman je otišao u Ahmednagar Koledž i tamo se dobro snašao. Ali jednoga dana 1955, neki prijatelji su u kantini počeli da ga nagovaraju da zapali cigaretu. On je odbio i zamolio ih, “Molim vas, nemojte me terati,” ali su njegovi prijatelji bili tako uporni da je on konačno popustio i popušio cigaretu. Od tog trenutka on nije mogao da se skoncentriše na učenje. Jedino o čemu je mogao da misli bilo je to da je prekršio Babino naređenje.

Stalno se pitao, “Šta će reći Baba?” Znao je da se ne može pretvarati da se to nije dogodilo, a nije dolazilo u obzir da laže. Njegove muke trajale su nekih nedelju dana, kada je mu je Adi javio da mu je Baba poručio da treba da izostane sa koledža dva dana da bi mogao da vozi Babu iz Satare u Punu i nazad u Adijevom plavom ševroletu.

Vaman je poslušno otišao u Sataru iste večeri. Pošto je već bilo kasno, morao je da ode u krevet a da nije video Babu. Sledećeg jutra ustao je rano i činilo se da je Babi drago što ga vidi. Baba i nekoliko mandalija ušli su u auto i vozili se mirno sve dok se Baba nije okrenuo Eruču i iznenada rekao, “Pitaj ovog mangupa šta je radio!” Vaman je bio potpuno zbunjen.

Eruč se okrenuo njemu i pitao ga šta je radio. Sa suzama u očima Vaman je priznao svoju neposlušnost. Baba je zatim rekao jednom od njih da zapali cigaretu i dao je Vamanu rekavši mu da je popuši. Vaman je odmahnuo glavom, “Ne, Baba, molim te.” “Ali sada ti ja kažem da pušiš,” odgovorio je Baba i naredio Vamanu da povuče dva dima. Vaman je to učinio, a onda je Baba izjavio, “Sada više ne moraš da brineš. Tvoja neposlušnost je izbrisana!” I dalje upravljajući automobilom, Vaman se naklonio Babi da bi izrazio svoju duboku zahvalnost.

Čudni su putevi Učitelja. Primoravajući Vamana da puši po Njegovom naređenju, Baba je poništio impresije koje su nastale kao posledica Vamanovog nepoštovanja Njegovog ranijeg naređenja kojim mu je zabranio da puši. Ali priča se tu ne završava. Jer Baba je, u svojoj milosti, rekao Vamanu, “Od sada, smeš da pušiš, ali ne više od dve cigarete dnevno.” Pa ipak je lekcija koju je Vaman naučio bila tako upečatljiva da od toga dana on nikada više nije osetio želju da puši.

Kasnije je Vaman došao na visok položaj kao službenik vlade u Maharaštri. Zbog svog položaja mora mnogo da kontaktira sa ljudima, i veoma često mu nude cigarete. Svaki put, dok ljubazno odbija, on se seća vožnje sa Babom, i iznova oseća, kao i tog dana, Babinu ljubav i brigu, milost i oproštaj.

Bal Natu

BABINA IGRA ŽMURKE

1958. Meher Baba je održao Sahavas u Meherabadu. Moj brat Mehernat, sestra Đajantu i ja imali smo sreću da prisustvujemo tom programu. Čitava moja porodica želela je da učestvuje, ali su naši finansijski problemi sprečavali ostale da dođu, i oni su ljubazno dozvolili da nas troje dobijemo Božanski blagoslov.

Ali oni su ipak želeli da pošalju neki izraz svoje ljubavi, tako da su ispleli poseban venac od belog svilenog konca posut ružama takođe napravljenim od svile (crvenim ili ružičastim, zaboravio sam). Taj venac su sa velikom ljubavlju i odanošću, pod nadzorom moje tetke Lakšmi, isplele tri devojke iz Stri Sadana – ženskog doma. To je bio dom ustanovljen za Marije Magdalene ovoga društva – koje su uglavnom više grehova pretrpele nego što su ih počinile. Gospođa Lakšmi vodila je ovu instituciju u Madrasu i, sa velikim razumevanjem i saosećanjem, pomagala ženama da se osposobe i postanu ekonomski nezavisne, tako da bi mogle da zauzmu ono mesto u društvu koje im s pravom pripada.

Voljeni Baba je posetio ovaj dom aprila 1947. i obasjao Svojom Ljubavlju i blagoslovom svoju nesrećnu decu koja su se tamo nalazila. Tom prilikom one su takođe isplele posebni venac od belog pamuka koji je Baba  rado nosio. Kasnije je On uputio dr. Donkina da pošalje taj venac Baketima u Englesku. Taj venac se danas nalazi u Babinoj Kući na Mirtl Biču, Južna Karolina.

Moja majka, gospođa Đanaku, sa velikom pažnjom i ljubavlju spakovala je ovaj venac i ja, moj brat i sestra krenuli smo u Ahmednagar. Bili smo oduševljeni što ćemo nakon toliko godina imati još jednu priliku da primimo Babin daršan. Ja sam Babu pamtio kao onoga koji je igrao žmurke sa mojim bratom Kasturijem i sa mnom tokom Njegovih poseta našem domu u Saidapetu (Madras) i Sankarapuramu (Bangalor) tokom tridesetih godina. Tada smo bili deca, i verovatno smo mu dosađivali, ali Voljeni Baba nas nikada nije zanemario. Naprotiv, nekoliko puta odvojio je vreme naročito za to da sa nama igra žmurke.

Pun radosnih sećanja i iščekivanja nekog posebnog znaka Babine naklonosti kao starog druga u igri, polako sam se kretao prema Njemu u redu za daršan. Pošto je tokom Sahavas programa Baba dozvoljavao samo po jednu priliku da mu se približimo i izrazimo svoje poštovanje, bili smo rastrzani između svoga nastrpljenja da Ga što pre vidimo, i želje da to ostavimo za sam kraj. Napravili smo kompromis, i drugog dana stali smo u red, uživajući u svakom trenutku – u iščekivanju da stanemo pred lice Voljenog Babe.

Red je bio dugačak, a Baba je velikodušno poklanjao svoju pažnju većini onih koji su došli. Sa nekima se šalio, neke pomilovao po obrazu, neke potapšao i tako dalje. “Srećnici”, mislio sam. Naravno, osećao sam da će i na mene doći red. I došao je – i gotovo pre nego što sam shvatio, taj trenutak je prošao i je sam bio van reda!

Zaslepljen i zbunjen, shvatio sam da sam okitio Babu našim posebnim vencem, pao na kolena, pogledao u Njega, video kako se osmehuje, a zatim okreće prema sledećem koji je stajao u redu. Veoma efektno je probušio balon moga ega. Nikakav poseban pozdrav za starog druga u igri.

Zapravo, dok sam sedeo u daršan holu, teška srce, gušeći jecaje i zadržavajući suze, rekao sam sebi, “Baba me je zaboravio. Gde je sećanje da dobre stare dane kada smo se igrali žmurke?” Gledao sam uporno u Babu, ne verujući. “Može li on biti tako okrutan?” usudio sam se da pitam samog sebe.

U tom momentu video sam kako Eruč uklanja gomile venaca oko vrata Voljenog Babe, sklanja ih i, sa velikom ljubavlju briše znoj sa Njegovog lica da bi Ga pripremio da primi nove vence ljubavi od stotina ljudi koji su još uvek čekali u redu da Ga pozdrave.

Kada je završio sa tim – i beli venac je takođe bio uklonjen– sa bolom sam pomislio da je čak i ta tanana veza sa Babom sada prekinuta. Dok sam prolazio kroz pakao svojih misli, desilo se nešto predivno.

Baba se okrenuo ka upravo sklonjenoj gomili venaca i pokazao Eruču da izdvoji jedan. Eruč je uzeo par komada, ali Baba je pokazao “Ne taj”, i pokazivao prstom na beli venac koji je Eruč konačno uzeo. Zatim je Baba pokazao da želi da ga nosi i takođe dodao, “Neka taj ostane”. I da bi pokazao da se veza sa Babom zaista nikada ne prekida, nosio je taj venac tokom čitavog Sahavas programa. Film koji je tom prilikom snimljen završava se scenom u kojoj Voljeni Baba maše u znak pozdrava onima koji odlaze vozom, i tu Ga možete videti kako nosi taj venac.

Ne mogu rečima da iskažem koliko je taj događaj duboko uticao na mene; izgledalo je da Baba ponovo sa nama igra žmurke – suptilno, onako kako se igraju odrasli – u sred daršan programa. A ono što sam otkrio bilo je neizrecivo bogatstvo – izraz Njegovog Sveznanja i Njegove Milosti i Ljubavi!

A.K. Vasumati

ONAJ DREVNI, SVEPRISUTNI I SVEZNAJUĆI

U leto 1959. Avatar Meher Baba davao je daršan svojim ljubavnicima u Guru Prasadu, u Puni. Jednoga dana, nakon što smo  primili Njegov daršan, dr. Murti i ja izašli smo iz Guru Prasada i otišli u obližnji restoran na šolju čaja pre povratka u Guru Prasad na sledeću sesiju.

Putem smo, naravno, obojica razgovarali samo o slavi i božanstvu Voljenog Babe. Tokom našeg razgovora spomenuo sam da Meher Baba nije samo Avatar, ovog doba već je, budući da je Onaj Drevni, On takođe i Rama, Krišna, Hrist i Buda. Dr. Murti se složio da je Baba Avatar, ali je insistirao da Baba nikada nije tvrdio da je on i Rama, Krišna ili Hrist. Dodao je da pri svom pažljivom čitanju celokupne Babine literature ni jednom nije naišao na takvu tvrdnju. Ponovio sam svoje mišljenje, a on je ponovio svoje i još uvek smo o tome diskutovali kada smo stigli natrag u Guru Prasad. Ali na naše iznenađenje daršan se ranije završio i svi su išli prema kapiji. Daršan program za taj dan bio je završen.

U tom trenutku, brat Eruč je izašao iz Meher Babine sobe i objavio da Meher Baba želi da se svi vrate i skupe na tremu Guru Prasada. Kada smo to čuli, mi smo, zajedno sa ostalima, požurili tamo i nestrpljivo čekali. Voljeni Meher Baba je izašao i preneo svoju poruku da je On bio Rama, da je bio Krišna, da je bio Hrist i da je sada Meher Baba, Avatar ovog Doba. Čim je preneo tu poruku, Baba nam je svima rekao da se raziđemo.

Dr. Murtri i ja bili smo zaprepašćeni. Iako je ta poruka bila upućena svima, za nas dvojicu ona je imala posebno značenje. Ona nam je omogućila da shvatimo da Meher Baba nije samo Onaj Drevni, već da je On zaista i Onaj Sveznajući i Sveprisutni.

Tog avgusta, Baba se vratio u Meherazad. Svake godine, prema Hinduskom kalendaru, u mesecu Šravana, slavi se rođendan Gospo-da Krišne. 1959. to se desilo u avgustu. Sadus T.L. Vasvani je naredio svom ličnom sekretaru, svom nećaku Jašanu, da pošalje Babi pesmu koju je napisao o Gospodu Krišni, kojeg je veoma voleo.

Sadu Vasvani je bio veoma obrazovan čovek koji se, iz ljubavi prema Bogu, odrekao svoga položaja dekana na koledžu da bi služio Bogu. 1933, on je osnovao “Mirin Pokret” koji je bio zasnovan na pretpostavci da je obrazovanje stvar Duha i da je cilj znanja pomoć siromašnima, bolesnima, unesrećenima i poniženima. On je osnovao jednu školu u Puni i dao joj ime po legendarnoj indijskoj svetici, Miri.

Iz ljubavi i poštovanja, njegovi sledbenici su ga prozvali Dadađi. Baba ga je takođe voleo i dve godine ranije čak ga je i posetio u njegovoj kući, početkom 1957. Kao odgovor na pesmu Dade Vatsvanija, posvećenu Krišni, Baba je rekao Eruču da 28. avgusta napiše Jašanu:

„Prenesi Moju LJUBAV Mom dragom Dadi i …svim poštovaocima Svetice Mire, koji misle na Mene i vole Me.

Ja sam bio Rama, bio sam Krišna, bio sam ovo i ono, a sada sam Meher Baba, isti Onaj Drevni, od krvi i mesa – ja sam Onaj isti, kojeg večito obožavaju i zapostavljaju, večito ga se sećaju i zaboravljaju; čija je Sadašnjost zapostavljena i zaboravljena; čija je Budućnost uvek željena.“

Ova poruka nam govori da je još važnije od toga da shvatimo da je Baba Krišna, to da razumemo da je On, čak i kad nije u svom fizičkom obliku, onaj večiti Drevni, Sveprisutni i Sveznajući. Treba samo da otvorimo svoja srca prema Njegovoj ljubavi.

A. V. Ragavulu

DVA TELEGRAMA I JEDNA NEMA PORUKA

Meher Baba, koji se pridržavao ćutanja 44 godine, govori našem srcu na mnogo različitih načina. Decembra 1962. Vil Baket, koji je tada imao 83. godine, došao je da živi sa mnom u Oksfordšajru. Vil je bio veoma tužan, jer je njegova voljena žena, Meri, umrla tog septembra. Vil i Meri bili su među prvim Babinim učenicima u Engleskoj. Upoznali su ga u Londonu 1932. 1937. otišli su kod Babe u Njegov Nasik ašram. Tokom burnih dana u Nasiku, Vil i Meri su uspeli da zadrže dobro raspoloženje i pokazali su spremnost da se prilagode svemu što je Baba želeo. Baba ih je nazivao svojim “arhanđelima”.

Vil je bio tužan i zbog toga što su u novembru većina njegovih prijatelja otišli u Punu na istočnjačko-zapadnjački Skup, a on je bio isuviše slab da krene na put. Ali kada je Vil sledećeg meseca došao kod mene, pokazao mi je telegram koji mu je Baba poslao za vreme tog Skupa. U njemu je pisalo:

Dok je tvoja ljubav ovde sa mnom, moja ljubav je tamo kod tebe. Šaljem ti svoju ljubav i blagoslov.

  • Meher Baba

Vil je bio veoma srećan kada mi je pokazao telegram.

Ja sam četiri godine ranije iskusila ljubav koju je Baba u stanju da pošalje putem telegrama. Nakon što sam završila Neodsviranu muziku Meher Babe, kompilaciju Babinih citata, poslala sam tri primerka Adi K. Iraniju, Babinom sekretaru. Očekivala sam neko pismo od Adija, kojim bi potvrdio da je primio knjige, ali ono nije stiglo i nakon nekog vremena već sam i zaboravila na to.

Zatim sam, jednoga dana kada je pošta bila zatvorena, čula kako se ispred moje kuće zaustavlja motocikl i sledećeg trenutka kroz vrata mi je ubačena jedna koverta. Bio je to telegram iz Indije u kojem su bile sledeće reči:

Srećan sam zbog tvoje ljubavi prema meni koja odjekuje kroz Neodsviranu muziku Meher Babe. Šaljem ti svoju ljubav i blagoslov.

  • Meher Baba

Ne mogu da opišem ljubav koju sam osetila čitajući te redove. Kasnije sam saznala da Babi nije potreban čak ni telegram kao medijum putem kojeg bi komunicirao sa nama.

Jednog dana, šezdesetih godina, dobila sam iz Indije prekrasnu fotografiju Meher Babe. Moja adresa je bila ispisana prepoznatljivim Maninim rukopisom. Nije bilo pisma niti bilo kakvog komentara ali osetila sam veliku radost – bila sam sigurna da je Baba dodirnuo tu fotografiju.

Bila je to Babina slika na kojoj je sedeo na jednoj kamenoj klupi u bašti. Izgledao je snažan i mlad, sa kosom vezanom u rep. Na sebi je imao letnji sako preko bele sadre. Jedna noga bila je na klupi a druga na zemlji; na jednom stopalu nosio je sandalu. Izraz lica bio je miran i opušten.

Držala sam ovu sliku u svojoj spavaćoj sobi, gde sam je gledala svakoga dana najmanje deset godina. Zatim sam jednoga dana pogledala u sliku sa novim razumevanjem. Ona mi je nešto govorila. Baba kao da mi je govorio: “Opusti se u miru i mojoj ljubavi.” Pomislila sam, “Da, to je poruka koju mi je Baba uputio.“

Tada mi je sinulo da treba bolje da pogledam. “Da”, kao da je govorila slika, “ima još nešto što treba od nje da naučiš. Nema potrebe da sediš napolju, da navlačiš reumu slikajući prirodu – zašto ne ostaneš unutra i slikaš cveće?“

Pogledala sam fotografiju i videla kako predivna Babina ruka opušteno počiva na kamenoj klupi. A ta ruka pokazivala je direktno na jednu malu ružu koja je ležala pored Njega na klupi.

Istina je da sam uvek prezirala one koji su slikali cveće, jer sam smatrala da je to isuviše lako. Sada sam se osećala drugačije. Cveće je takođe manifestacija Božije ljubavi i Njegove lepote i zbog toga ga treba poštovati. Sada sam videla da je cveće pravi motiv koji treba proučavati, i tako sam počela da ga slikam.

Kasnije su neke od tih slika odštampane na razglednicama sa malom Babinom fotografijom i Njegovim citatom odštampanim na poleđini.

Mod Kenedi

BEZBRIŽAN U BABINOJ LJUBAVI

Bio sam bezbrižna osoba još od detinjstva. Život mi u mladosti nije bio lak, pa ipak me nevolje nikada nisu obeshrabrile. U mojoj porodici bilo je mnogo smrtnih slučajeva. Kada mi je umrla majka bio sam još veoma mlad, i ostao sam sa tetkom koja me je odgajila sa velikom ljubavlju. Kasnije mi je umro i otac, i ostao sam sa tečom.

Nisam mogao da završim koledž, jer nisam imao dovoljno novca. Tražio sam posao, ali posao je tridesetih godina bilo teško naći, jer je to bilo doba ekonomske depresije. Na kraju sam dobio steno-daktilografski posao za koji prvih šest meseci nisam primao platu. Nakon pola godine počeo sam da primam pet rupija mesečno i tako sam mogao da jedem arašid (kikiriki) za užinu (ručak) umesto da samo pijem vodu. Dve godine kasnije položio sam ispit za telegrafistu. Nakon jednogodišnje obuke prebačen sam u Čitagong, danas Bangladeš. To je bilo za vreme Drugog svetskog rata i mnogi prijatelji su me nagovarali da ostavim posao u Čitagongu, jer su ga u to vreme bombardovali Japanci, ali pošto sam bio sklon avanturama nisam hteo da ih poslušam. Uprkos svakodnevnom bombardovanju aerodroma, život se odvijao normalno. Polako sam napredovao u karijeri i 1949. sam se oženio.

Nešto kasnije saznali smo da moja žena boluje od mitralne stenoze, da neće moći da ima dece. U roku od nekoliko godina, moja tetka, teča, i svi moji rođaci su umrli ostavljajući me samog na svetu i ja sam počeo da se oslanjam isključivo na svoju ženu – koja je bila sva moja radost i tuga.

Tokom godina zdravlje moje žene se pogoršavalo. Što je više patila, ja sam je sve više voleo. Nikada nisam oklevao da žrtvujem svoj komfor ili zadovoljstvo da bih mogao nju da usrećim i obradujem. Ona je mene takođe volela više od svega na svetu. Uz nju sam bio bogat, ali sam preko noći osiromašio jer je 1. juna 1961. moja žena dobila paralitički napad i sledećeg dana umrla. To je bio najveći i najteži šok u mom životu, jer sam je toliko voleo. Sada mi nije više ostalo ništa zbog čega je vredelo živeti.

Prestao sam potpuno da se bavim sportom; odrekao sam se druženja s prijateljima i potpuno sam se povukao u sebe. Nisam čak ni razmišljao o tome da se ponovo oženim, iako su me prijatelji nagovarali da to učinim, da bih imao nekoga da mi pravi društvo. U svojoj ljubavi prema svojoj pokojnoj ženi, zavetovao sam se njoj zauvek, i zbog toga nisam mogao da uzmem drugu.

Odlazio sam na posao i vraćao se kući kao automat. Hranio sam se u obližnjem hotelu, ali nisam obraćao pažnju na to šta jedem. Nisam ni malo brinuo o svom zdravlju; želeo sam da umrem što pre da bih mogao da se sretnem sa svojom ženom na onom svetu. Zatvarao sam se u svoja četiri zida i gorko plakao za njom. Ali moje suze je nisu mogle vratiti, niti sam mogao da umrem i odem k njoj. Bio sam strašno nesrećan.

Jedne noći, kada se čaša mog bola prelila, pomolio sam se Bogu iz dubine duše: “O, Bože, nikada ti se nisam molio. Ne znam čak ni da li postojiš, ali ljudi kažu da postojiš i da samo na Tebe mogu da se oslone oni koji nemaju nikog drugog na svetu. Izgleda da sam ja u takvom položaju; molim te pomozi mi i vodi me dalje kroz život i pomozi mi da se sredim.“

Upravo u tom trenutku neko je pokucao na moja vrata. Nisam znao ko bi to mogao da bude, jer sam namerno okrenuo leđa svim svojim prijateljima. Ispostavilo se da je to samo jedan poznanik, koji je tražio sina jednog od mojih kolega sa posla, koji je nekada stanovao tu. Kada je našao mene, rekao mi je nekoliko utešnih reči povodom smrti moje žene i kada je video kako sam tužan i usamljen, rekao je da će mi pozajmiti dve knjige koje će mi možda pomoći da nađem mir i utehu.

Kada sam ga zapitao koje su to dve knjige, rekao mi je da je jedno knjižica o čudima Sai Babe iz Širdija, a drugo Bog govori Meher Babe. Rekao mi je da je on sam poklonik Sai Babe, ali da ne zna ništa o Meher Babi. Dodao je da nije bio u stanju da pročita do kraja knjigu Bog govori, jer ju je bilo veoma teško razumeti, ali mi je obećao da će mi sutradan poslati te dve knjige.

On je zaista sutradan dao knjige jednom našem kolegi sa posla da ih da meni, ali sudbina je tako htela da je taj čovek potpuno zaboravio na knjige. Dok je vreme prolazilo mislio sam o obećanim knjigama i sve više želeo da ih vidim. Konačno se, nakon tri nedelje, moj kolega setio i dao mi knjige.

Kada sam otvorio knjigu Bog govori video sam sliku Avatara Meher Babe kako leži na tigrovoj koži, i zaljubio se na prvi pogled. Mislio sam, da imam Učitelja, da bih svakako želeo da to bude Baba, jer je On izgledao božanstveno sa milosrdnim osmehom na licu.

Polako sam počeo da čitam knjigu, iako nisam mnogo toga razumeo. Međutim, nastavio sam da čitam, i nakon nekoliko meseci pročitao sam je do kraja. Još uvek je nisam dobro razumeo, ali samo čitanje te knjige delovalo je lekovito na moj um, i probudilo kod mene želju za tim da čitam i dalje i da saznam nešto o Avataru Meher Babi. Ali nisam poznavao nikoga u Đabalpuru, gde sam tada živeo, ko mi je mogao reći nešto o Babi.

Nekoliko meseci kasnije jedan moj prijatelj iz školskih dana došao je u grad povodom venčanja svoje sestre. Došao je da me poseti i čim je na mom stolu video knjigu Bog govori počeo je da me zadirkuje, “O, i ti si postao sledbenik Meher Babe.” Zatim me je pozvao da iste večeri dođem kod njega da bih upoznao njegovog zeta, Ram Pankaraja, koji je bio lokalni sekretar Centra Avatara Meher Babe u Đabalpuru.

Ovaj slučajni susret sa Pankarajem (jednim od Babinih dragih ljubavnika) otvorio mi je vrata u svet Avatara Meher Babe. Njegova biblioteka knjiga o Babi bila mi je širom otvorena i ja sam se postepeno obogaćivao sve većim znanjem o Njemu i konačno Ga postavio na tron svoga srca sa čvrstim uverenjem da On nije niko drugi do Antarjami (Onaj koji boravi u srcu), koji je odmah odgovorio na iskrenu molitvu moga srca, najpre mi dajući u ruke knjigu Bog govori, a zatim me uputivši do dragog Pankaraja. Tako je moj poštovani Učitelj tiho ali upečatljivo ušao u moj život 1962, a da nisam morao da se bavim nikakvom vrstom sadhane.

Maja 1963. otišao sam u Guru Prasad u Punu da bih prvi put primio Babin fizički daršan. Baba je jedini sedeo na stolici, a mi smo sedeli na tepisima prostrtim po podu. Izgledao mi je kao sunce koje se rađa – blistav i sjajan. Kada je došao naš red za daršan, Pankarađ je stao kraj Babe i predstavio Mu grupu iz Đabalpura. Jedan pesnik, Šri Upađaja, stajao je ispred mene u redu i kada je stigao do Babe, Baba ga je zapitao da li je komponovao neku novu pesmu i ako jeste, da je otpeva. Tako je Šri Upađaja počeo da peva i red za daršan se zaustavio.

U tom trenutku javila mi se misao da pažljivo pogledam u Babina lotosova stopala, koja su bila tako blizu, da vidim da li mogu da nađem na njima znake školjke, zastave, i ostale koje sam znao da ih je Krišna imao u svojoj inkarnaciji. Voljeni Baba je sedeo sa levom nogom prebačenom preko desne butine, a taban mu je bio okrenut u suprotnom pravcu od mene. Ali onoga trenutka kada sam ovo pomislio, Baba je promenio svoj položaj tako da sam mogao da vidim Njegov taban. Odmah sam shvatio da je Voljeni Baba saznao moje misli. Prekorevao sam sebe zbog takve gluposti i nastavio sam samo da posmatram Njegov prekrasni božanski lik. U beskonačnoj Stvarnosti prisustva Voljenog gubimo svako interesovanje za konačne činjenice o hiromantiji, astrologiji, i slično. I, dok ljubav prema voljenom raste, taj interes se postepeno gubi.

Kada je došao moj red za daršan, spustio sam čelo na sveta lotosova stopala Voljenog, ne znajući za Njegovo uputstvo da to ne činimo. Ali Voljeni Baba se nije bunio. U svojoj velikoj milosti, dodirnuo mi je obraze svojim dlanovima, podigao me, kao što deda podiže unuka, i pogledao me pravo u oči. Njegov božanski dodir učinio me je tako srećnim da to ne mogu da opišam rečima. Osećao sam se lak kao pero, slobodan i bezbrižan kao ptica, koja skakuće sa drveta na drvo.

Nakon trodnevnog daršan programa, vratio sam se u Đabalpur potpuno izmenjen. Ponovo sam bio onaj stari, bezbrižni. Zatvor u koji sam samog sebe smestio konačno se otvorio i ja sam pohitao svojim prijateljima da im kažem, “Ja sam najsrećniji čovek na svetu!” To sam i ranije u životu tvrdio, ali sada je bilo drugačije. Ranije sam to govorio iz neznanja, ali sada sam bio siguran da sam povezan sa Izvorom sreće – Meher Babom.

Izgubio sam privremenog druga u ovom životu gubitkom svoje drage supruge, ali sam stekao Večitog Druga u liku Avatara Meher Babe, ne samo u ovom životu, već za sve naredne živote, sve do konačnog Sjedinjenja.

P.G. Nandi