10. POGLAVLJE

‘BESPOMOĆNI I BEZNADEŽNI’

Tokom 1948. onima u Babinoj okolini postalo je jasno da počinje nova faza njegovog rada. Tokom juna-jula, on je pozvao sve svoje sledbenike u čitavom svetu na posebnu apstinenciju „jer je ovo period duhovne krize“. Na dan Nove godine 1949, on im je svima poslao upozorenje da ga očekuje velika lična nesreća; da će se mandaliji suočiti sa ozbiljnim iskušenjima koje će samo nekolicina moći da izdrži; pozvao je „sve muškarce i žene koji veruju u mene“ da se pridržavaju ćutanja čitavih mesec dana tokom jula, i ponovio je svoju zabranu političkih aktivnosti. U međuvremenu, Baba je nastavio sa svojim mast turama aktivnije nego ikad sve do juna, kada se povukao u izolaciju. U to vreme su ga opisali na sledeći način: „imao je držanje čoveka koji je sa uspehom završio jednu veliku kampanju. Oko njega je vladao veliki mir, pogled mu je bio blistav i prodoran, izraz lica budan, kosa kratko podšišana i začešljana u konjski rep.“

Baba je i pre i posle toga mnogo puta bio u izolaciji, ali je ovu od juna-jula 1949, zbog posla koji je imao da obavi, smatrao ‘Velikom Izolacijom’. Do nje je došlo u Meherazadu, ne u nekoj od zgrada, već u onom čuvenom plavom autobusu u kojem su obavljene mnoge mast-ture. Pohaban od mnogih putovanja, koja je prešao pretrpan, po svakakvim putevima, bio je skinut sa točkova, podignut na burad od ulja i zazidan ciglama. Izolacija je trajala četrdeset dana. Baba je povremeno potpuno postio, a povremeno je uzimao tečnost ili hranu jednom dnevno. Napolju je neprestano držana straža u potpunoj tišini, i primećeno je da, dok je inače Baba spavao oko sat ili sat i po svake noći, sada se činilo da nikada ne spava duže od par minuta. O prvom periodu ove izolovanosti kasnije je rekao: „Niko sem Boga i mene ne zna kroz šta sam prošao tih prvih devet dana.“ Pa ipak, kada je prošlo svih četrdeset dana on je izašao tačno u određeni čas „zračeći zdravljem i radošću“.

Trebalo je, rekao je svojim sledbenicima, započeti Novi Život. Svima koji su Babu prihvatali kao Avatara njegova glavna odrednica je sigurno zvučala čudno. „Biću potpuno bespomoćan u pravom i bukvalnom smislu te reči, zbog jedne lične nesreće koja će me snaći. „Pre nego što se to desi, Baba će prestati da se bavi bilo kakvim materijalnim stvarima: „Sve što posedujem, uključujući i zgrade Ašrama, polja i kuće, i ovde i na drugim mestima, i sav nameštaj, automobile, izvore energije, stoku, pokretnu imovinu i zapravo sve što mi pripada, treba da bude uklonjeno. Ništa ne treba da ostane u mom vlasništvu i da se vodi na moje ime, osim teritorije na Meherabad Hilu na kojem je već sagrađena grobnica za moje posmrtne ostatke….“ Za završetak svih tih poslova određen je kao krajnji rok 15. oktobar, kada je sve trebalo da bude spremno. „Želim da se potpuno oslobodim svega i svakoga. Sada više neću praviti nikakve kompromise. Postajem ghatt (očvrsnuo), naffat (okoreo), i bez i jedne pare. Setite se poslovice Nanga-se-Khuda bhi darta hai (čak se i Bog plaši nagih). Baba je jednom objasnio: „Biti prazan znači biti oslobođen svih želja, i težnji srca. Biti nag odnosi se na um, i znači ne brinuti za mišljenja, kritike, ili prekore drugih na putu ka ostvarenju svojih težnji“ (ka Istinskom Cilju)

Mandalijima su ponuđene tri alternative. Da krenu sa Babom, da se suoče sa svim teškoćama svoga izbora i da bukvalno svakodnevno prose svoj hleb zajedno sa njim iz dana u dan; da se sami izrdržavaju u svetu i da odvoje onoliko koliko mogu za izdržavanje porodica koje zavise od njih, nastavljajući da slušaju Babine zapovesti; ili da ga napuste i idu svojim putem. Svi su bili upozoreni da treba apsolutno iskreno da izraze svoje mišljenje. „Nemojte biti neodređeni. Recite tačno šta mislite i kako se osećate. Ne treba da kažete, ‘Baba, neka bude tvoja volja.'“ Isti izbor je stavljen i pred žene mandalije, sa jednom razlikom, što su one mogle, ako su želele, da prepuste odluku Babi. Ali čak i ako se neko opredelio da ode, morao je da snosi punu odgovornost za to, pošto su svaki muškarac ili žena morali da zakletvom preuzmu odgovornost za svoje delo pred Bogom.

Saroš, onaj isti Saroš čiji je ležaj, dok je on bio mladić, Učitelj tako često izbacivao napolje, je sada, osim što je bio jedan od mandalija, bio i uspešan biznismen. On je odmah ponudio da neodređeno dugo izdržava sve muškarce i žene koji ostanu sa Babom. Baba se nasmešio kada je čuo ovaj predlog, ali je rekao Sarošu da on „uopšte ne shvata“ njegova uputstva. Prihod od prodaje sve imovine je bio namenjen izdržavanju onih koji nisu išli sa Babom, ali za one koji su odlučili da ostanu sa njim nije smelo da ostane ništa. „Ja i oni koji idu sa mnom ćemo patiti. Mi ćemo biti bez ikakve zaštite. Ići ćemo da prosimo.“

Na svečanom obredu 18. avgusta, Babina molitva je pročitana po njegovom diktatu sa alfabetske table“ „Neka Bog pomogne Babi da konačno učini ovaj korak neopozivim, da se svega odrekne i da ode, i da se od 16. oktobra kada počne njegov novi život, više nikada  ne osvrne unazad.“ Ovo je bio prvi put za dvadeset i osam godina da su mandaliji čuli Babu da se obratio Bogu za pomoć, i bili su toliko zapanjeni da nisu čak mogli da kažu ni ‘Amin’. Eruč je, u jednom intervjuu koji je nedavno dao, nagovestio razlog za ovu ‘ljudsku’ molitvu: „U svom Novom Životu Baba nije želeo da ga njegovi pratioci prihvataju kao Bogo-čoveka. On je sada bio samo jedan od njih. Kada se spustio sa najvišeg nivoa na nivo Savršene Osobe, on je tražio Božiji blagoslov kao što bi to uradio bilo koji običan čovek.“ Eruč \esavala, u jednom intervjuu sa Naošervan Anzarom, The Glow , februar 1973.

Na još jednoj ceremoniji, 31. avgusta, u prisustvu trideset i dvoje ljudi – jedinih koje je od 1.200 koji su mu se u prošlosti zakleli na poslušnost odabrao da ga prate – Baba se sam svečano zakleo da će do kraja voditi Novi Život. Još jednom je upozorio prisutne da će njihova odluka biti zauvek obavezujuća, i ako bilo ko od njih nije spreman za život potpune poslušnosti i žrtvovanja, bolje će učiniti ako ne krene sa njima. Svi prisutni su se povukli da razmisle, i tri sata kasnije, kada su predate sve odluke, pokazalo se da su šesnaest muškaraca i četiri žene odlučili da krenu sa Babom u Novi Život.

U međuvremenu Babina uputstva o rasprodaji celukupne imovine bila su bukvalno izvršena. „Sve u Meherabadu što Baba nije lično koristio moralo je da bude prodato…. Lonci, šerpe, čajnici, pribor za čaj, escajg, čaše, tepisi, pokloni dobijeni od zapadnjačkih učenika ili istočnjačkih sledbenika, izneseni su, spakovani, i poslani kamionom u Bombaj. Neki su možda gunđali, ‘Nećete više moći da nabavite ovakav čajnik, ili ovakve noževe,’ ali su ih drugi ućutkali, govoreći ‘To nije važno, ionako ih nikada nismo koristili’. Mehera i još neki dali su skupe svileni sarije i sav nakit koji su imali. Nameštaj, kreveti, ormani, sve je otišlo na doboš. Stvari su takođe poslate i iz Meherazada – potpuno nov frižider koji je Elizabet (Paterson) naručila iz Amerike i njena dva De Soto automobila koje je poklonila Babi i jedan mali auto koji je poklonio Nariman (Nariman M. Dadačinjli). The Glow, februar 1973.

Uzbuđenje je raslo sa približavanjem određnog datuma, i napokon je u rano jutro 16. oktobra pod naletom monsunske kiše grupa krenula. Kroz Indiju su išli malo peške a malo autobusom, stigavši rano ujutro 15. novembra u sveti grad Benares, gde je za grupu rezervisana jedna stara kuća sa velikom baštom. Oslobođeni sve imovine, oni su sada morali da se izdržavaju prosjačeći, i morali su da veruju, kao i Isusovi učenici, da će njihove potrebe biti zadovoljene. Isto kao i ti učenici, oni su išli u prosjačenje u parovima i po strogim naredbama. Nisu smeli da prime ništa osim hrane, i morali su da odbiju novac. Kada bi primili dar morali su odmah da odu; ako bi bili odbijeni morali su da odu u sledeću kuću. Kada bi oboje primili ‘bikšu’ (milostinju), morali su da se vrate pravo u sedište. Nije im bilo dozvoljeno da prose od poznanika ili u prodavnicama. Šta više, dok su išli od mesta do mesta, nisu smeli da čuvaju hranu za sledeći dan. „Svaki dan će za nas u ovom Novom Životu biti Novi Dan.“ Veoma često je i sam Baba sa njima delio te nevolje i išao u prosjačenje, gologlav i bos, odeven u belo, noseći mesinganu zdelu i platnenu torbu, sa oker rancem preko leve ruke.

Beneres je grad prosjaka. Budući da mandaliji očigledno nisu bili obični prosjaci, a ipak im je bilo zabranjeno da spominju Babino ime ili da daju bilo kakva objašnjenja, nije im bilo ni malo lako. Jedan lepo obučen čovek je dvojici učenika rekao da bi trebalo da ih bude sramota što prose i da bi trebalo da idu da nađu neki posao. Dvojici drugih, koji su u početku bili debeljuškasti, a izgledali su još deblji jer su na sebi nosili svu odeću koju si imali, ljudi su se rugali: „Izgledate kao rvači – idite nešto da zaradite!“ Dok je sa druge strane jedna siromašna seljanka, rekavši da u kući nema ni hrane ni šta da skuva, rekla učenicima da sačekaju, pozajmila šta je mogla od komšije i spremila im povrće i hleb koji im je Baba lično svima podelio.

1. decembra grupa je otišla u Sarnat, nekoliko milja severno, gde su živeli u dva mala bungalova. Svu suvišnu odeću i sve tragove ‘starog života’ su već odbacili, ali su stekli nešto drugo, nekoliko životinja – jednog belog konja, kamilu i kola koja je ona vukla, karavan koji su vukli volovi koji je služio ženama, jedna volovska kola, dva magarca, dve krave i tele koje su, kada bi se umorilo, morali da nose na ramenima. Sve su te životinje morali da hrane, i pre nego što su otišli iz Sarnata, čitava grupa osim njih troje zamoljena je da da svoje ručne satove da bi dobili novac, što su oni odmah učinili.

Jedan od najtežih zadataka za ovu grupu je bio da pod svim uslovima ostanu dobro raspoloženi, na čemu je Baba insistirao. „Ja od vas u ovom Novom Životu očekujem nešto što je na neki način nadljudsko“, rekao im je. „Ja sam sa vama u istom sosu. Nadljuski je ostati veseo u svim uslovima. Zbog toga, učinimo sve što možemo da pomognemo jedno drugom. Ja pomažem vama, vi pomažete meni da bismo održali svoju zakletvu. Ono što je najvažnije je da ne podležemo lošem raspoloženju…. Čak i ako se nekada rastužite ili naljutite,  nemojte to nikada izražavati na bilo koji način, prikriveno ili otvoreno. Sve je to igra uma, a um se, uz malo svesnog napora, može prilagoditi.“

Mani, Babina sestra, koja je bila jedna od četiri žene  pratioca, ostavila je slikovit zapis „…o onim danima stroge discipline i velike nemaštine, kao i osećanja potpune slobode i velikog unutrašnjeg zadovoljstva.“ Ona govori o „naizgled neprekidnom pešačenju po danu, i o noćima provedenim u napuštenoj štali, školi ili ambaru, ili opet (veoma često) pod drvećem u voćnjaku manga, koje je bilo nedovoljna zaštita od jake hladnoće i rose… Baba bi obično išao napred sa Eručom, a mi žene malo iza njih, dok je ostatak grupe išao iza nas. Izgledalao je da Baba nikada ne žuri, već kao da hoda po vazduhu tim snažnim, elegantnim korakom, dok smo mi očigledno žurili. I dok bi kilometri ostajali za nama, često sa prekrasnim pejzažima, mi obični pratioci bi, prirodno, mislili više na hranu nego na lepotu prirode….“

Eruč, u prethodno navedenom intervjuu, daje sliku sa stanovišta muškaraca: „… nismo imali apsolutno nikakvog krova nad glavom, naše porcije hrane nisu bile dovoljne, hodali smo po kiši, po suncu i bili smo u potpunosti izloženi ćudima prirode. Šta više, imali smo moralnu odgovornost da se brinemo o ženama, a zatim bili smo i u strahu da će nas Baba vratiti ukoliko pokažemo bilo kakve emocije ili prekršimo njegova naređenja. Onima koji nisu doživeli ovakav Novi Život, biće potpuno neshvatljivo kakvu smo patnju morali da doživimo, ali ta patnja je umnogome bila ublažena Babinim blagotvornim prisustvom…. Tokom Novog Života obraćali smo se Babi kao našem Starijem Bratu i Babin identitet nikada nikome nije otkriven. On je do kraja igrao ulogu starijeg brata. Bio je naš vodič, naš prijatelj i iznad svega naš saputnik. Tokom tog puta voleli smo jedni druge, pomagali jedni drugima, uprkos činjenici da je svako od nas bio drugačijeg temperamenta. Baba nas je spajao u jedinstvenu celinu; i oslobađao sebičnosti.“

Babino stalno prisustvo među njima, i njegova ljubav i prijateljsko saučesništvo inspirisali su čitavu ovu malu grupu na duboku odanost. „Stariji saputnici – Gustađi, Patel i Ana 104, Gustađi N. Hansotia, Sadašev G.S. Patil (piše se i Patel) i Ana \akal.  nikada se nisu vozili već su pešačili celim putem. Anaa su zvali 104 jer je jednom kada je kod kuće bio bolestan stalno ponavljao da ima temperaturu 104, i Baba mu je dao taj nadimak… (104 stepena po Farenhajtu iznosi 40 stepeni Celzijusa, prim. prev) celog dana je hodao sa ostalima, a noću bi sedeo ispred Babinog šatora da čuva stražu. Uveče se malo odmarao, ali to bi se teško moglo nazvati odmorom. Govorio je da se dovoljno odmara sedeći, čuvajući stražu, i ponavljajući Babino ime.“ The Glow , februar 1973.

Ovaj veoma naporan Novi Život nastavljen je tokom čitave 1950. godine. Ponekad su pravila o prosjačenju malo ublažavana ili na kratko ukidana i tada bi bio dozvoljen izvestan nivo skromnog komfora; ponekad su i pojačavana. Neki od saputnika su ostavljali Babu na neko vreme da bi se vratili kućama ili prihvatili različita zaposlenja. Prelazili su ogromne razdaljine – 6.000 kilometara vozom i peške između 21. oktobra i 6. decembra 1950. – i kontaktirali su sa mnogim mastima i svetim ljudima. Ovi kontakti, objasnio je Baba, razlikovali su se od onih za vreme ‘starog života’, jer sada se sa njima nije obavljao nikakav poseban rad. On je kontaktirao sa mastima da bi dobio njihov daršan, Bukvalno: sa odanošću posmatrati nekoga; položiti svoju glavu na stopala osobe koju obožavamo.  što je za njega imalo značaja, ali u čemu je taj značaj bio on nikada nije objasnio, osim što je rekao da to nema „nikakve veze sa duhovnošću“. U nekoliko navrata skupljali su priloge od pristalica u Indiji i u inostanstvu i prikupili znatne sume novca. Uglavnom su taj novac delili siromašnima, izgladnelima i žrtvama velilkih poplava. Ali jednom prilikom, dok je tragao za siromašnima, Baba je čuo za jednog čoveka koji je bio nasledio nekoliko miliona rupija, sve proćerdao, i sada je bolestan živeo sa svojom ženom u jednoj kolibi. Baba ga je potražio, oprao mu noge, i dao mu 300 rupija (16,20 funti). Čovek je bio tako zaprepašten da se onesvestio, a Baba je ostao sa njim dok nije došao k svesti.

Ako bismo pokušali da objasnimo neobjašnjivo, mogli bismo da kažemo da je taj Novi Život predstavljao živu demonstraciju istine da svaka svojina obavezuje, vezuje nas za svet površnosti i stvara barijeru između nas i realnosti. Da bismo ‘pronašli Nebesko blago’, moramo prvo ‘prodati sve što imamo i dati siromašnima’. Prirodna posledica toga je ta da se Bog uvek stara o onima koji se u potpunosti oslanjaju na njega. Treba imati u vidu da su to bile godine posleratnog perioda u Evropi i Aziji, u kojima su se u Indiji osećale posledice otcepljenja i gladi, kad su milioni ljudi bili odvojeni od svojih domova, i ostali ‘bespomoćni i beznadežni’, primorani da zavise od milostinje da bi održali goli život. U velikom delu Azije to se svodilo na gotovo svakodnevno prosjačenje hrane; u Evropi je imalo oblik kampova za izbeglice koji su čekali pomoć iz inostranstva, naročito iz Amerike po Maršalovom planu, i od Ujedinjenih nacija, odnosno privremene organizacije poznate po skraćenici U.N.R.R.A. United nations Relief and Rehabilitation Administration – Organizacija ujedinjenih nacija za pomoć i rehabililtaciju.  Na svoj karakteristično misteriozan način, Baba je preuzeo na sebe i mandalije ove patnje izgubljenih i unesrećenih naroda sveta. Na početku Novog Života, Baba se javno odrekao svoga Božanskog stanja da bi postao čovek među ljudima, ‘Sin Čovekov’, saputnik svojim saputnicima. Nije nikome dozvoljavao da mu se klanja ili da mu izražava poštovanje. On se sam klanjao najskromnijima, prao im stopala i davao im milostinju od onoga što je sam imao, kao zalog bratstva svih ljudi, i poniznosti pred Božanskim Duhom koji postoji u svakom biću, ma koliko ono bilo uniženo ili nesvesno toga prisustva.

Ali nisu samo materijalne stvari one koje nas vezuju. Mi smo svi sputani svojim željama i ambicijama; čak i naše nade i duhovni ciljevi mogu da predstavljaju okove. U Novom Životu bilo je neophodno odreći se svega – ‘Nema nikakve duhovne koristi’, kako je Baba insistirao u svakoj od alternativa koju je ponudio mandalijima. Beznadežnost i bespomoćnost su morale biti potpune i bukvalne – čak nisu smeli ni da se nadaju da će koliko sutra biti živi ili da će moći ikada više da vide Babu. „Sada ću videti ko je spreman da umre bez ikakvog razloga polazeći sa mnom.“ Takođe je rekao ženama-mandalijima da se moraju iskreno i potpuno odreći nadanja da će se ikada više sresti sa njim. Sva nevolja potiče iz nadanja: tamo gde nema nade, ne može biti ni razočarenja. „Biti sa Babom i slediti ga“, rekao je Eruč The Glow , februara 1973. , „značilo je odricanje svega, čak i samog odricanja. Trebalo se odreći i samog koncepta odricanja… naš jedini cilj je bio da sledimo Babu tamo gde nas on vodi i da slušamo svaku njegovu zapovest.“

Februara 1951, kada je izgledalo da su njegova putovanja barem za neko vreme okončana, Baba se još jednom povukao u izolaciju i post. Sredinom te godine on je okupio sve svoje učenike i sledbenike, uključujući i one iz starog života, i izjavio da je odlučio o svom sledećem koraku. To neće biti korak unatrag od ‘bespomoćnosti i beznadežnosti’, već korak izvan toga, u potpuno mentalno poništavanje, i Baba će se, kako je rekao „u prirodnom toku stvari susresti takođe i sa fizičkim poništenjem, iako njemu neću težiti… Bilo ko ko želi da mi se pridruži u ovom procesu umiranja može to da učini; ali želim da svi shvatite kolika je umna veličina potrebna da bi se to ostvarilo…. Ako je vaša odluka da mi se pridružite samo impulsivna, zasnovana na emocijama, to će vas odvesti u propast…. Neću preuzeti apsolutno nikakvu odgovornost ni za koga i možda čak neću ni brinuti ni o kome od mojih pratiliaca.“

Uprkos tim ozbiljnim upozorenjima, dvadeset i četvoro ljudi  se dobrovoljno prijavilo da zajedno sa Babom krenu u mentalno poništenje koje je on nazvao manonaš , a on je od njih odabrao osam od kojih se konačno odlučio za petor. Svi Babini sledbenici u čitavom svetu bili su pozvani da mu se pridruže u ovom narednom koraku, tako što će najpre poštovati potpuno ćutanje na dan 10. jula, godišnjicu Babinog sopstvenog ćutanja, a zatim od kraja decembra do sredine februara, na taj način što će ponavljati ime Boga, onako kako se ono koristi u njihovoj religiji, sa predanim žarom, po pola časa svakoga dana.

Poslednjeg dana 1951. godine, Baba je izdiktirao svoju izjavu koja je uključivala i sledeće:

Pokušati shvatiti umom ono što um ne može nikada shvatiti, je uzaludno; a pokušati da se izrazi zvucima jezika i u obliku reči transcendentalno stanje duše, je još uzaludnije. Sve što se može reći, i što će biti rečeno, od strane onih koji u životu iskuse to stanje, je to, da kada se lažno sopstvo izgubi, pronalazi se Pravo Sopstvo; da rođenje Pravog jedino može uslediti posle umiranja lažnog; i da je umiranje za samoga sebe – istinska smrt koja okončava svako umiranje – jedini put u večni život. To znači, kada um sa svojim željama, težnjama, i čežnjama, potpuno sagori u vatri Božanske Ljubavi, tada se manifestuje beskrajno, neuništivo, nedeljivo, večito Sopstvo. To je manonaš, poništavanje lažnog, ograničenog, neznalačkog, razornog ‘Ja’, koje treba zameniti pravim ‘Ja’, večnim vlasnikom Beskrajnog Znanja, Ljubavi, Moći, Mira, Blaženstva i Slave…. Svi se mi nalazimo u tom neograničenom okeanu Beskrajnog Znanja, pa ipak ga nismo svesni sve dok um – koji je izvor neznanja – ne nestane zauvek, jer neznanje prestaje da postoji kada um prestane da postoji.

Za većinu nas ove reči zvuče razorno. Po našem  mišljenju, ono što „prestaje da postoji kada um prestane da postoji“ nije neznanje, već znanje. Um za nas predstavlja izvor celokupnog napretka i razvitka. Mi se divimo čoveku velikih intelektuanih sposobnosti, i malo ima aktivnosti koje izazivaju veće divljenje, kako smatramo, od razvijanja svoga uma putem učenja, ili razvijanja dečijeg uma putem obrazovanja. I zaista i sam Baba je često insistirao na značaju umnih napora i njihovoj primeni. Kako se onda, uopšte, može reći da je um izvor neznanja i da ga treba poništiti?

Um je neprijatelj konačne stvarnosti, jer se kroz mentalne procese čitava naša slilka o životu i našem mestu u njemu zasniva na pogrešnoj pretpostavci, na pretpostavci da je svaki čovek potpuno odvojen od svoga bližnjeg. Jer za svakog muškarca i ženu – putem funkcionisanja uma i njegovih impresija – život postaje ‘ja koje se razlikuje od svakoga i svačega’, a to se lako može pretvoriti u ‘ja protiv svega i svakoga’. Um je taj koji je podelio ljudski rod u klase, kaste, plemena i narode i upleo ih u mrežu predrasuda, običaja, tabua, zakona koji održavaju podele i podstiču odvajanje – odvajanja i podele za koje smatramo da su ‘deo naše prirode’, ali su ona zapravo tako daleko od nje da tome stalno moramo učiti decu, jer deca prirodno prihvataju svu drugu decu bez obzira na boju kože, narodnost ili verovanja.

Um je taj koji je odgovoran za nepoverenje i neprijateljstvo između različitih rasa, različitih religija, onaj koji nas nagoni da na svom putu ka Bogu zaboravimo svoj cilj i počnemo međusobno da se borimo – da bismo stigli do krajnje blasfemije, boreći se jedni sa drugima, i tvrdeći da se borimo u ime Boga.

Um je taj koji nas nagoni da gomilamo bogatstvo i svojinu daleko preko naših potreba, pa čak i preko granice kada ih možemo racionalno koristiti. Um je izvor nadmetanja i rivalstva između ličnosti, grupa, organizacija i naroda. U onima koji su uspešni, u bespoštednoj borbi za neograničeno sticanje, on rađa preokupiranost sobom i okorelu nebrigu za druge; a kod onih koji nemaju uspeha on stvara zavist, mržnju i nasilje.

Na nivou nacije um je taj koji neprestano izmišlja, stiče i gomila oružje radi ‘zaštite’, ali koje, predstavljajući pretnju za susedne zemlje, primorava i njih da čine to isto, što rezultira beskonačnom, i sve skupljom borbom da se ide ‘korak ispred drugoga’. Na taj način izvori koji bi trebalo da pomognu da se nahrane gladni u svetu i da se stvore domovi za beskućnike, rasipaju se na sredstva za uništavanje, za koja se vladari svih zemalja kunu da nemaju nameru da ih upotrebe, pa ipak i dalje nastavljaju da ih razvijaju i gomilaju.

Podešen da vidi svet kroz dualizam i odvojenost – baš kao što oči ptice, postavljene na dve suprotne strane njene glave pružaju uvek dve odvojene, neujednačene slike – um ne priznaje nijedno drugo stanovište osim svog sopstvenog. Postavljajući se kao jedini sudija o stvarnosti, on sve što se ne uklapa u njegov sopstveni sistem proglašava iluzornim, ne dopuštajući ‘istinsko’ postojanje ničega što se ne može proceniti i izmeriti, demonstirati i ponoviti. I upravo to što on sebe predstavlja apsolutnim autoritetom čini um, po Babinim rečima, „izvorom neznanja“, jer, sa stanovišta duha, upravo ti faktori koji se mogu proceniti i izmeriti su oni koji su od najmanjeg značaja, tako da, po rečima velikog hrišćanskog sveca Tome Akvinskog, „Više treba težiti tome da se stekne i makar i najmanje saznanje o višim stvarima, nego najsigurnije znanje o nižim stvarima.“

Šta više, osnovna duhovna istina koje se pridržavaju sve velike religije, je ona koju dualistički um zbog same svoje prirode ne može da prihvati, i mora da joj se suprotstavi. To je ono jedinstvo čitavog života, na kojem je Baba stalno insistirao. Daleko od toga da smo sasvim odvojene ličnosti, mi smo svi uvek jedno i nedeljivo; i svaki oblik života sve do kamena i stena, i gasova iz kojih se prvobitno izdvojila i uobličila čvrsta materija, je oblik duha neraskidivo povezan sa svakim drugim oblikom.

„Stvarnost“, govorio je Baba, „je izvan ljudskog razumevanja, jer je ona izvan razuma. Razumevanje nam ne može pomoći, jer je Bog izvan razumevanja. Onog trenutka kada pokušate da razumete Boga, vi ga ‘pogrešno razumete’; kada pokušate da ga shvatite, on vam izmiče. Pre nego što se pojavi znanje, um mora da se povuče…. Samo manonaš (poništavanje uma) može da nas odvede u stvarnost. Postoji način da se poništi um. To je ljubav. Setite se samo najobičnije ljudske ljubavi: kada su muškarac ili žena duboko zaljubljeni u svog voljenog ili voljenu, ništa ne stoji između njih. Oni se u potpunosti gube u ljubavi jedno prema drugom. Nema ni divljenja ni pronalaženja mane. Nema čak ni obične razmene mišljenja: ljubav vlada bez misli. Um izvesno vreme ne deluje; jer u takvoj intenzivnoj ljudskoj ljubavi um ne igra nikakvu ulogu…. Ako obična ljudska ljubav može da ode tako daleko, šta onda treba reći o veličini božanske ljubavi?“

Manonaš, eliminacija uma u ljubavi, predstavljala je kulminaciju Novog Života. A novi život, u kojem su svi saputnici voleli i služili jedni drugima, zavisili u pogledu hrane i skloništa od Boga i milosti svojih bližnjih, omogućio im je, možda, uvid u ono Novo Doba za koje je Baba tvrdio da će smeniti ovo sadašnje. To je doba u kojem intuicija potiskuje razum; ljubav pobeđuje strah i pohlepu; zajedništvo zamenjuje nadmetanje i samo-obuzetost; a svi ljudi – bilo kao ličnosti, bilo kao nacije – zavise sa poverenjem od međusobne širokogrudosti i ljubavi.

A životinje koje su pratile Babu i mandalije u Novom Životu – šta su one predstavljale? Ta kamila, volovi i krave, tele koje su uvek morali da nose, beli konj? Oni su možda označavali životinjsku vrstu koja mora, budući da je univerzum povezan duhom, da učestvuje i deli dobrobit tog uzdizanja duhovne klime koju donosi Novi Život, kojem nas je učio i koji nam je pokazao Meher Baba. A tako zaista, mora biti, na ovaj ili onaj način, i sa čitavom ovom našom zloupotrebljenom, izrabljenom, narušenom i zagađenom planetom.