Dolaženje do Samospoznaje

Postupno i neprimetno napredovanje ka Samospoznaji

Kada se ostvari zrelost, napredovanje osobe u pravcu Samospoznaje teče prirodno kao što fizičko telo deteta prirodno izrasta u telo zrelog čoveka. Rast fizičkog tela odvija se pod delovanjem prirodnih zakona, a napredovanje tragaoca ka Samospoznaji odvija se pod delovanjem duhovnih zakona koji se odnose na preobraženje i oslobađanje svesti. Fizičko telo deteta raste postepeno i gotovo neprimetno, što važi i za duhovni napredak čoveka koji je stupio na stazu. Dete ne shvata kako njegovo fizičko telo raste; tako i tragalac često nije svestan zakonitosti po kojima se kreće ka cilju svog duhovnog razvoja.
Domet i delovanje svesti

Tragalac je uglavnom svestan svojih reakcija na različite situacije u životu, ali je retko kada svestan načina na koji napreduje ka spoznaji Sopstva. Nemajući svesno znanje o tome, tragalac unutrašnjim putem postepeno prilazi Samospoznanju, prolazeći kroz sreću i tugu, radost i patnju, uspehe i neuspehe, kroz trenutke napora i trenutke počinka, kroz sklad jasnog opažanja i čvrste volje, kao i kroz pometnje i sukobe. Sve ovo su ispoljenja raznih sanskara koje je poneo sa sobom iz prošlosti; tako tragalac lagano krči put kroz šipražje sanskara poput putnika koji se probija kroz divlju i gustu šumu.

Ljudska svest može se porediti sa reflektorom koji osvetljava postojanje i prirodu stvari. Područje koje je osvetljeno snopom svetlosti predstavlja sredinu u kojoj svest deluje; na primer, osoba koja putuje brodom može se kretati bilo gde po površini vode, ali ne može brodom stići do onih mesta koja se nalaze na zemlji ili u vazduhu. Domet snopa svesti uslovljen je prikupljenim sanskarama, upravo kao što je i tok rečica koje se slivaju niz planinu određen prirodnim kanalima planinskog reljefa.
Prosečna osoba svesna je samo grubog sveta

U slučaju prosečnog čoveka, sfera i stupanj na kome se odvija njegov život ograničeni su na grubi svet, zato što snop svesti pada na fizičko telo i deluje preko njega. Budući ograničen medijumom grubog tela, čovek je svestan svega unutar grubog sveta, ali nije kadar da uspostavi kontakt sa suptilnom i mentalnom stvarnošću. Područje delovanja prosečnog pojedinca svodi se na grubu sferu, pa on sve svoje zamisli i aktivnosti usmerava ka grubim objektima koji su mu pristupačni. Sve dotle dok nije svestan suptilne i mentalne sfere postojanja, snop svetlosti njegove svesti ne može biti usmeren na medijum suptilnog ili mentalnog tela.
Poistovećenje sa fizičkim telom

Na ovom nivou duša je svesna grubog sveta ali ne zna ništa o svojoj istinskoj prirodi. Ona poistovećuje sebe sa grubim telom na koje pada snop svetlosti svesti, te ono prirodno postaje osnova svih njenih aktivnosti u okviru grubog. Duša ne upoznaje sebe direktno, kroz sebe samu, već posredstvom fizičkog tela. Pošto se sva saznanja do kojih može doći putem grubog tela svode na grubo telo kao na centar svake aktivnosti, ona prepoznaje sebe kao fizičko telo – mada je, zapravo, telo samo posrednik. Duša, dakle, o sebi ima predstavu da je mlada ili stara, muškarac ili žena, i doživljava telesna ograničenja i promene kao nešto što joj pripada.
Poistovećenje sa suptilnim telom

Pošto čovek proživi nekoliko životnih ciklusa u uslovima grubog sveta, posle dužeg vremena impresije vezane za grubi svet postepeno slabe i dotrajavaju kroz iskustva oprečnosti u vidu krajnje sreće i krajnje patnje. Slabljenje impresija predstavlja početak duhovnog buđenja, koje se sastoji u postepenom odvraćanju snopa svetlosti svesti od grubog sveta. Grube impresije postaju suptilne, pomerajući i podstičući premeštanje osnove svesnog fukcionisanja duše sa grubog na suptilno telo.

Sada snop svetlosti svesti više ne dejstvuje kroz grubo telo, nego pada na suptilno telo koje postaje njen nosač i deluje kroz njega. Stoga Čitav grubi svet otpada iz orbite svesti, a duša postaje svesna isključivo suptilnog sveta. Suptilna sfera postojanja je sada njeno novo okruženje; duša smatra da je suptilno telo i ono postaje središtem svih njenih aktivnosti. Mada je na ovaj način duša postala suptilno-svesna, ona i dalje boravi u neznanju o svojoj istinskoj prirodi, budući da ne može spoznati sebe kroz sebe samu, već samo posredstvom suptilnog tela.
Poistovećenje sa mentalnim telom

Bez obzira na sve, prelazak iz grube u suptilnu sferu postojanja, to jest promena nivoa na kome se deluje, od velikog je značaja. U suptilnoj sferi uobičajeni standardi grubog sveta bivaju zamenjeni novim standardima bližim Istini, a buđenjem svežih snaga i oslobađanjem duhovne energije, otpočinje nov način življenja. Život u suptilnoj sferi je samo prelazna faza na duhovnom putu, veoma udaljena od krajnjeg cilja, no ipak, od miliona grubo-svesnih duša vrlo mali broj postane suptilno-svestan.

Impresije vezane za suptilno telo troše se, primerice, kroz neke oblike pokajanja ili, pak, joge. Kroz ove tehnike svest se dublje povlači ka unutra, čime se snop svetlosti svesti usmerava na mentalno telo i svest počinje da dejstvuje kroz mentalno telo. Prekid svesne povezanosti sa suptilnim i grubim telom znači da su gruba i suptilna sfera postojanja kompletno isključene iz opsega svesti. Duša je sada svesna samo mentalnog sveta, gde joj se pružaju veće mogućnosti za dublje duhovno razumevanje i jasnije opažanje krajnje Istine. U novom središtu, mentalnoj sferi, duša je ispunjena nadahnućem, dubokim uvidima i pouzdanom intuicijom; i nalazi se u direktnom kontaktu sa duhovnom Stvarnošću. Međutim, iako je u neposrednom kontaktu sa Bogom, duša ne vidi sebe kao Boga, jer nije u stanju da spozna sebe neposredno kroz sebe samu, već isključivo posredstvom individualnog uma. Duša spoznaje sebe kroz individualni um i smatra sebe individualnim umom, koji sada predstavlja temelj i središte svih njenih aktivnosti.
Potreba za Učiteljem

Mada je duša sada mnogo bliža Bogu nego dok je boravila u gruboj ili suptilnoj sferi, ona je ipak i dalje zatočena u svetu senki, osećajući odeljenost od Boga zahvaljujući velu satkanom od impresija povezanih sa mentalnom sferom. Svetlost koju odašilje reflektor svesti probija se samo kroz individualni um, ne dopuštajući duši da spozna sebe onakvu kakva ona, sama po sebi, jeste. Premda duša još nije spoznala sebe kao Boga, njezin boravak u mentalnoj sferi predstavlja ogroman korak u odnosu na nivo suptilne sfere. Od miliona suptilno-svesnih duša, retko koja je u stanju da uspostavi svestan kontakt s mentalnom sferom postojanja.
Direktna Samospoznaja

Postoji mogućnost da se neki tragalac sopstvenim naporima uzdigne do mentalne sfere postojanja, ali sledeći korak, otpadanje mentalnog tela, je ravno potpunom uništenju individualnog postojanja. Taj poslednji odsudni korak se ne može preduzeti bez pomoći Savršenog Učitelja, koji je sam Bogoostvaren. Od miliona duša svesnih mentalne sfere veoma mali broj poseduje moć da odvrati snop svetlosti svesti od individualnog uma. Takvo odvraćanje podrazumeva iščezavanje i poslednjih tragova impresija povezanih sa umnim životom duše. Kada snop svetlosti svesti više nije uperen ni na jedno od tri tela, on služi da osvetli istinsku prirodu duše.
Lažna samospoznaja

Sada duša ima neposredno, ni od jednog posrednika uslovljeno znanje o samoj sebi, pa stoga vidi sebe ne kao konačno telo, nego kao beskonačnog Boga – i spoznaje da je jedina Stvarnost. U ovom prelomnom trenutku dolazi do potpunog raskidanja veza sa sva tri tela. Postoje svest o različitim sferama postojanja direktno zavisila od njima odgovarajućih tela, duša je sada potpuno nesvesna čitavog univerzuma. Snop svetlosti svesti više nije uperen na nešto tuđe ili spoljašnje, već na dušu samu. Duša je postala istinski svesna Sebe i dostigla Samospoznaju.

Proces dolaženja do Samospoznaje kroz tri sfere postojanja prate trenuci lažne samospoznaje, u kojima se čovek poistovećuje sa grubim ili suptilnim ili mentalnim telom, zavisno od stadijuma procesa. To se događa zahvaljujući početnom cilju kreacije: da dušu učini svesnom Sebe. Duša ne može ostvariti istinsku Samospoznaju pre nego što stigne na kraj svog duhovnog puta, a svi oblici lažne samospoznaje su nešto kao privremene zamene za istinsku Samospoznaju. Ove zablude su nužni pratioci svakog pokušaja da se dođe do istinske Samospoznaje.
Priča o tikvi

Pošto se na tom putešestviju snop svetlosti svesti usmerava na okolne objekte a ne na samu dušu, duša postaje u toj meri privučena tim objektima, da je gotovo potpuno nesvesna svog sopstvenog postojanja i svoje prirode. Opasnost od potpunog, neizlečivog samozaborava, duša otklanja samopotvrđujući se posredstvom tri tela. Tako duša prepoznaje sebe kao svoja tela, a druge duše kao njihova tela, održavajući se u svetu podvojenosti gde vladaju – seks, rivalstvo, agresivnost, ljubomora, sveopšti strah i sebičluk bezobzirnih ambicija. A svaki pokušaj duše da dostigne Samospoznaju kroz bilo šta drugo van nje same, završava se u neizrecivoj zbrci, pometnji i nedoglednim komplikacijama.

Sve ovo se može ilustrovati nezaboravnom pričom o tikvi koju nam je ispričao persijski pesnik Dami u jednom od svojih kupleta. Bio jednom jedan zanesenjak kome u zaboravnosti nije bilo premca. Bese čak zaboravio ko je.

Njegov inteligentni i poverljivi prijatelj se jednog dana doseti kako da mu pomogne da se seti sebe. Privezavši mu za vrat tikvu, reče mu: ˝Sada me poslušaj, druže stari, jednom ćeš se možda zasvagda izgubiti ne znajući ko si. Zato, kao znak prepoznavanja, ja vezujem ovu tikvu oko tvoga vrata i svakog jutra kada se probudiš ti ćeš ugledati ovu tikvu i znati da si to ti koji tu stojiš.˝

Priča o tikvi dalje pojašnjena

Svakog jutra kada bi se probudio, zanesenjak je, ugledavši tikvu, govorio sam sebi, ˝Nisam izgubljen!˝. Posle izvesnog vremena, kada se zanesenjak već privikao da prepoznaje sebe pomoću tikve, prijatelj zamoli nekog stranca da prenoći uz njega, ukrade mu tikvu i veže je sebi oko vrata. Stranac to i učini; a kada se zanesenjak tog jutra probudio, više nije bilo tikve na njegovom vratu. ˝Izgubljen sam!˝, uzviknu. A onda spazi tikvu na vratu ovog drugog čoveka i začudi se: ˝Ti si ja! Ali ko sam onda ja?˝ Ova priča o tikvi opisuje različite oblike lažne samospoznaje, do kojih dolazi otuda što se duša poistovetila sa nekim od tela. Misliti o sebi kao o telu isto je što i prepoznavati sebe pomoću tikve. Uznemirenost koja se javlja po prestanku poistovećivanja sa grubim, suptilnim i mentalnim telom može se uporediti sa zbunjenošću zanesenjaka kada više nije video tikvu zavezanu oko svog vrata. Početak raspoistovećenja od dvojnosti može se uporediti sa trenutkom kada se zanesenjak poistovetio sa strancem koji mu je tikvu ukrao. I najzad, da je zaneseni čovek iz priče naučio kako da prepoznaje sebe kroz sebe samog, nezavisno od spoljašnjih znakova prepoznavanja, njegova samospoznaja mogla bi se porediti sa istinskom Samo-spoznajom duše – koja, po prestanku poistovećenosti sa tri tela, spoznaje da je niko drugi do beskonačni Bog. Ova krajnja Samospoznaja je cilj kreacije.