4. POGLAVLJE

„GROMOGLASNA TIŠINA“

Kada je Baba naizgled završio svoj rad u Arangaonu – čiji je veliki deo ubrzo nastavljen na ovaj ili onaj način – započeo je novi period, period intenzivnog putovanja po čitavom potkontinentu, koji je vodio ka periodu širih putovanja koja će odvesti njega i neke od njegovih mandalija po čitavom svetu. Ali pre nego što ga razmotrimo, treba spomenuti još jedan, naročito misteriozan aspekt Babinog života; jer još od 10. jula 1925, Baba nije izgovorio ni jednu jedinu reč.

Nešto pre kraja juna te godine, Baba je obavestio mandalije da će veoma dugo ćutati. Ovo ćutanje je trebalo da počne 1. jula, ali kada se taj dan približio, Baba ga je odložio do 10., rekavši im da će ćutanje koje tada započne trajati čitavu godinu. Na kraju ovog perioda on će „izaći napolje“, izraz za koji su neki smatrali da označava konačnu menifestaciju posle koje više neće biti daljeg korišćenja svetovnih dobara ili svojine. Jedan je otišao tako daleko da je razdelio sve svoje stvari i nagovorio svoju porodicu da učini to isto. Žene – Babine učenice, jednostavno nisu mogle da veruju da će Baba zaista ćutati čitavu godinu, i tešile su jedna drugu: „Ćutaće najviše mesec dana.“ A kada je, 9. jula uveče, Baba rekao, „Čujte moj glas: dugo ga nećete čuti“, niko u njegovoj blizini, ni jedan muškarac ili žena, nisu mogli ni da sanjaju da će Učiteljevo ćutanje potrajati ne jednu godinu, pet ili deset, već više od četrdeset i četiri godine, i da će još uvek trajati kada se završi njegov zemaljski život.

Zbog čega se Baba obavezao na ćutanje? Govor je dragoceni vid komunikacije koji iznad svega razlikuje čoveka od životinja. Na govoru i pismu zasniva se čitav čovekov intelektualni razvoj. Postati nem ili gluv, i tako odsečen od jednostavne komunikacije sa drugima, smatra se jednom od navećih nesreća koje mogu da zadese čoveka. Zbog čega je Baba sebe naizgled osakatio na ovaj način?

Istina je da su nakon nekoliko godina nekolicina mandalija, naročito Eruč Eruč B. \esavala, kojeg je Baba nazivao „Moja desna ruka.  , postali tako vešti u tumačenju Babinog izražavanja, da im je tek nekoliko brzih kretnji, potpomognuto Babinim neverovatnim rasponom različitih izraza lica, omogućavalo da saopšte veoma duga objašnjenja i instrukcije. Čak su i novopridošlice, posmatrajući Babino lice i slušajući tihi glas Eruča u njegovoj blizini, odlazili sa osećanjem da su učestvovali u pravom razgovoru – a tek bi se kasnije prisetili da sam Baba nije izgovorio ni reč. Ali tokom tih prvih godina kada je njegov glas možda najviše nedostajao njegovim pratiocima, Baba je morao da pribegne, najpre tablicama ili notesima za pisanje, a zatim od januara 1927, kada se odrekao pisanja kao i govora, napornoj upotrebi alfabetske tablice. Ovo je, takođe, mnogo godina kasnije, oktobra 1954. odbacio, i nakon toga se služio samo znakovima koje je davao rukama. Svakako, možemo reći da se Baba nepotrebno opteretio i osakatio svoje delo, izbegavanjem govora. U svakom slučaju među zapadnjačkim intelektualcima je Učitelj koji ne govori budio ljutnju i nevericu, kao da je Baba na neki način svojim ćutanjem kritikovao sve one koji govore.

O svome ćutanju Baba je jednom rekao:

Došao sam ne da podučavam, već da razbudim. Zbog toga shvatite da ja ne propisujem nikakva pravila.

Čitavu večnost postavljao sam principe i pravila, ali se čovečanstvo oglušivalo o njih. Čovekova nesposobnost da živi u Božijem svetu čini da učenje Avatara deluje smešno. Umesto da sprovodi u život milosrđe kojem ga On uči, čovek je vodio ratove u Njegovo ime. Umesto da živi ponizno, čisto i istinski prema Njegovim rečima, čovek je popustio mržnji, pohlepi i nasilju.

Zato što je čovek ostao gluv za principe i pravila koje je Bog u prošlosti postavio, ja se u ovom sadašnjem obličju Avatara pridržavam ćutanja. Tražili ste i dobili dovoljno reči – sada je vreme da ih sprovedete u život.

Babino ćutanje je dakle služilo da pokaže svetu da on nije došao da pridoda još jednu religiju velikim religijama koje čovek neprekidno pogrešno tumači i iskrivljuje, koristeći ih da opravda svoje lične interese, pohlepu i mržnju, koje je trebalo da pomoću njih prevaziđe. Baba je izvrsno shvatio da će, ukoliko osnuje ‘novu religiju’, i ta religija neizbežno proći kao i sve druge. Sami ljudi koji prihvate novo učenje, preuzeće ga i ‘tumačiti’, tako da bi se ono vremenom neizbežno spustilo na nivo tih tumača, i na taj način bilo primorano da se prilagodi stavovima i interesima čovečanstva uopćte. Sa ‘učiteljima’ bi došli i ‘organizatori’ koji bi kodifikovali i strukturisali novu religiju, postavili je na čvrste finansijske osnove i opremili je crkvama, hramovima, i hijerarhijom sveštenika. Ona bi se tada takmičila sa drugim religijama po broju pristalica, i merila svoj uspeh prema stotinama hiljada onih koji bi dolazili na službu, spominjanjem u štampi ili na televiziji, i brojem nula na svom bankovnom računu.

Ni sa jednom od tih stvari Baba nije hteo da ima nikakve veze. Pokazivao je isti takav prezir prema crkvenim organizacijama kao i Isus prema pisarima i farisejima, ili kao on sam nešto kasnije prema „licemernim svecima i učiteljima koji sada rastu svuda kao otrovne pečurke“, učiteljima koji putuju u svojim Rols-rojsevima i stiču ogromne površine zemljišnih poseda. Umesto da ustanovi religiju koja se takmiči za uspeh, Baba je svojim ćutanjem skrenuo pažnju na suštinsku istinu koja je ista u svim religijama, i pomoću koje će, kako je rekao, jednoga dana skupiti sve religije i verovanja zajedno, „kao bisere na ogrlici“.

Govorili smo već o govoru i pisanju kao o faktorima na kojima je zasnovan „sav čovekov intelektualni razvoj“. I to je možda samo za sebe predstavljalo snažan razlog za Babino ćutanje, jer njegova poruka nije bila upućena čovekovom umu već njegovom srcu, a do srca se jedino može doći ako se um zaobiđe ili navede da se odrekne svoje diktatorske uloge. Velikom skupu svojih istočnjačkih sledbenika u Puni maja 1965, Baba je preneo ovu poruku:

Pri ovom našem susretu, nemam nameru da vam dajem mnogo reči pomoću kojih ćete vežbati svoj um. Želim da uspavam vaš um da bi moja ljubav mogla da probudi vaša srca.

Dosta vam je reči, i meni je dosta reči. Ono što imam da vam dam, ne dajem vam putem reči. U tišini vašeg potpunog predavanja, moja ljubav koja je uvek nema može da poteče ka vama – da bude uvek vaša, da je čuvate i delite sa onima koji tragaju za mnom.

Kada reč moje Ljubavi prekine svoje ćutanje i progovori u vašim srcima, govoreći vam ko sam zapravo ja, znaćete da je to Prava Reč koju ste uvek želeli da čujete.

Drugi put, na istu temu ograničenosti uma, ovako je prokomentarisao: „Tražiti čisto intelektualni dokaz za postojanje Boga je kao tražiti privilegiju da možete da vidite ušima.“

U drugim prilikama Baba je davao druga objašnjenja za svoje ćutanje, ne različita, već u vezi sa onima koja su ovde navedena. Rekao je da se obavezao na ćutanje delimično da bi mu ono pomoglo u obavljanju njegovog duhovnog delanja, a delimično i zbog toga što je video kako na svet dolaze ratovi, pobune i katastrofe, posebno u Indiji, zemlji koju je odabrao da u njoj živi.

Ni jedna od ovih izjava ne može se lako razumeti, jer mi nemamo pojma o tome kako izgleda duhovno delanje velikog učitelja, a još manje možemo da zamislimo – na primer – šta se dešava u umu velikog fizičara ili kompozitora. Ali možda možemo da prihvatimo da je Babino ćutanje, kao i osamljenost u koju se ponekad mesecima povlačio tokom svog kasnijeg života, omogućavalo očuvanje energije koju je on mnogo efikasnije koristio nego da ju je rasipao na reči – koje ste već „tražili i dobili dovoljno“. Zadržanu energiju mogao je da iskoristi 100%, jer je imao stoprocentnu kontrolu nad njom; energija koja se utroši u govoru neminovno zavisi od toga koliko je slušaoci iskoriste, mi, slušaoci koji smo se već tokom večnosti pokazali kao „gluvi za postavljene principe i pravila“.

Jednu posledicu, koje su se u početku mnogo plašili oni u Babinoj okolini, njegovo ćutanje nije izazvalo. Kada je Učitelj prestao da se direktno obraća mandalijima i ostalima koji su mu bili bliski, mogao se očekivati prekid kontakta i intimnosti sa njima. Za čudo, desilo se upravo suprotno, jer Baba nije postao rezervisan niti je njegovo ćutanje predstavljalo ledenu tišinu. Naprotiv, on je davao sebe kroz stalne promene izraza lica; kroz svoje oči kojima je video svet bez iluzija, pa ipak su one zračile ljubavlju; i kroz snažne gestove rukama i prstima. Čak i sama činjenica da on nije govorio primorala je sve koji su dolazili u kontakt sa njim da svu pažnju usmere na to da shvate šta on želi da im saopšti. A kombinacija ćutanja sa ovom dinamičkom vizuelnom izražajnošću ispunjavala je čak i slučajne posetioce strahopoštovanjem, i ostavljala utisak bića koje istovremeno živi u konačnom i u beskonačnom svetu.

Pa ipak, i kada se ispitaju sva objašnjenja, Babino ćutanje i dalje ostaje veoma misteriozno, a još jedna misterija vezuje se za nagoveštaje koje je s vremena na vreme davao o prekidanju svog ćutanja. Oni su bili puni obećanja, i ponavljao ih je u različitim oblicima tokom čitavog svog života, ponekad dosta uopšteno, a ponekad navodeći tačne datume. „Ja ćutim. Moje Ćutanje nije tek obaveza Ćutanja. Moje Ćutanje ima svrhu. Kada ga prekinem, svi će to znati. Prekid moga Ćutanja biće tako snažan, kao istovremena eksplozija hiljadu atomskih bombi.“

A zatim „Ovo shvatanje o sopstvu kao o ograničenom, odvojenom entitetu će nestati. Saradnja će zameniti nadmetanje, sigurnost će zameniti strah; darežljivost će zameniti pohlepu; eksploatacije više neće biti. Kada progovorim, otkriću ono više unutrašnje biće koje se nalazi u svakome od nas.“

U istoj ‘Univerzalnoj Poruci’ koju smo već citirali, a koja počinje rečima, „Nisam došao da podučavam, već da razbudim,“ koju je preneo 10. jula 1958, na trideset i treću godišnjicu svoga ćutanja, Baba je dalje rekao da se približilo vreme za prekid njegovog ćutanja, i da mora sve da završi u roku od šest meseci počev od 14. jula.

„Kada budem prekinuo Ćutanje, uticaj moje Ljubavi će biti univerzalan, i sav život u kreaciji će to znati, osetiti i primiti je. Ona će svakom pojedinačno pomoći da se oslobodi svojih stega na svoj sopstveni način. Ja sam Božiji Voljeni koji vas voli više nego što ikada možete voleti sebe. Prekid moga Ćutanja će vam pomoći da pomognete sebi u spoznaji svog pravog Sopstva…“

Dok je tako često govorio o prekidanju svog ćutanja, i o Jednoj Reči koju će izgovoriti i o njenom opštem uticaju, da li je Baba govorio normalnim ljudskim jezikom, ili nekim svojim unutrašnjim jezikom? Na sahavasima koje je držao septembra 1954, on je napravio razliku između to dvoje. Baba je govorio o „uništenju tri četvrtine sveta“ i naglasio da je ovo rečeno „samo mojim sopstvenim ‘jezikom'“.

„Veoma je“, rekao je on,“ zaista veoma teško bilo kome da veruje i shvata ona što ja kažem, jer niko ne može da dokuči značenje koje leži iza mojih reči… Svako je slobodan da tumači moje reči na bilo koji način, onako kako on misli ili oseća. Ali reći ću vam nešto, kad god ja nešto kažem, ja sasvim prirodno koristim svoj sopstveni ‘jezik’ i što god kažem istina je. Ali moj ‘jezik’ je takav da niko ne može da razume ili shvati ono dublje značenje toga što kažem; zato, kad god želim nešto da kažem ja moram istovremeno da koristim i vaš jezik, dobro znajući da uopšte ništa ne biste razumeli kada bih koristio samo svoj ‘jezik’.“ A zatim je razjasnio šta je u njegovoj ‘Konačnoj Izjavi’ rečeno izrazima normalnog govora, a šta njegovim sopstvenim ‘jezikom’, ili oboma. Stoga ostaje mogućnost da su Babine reči koje su se odnosile na prekid njegovog ćutanja bile izgovorene na njegovom jeziku, a ne na našem.

Oni koji su mu bili najbliži su izgleda prihvatili ovakvo objašnjenje. 1960. Baba je rekao da će prekinuti svoje ćutanje, ali to nije učinio. Eruč je tada prokomentarisao: „Ono što smatramo za Babino zakašnjenje u izgovaranju Njegove reči je tek odraz zakašnjenja u nama, u našoj spremnosti da prihvatimo Njegovu Reč nad rečima.“

Juna 1963. Babina sestra Mani je napisala u svojim ‘Porodičnim Pismima’: „Mi koji smo uz Babu se naravno ne uzbuđujemo kada Voljeni odredi vreme kada On kaže da će prekinuti Svoje ćutanje. Oni koji su mu najbliži, nekako se najmanje brinu kada će on to učiniti.“

Konačno ima mnogo njegovih sledbenika koji smatraju da je Baba na svoj način ‘prekinuo ćutanje’, ili u onom trenutku kada je napustio svoj zemaljski život, ili nešto pre toga. Oni u to veruju, jer osećaju njegovo prisustvo još snažnije nego dok je on još uvek bio na Zemlji. Kako kaže Eruč „Izgleda da je On ušao u njihova srca još snažnije nego ikada ranije. Oni osećaju Njegovo prisustvo iako Ga ne vide, i ja u to potpuno verujem, jer i ja takođe tako osećam. Iako mi On nedostaje, osećam Njegovo prisustvo mada Ga ne vidim – isto kao kada me je Baba slao da obavim neki posao, sam ostajući tamo gde je.“

Da zaključimo, postoji vidljiva protivrečnost u Babinim često ponavljanim nagoveštajima o tome da će uskoro prekinuti ćutanje. Oni koji su Babi bili najbliži, najmanje su brinuli o tome. Oni koji su danas njegovi sledbenici osećaju ili da im se on obratio, ili da je odlagao svoj govor zbog nekog opravdanog razloga, ili da je koristio reč ‘govor’ u svom specifičnom sopstvenom jeziku.

Možda svaki Avatar ostavi ljudima neku misteriju da o njoj razmišljaju. Buda je ostavio misteriju o načinu svoje smrti. Isus je ostavio misteriju o svom Drugom Dolasku, kojeg su njegovi sledbenici očekivali gotovo svakodnevno u periodu posle njegovog raspeća, a kada do toga nije došlo, ostali su i dalje uvereni da će se on barem dogoditi za njihovog života. Meher Baba je ostavio misteriju svoje duge Ćutnje i svoje naizgled Neizgovorene Reči.