Odeljak III

Prevazilaženje lažnosti Maje

Kako prepoznati laž?

Zahvaćena Majom, uspavana i obamrla u bespuću svoga neznanja, osoba je u stanja da prihvati mnoge laži, iako one, manjkave kakve jesu, od samog početka slute na propast. Laži će se, pre ili kasnije, pokazati u svom pravom svetlu. To navodi na pitanje: kako prepoznati laž? Ne postoji izlaz iz laži izuzev da se ona prepozna kao laž. A ova spoznaja ne bi mogla da se desi kada laž od samog početka ne bi u sebi sadržavala mogućnost te spoznaje.

U laži su prisutni sumnja i strah

Prihvatanje laži uvek podrazumeva prisilan kompromis. Čak i u najdubljim ponorima neznanja, duša se na neki način opire lažima. Koliko god taj otpor na početku izgledao slab i neodređen, to je ipak prvi korak u potrazi za Istinom, koja će kasnije dovesti do konačnog poništenja svake neistine i svakog neznanja. Prihvatanje laži nosi sa sobom rastući nemir, duboku sumnju i nejasan strah. Na primer, kada osoba smatra da su drugi, kao uostalom i ona sama, isto što i fizičko telo, ona u dubini duše ne može da se pomiri s tim verovanjem. Međutim, prihvatajući pogrešno uverenje, ona počinje da oseća strah od smrti i strah da ne izgubi svoje najbliže. Dalje, ako neka osoba svoju sreću zasniva samo na posedovanju materijalnih stvari, ona u svom srcu zna da su to samo kule u pesku, a ne izvori trajne sreće, te da stvari na koje se stalno oslanja, mogu svaki čas da nestanu. Otuda ona u dubini svoje duše sumnja u takav oslonac.

Laž raskrinkava sebe samu

Individua je neprekidno svesna svoje nesigurnosti. Ona oseća da je negde nešto pogrešno i da je njena računica zasnovana na pogrešnim očekivanjima. Laži su izdajnički nepouzdane. Čovek ne može večito da ih prihvata. To bi bilo kao kada bi sebi na grudi privio zmiju otrovnicu ili se nastanio na vrhu trenutno neaktivnog vulkana. Svaka laž nosi žig nepotpunosti i nedovoljnosti, prolaznosti i privremenosti. Poenta je, međutim, u nečem drugom. Laži u sebi kriju nešto mnogo značajnije i istinitije nego što čovek u prvi mah može naslutiti. One same sebe raskrinkavaju, i na taj način navode čoveka da spozna istinu.

Dve vrste laži

Postoje dve vrste neistina: neistine koje se javljaju kao posledica nepažljivog i proizvoljnog razmišljanja, i neistine koje se javljaju kao posledica iskrivljenog razmišljanja. Neistine proistekle usled nepažljivog razmišljanja su manje štetne negoli one usled iskrivljenog razmišljanja. Neistine čisto intelektualne prirode javljaju se usled neke omaške u radu intelekta. A laži koje su vredne razmatranja sa spiritualne tačke gledišta, nastaju kao plod intelekta pomućenog slepim i nerazumnim željama.

Analogija sa funkcionalnim i strukturalnim oboljenjima

Razlike između ove dve vrste laži možemo istaći kroz analogiju sa telesnim procesima. Neki poremećaji vitalnih organa su funkcionalni, a neki strukturalni. Funkcionalne bolesti se javljaju zbog nepravilnosti u radu određenog vitalnog organa. U takvim slučajevima ništa nije pogrešno u strukturi vitalnog organa. Organ radi samo usporeno i nepravilno i potrebna je jedino blaga stimulacija da bi proradio pravilno. U strukturalnim poremećajima je bolest nastala usled razvitka nekog deformiteta u samoj građi, odnosno strukturi vitalnog organa. U tom slučaju je poremećaj vitalnog organa daleko ozbiljnije prirode. On je oštećen i onesposobljen zahvaljujući nekom postojećem faktoru koji je uticao na samu konstituciju organa. Obe vrste bolesti daju se izlečiti, ali je daleko lakše korigovati funkcionalne nego strukturalne poremećaje.

Važnost bistrine uma

Tvrđava Maje

Laži koje se jave usled neke nepravilnosti u funkcionisanju intelekta su nalik na funkcionalne poremećaje, a laži koje se javljaju kao posledica ukupne pomućenosti razuma su nalik na strukturalne poremećaje. I kao što je lakše korigovati funkcionalne poremećaje od strukturalnih, laži koje su se izrodile iz neke nepravilnosti u funkcionisanju intelekta, lakše se koriguju od onih koje su nastale usled ukupne pomućenosti razuma. Da bi se bolest usled funkcionalnog poremećaja korigovala, a vitalni organ ˝proradio˝, potrebno je poboljšati tonus i otpornost obolelog organa. U slučaju strukturalnog poremećaja, međutim, često je neophodno izvršiti operaciju. Paralelno s tim, ukoliko je laž proizvod intelektualne omaške, sve što čovek treba da uradi jeste da ubuduće pažljivije koristi intelekt. Ali ako se laž javi usled pomućenosti razuma, nužno je temeljno pročistiti um. Proces je bolan jer uklanja one želje i vezivanja koje su dovele do iskrivljavanja i pomućenosti razuma.

Jasnost percepcije potiče iz unutrašnje čistote

Laži pomućenog razuma izranjaju iz početnih grešaka prilikom vrednovanja. One su nuspojave raznih intelektualnih aktivnosti koje imaju za cilj da po svaku cenu opravdaju prihvaćene vrednosti i da, kao takve, drže čovekov um u službi podržavanja prihvaćenih vrednosti. Ukoliko se ne bi ticale ljudskih vrednosti i njihovog ostvarenja, one bi izgubile svaki značaj i prestale bi da vrše pritisak na um. Međutim, pošto pogrešna verovanja vode poreklo iz duboko uvreženih želja, njih uvek iznova pokreće težnja da se te želje ispune. Kada je neko pogrešno verovanje čisto intelektualne prirode, lako ga je ispraviti. Ali, čovekova pogrešna verovanja su ugrađena u same temelje tvrđave koja se zove Maja. Ne radi se, dakle, o pukim intelektualnim greškama koje se mogu ispraviti prostom intelektualnom argumentacijom.

Bog kao jedina Istina

Želje i vezanosti koje iskrivljuju razmišljanje ne mogu se eliminisati isključivo intelektom. Njihovo eliminisanje zahteva pravilna nastojanja i pravilnu akciju. Do duhovnih istina se ne dolazi sedenjem u fotelji i spekulisanjem, već ispravnim delanjem. Poštena akcija je uvertira za uklanjanje duhovnih neistina. Za sagledavanje spiritualnih istina nije potrebno naporno i grozničavo razmišljanje, već bistrina misli. A takva bistrina je plod čistog i staloženog uma.

Bog je nepodeljiv

Tek pošto se ukloni i poslednji trag neistine stvorene Majom, Bog se može spoznati kao Istina. Jedino kada se Maja u potpunosti savlada, rađa se vrhunska spoznaja da je Bog jedina Istina. Samo Bog je stvaran. Sve što nije Bog, sve nestalno i konačno u iluziji dualnosti – sve je to lažno. Samo je Bog beskonačna Stvarnost. Sve podele koje se uočavaju unutar Stvarnosti su lažne; one zapravo ne postoje.

Unutar duše nema ni verovanja ni misli

Shvatanje da je Bog podvojen – učinak je Maje. Raznovrsnost sveta ne znači daje Bog podeljen na različite deliće.  Postoje različiti ego-umovi, različita tela, različiti oblici, ali samo jedna Duša. Upojedinjene duše nastaju kada jedinstvena Duša (Bog) preuzme oblik različitih ego-umova i tela; međutim ovo ni u kom slučaju ne dovodi do bilo kakve razjedinjenosti unutar same Duše. Duša jeste i uvek će ostati nepodeljiva. Jedinstvena i nepodeljiva Duša je osnova različitih ego-umova i tela, koji misle i delaju na mnogo načina i prolaze kroz nebrojena iskustva dualnosti.  Duša jeste i uvek će ostati iznad svih misli i dela kao i iznad svih iskustava dualnosti.

Duša je beskonačna inteligencija

Različiti stavovi i mišljenja ne dovode u pitanje jedinstvenost nedeljive Duše, iz prostog razloga što unutar Duše i nema nikakvih stavova i mišljenja. Sve aktivnosti u vezi sa razmišljanjem i donošenjem zaključaka su unutar ego-uma koji je ograničen. Upojedinjena duša kao Duša ne misli; ego-um je jedini koji misli. I razmišljanje i saznanja do kojih se dolazi putem razmišljanja, potiču iz nesavršenog i nepotpunog ego-uma. U samoj individualnoj duši, nema ni razmišljanja ni saznanja koja su proizvod razmišljanja.

Bog je jedina Stvarnost

Upojedinjena duša kao Duša je beskonačna misao i beskonačna inteligencija. Nema razlike između mislioca, misli i zaključaka, niti dvojnosti subjekta i objekta. Samo ego-um, koji je na površini duše, može postati mislilac.  Individualna duša kao Duša, ta beskonačna misao i beskonačna inteligencija, ne misli niti obavlja bilo kakve intelektualne aktivnosti. Intelekt sa svojim ograničenim razmišljanjem izvire iz ograničenog ego-uma. U savršenosti i samodovoljnosti beskonačne inteligencije, tj. jedinstvene Duše, nema potrebe za intelektom ili intelektualnim aktivnostima.

Sa nestankom poslednjih tragova laži koje je stvorila Maja, Upojedinjena duša ne samo da spoznaje sopstvenu stvarnost, to jest da nije isto što i grubo, suptilno ili mentalno telo, već spoznaje sebe kao Boga, koji je jedina Stvarnost. U ovom stanju duša spoznaje da su um, suptilno, kao i fizičko telo bili kreacija njene sopstvene imaginacije, i da u stvarnosti nikad nisu ni postojali. Ona sada zna da je zbog Neznanja smatrala za sebe da je um, suptilno ili fizičko telo. Takođe zna i da je, na neki način, postala um, suptilno i grubo telo i da se potom, iz neznanja, poistovetila sa ovim samostvorenim iluzijama.