6. POGLAVLJE

PUTOVANJA NA ZAPAD

Baba je upozoravao svoje sledbenike još od 1922: „Ponovo će izbiti rat, i to će biti najveći holokaust koji je svet ikada video. Skoro sve nacije će biti uvučene u njega ili vojno ili ekonomski.“ A sada, 1931, započeo je period intenzivnih putovanja po svetu, gotovo kao da je hteo da poseti Zapad koliko god puta je to moguće, pre nego što se oblaci spuste. Takođe, za razliku od prethodnih putovanja, kada je obično putovao inkognito, strogo zapovedivši mandalijima da ne otkriju njegovo ime, ove posete su bile objavljivane i komentarisane u javnim glasilima. Baba je žudeo da se sretne sa ljudima na svim nivoima; išao je na zabave, skupove, u pozorišta; davao je intervjue novinarima i slikao se za časopise i filmske žurnale.

U svoju prvu posetu Zapadu, septembra 1931, Baba je otputovao brodom Radžputana iz Karašija. Devet godina ranije Baba je prorekao da će se na ovom svom prvom putovanju na Zapad sresti sa Gandijem, tako da se mandaliji nisu iznenadili kada su čuli da je Mahatma na istom brodu, i kada su primili poruku da bi on želeo da dođe u Babinu kabinu na razgovor. On je zapravo primio telegram  u kojem mu je savetovano da stupi u kontakt sa Babom. Po dolasku, u pratnji svoga sekretara, Gandi je rekao da je došao samo zbog toga što je primio tu poruku i da ne može da ostane duže od pet minuta. Međutim, zadržao se tri sata i ponovo došao narednog dana.

„Baba“, rekao je, „sada je vreme da progovoriš i da te svet čuje. Osećam u sebi da si ti nešto posebno: nisam se tako osećao kada sam posetio Upasni Maharadža.“

„Zašto?“ pitao je Baba.

„Kada sam otišao kod Upasni Maharadža, on je nosio krpu oko kukova: skinuo ju je i pokazao mi genitalije i rekao: „Ti si možda veliki čovek; ali to meni ništa ne znači. Zašto si došao ovamo?“

Babin odgovor je pokazao da je on u stanju da zadrži svoj autoritet bez obzira na to kome se obraća. „Sada kada si zaista svestan moje veličine, autoritetom te veličine ti tvrdim da je Maharadž bio Savršeni Učitelj.“

Ali Gandi se začudio: „Ne, Baba, to uopšte ne razumem.“ Međutim, došao je ponovo i na treći razgovor.

Iz Evrope Baba je otputovao brodom za Sjedinjene Države. Iako je ovo putovanje na neki način predstavljalo izvidnicu, utiranje puta za duže posete, kontaktirao je sa velikim brojem muškaraca i žena, od kojih su neki kasnije počeli da rade za njega i ostali mu zauvek odani. Marta 1932, Baba je ponovo otputovao iz Indije, i to je ovaj put zaista bio put oko sveta, pri kojem je posetio Englesku, Francusku, Švajcarsku, S.A.D., Honolulu, Kinu, a vratio se preko Francuske, Italije i Egipta. Sve u svemu, od prvog polaska sa Istoka na Radžputani do oktobra 1937, Baba je putovao ništa manje nego devet Zato što se pri povratku u Indiju sa svog drugog putovanja vratio iz Kine preko Evrope, neki govore o Babinih deset putovanja na Zapad.  puta na Zapad, od čega su dva putovanja bila ‘svetske turneje’. Najvažnije zemlje koje je posetio bile su Britanija, Amerika, Francuska, Švajcarska i Italija, ali je takođe prilično dugo ostao u Španiji i dva puta otišao u Egipat i Cejlon.

Baba je sa svojom grupom stigao u London početkom apila 1932, i tamo je dao niz intervjua za štampu. Među onima koji su došli da ga vide bio je i Džejms Daglas, koji je tada bio urednik „Sandej Ekspresa“. Daglas je bio sposoban i iskusan novinar, i veoma se temeljno pripremio za ovaj intervju.

„Spremio sam pitanja uz pomoć Ser Denisona Rosa, Orijantaliste. Bila su sračunata na to da Učitelja uhvate u zamku, ali je on sa smeškom odgovarao na njih bez zbunjenosti. On savršeno vlada dijalektikom. Sa sokratovskom lakoćom je odgovarao na pitanja.

Često mi je sam postavljao pitanja koja su me zapanjila svojom dubinom. Ali nikada nije izbegao da direktno odgovori na pitanje. Njegova jednostavnost bila je veoma prefinjena.

„Ja sam Persijanac,“ rekao je. „Rođen sam u Puni, ali su mi otac i majka bili iz Persije…“

„Da li ste vi Božansko biće?“ Nasmešio se.

„Ja sam u jedinstvu sa Bogom. Živim u Njemu, kao Buda, kao Hrist, kao Krišna. Oni Ga poznaju kao što Ga i ja poznajem. Svi ljudi mogu da Ga upoznaju.“

„Jeste li rešili problem zla?“

„Ne postoji zlo“, rekao je, „Postoje samo stepeni dobra….“

„Koja je vaša tajna?“ pitao sam ga.

„Eliminacija ega“, odgovorio je….

„Imate li neko Sveto Pismo, Bibliju, Koran, neku nadahnutu knjigu?“

„Ne, ja podučavam, ja sam učitelj.“ Babine reči su zapravo bile: „Ja budim.“

„Verujete li u Budu i Osmostruki put?“

„Da. Sve religije predstavljaju postupno uzdizanje ka savršenom jedinstvu sa Bogom.“

„U kojeg Boga vi verujete?“

„Za sve ljude postoji samo jedan Bog.“

„Koja je religija najbliža vašoj?“

„Sve religije predstavljaju približavanje Bogu.“

„Postoji li budući život?“

„Da. Duša ne umire. Ona ide iz života u život dok se ne spoji sa Bogom.“

„Nirvana?“

„Da. Ali to nije gubitak sebe.“

„Da li sopstvo preživljava?“

„Da. Ali se stapa sa Bogom. Duša nije mozak. Ona funkcioniše u mozgu. Mozak je njen instrument…“

„Da li je Bog Ličnost ili Snaga?“

„Bog je i ličan i bezličan. On je u umetnosti, u književnosti, u svemu.“

„Jeste li vi panteista?“

„Ne“, osmehnuo se. „Kada poznajete Boga to je jednostavno. Sopstvo se sjedinjuje sa njim na vrhuncu iskustva.“

„Zašto ja nisam srećan?“

„Niste izrasli iz samoga sebe“, nasmešio se. Rekao je da će sa mnom biti samo minut, ali je taj minut trajao sat vremena.

„Imate sreće“, rekao je jedan učenik. „Sviđate mu se….“

On najozbiljnije veruje u to da može da iskupi čovečanstvo. Pitam se da li je tako. Uzeto iz intervjua objavljenog u „Sandej Ekspresu“ 10. april, 1932. “

Međutim, nisu svi intervjui bili tako blagonakloni kao ovaj,  jedan drugi koji je objavljen dan ranije (9. aprila 1932.) u „Dejli Miroru“. „Džon Bul“ je bio nedeljnik koji je osnovao Horacio Botomli, jedan malograđanski političar iz Prvog svetskog rata, varalica koji je jedno vreme, u godinama nakon rata imao uspeha. „Džon Bul“, kako mu je i ime govorilo, bio je neustrašivi branilac javnosti, čiju je bezbednost osigurao napadajući sitne lopove – odbegle sekretare Božićnih klubova, propale sveštenike, ili učitelje prestupnike – nakon što bi oni već bili osuđeni. Takođe se, da bi privukao čitaoce, specijalizovao za šeme „besplatnog osiguranja“ kojima im je obećavao nadoknadu u slučaju da ih pogodi grom, odnese poplava, ili da izgube obe ruke i noge u železničkoj nesreći.

„Džon Bul“ je sada objavio članak u kojim je rečeno da je Baba „varalica.“ Neki od njegovih sledbenika su ogorčeno pisali u njegovu odbranu, ali kada je Baba čuo za to naredio im je da prestanu, prvo zbog toga što suprotstavljanje njemu nije bilo kažnjivo, a drugo jer: „Ljude koji govore loše o meni ne treba osuđivati. I oni, takođe, nesvesno potpomažu moj rad, jer često misle na mene.“

Ponovio je to u maju kada je stigao u Njujork. Njegova izjava završavala se rečima: „Moj rad će probuditi veliki entuzijazam i izvesnu opoziciju Još jedna teška kritika Meher Babe je objavljena sledeće godine. Ona je bila deo knjige Traganje za tajnama Indije (Rajder&Co., 1933) Pola Brantona, jednog engleskog novinara čije je pravo ime bilo H. Rafael Hiš. Druga, manje antagonistička, nalazi se u knjizi koja je postigla veliki uspeh, Bog je moja avantura, Rom Landaua (Ajvor Nikolson & Votson, 1935). to je neizbežno. Ali opozicija jača duhovni rad, i tako će biti i sa mojim. To je kao odapinjanje strele iz luka – što više zatežete luk, to strela brže leti ka svome cilju.“

Babine posete Londonu, Njujorku i Čikagu bile su praćene publicitetom koji je bio sve veći i kulminirao njegovim dolaskom u Holivud, koji je opisan kao „pojava meteora koji je zapalio sve naslovne strane svih novina u zemlji.“ Holivud je u to vreme bio na vrhuncu svoje slave, centar prve svetske industrije zabave, grad iz bajki kao Bagdad ili Atlantida. Holivudski producenti i direktori baratali su sumama većim od budžeta mnogih zemalja. Uticaj njegove produkcije osećao se u celom svetu. Njegove zvezde su bile poznatije i izazivale su više divljenja nego kraljevi i kraljice, i bili su idealizovani možda više od bilo kojih ljudi u istoriji. ‘Kralj’ i ‘Kraljica’ holivudskog dvora su u to vreme bili Daglas Ferbenks i Meri Pikford, koji su napravili prijem u Babinu čast.

Proveo je deo večeri razgovarajući sa Meri, koja je proučavala istočnjačku filozofiju, ali je takođe lično razgovarao i sa svim ostalim gostima. Primljen je kao gost u svim glavnim studijima, Foks, Metro-Goldvin, Vorner Braders, Paramount, i susreo se sa mnogim zvezdama na poslu. Od režisera, provodio je vreme sa Ernstom Lubistom i Von Sternbergom, koji je tada režirao film Plava venera sa Marlen Ditrih. Marlen Ditrih je opisana kao nepristojna, ali Talula Bankhed, koja je jedne večeri svratila na duži razgovor, postala je duboko privržena Babi. Njihove predivne zajedničke fotografije prikazuju Babu u elegantnom belom odelu, razbarušene kose, u raskopčanoj košulji, kako razgovara sa Talulom pomoću alfabetske tablice, dok su oboje potpuno koncentrisani na razgovor. Još jedna sa kojom se divno slagao bila je Mari Dresler, čija ga je duhovitost oduševljavala. U sred ručka je izjavila kako bi volela da odvede Babu u šumu na ples, dodajući da ako bi samo jednom hteo da izgovori par reči, ona ne bi nikome rekla da je to učinio.

Baba se u Holivudu zadržao ukupno šest dana, i za to vreme je otišao na još jedan večernji prijem, na kojem se rukovao sa hiljadu gostiju koji su prošli pored njega. Babi, koji se prijatno osećao sa nedodirljivima u Arangaonu ili među putnicima koji kampuju na palubi broda u Indijskom okeanu, bilo je jednako ugodno i u luksuznom, takmičarskom svetu Holivuda. U Pikferu, domu Daglasa Ferbenksa i Meri Pikford, on je saopštio svoju poruku koja je otkrila njegovo znanje o filmu i njegovom značaju u to vreme kao sredstvu komunikacije, i o inspiraciji koju zabava, često na indirektan način, izaziva kod ljudi.

Onaj ko stimuliše maštu ljudi može da ih pokrene u bilo kojem željenom pravcu, a ne postoji moćniji instrument za stimulaciju njihove mašte od filma…. I štampa i radio utiču na ljudski um, ali im nedostaje moć vizuelnog primera koji najviše podstiče na akciju, a to film danas nudi bolje od bilo kojeg medijuma…. Zabeležio Kventin Tod, koji je putovao sa Babom kroz Ameriku i upoznao ga sa mnogim ljudima iz sveta filma.

Drame koje inspirišu one koji ih gledaju na veće razumevanje, iskrenija osećanja, bolji život, ne moraju nužno da imaju nikakve veze sa takozvanom religijom. Kredo, rituali, dogme, konvencionalne ideje o raju, paklu, i grehu, su iskrivljene istine, koje ljude zbunjuju i dovode u nedoumicu više no što razjašnjavaju i inspirišu. Prava duhovnost se najbolje oslikava  u pričama o čistoj ljubavi, požrtvovanom služenju, istini koja se ostvaruje i primenjuje u najskromnijem okruženju našeg svakodnevnog života, i zrači mnogostrukim izrazima, u kući i na poslu, u školi i na fakultetu, u studiju i laboratoriji… i svugde stvara neprekidnu simfoniju blaženstva.

To je najveći stepen praktičnosti. Prikazivanje takvih okruženja na ekranu pomaže ljudima da shvate da je duhovni život nešto što treba živeti, a ne pričati o njemu, i da to – i samo to – stvara mir, ljubav i harmoniju kojoj težimo čitavog života. U Londonu, tri godine kasnije, Baba je otišao da gleda Geri Kupera u Gdin Dids ide u grad . Bio je oduševljen filmom, i navodio ga kao primer filma koji kombinuje zabavu sa duhovnom istinom. Njegov sadržaj, kojeg se možda neki sećaju, bio je o čovekovoj borbi za siromašne protiv bogatih i moćnih.

Baba je dozvolio ljudima da veruju da će prekinuti svoje ćutanje u Holivud Boulu 13. jula 1932, kada se očekivalo da će se skupiti velika masa sveta. Ali je tada rekao da mora prvo da poseti Kinu, i pre nego što je krenuo za Honolulu poslao je svoje sledbenike sa zapada kući. Zatim je nakon dva dana u Honoluluu javio telegramom da plovi za Šangaj i da se neće vratiti u Holivud. O prekidu ćutanja koje je trajalo već skoro sedam godina mnogo se govorilo u štampi, tako da je usledilo veliko razočarenje. Za mnoge Babine sledbenike sa zapada to je bio šok od kojeg se mnogi nikada nisu oporavili; za mnoge je to bilo prvo iskustvo sa njegovim naglim „promenama plana“, koje su njegovim sledbenicima na Istoku već bile poznate, tako da su oni već prihvatali da „plan ne postoji“.

U Kini, Baba je posetio Šangaj i Nanking. Jedan engleski sledbenik, koji je u to vreme bio profesor na Univerzitetu u Nankingu, bio mu je domaćin za vreme ove posete. On je ostavio zapis u kome naglašava ono što su drugi često zapažali, Babino insistiranje na kontaktima sa ljudima u masi kao i sa pojedincima.

Baba je bio obučen u evropsko odelo i nosio je panama šešir. Ja sam rezervisao sobe u hotelu koje su gledale na Bund, jednu prometnu ulicu i luku na reci Vangpu (u Šangaju).

Odmah nakon što smo popili čaj, Baba je rekao da želi da obiđe grad i da se umeša u gužvu sa Kinezima. Imao sam veoma malo iskustva sa Babinim običajima i još uvek nisam mogao da se opustim u njegovom prisustvu. Odveo sam ih na ulicu Bund, a od francuskog naselja tramvajem, kroz britanska naselja do ratom pogođenih oblasti u blizini Severne stanice, misleći da će ih to zanimati. Uopšte ih nije zanimalo. Tu nije bilo dovoljno ljudi. Vratili smo se tramvajem i videli Nankin Roud, kineske radnje koje su sada bile jarko osvetljene, Čunking Roud, Rejskors, ulicu Tibet. Ulice su bile pune činovnika u dugim haljinama i kulija u kratkim kaputima, siromašnih i veselih vozača rikši koji su nas molili da se vozimo umesto da idemo peške: po uskim ulicama bili su obešeni papirni lampioni i zastave sa kineskim znacima. Baba se oduševljavao dok smo išli uzanim, mirisnim prolazima, a Kinezi se okretali da nas posmatraju, ne suviše prijateljski.

Jedan sličan zapis je napravio još jedan Babin pratilac prilikom posete Španiji, godinu dana kasnije.

Želeo je da stupi u kontakt sa masama. Celog dana smo šetali prepunim ulicama Madrida sve dok nas noge nisu zabolele…. Baba je naročito voleo da stoji na centralnom skveru, Puerta del Sol, Kapiji Sunca, među ljudima. Tu je dolazio svakoga dana i to više puta na dan. Ponekad dok smo šetali, iako je izgledao sasvim normalno, odeven u evropsku odeću i sa španskom beretkom koja je skrivala njegovu kosu, ljudi bi se okretali i gledali ga kao da ih vuče nešto što ne mogu da razumeju. Te večeri smo otišli na Ist End, u kabare, jedan nižerazredni dens-hol….

Iznova i iznova, u svim gradovima sveta Baba je insistirao da ga vode na mesta gde se skuplja mnogo ljudi čija je pažnja zaokupljena drugim stvarima, što ostavlja – kako se čini – njihovu unutrašnju prirodu slobodnom za Babin nečujni uticaj. Babu nije mnogo zanimalo šta zaokuplja interesovanje tih ljudi, da li je to Krčma kod belog konja, Deset zapovesti, kabare ili „nižerezredni dens-hol“. Iako je s vremena na vreme uživao u zabavi, naročito ako je bila dobra, često bi otišao nakon veoma kratkog vremena, govoreći da je njegov posao tu završen.

Iz Madrida Baba je otišao u Barselonu, gde je stigao na sam dan proslave novoosnovane federalne države Katalonije – koja je uskoro nestala kada je izbio španski građanski rat. Niko od onih koji su bili sa Babom nisu unapred znali za ovu svečanost koja je uključivala i dugu procesiju među gomilom koja je aplaudirala, ali njegovi pratioci su primetili da se često Babin dolazak u neko mesto poklapao sa nekim značajnim javnim događajem koji je razultirao masovnim okupljanjima. Slično se dogodilo godinu dana kasnije kada je Baba stigao u London iste večeri kada je bilo kraljevsko venčanje, a njegova grupa je prošla pored Bakingemske palate i kroz ulice na Vest Endu pune ljudi.

Za razliku od delanja koje je Baba obavljao među masama, postojalo je ono koje je zahtevalo samoću na određenom mestu. Tokom svih svojih putovanja Baba je obavezno posećivao grobnice, sveta mesta u vezi sa velikim svecima ili ličnostima iz religija. Radoznalost sa ovim nije imala nikakve veze. Pećine ili svetilišta u kojima se odvijalo duhovno delanje u prošlosti bili su, čini se, naročito pogodni za takvo delanje i u sadašnjosti. Najsvetija četiri mesta u Evropi, objasnio je Baba, su u Asisiju, Avili, crkvi Svetog Marka u Veneciji, i na jednom mestu na ligurijskoj obali u Italiji, i na svakom od njih on je proveo određeno vreme, iako je to ponekad bilo teško organizovati. Takođe je posetio sveta mesta u Egiptu i Cejlonu.

U koptskoj crkvi u Kairu nalazi se, rekao je, jedna pećina gde su se Josip i Marija sa malim Isusom odmarali prilikom bekstva od Heroda. Njegovo odredište na Cejlonu bio je jedan budistički hram visoko u brdima na mestu koje se zove Bandravela. Ovde, u Asisiju, Baba je želeo da se povuče na dvadeset časova u izolaciju na izabranom mestu bez uznemiravanja. Nikakav napredak u pregovorima nije postignut dok se nije pojavio jedan stariji čovek koji je izgleda prepoznao Babu, sporazumeo se sa njim pomoću znakova, a zatim naredio da mu se pripremi soba u kojoj ga niko neće uznemiravati.