Bogoostvarenje

Spoznati Sopstvo znači spoznati Boga

Doći do istinske Samospoznaje znači doći do Bogoostvarenja. Bogoostvarenje je jedinstveno stanje svesti. Ono se razlikuje od svih ostalih stanja svesti, jer su sva ostala stanja svesti doživljaji individualnog uma, dok stanje Bogoostvarenosti ni na koji način ne zavisi od individualnog uma niti od bilo kakvog posrednika. Posrednik je neophodan da bi se spoznalo nešto što je različito od Sopstva. Za spoznaju Sopstva nikakav posrednik nije potreban. Udruživanje svesti s individualnim umom zapravo je prepreka, a ne pomoć u dostizanju Ostvarenja. Individualni um je uporište ega ili svesti o izolovanom postojanju. Na njegovim osnovama nastaje individualnost koja ne samo da ograničava, već istovremeno pothranjuje i biva hranjena iluzijama o dualnosti, vremenu i promeni. Prema tome, da bi svest spoznala Sopstvo onakvo kakvo ono jeste, ona se mora u potpunosti osloboditi od ograničenja individualnog uma. Drugim recima, individualni um mora da nestane, a svest da ostane.
Isprepletenost uma i svesti

Kroz čitavu istoriju duše, svest se razvijala naporedo s individualnim umom, i delovala na pozornici individualnog uma. Svest se tako čvrsto splela s individualnim umom da je izgubila snagu da se ispetlja iz mreže u koju se sama zaplela. Zato umirivanje uma povlači za sobom gubljenje svesti. Individualni um i svest su tako gusto isprepleteni da čovek, dok nastoji da zaustavi umne procese tokom meditacije, Iako tone u nesvesno.
Objašnjenje fenomena spavanja

Svakodnevna pojava sna suštinski se ne razlikuje od pojave uspavanosti za vreme meditacije, sem donekle po poreklu. U svom svakodnevnom suočavanju sa svetom dualnosti, individualni um se upliće u neprestane sukobe; a kada se umori od te bespoštedne borbe, teži da izgubi svoj identitet kao pojedinačni entitet, i vrati se u Beskonačno. Zato se povlači iz sveta i umiruje, čemu sledi prekid svesnosti.
Naizmeničnost budnosti i sna

Stišavanje mentalnih aktivnosti tokom spavanja povlači za sobom potpuno odsustvo svesti; ali, to je samo privremeni prekid umne aktivnosti i svesnog funkcionisanja, jer nakon izvesnog vremena prikupljene impresije ponovo podstiču njegovo obnavljanje. Neposredno pre buđenja, impresije počinju da uzburkavaju um i svest ponovo postaje aktivna u odgovarajućem medijumu. Tako se, u skladu sa zakonom naizmenične aktivnosti i odmaranja, na period spavanja nadovezuje period budnosti, a na period budnosti period spavanja. Sve dok se latentne impresije u umu u potpunosti ne unište, nema ni završnog poništenja individualnog uma ni oslobođenja svesti. Za vreme spavanja um privremeno zaboravlja na svoj identitet, ali ne gubi svoje individualno postojanje. Iz sna probuđena osoba ponovo pada pod vlast ranijih ograničenja. Svest se vraća, ali je i dalje zauzdana umom.
Prepreke ega

Ograničeni um je tle u kome se ego dobro učvrstio pustivši svoje korenje, a taj ego, zbog mnogobrojnih obmana u koje se upleo, samo produbljava neznanje. Ego sprečava ostvarenje beskonačnog znanja koje leži skriveno u duši; on je najmoćnija prepreka postignuću Boga. Jedna persijska pesma kazuje da je ˝Izuzetno teško prodreti kroz veo neznanja, jer je na vatri kamen˝. Kao što plamen ne može da se rasplamsa kada se kamen položi na vatru, tako i želja da se spozna sopstvena istinska priroda ne može dovesti do Istine sve dok breme ega pritiska svest. Ego, koji istrajava kroz čitavo putovanje duše, onemogućava duši da pronađe samu Sebe. U starosti, zub koji boli može doneti velike nevolje jer ga je, onako rasklimanog, teško izvaditi zajedno s korenom. Tako je i ego, pored toga što je oslabljen ljubavlju ili pokajanjem, i dalje vrlo teško iskoreniti. Ego istrajava do samog kraja. Iako biva sve slabiji kako duša napreduje na stazi, on opstaje sve do poslednjeg, sedmog nivoa involucije svesti.
Teškoće u savladavanju ega

Ego je centar svih ljudskih aktivnosti. Pokušaji ega da poništi samog sebe jednako su bezizlazni kao kada bi čovek pokušavao da stane na sopstvena ramena. Kao što oko ne može da vidi samo sebe, tako ni ego nije u stanju da okonča svoje postojanje. Sve što čini da bi sebe uništio samo doprinosi njegovom ponovnom oživljavanju. On buja na samim nastojanjima uperenim protiv samog sebe. Prema tome, koliko god se očajnički batrgao, ego ne može sam sebe poništiti, mada uspeva da preobrazi svoju prirodu. Uslov za nestajanje ega je uklanjanje ograničenog uma koji je njegovo središte.

Problem Bogoostvarenja je problem izbavljenja svesti iz granica uma. Kada je individualni um rastočen, tada čitav univerzum koji se tiče uma nestaje u ništavilu; a svest više nije ničim sputana. Ništa je više ne ograničava niti pomućuje; a njena jedina svrha postaje osvetljavanje beskonačne Stvarnosti. Uronjena u blaženstvo Ostvarenja, duša nije svesna zvukova, slika ili objekata u univerzumu. U tom pogledu Bogoostvarenje je nalik dubokom snu, ali se oni ipak beskrajno razlikuju.

U toku sna iluzija o univerzumu nestaje, budući da svest privremeno miruje; ali u snu nema svesnog iskustva Boga, jer iskustvo Boga podrazumeva smrt ega i usmerenost celokupne svesti ka beskonačnoj Stvarnosti. U retkim prilikama kada je kontinuitet dubokog sna za trenutak prekinut, spavač stiče utisak da je svestan, mada nije svestan ničeg određenog. Svest je prisutna, ali to nije svest o univerzumu. To je svest o ničemu. Takav doživljaj sličan je iskustvu Bogoostvarenja, u kome svest, sasma oslobođena obmane univerzuma, obelodanjuje beskonačno znanje koje je do tada bilo skriveno zbog postojanja ega.
Razlike između sna i Bogoostvarenja

U snu individualni um nastavlja da postoji mada se ne seća ničeg, pa ni sebe samog, dok neispoljene impresije spuštaju zastor između svesti utonule u san i beskonačne Stvarnosti. Tokom sna svest se zatvara u školjku individualnog uma. Iako duša u snu zaboravlja svoju odeljenost od Boga i sjedinjuje se sa Njim, ona nije svesna tog jedinstva. Međutim, u Bogoostvarenju um ne samo da zaboravlja sebe već (zajedno sa svim impresijama) doista gubi svoj identitet. Svest koja je bila združena s individualnim umom, sada je slobodna i ničim sputana, u neposrednom kontaktu i jedinstvu sa vrhunskom Stvarnošću. Pošto je spala koprena između svesti i vrhunske Stvarnosti, svest je stopljena sa Apsolutom i večno prebiva u njemu kao njegov neodvojivi aspekt, ostvarivši stanje beskonačnog znanja i blaženstva.
Bogoostvarenje je lično postignuće

Ispoljavanje beskonačnog znanja i beskrajnog blaženstva u svesti moguće je samo za dušu koja je postigla Bogoostvarenje. Beskonačna Stvarnost u Bogoostvarenoj duši jasno zna daje beskonačna. Neostvarena duša, koja je još uvek opčinjena obmanom univerzuma, ne poseduje takvo znanje. Kada Bogoostvarenje ne bi bilo lično postignuće duše, ceo univerzum bi nestao odmah čim bi prva duša dostigla Bogoostvarenje. Ovo se, međutim, ne dešava jer je Bogoostvarenje lično stanje svesti duše koja je nadišla domen uma. Ostale duše ostaju zatočene, a Ostvarenje mogu poslići tek nakon što svoju svest rasterete bremena ega i oslobode se ograničenja koja im nameće individualni um. Zato postignuće Bogoostvarenja ima neposredan značaj samo za dušu koja je nadišla vremenski proces.
U Ostvarenosti se razotkriva ono što je bilo pritajeno

Kada postane Bogoostvarena, duša spoznaje da je oduvek bila ta beskonačna Stvarnost koju sada otkriva, i da je njeno viđenje sebe same kao nečeg konačnog, što podleže evoluciji i duhovnom napredovanju, zapravo bila iluzija. Duša takode otkriva da je beskonačno znanje i blaženstvo u kome uživa, oduvek ležalo pritajeno u beskonačnoj Stvarnosti i da se u trenutku Ostvarenja samo ispoljilo. Tako Bogoostvarena osoba u suštini ne postaje nešto drugo od ono stoje bila pre Ostvarenja. Ona ostaje ono što je i bila; jedina razlika je u tome što posle Ostvarenja, ona svcsno poznaje svoju istinsku prirodu koju ranije nije poznavala. Ona zna da nikada nije ni bila ništa drugo do ono što sada zna cla jeste i da je sve što je do tada preživljavala bio samo sastavni deo procesa pronalaženja Sebe.
Dve vrste dobitka

Čitav proces postizanja Bogoostvarenja je igra čiji su početak i kraj istovetni. Postignuće Ostvarenja je njen neminovni dobitak. Postoje dva tipa postignuća: ili čovek stekne ono što ranije nije posedovao ili potpuno ostvaruje ono što jeste. Bogoostvarenje pripada ovoj drugoj vrsti. Upravo to čini nepremostivi jaz između duše koja je postigla Bogoostvarenje i duše koja ga nije postigla. Mada Bogoostvarena duša ne stiče ništa novo, njeno neprikosnoveno saznanje o onome šta ona uistinu jeste, šta je bila, i šta će zauvek biti, daje Bogoostvarenju prvorazredni značaj. Duša koja nije Bogoostvarena doživljava sebe kao konačnu i neprestano je uzncmiravana oprečnostima prolaznih radosti i tuga. S druge strane, Ostvarena duša se uzdigla iznad oprečnosti i doživljava beskonačno znanje i neograničeno blaženstvo Bogosvesti.
Značaj Bogoostvarenja

U Bogoostvarenju duša napušta svoju Jzolovanu svest i nadilazi dvojstvo u trajnoj spoznaji istovetnosti s beskonačnom Stvarnošću. Okovi ograničene individualnosti zauvek su pokidani; svetu senki je došao kraj; veo Iluzije zasvagda je spao. Grozničavi i bolni nemir ograničene svesti koja je u stalnoj potrazi za nečim, zamenio je blaženi spokoj i blaženstvo svesti o Istini. Čitavu huku i buku trajanja u vremenu progutali su mir i tišina Večnosti.