Učini mi uslugu

Svake godine 31. januara u Meherabadu, ljubavnici Avatara Meher Babe obeležavaju Amariti – dan sa Večnim. To je dan na koji je Avatar našeg Doba Meher Baba odbacio svoje fizičko telo. Mnogi Babini ljubavnici iz cele Indije okupe se na Babin Daršan toga dana u Samadiju

Svake godine, Mervan Đesavala, Eručov brat, dolazio je iz Pune, zajedno sa svojom majkom, sestrom, i drugim bliskim rođacima. Jednegodine, sredinom sedamdesetih, Mervan je stigao u Meherabad i otkrio da je ostavio svoj novčanik, u kojem je bilo 300 rupija, u Puni. Tim novcem je trebalo da plati hranu za sve njih, da kupi vence, plati putne i sve ostale troškove.

Nakon što je ujutro 31. primio Babin daršan, Mervan je seo kraj Babine kolibe, koja se nalazi u blizini Samadija, pitajući se kako da se snađe bez novca. Mogao je da pozajmi novac od nekoga, ali nije želeo nikoga da gnjavi svojim problemima, i tako je molio Babu da ga izbavi iz ove neprijatne situacije.

Upravo tada ga je jedna njegova bliska prijateljica, Sarva Baidulova ćerka ugledala kako sedi tu i upitala, “Mervane, hoćeš li da mi učiniš jednu uslugu?” Mervan je bio zbunjen i nadao se da mu Sarvar neće tražiti novac, jer joj nije mogao datini jednu jedinu rupiju. Ipak je skupio hrabrost i rekao, “Da, ako mogu.“

Sarvar mu je pružila svoj novčanik i rekla, “Ovde ima 300 rupija. Kada se vratiš u Punu, možeš li molim te da daš ovo mojoj dragoj majci i da u međuvremenu nosiš ovaj novčanik sa sobom?“

Znajući da ima upravo dovoljno novca za Sarvarinu majku kod kuće, znao je da može u međuvremenu da upotrebi ovaj novac. Njegovi problemi rešeni su na način koji nikoga nije opterećivao. Mervan je bio oduševljen ovim srećnim rešenjem i zahvalio Sarvar što ga je zamolila za tu uslugu.

Takođe se zahvalio i Babi što je njemu učinio uslugu.

Bal Natu

KRALJ SRCA

Kada je Adi K. Irani (Meher Babin sekretar) putovao po SAD sedamdesetih godina, Baba je u meni pokrenuo neke sumnje za koje nisam ni znao da postoje. Te sumnje bile su sasvim beznačajne i nisu uzdrmale moje duboko verovanje u Babu, ali su ipak bile tu.

Jednoga dana, nekoliko dana nakon Adijevog govora, odvezao sam se do bolnice u kojoj radim da kupim jednu knjigu o negovanju. Ni sam ne znam zašto sam tog dana otišao tamo, odvezao se 40 kilometara daleko da uzmem knjigu koju sam mogao uzeti dva dana kasnije na poslu. Niti zašto sam parkirao auto u ulici u kojoj inače nikada ne parkiram, ni to takođe ne mogu da objasnim.

Ali tako sam učinio, i kako se pokazalo, morao sam da prođem pored mesta na kojem je Adi ranije govorio. Dok sam tu prolazio ponovo sam osetio kako moje sumnje izbijaju na površinu. Upravo tada slučajno sam bacio pogled na zemlju i tu ugledao jednu kartu. Bio je to kralj srca.

Prošao sam dva koraka pored nje, a zatim u trenutku, shvatio njeno značenje. Baba ju je tamo stavio zbog mene, da bi mi rekao da je on Kralj Srca!

Nekima ovaj događaj možda izgleda sasvim slučajan, ali kolike su šanse za  to? Ne mogu da se setim da sam ikada ranije video kartu na zemlji ni u jednom od mnogo hiljada dana u mom životu. Od 52 karte to je bio kralj srca, a ne dvojka pik, ili žandar karo – Kralj Srca. I od svih mesta na kojima sam mogao da je nađem, ona se nalazila upravo ispred mesta na kojem je govorio Babin bliski učenik. Šanse za to mora da su bile više nego milion prema jedan, a Baba je izabrao jedan.

Dag Stalker

BABA, ISTINSKI SUFI I PRAVI PRIJATELJ

1977. dobio sam od Iranske vlade stipendiju da studiram persijski jezik i književnost na Ferdausi univerzitetu. Ubrzo sam se sprijateljio sa jednim profesorom istorije na tom univerzitetu, i kada sam mu ispričao da me zanima persijska poezija, on jeoduševljeno rekao da je Hafiz njegov omiljeni pesnik. Od tada je provodio dosta vremena sa mnom u društvu citirajući i prevodeći svoje omiljene Hafizove stihove. Želeo sam da mu kažem da je Hafiz takođe omiljeni pesnik Meher Babe, ali sam zaključio da bi za sada bolje bilo da on ne sazna da sam ja Babin ljubavnik.

Ipak, složili smo se da se svakoga jutra viđamo na sat ili dva pre časova da bi on mogao da čita Hafiza zajedno sa mnom, a ja sam mogao da mu pomažem sa engleskim. Bio je neobičan profesor; njegova ljubav prema Hafizu i njegovo razumevanje poezije bili su veoma duboki. Ponekad bi udario pesnicom po stolu i uzviknuo, “Ne mogu da verujem, ubij me.” U početku sam mislio da je pronašao štamparsku grešku, ali sam saznao da ga je u stvari zanosila lepota poezije.

Naravno, često sam mislio da bi trebalo da mu kažem za Babu. U njemu je bilo nečega što me je navodilo na pomisao da će ga on prihvatiti. Mnogo puta dok smo razgovarali o spominjanju Proroka u Harfizovom Divanu, pokušavao sam da nagovestim da je moguće da se On ponovo pojavi, ali on kao da nije shvatao te nagove-štaje.Tako sam zaključio da je bolje da ne spominjem Babu nego dapokvarim tako lepo prijateljstvo.

To je trajalo četiri meseca, a zatim sam 1978. otišao u Indiju na Amartiti. Pre nego što sam se vratio u Iran, Mani i Eruč su se interesovali za moj rad tamo. Objasnio sam da bih želeo da pričamo Babi sa drugima, ali, budući da je Iran tradicionalno islamskazemlja i da je jedan deo mog ugovora sa Univeritetom zabranjivao diskuto-vanje o religijskim pitanjima, nisam znao kako to da učinim. Mani i Eruč su mi predložili da jednostavno stavim jednu malu Babinu sliku na svoj sto, i da će to omogućiti Babi da sam privuče ljude sebi na svoj način.

Po povratku, morao sam strašno puno da radim. Imao sam časove kao student, časove kao nastavnik, konsultacije sa svojim prijateljem, a sve je to uglavnom bilo na stranom jeziku koji sam još uvek proučavao. Osim toga, nisam imao nikoga sa kim sam mogao da delim svoj život i svoju ljubav prema Babi. Kada sam već počeo da se pitam zašto sam uopšte i došao u Iran, opterećen svim tim poslomi usamljenošću, moj prijatelj je ušao u kancelariju.

Odmah sam pomislio, “Ovo će biti poslednja kap.” Bilo mi je lako da predvidim šta će se dogoditi: on će prići mom stolu; videće Babinu sliku; pitaće me ko je On; ja ću mu reći; on će me ili smatrati za nevernika ili će mi i reći da sam nevernik, a zatim će me napustiti i moj jedini odnos od duhovnog značaja će propasti.

Mogao sam jednostavno da se izvučem iz toga. Sve što sam imao da uradim bilo je da brzo zgrabim Babinu sliku i gurnem je neopa-ženo u fijoku svog stola. Na trenutak mi se učinilo da je to najbolje, naročito zbog toga što mi je uvek bilo teško da drugima pričam o Babi. Za mene je to kao da otkrivam najintimniji i najskriveniji deo sebe.

U svakom slučaju, impulsivno sam odlučio da ostavim sliku tamo gde je i bila. Nije mi se činilo ispravnim da tako skrivam Babu, a iako još jedna stvar krene nizbrdo šta ima veze – Baba će mi svakako pomoći.

I tako sam sedeo za stolom, čekajući da on priđe, i pomalo se nadajući da neće primetiti ni mene ni Babinu sliku, ali očekujući najgore. Zatim sam odjednom u toj prostoriji osetio nečije prisustvo  Babino prisustvo. Za trenutak se učinilo kao da je sve stalo. Podigao sam pogled i video svog prijatelja kako posmatra Babinu sliku sa osmehom na licu. Nisam mogao to da razumem. Zatim je moj prijatelj rekao sa puno ljubavi, “Znam ko je to, to je Meher Baba. On je moj najdraži prijatelj u ljubavi.“

Na svoje iznenađenje otkrio sam da je Baba već dirnuo srce mog prijatelja. Prvi put je čuo za Njega u Širazu, petnaest godina ranije, pročitao Besede i spoznao Babu kao istinskog Sufi (Prijatelja). I tako se naše prijateljstvo nastavilo, a Baba mi je pomogao tokom još sedam teških meseci u Iranu, sve dok revolucija nije uslovila moj povratak ž78.

Piter But

KAKO DOŠLO, TAKO I OTIŠLO

Pre nekoliko godina, 1978. upravo kada sam se vratio u Sjedi-njene Države iz Indije, svratio sam u banku, da proverim svoj račun  i svoje finansijsko stanje. Očekivao sam da na računu imam oko 50 dolara, ali kada sam pitao, službenik mi je rekao da imam preko dve hiljade dolara. Bio sam veoma iznenađen i rekao službeniku da ne mogu da verujem, i da taj novac nije moj.

Pošto je on insistirao, pozvao sam roditelje te večeri da proverim da li su mi oni nešto uplatili. Oni su mi rekli da nisu. Moj cimer mi je rekao da bi trebalo da zadržim novac i da ga prebacim na drugi račun. Rekao sam mu da ne bih mogao da uradim nešto tako nečasno; na kraju krajeva, taj novac i nije moj. “Ako ga uzmem”, rekao sam, “samo ću morati kasnije da ga vraćam, na ovaj ili onaj način; a osim toga, šta bi Baba rekao?” I tako smo završili razgovor. Odlučio sam da ostavim novac tamo gde je, siguran da će pre ili kasnije banka otkriti kome on pripada.

Pa ipak, svake nedelje kada sam uplaćivao novac koji sam za-rađivao, raspravljao sam se sa službenikom u banci o novcu na mom računu. Ja sam mu govorio, “Ne verujem u to; taj novac ne pripada meni. “Službenik je insistirao da pripada, misleći verovatno da sam lud, što neću da ga uzmem.

Konačno godina se približila kraju. Očajnički sam želeo da se vratim u Indiju, ali nisam imao dovoljno novca za taj put, i tako sam otišao u banku da sa poslovođom razgovaram o kreditu. Ona je pozvala kompjuterski centar u Atlanti i, naravno, otkrila da je novac greškom uplaćen na moj račun. Međutim, od tada je prošlo šest meseci i sada su po zakonu bili dužni da mi daju taj novac. Zakon im nije dozvoljavao da ga uzmu nazad i tako mi je, objasnila je ona, novac sada zaista pripadao i ja sam mogao da se vratim u Domovinu Voljenog.

Teus Malmberg

NEOČEKIVANI VIŠAK

Novembra 1978, moja žena i ja imali smo problema. Ona je želela da ode negde da se malo sredi, a ja sam joj predložio da ode u Indiju i poseti Meherabad i Meherazad. Ona je strašno želela da se vrati “kući” još od našeg prvog putovanja 1971. i bila je oduševljena tom idejom. Iako sam joj ja to prvi predložio, ipak sam mislio kako će ona otići u Indiju, a ja ću to sve morati da platim. Ali Baba mi je uskoro pokazao da nije tako.

Ubrzo nakon što je moja žena otputovala, primio sam telefonski poziv od kancelarije koja me je do prethodnog juna zapošljavala kao profesora. Oni su me obavestili da imaju jednu isplatu za mene i da dođem po ček. Rekao sam da koliko znam ne treba da primim nikakav novac i pitao sam ih odakle to. Oni to nisu znali, samo su mi rekli da je novac stigao iz računovodstva.

Pitao sam ih o kolikoj se sumi radi i čuo da je u pitanju 1700$! To je očigledno bila neka greška! Rekao sam im da provere u računovodstvu, jer je nemoguće da mi duguju toliko novca i da je sigruno neka greška u pitanju.

Sutradan su me ponovo pozvali. Računovodstvo je proverilo ček i rekli su da je on definitivno za mene, ali se niko nije sećao odnosno tačno znao zbog čega je uplaćen. Spomenuli su “prekovremene časove” kao jednu mogućnost, ali ja sam odgovorio kako svi znaju da profesori nisu plaćeni za prekovremene časove.

Ponovo su konsultovali računovodstvo i ponovo dobili odgovor da nije reč ni o kakvoj grešci i da što pre dođem po svoj novac.

Još uvek zbunjen i pomalo nepoverljiv, uzeo sam novac. Tek sam nekoliko meseci kasnije shvatio pravi razlog za ovaj ček. Baba ne samo da mi je plaćao za ženinu kartu već i za njene troškove uIndiji.

Ralf Braun

JEDNOM DAVNO NA PANJU

Jednog hladnog dana sedeo sam sam na usamljenoj obali Point Rejsa u Kaliforniji. Pronašao sam jedan veliki panj kojeg je izbacila voda i seo na njega, opustio se i pokušao da meditiram. Mislio sam na Babine reči, “Ja sam okean Ljubavi.” Misleći na to, odlučio sam da duboko dišem i pokušam da udahnem što više taj okean.

Tek što sam to učinio naleteo je jedan veliki talas. On se približio panju otpozadi. Uočio sam ga, ali sam tek imao dovoljno vremena da sednem sa strane, podignuvši stopala na panj tako da ne pokvasim cipele. Moj uspeh je, međutim, bio kratkog veka, jer je voda prevrnula moj panj, i povukla ga, a sa njim i mene, pravo u more.

Bilo je to neprijatno buđenje. Dopuzao sam nazad na plažu na rukama i kolenima, sav mokar i pun peska. Bio sam sam, pa ipak sam se od srca nasmejao svojoj nevolji. Retko kada sam osetio toliku bliskost sa Babom; zamišljao sam ga kako se previja od smeha zbog mog “duhovnog” poduhvata.

Brajan Narel

LARINGITIS KAO SPAS

Pre nekoliko godina, dok sam bila u Mirovnom korpusu u Zapadnoj Africi, učestvovala sam u obuci tokom jula. Bližio se Dan Ćutanja i ja sam želela da ćutim, ali mi je bilo neprijatno da obja-šnjavam kolegama šta činim i zašto. Nisam pričala o Babi jer je među nama bilo ljudi koji su pripadali veoma različitim filozofijama, religijama i verovanjima. Osim što sam držala Babinu sliku u svojoj sobi, ništa nisam pokazivala. Pa, kako onda da ćutim?

Ali onda sam se, 9. jula uveče, prehladila, i moja prehlada se pogoršala; legla sam u krevet sa pravim pravcatim laringitisom! I tako, bilo je sasvim prirodno da kažem da ću narednog dana da odmaram grlo. Ja sam održala Dan Ćutanja, a Baba se slatko nasmejao.

Barbara Roberts

SLONOM DO BOGA

Jahanje na slonu nije ni uobičajen ni praktičan izbor što se tiče prevoznog sredstva. Pa ipak, njegovi spori koraci, na kraju će vas odvesti do cilja ukoliko imate dovoljno vremena. Takvo je bilo moje putovanje do stopala Učitelja. Iako sam prvi put čula za Meher Babu u leto 1971. i, uprkos tome što sam narednih godina saznala dosta o njemu jer sam nekoliko godina živela u istoj kući sa dvoje Babinih ljubavnika i putovala u Meherabad u leto 1979. to nije uticalo na mene. Tako sam barem mislila.

Zatim sam, 1980, po nagovoru jednog bliskog prijatelja koji je Babin ljubavnik, poslala pismo u Meherabad interesujući se da li bih mogla da sledeće godine režiram jednu dramu povodom proslave Meherinog rođendana, ni sama ne shvatajući značaj te molbe. Kada sam primila potvrdan odgovor, tražila sam i dobila dopust za profesionalno usavršavanje od koledža na kojem radim kao profesor.

Oktobra 1981. moj prijatelj i ja zaputili smo se, najpre u Kašmiru Nepal, a zatim kroz Indiju do Meherabada. Oko nedelju dana pre nego što smo stigli do svog krajnjeg odredišta, moj prijatelj je pro-komentarisao da čitavo putovanje ide baš po mojoj volji ako sam želela da se nešto desi, to se i desilo. Složila sam se da je putovanje bilo izuzetno, ali nisam mnogo razmišljala o njegovim rečima sve dok nismo stigli do Đajpura.

Prvog poslepodneva u Đajpuru odvezli smo se rikšom do Amber Forta, i rekli vozaču da nas ne čeka, uvereni da ćemo pronaći drugu rikšu kad budemo želeli da se vratimo. Proveli smo nekoliko prijatnih časova istražujući tvrđavu, i na putu smo se zaustavili da se divimo jednom od slonova koji su svakodnevno na raspolaganju turistima koji žele da ih jašu.

Moj prijatelj me je zapitao da li želim da jašem. Iako sam to želela, rekla sam mu da ne mogu da se popnem na slona i jašem ukrug kao dete na vrtešci. “Volela bih da jašem slona” rekla sam, “ali to će se jedino desiti ako budem morala da ga jašem da bih stigla iz jednog mesta u drugo, a to nije mnogo verovatno.” Otišli smo da nađemo rikšu, ali smo otkrili da su sve već zauzate. Jedina mogućnost je bila da odemo pešice do grada Ambera, koji je bio u blizini, a odande uhvatimo autobus.

Kada smo krenuli uz brdo putem za Amber, slon kojem sam se divila krenuo je polako ka nama, a malik (vlasnik) nam je ponovo ponudio da ga uzjašemo. Ja sam se nasmejala i ponovo odbila, ali kada me je prijatelj, koji je bolje razumeo njegovu ponudu nego ja, uverio da je čovek spreman da nas odvede sve do Đajpura, potrčali smo za njim.

On je odveo slona do jednog zida, koji nam je poslužio umesto stepenica, i popeli smo se na široka slonova leđa. Kada smo se smestili i pripremili za putovanje od šesnaest kilometara moj prijatelj me je gurnuo laktom i rekao, “Pogledaj, Baba te toliko želi da ti je poslao čak i slona.” Ja sam se nasmejala, ali te reči su mi stalno odzvanjale u podsvesti. Dok smo polako jahali niz zavojiti kanjon, stižući do monumentalne kapije tvrđave upravo kada je ružičasti zalazak sunca širio svoje boje nad gradom koji se video u daljini, setila sam se ostalih detalja našeg putovanja kojisu izgledali čarobno.

Nekoliko dana kasnije stigli smo u Meherabad. Ono što mi se dešavalo narednih dva meseca je druga priča, ali napustila sam Indiju znajući da mi je Baba osvojio srce. Iako je moje srce popustilo pod nekim mnogo suptilnijim stvarima nego što je jahanje na slonu, taj proces je zaista bio spor, i možda je, s obzirom na moj otpor, bilo umesno što je to putovanje počelo baš na taj način.

Nensi Val