Putevi duhovnog razumevanja

Duh je nepojmljiv umu

Različiti putevi koji vode duhovnom razumevanja najbolje se mogu shvatiti ako se već na samom početku postavi jasna granica između duha i materije. Da bismo razumeli materiju koristimo materijalna, a da bismo razumeli duh koristimo duhovna sredstva. Materiju možemo pojmiti urnom ili intelektom na osnovu podataka dobijenih od različitih čula, a duh se može pojmiti jedino kroz sam duh. Najviši oblik razumevanja, u kome duh spoznaje Sebe bez ikakvih pomoćnih sredstava ili posrednika, retko se sreće i najteže ga je postići. Duhu je bolje pristupiti srcem nego umom.
Materijalistički koncepti nisu od koristi u duhovnim istraživanjima

Um je navikao da se bavi materijalnim stvarima, a energija koja pokreće intelektualno razumevanje u sferi materijalnih stvari izvire iz požude i želje. Kada se okrene duhovnim problemima, um nastavlja da se kreće utabanim stazama, što znači da nastavlja da se oslanja na koncepte kojima se ranije koristio u intelektualnom poimanju materijalnih stvari. Međutim, ovakav pristup unapred je osuđen na neuspeh, jer koncepti koje je intelekt razvio u cilju razumevanja materijalnih stvari, ne mogu mu biti od pomoći za poimanje duha. To bi ličilo na pokušaj da se vidi ušima i čuje očima. Um, u svom pokušaju da razume duh nezavisno od srca služi se poređenjima iz materijalnog sveta, koji ga neizbežno navode na pogrešan utisak daje duh jedan objekat uma, sto on ni u kom slučaju nije.
Konflikt uma i srca

Pored metoda uma – koji se temelji na čulnom opažanju i na izvođenju dokaza sve do zaključka – postoji neposredniji metod, metod srca. Srce intuitivno prihvata vrednosti koje pojedinac progresivno ostvaruje prolazeći kroz raznolika iskustva pojavnog sveta, pažnje usmerene na postizanje duhovnog razumevanja. Kod većine ljudi um i srce su u zavadi i upravo taj njihov međusobni razdor stvara pometnju. Srce, koje na sebi svojstven način oseća jedinstvo života, želi da bude ispunjeno kroz ljubav, požrtvovanost i služenje. Ono je željno davanja a ne uzimanja. Srce crpi vitalnu snagu iz najdubljih duhovnih poriva, izražavajući se kroz neposrednu intuiciju unutarnjeg života. Srce ne interesuju dokazi ili intelektualne potvrde koje um traži baveći se materijalnim stvarima. U konkretnom bavljenju materijalnim svetom, um je prezasićen doživljajima mnogostrukosti i razdvojenosti, i stoga potpiruje egocentrične sklonosti koje razjedinjuju čovečanstvo, čineći ga sebičnim i posesivnim. Ali srce, osećajući u svojim unutrašnjim doživljajima treperenje ljubavi, na trenutke ima iskustva duhovnog jedinstva i stoga pokazuje sklonost ka davanju, čime se čovečanstvo ujedinjuje i postaje nesebično i darežljivo. Zato između unutrašnjeg glasa srca i produkata uma, koji pokrivaju prividne i površne aspekte života, neminovno dolazi do sukoba.
Um traži potvrde i dokaze

Um stupa u kraljevstvo srca tako što zahteva dokaze i uveravanja pre nego što se prepusti ljubavi. Ali ljubav nije ljubav ako se ne javi sama od sebe. Ljubav se ne može rasplamsati na osnovu zaključivanja. Ona ne može nastati kao rezultat pogodbe. Ako hoćete da budete sigurni u objekat svoje ljubavi pre nego što pružite ljubav, onda je to samo jedan vid proračunate sebičnosti. Na primer, mnogi ljudi bi prvo da se uvere u moju božanstvenost da bi mogli da me zavole. To jest, zahtevaju od mene da im, izvođenjem čuda, pružim vidljive dokaze o mom duhovnom položaju. Ubeđivanje takve vrste je češće prepreka nego pomoć ostvarenju najviše ljubavi – kojoj je potpuno nevažno šta dobija od objekta ljubavi.
Intelektualna ubeđenja koče spontanu ljubav

Kada um traži potvrde i dokaze (u smislu konkretnih dokaza i čuda kao ispomoć duhovnom razumevanju), on stupa u oblast za koju je merodavno srce. Potvrde i dokazi postaju važni onda kada su čoveku potrebne garancije da bi postigao sigurne i opipljive rezultate u objektivnom svetu. Čak i pod pretpostavkom da se neka osoba, pomoću čuda ili drugih sličnih konkretnih stvari, intelektualno uveri da Bog postoji, to neće obavezno otvoriti i njeno srce. Privrženost koju ona može iskazati prema Bogu nakon tog hladnog otkrovenja, biće privrženost ili iz straha ili iz osećanja dužnosti. Nesputanu ljubav ne mogu stvoriti ubeđenja koja pripadaju oblasti uma. A tamo gde nema ljubavi, nema ni blaženstva ni lepote postojanja. Umu je nedostupna priroda Boga kao Okeana Ljubavi. Bog se mora spoznati kroz ljubav, a ne kroz intelektualnu potragu za čudima.
Duh se može sagledati jedino srcem

Iz tog razloga ne izvodim čuda čak ni za svoje najbliže i najdraže. Pre bih pristao na to da uopšte nemam pristalice nego da čudima uveravam ljude u svoju božanstvenost. Tačno je da, voleći me, ljudi imaju duhovna iskustva koja do tada nisu imali, i da im ta iskustva pomažu da još više otvore srce. Ali svrha takvih iskustava nije jačanje misaone žudnje za intelektualnim dokazima, što nikada ne srne biti cilj.

Kada su čoveku oči uprte u rezultate delovanja umesto u suštinu, to znači da je rešavanju duhovnih problema pristupio umom i tako uzurpirao oblast srca. Um želi da poseduje sve moguće stvari, pa shodno tome, traži konkretne dokaze, uverenja, potvrde. Zahtevi uma koče spontani izliv ljubavi koja je jedini oslonac i hranitelj istinske duhovnosti. Vi ne možete voleti intelektom. Umom možete dobiti teoriju ljubavi, a ne ljubav samu. Saznanja do kojih su neki tipovi jogina došli putevima uma su intelektualna i suvoparna. Ona im ne mogu pružiti duhovno blaženstvo svojstveno ljubavi.
Nezavisnost od želja moguća je samo u nadmentalnoj egzistenciji

Ljubav i radost su jedine bitne stvari u životu, a obe su odsutne u suvoparnom, na činjenicama baziranom znanju koje je prihvatljivo intelektu. Duhovnost se ne sastoji u intelektualnom pronicanju u istinske vrednosti, nego u njihovom ostvarenju. Jedino je znanje poteklo iz unutrašnjeg ostvarenja dostojno da bude nazvano duhovnim razumevanjem, a ono daleko više zavisi od srca nego od uma. Znanje poteklo iz intelekta je puka informacija, i, površno kakvo jeste, ostaje na površini života. Ono daje senku a ne suštinu stvarnosti. Skrivene dubine okeana života mogu se ispitivati isključivo u dubini srca.
Harmonija uma i srca

Intelekt većine ljudi je opterećen bezbrojnim željama. S duhovne tačke gledišta, takav život predstavlja najniži nivo čovekovog postojanja. Najviši nivo čovekovog postojanja odlikuje oslobođenost od želja, samodovoljnost i ispunjenost. Svako traga za srećom, ali je svega nekoliko istinski srećnih; jer trajna sreća dolazi tek kada nastane potpuna oslobođenost od želja. Spolja izgleda kao da ovo najviše stanje neželjenja podrazumeva nedelovanje, i da ga je lako dostići. Međutim, ako bi neko samo pokušao da sedi mirno, bez ikakvih Želja, održavajući punu svest (što znači da ne dozvoli da ga uhvati san), ubrzo bi shvatio da je postizanje stanja neželjenja izuzetno teško i da se ono može održati isključivo kroz žestoku duhovnu aktivnost. Zapravo je potpuno stanje neželjenja neizvodljivo sve dok životom gospodari um. Ostvarivo je tek u nadmentalnom postojanju. Um mora da bude prevaziđen da bi se doživelo duhovno blaženstvo neželjenja.

Između ta dva ekstrema, života opterećenog željama i života potpuno slobodnog od želja, u praksi je moguće ostvariti život u kome će um i srce biti međusobno usklađeni. Kada je uspostavljen takav sklad, onda um više ne diktira životne ciljeve, već je tu samo da sluša naredbe srca. Više ne postavlja uslove koji moraju biti ispunjeni da bi se glas srca čuo i praktično primenio u životu. Drugim recima, um napušta ulogu sudije – koju je uobičajio da igra u svojim intelektualnim istraživanjima prirode univerzuma – i počinje bespogovorno da prihvata ono što mu srce nalaže.
Srcu treba da bude data potpuna sloboda u određivanju ciljeva života

Um je riznica učenosti, a srce riznica duhovne mudrosti. Takozvani konflikt između religije i nauke pojavljuje se tamo gde nema razumevanja za relativan značaj ova dva tipa znanja. Uzaludno je pokušavati da se uz pomoć uma dopre do istinskih vrednosti. Um vam ne može reći koje su stvari vredne posedovanja; on vam samo može reci kako da postignete ciljeve proistekle iz intelektualnih izvora. Um većine ljudi prihvata samo one ciljeve koji su ponikli iz želja, a to je poricanje duhovnog života. Tek kada um prihvati one ciljeve i vrednosti koji izviru iz najdubljih pobuda srca, onda on stvarno služi da obogati duhovni život. Zato um treba da deluje u skladu sa srcem. Znanje zasnovano na poznavanju činjenica valja podrediti intuitivnom opažanju, a srcu treba ostaviti slobodu da, bez uplitanja uma, samo odredi životne ciljeve. Um ima svoje mesto u praktičnom životu, ali njegova uloga počinje tek nakon što srce izgovori svoju reč.
Harmonija uma i srca zahteva njihovo združeno delovanje

Harmonija uma i srca rada duhovno razumevanje. Ta harmonija ne znači da oni zamenjuju svoje uloge, već da deluju u skladu. Njihove funkcije niti su istovetne niti istorodne. Um i srce se svakako moraju dovesti u ravnotežu, međutim, ne u takvu ravnotežu koja za posledicu ima sučeljavanja uma i srca ili srca i uma. Ravnoteža se ne postiže veštačkim napinjanjem, već pametnim uravnotežavanjem. Kaže se da su um i srce pravilno uravnoteženi onda kada oba služe svojoj svrsi i kada vrše svoju funkciju bez mešanja u funkciju drugog. A to je moguće samo kada se nalaze u takvoj ravnoteži u kojoj istinska harmonija postaje moguća. Harmonija uma i srca predstavlja najvažniji uslov celovitog, nepodeljenog života duhovnog razumevanja.