Ostani sa Bogom

Knjiga III – Bog Govori

pitanje koje je Stvarnost postavila Samoj Sebi

i početak iluzije i njen kraj

Jednom je Bog, To Veličanstveno Biće,

Čija je priroda Postojanje, Znanje i Blaženstvo, spavao.

Bio je kao i čovek u dubokom snu

Koji jeste, ali ne zna da jeste.

Nije imao znanje o Svom znanju, niti iskustvo Svog blaženstva.

Ovu knjigu je napisao Frensis Brabazon.

Bio je kao nepokretni, bezobalni Okean po kome se ni vetar ni talas

Nisu kretali. Ničega nije bilo osim Njega.

Nije bilo zvezda, ni sunca, ni zemlje, ni bilo čega.

Sve su stvari bile unutar Njega; ali pošto je spavao,

One su, takođe, bile uspavane, neoblikovane i neispoljene.

Sve znanje o Njemu Samom i o svim stvarima bilo je u Njemu,

Ali on nije znao da zna.

Onda je isplivala u Njemu želja da sazna

Ko je on; I On je u Sebi izrekao Prvi Govor,

“Ko sam Ja?“. I sa izgovaranjem Prvog Govora

Sve stvari, u svome potencijalu, ispoljile su se iz Njega.

Ali sve stvari su Ništa; i tako je i vaseljena od zvezda i sunaca

Ništa. Ništa je uključeno u Njegovo Sve

Ali je ništa u sebi samom. Ali u to vreme, jer nije znao

Svoje Znanje, nije znao da Ništa nije bilo ništa uopšte.

Svaku stvar izneo je na površinu iz Ništavila i prouzrokovao da postoji

U prividu On, veliko Jedino Biće, mislio je da jeste!

Stvorio je kamen; mislio je da je kamen; živeo je kao kamen

Milione godina, a onda rekao: “Nešto drugo sam Ja.“

Stvorio je vegetaciju; mislio je da je vegetacija; živeo je kao vegetacija

Milione godina, a onda rekao: “Nešto drugo sam Ja.“

Stvorio je po redu crve i reptile, ribe, ptice i životinje,

I po redu mislio da On jeste to, i živeo je kao svaki od njih.

Onda je stvorio čoveka i rekao: “Ovo zadovoljava moje potrebe.

Ja znam ko Sam Ja za Sebe, jer ovo je moja sopstvena slika, Ja Sam.“

Kao čovek voleo je svoje ljubavi i propatio svoje ljubavi –

Sunce što žeže, kišu grada, rosu ljubavi;

Vir i tamni talas i preteće stene; oko članaka toplu brazdu

Penušavog talasa koji se žurno povlači, i fini pesak

Što lebdi kao svetovi u vodi; so u očima i na usnama.

Ukus soli na njenim usnama

I mesec podignut ogroman i žut. Topli med poljubaca,

Topli med sa nešto soli. I tutnjava Zemljotresnog

Posejdona; i san spavanja, i povetarac

Što se, u zoru, pramenom njene lepe kose igra.

I noć meseca se okončala, i med

Pojeden sa usana njenih i zvezde njenih očiju

Pobegle nazad u bunare neba, i sunce se

Podiglo opet u bistro nebo ili tminu

Sledećeg dana; izlazak na umivanje tamnim talasom

Duž okovanih ulica punih otvorenih usta sa isplaženim jezicima boginje Kali

Šibajući žrtve i poklonike u paklene topionice,

Terajući ih na paradni korak

U ritmu dirki pisaće mašine.

Njegove ljubavi voljene i uživane i ispaćene, sklonjene i zapamćene,

Preispitane i razvrstane kroz njegove mnoge živote

Dok on moćno ne zauzme svoje mesto u poplavi

I propati poplavu i pokrene težinu njenih voda

Da probije prolaz kroz okružje planina u ravnice

Troje i Kurukšetre, i okrene ih

Protiv nagomilanih štitova i kopalja i njišuće šume perjanica

I iznenadnih strela i udara razaranja i nadolazeće smrti,

Ispunjavajući se žestokom srčanošću u

Nečuvenim podvizima hrabrosti i izdržljivosti.

Ne može se on više smatrati čovekom, već je on heroj

Neverovatno velik i nezamisliv u svojim podvizima

Sa oružjem sputanih voda u svojim rukama i rikom voda

U duši svojoj. Ali velik je i neprijatelj njegov.

Ako padne, umire herojskom smrću i device rata

Nosiće ga ka herojskoj nagradi. Ali ako preživi rat

I ponese se slavno, i Bog i njegov Guru zaštite ga

I uliju u dušu njegovu božansku milost i u udove njegove

Neuporedivu snagu, on pobeđuje prvi krug

Tvrđave Božje od sedam krugova.

Ovde on odmara, i uživa mirise rajske

Dok ga Učitelj, budan i milostiv, nežno ne podstakne unapred,

I on se uspinje na drugi krug i uživa u

Nebeskoj muzici. I opet ga Učitelj podstiče unapred

I on stiže u treći krug od beskonačne svetlosti.

Sada ako ga plemeniti Muršid opet podstakne

Na pola puta široke ravnice toga prostora leži Opčinjenost –

Ali ako se čvrsto drži Učiteljevog Imena i vizije

Njegovog milog lica on prolazi opasnost

I stiže do četvrtog kruga ove Staze.

Ovde snage koje su iskušavale Budu i Isusa u divljini

Besne protiv njega, i niti Bog niti bilo koji čovek

Osim Boga potpuno ispoljenog kao Čoveka, savršenog u ljubavi i moći

Ne može mu pomoći – Jedino pomoću savršene milosti Savršenog učitelja

Mogu se te sile zadržati,

I peti veličanstveni krug osvojiti; ili biti okrenut

I usmeren ka univerzalnoj dobroti, te time

Dovesti sebe pravo do šestog kruga

Gde on vidi Boga,

Njegovo istinsko Sopstvo, neprestano licem u lice.

Sad započinje igra ljubavi u zbilji, kojoj su

Let noći mesec-zemlje i gromoglasni talas

Na beloj plaži i zvezde očiju i medna usta

I fini pramen kose na iznenadnom povetarcu bili šegrtovanje

Za samozaborav i služenje. To je ljubav

Koju jedino stihovi Boga Samog ili njegovih savršenih svetaca

Mogu nama da nagoveste – gluvoća i slepilo i odbačeni okvir

I suze: Bog kao čovek obožava Boga kao Boga,

I Bog kao Bog voli Sebe Samog u čoveku. I tako,

Dok ne pokida poslednju koprenu između Njega i Njega Samog i odgovori

Na Svoje pitanje: “Ko sam ja?“ sa :“JA SAM JA SAM.“

Jednom je Bog spavao. I onda Ga je zapljusnuo Poriv,

Hir da Sebe spozna. I Sam je Sebe zapitao:

“Ko sam Ja?“ i bio je objektivan prema Sebi

I nasuprot Sebe, imajući iskustvo oprečnosti

I tako rušeći Svoj nepodeljeni spokoj i večnu tišinu.

I uzrokujući u Sebi iskustvo privida koji je bio grub i čvrst –

Sebe kao odvojenog od Sebe, konačnog nasuprot Beskonačnom.

Postao je svestan, prividno, ne Sebe kao večitog,

Beskonačnog Sopstva, već kao konačnog, koje je izazvalo

Oblikovanje semena oprečnosti posejanog odjekom Prvog Poriva.

I on je sagradio sebi kuću od kamena – ne od kamenih zidova

Već punog kamena – i tu se ustoličio; i zbog blizine kamena

On je mislio (mislio bez bavljenja mišljenjem) da je kamen –

On večno slobodni i Jedini-Postojeći-Jedinstveni mislio je da je kamen.

Ali posle vekova i perioda tog utamničenja

Vrelina Njegove želje za Samospoznajom rastopila je kamen

I On je oslobođen od zarobljenosti u kamenu, ali je zadržao

Privid skamenjenosti i sa tim prividom najsolidnije tvrdoće

Izgradio za Sebe udobniju kuću u kojoj

Je mogao slobodnije da iskusi čvrstinu .

Ta kuća beše gvozdena. I zbog njegove blizine,

On se poistovetio sa Gvožđem i sedeo

Na gvozdenom sedištu godinama i periodima vremena – iako ne tako dugo,

Jer gvožđe se topi brže od kamena – i ta se kuća, takođe,

Rastopila. I, koristeći kao materijal privide

Utisnute u svest, sagradio je Svoju sledeću kuću,

Od guste vegetacije mahovina i trave

I izuvijanih puzavica i gusto izraslog drveća. Ali sve ovo

Iako zeleno i puno životnog soka, beše hitro spaljeno i Njegova svest

Se oslobodila zamke sanjive vegetacije.

I On je otvorio svoje oči za okolno meso – meso crva,

Meso ribe i meso ptice i meso životinje, i na kraju,

Meso čoveka. I meso čoveka beše tanko i lako spaljivo

U Vatri, ali najpoželjnije od svih ostalih oblika mesa;

I tako svakog puta kada bi Vatra, sada spoznata kao ljubav, spalila

Jednu kuću On bi hitro izgradio drugu za Njegovo iskustvo čoveka,

Tako slatko uz radost i bol. Kuća koja je muškarac i kuća žena –

Kuća dobro sagrađena i snažna, loše sagrađena, oblikovana

U lepotu ili ružnoću; – On kao porodični čovek – voljen, nevoljen;

Napredujući, nepokretan, nazadujući pod pritiskom svoga “Ja“.

Voleći svoje ljubavi i pateći svoje ljubavi – rušeći (smrt)

I gradeći ponovo (rođenje) bezbrojne kuće za potrebe Njegovih

Bezbrojnih iskustava. I između svakog odbacivanja

(Praćenog ječanjem i znojem i nadama sveštenika

I strahom od mogućnosti, prijanjanjem za prošlo i razdvajanjem)

I ponovnog preuzimanja (tela), kroz boli majke i krv

I nade i muke, zanemaren ili zbrinut, raj

Ili pakao zavisno od dela, želja i postignuća;

Gde je poređao, odbacio ili prihvatio vrednosti

Ljudskosti – platio mukama za “greh“, ushićenjima za “vrlinu“.

Nikada ne stižući do te skrivene ravnoteže koja bi kad bi je imao

Okončala pakao poslovičnog testerisanja: gore-dobro i dole-loše i

Nazad o’kle dođe do sledećeg tela jer

Tako htede, iako uistinu i ne htede.

Ravnoteža-balans!-smiren i strpljiv znoj

Poznavalaca na putu Istine – kakve je šanse

Momak imao bez tela prikačen za čvrstu zemlju,

Ili neku nepomičnu, blistavu zvezdu da se nje drži, pokušavajući da prevari

Vagu relativnih vrednosti, pokušavajući da proceni inerciju

Klatna i da ga drži na sredini, na tačno šest sati!

Ali, kao što su zemljane noći od meseca i zvezda i očiju i prohladnog povetarca

Preko još toplog peska koji je kovrdžao pramen kose

Preko njene obrve i hranio njegov pogled, i grmljavina

Talasa zemljotresnog Posejdona što su ukazivali na njegov impuls

(Puls životne energije) ka Više-nego-sebi, ka razdaljini,

Bili šegrtovanje za samozaborav i služenje pomoću kojih bi on postao

– Oh, u kojim sve dobima i ciklusima vremena koji dolaze! – Zaljubljenik u Boga,

Tako je i ovo petljanje sa ravnotežom između rušenja

I ponovnog građenja bezbrojnih kuća bilo školovanje za dan

Kada će mu biti otkrivene večne vrednosti Istine.

Odlaženje i dolaženje: rušenje vatrom jedne kuće

I građenje druge sa ciglama od privida pečenim u vatri –

Dok ne zauzme svoje mesto u poplavi i skrene vode

Stavljajući vatru pod kontrolu; ili zahvati vatru između dve šake mokre

Od plača, i slaveći njen blještavi lik

Premesti je da spali đubre u kući; ili potraži Učitelja

Blistavijeg od blistanja Vatre, očiju vlažnih od poplava

Dobrote i milosti i ponudi Mu greh poroka

I vrlinu porodičnog života – ponudi Mu cigle od kojih je sazdan

Da bi bio smrvljen u ilovaču radi ponovnog oblikovanja.

Zauzme svoje mesto i prestane da igra ulogu – prekine

Da hoda po kući diveći joj se, skupljajući sitnice

Sa polica, čisteći ih i tresući i priznajući ih

Za nešto vredno i vraćajući ih na baš prava mesta;

Da gleda kroz prozor dnevne sobe napolje u baštu i

Misli, žbun ovde, to i to cveće tamo – Ja

Porodični čovek; da se vraća u sobu posmatrajući

Svoje lice – nekoliko sedih vlasi, debljina – malo preterana,

U ogledalima; i da se okrene od sebe hladno ili sa besom

I namerno otvori vrata i ostavi sve kome god da pljačka i da uživa.

Ali kako god bilo – dolazi, konačno sazrevanje kroz ljubavi i odljubljivanja,

Hitre radosti i spore bolove, sigurni stisak i drhtavu ruku,

Sazreo do ravnodušnosti i budnosti on zauzima svoje mesto

U reci dolazaka i odlazaka; sledeći put kada dođe, dolazi

Sa prozirnim preostalim prividima kao građevinskim materijalom

I gradi sebi svoju predposlednju kuću kroz koju od spolja

Svetlost sija, i on sebe gubi u sanjivom svetlu.

I odlazi u svetlo i ima težinu svetla i vraća se

Sa materijalom od Svetlosti i gradi kuću od Svetlosti

I meditira Svetlost, postaje Svetlost i nikada se ne vraća više.

Jednom je Bog spavao. I probudio se; i putovao je u nepregledna putovanja

Kroz kamen i metal i zelenilo zemlje i crva

I ribu i pticu i životinju i poprimio oblik Čoveka,

I kao Čovek voleo svoje ljubavi i propatio svoje ljubavi i umro

Za svoje ljubavi i bio rođen za njih opet i ponovo –

Ponavljajući svaki put ludost o “ja“ i “ti“, “tvoje“

I “moje“, povezujući ubeđeno karike zlog lanca.

Čovek – sunčeva svetlost očiju i pašnjak slatkih usana;

Tamna noć i surovi talas što se uvija ispod. – Put?

Put? On sam taj Put – ljubav i milost Učiteljeva.

Odbačeno stanje poslednje uloge, zvane raj i pakao –

Zadovoljstvo i patnja pojačani kroz nedostatak prigušenog mesa

Pakao je vreo ili leden ili vreo i leden zavisno od

Vreline želja i hladnoće ljubavi – ali svet

Sam, je Vatra koja neprestano zagreva retortu za oblikovanje oblika

U kojoj su istopljeni prividi mesa i kosti i mozga

Nazad do svog zemaljskog izvora; Vatra koja, pošto je ilovača

Opet oblikovana u cigle za sledeću želju srca,

Peče ih dok se ne stvrdnu u oblik potreban za sledeći poduhvat duše:

On sam, ciglar, vatra; graditelj i domaćin kuće.

Raj i pakao – mesto pokušaja uravnoteženja vage

Kroz koje se, opet dolazi i poprima drugi oblik

Da bi se igrala sledeća uloga na pozornici privida sveta; ne sećajući se

Ničeg iz poslednjeg dela beskrajnog spiska nastupa,

Nova uloga prema oblicima žara i tromosti,

Osobinama i usmerenju pohlepa i velikodušnosti – načinima

Da se potroše ti prividi i u tom trošenju preuzimanje

Novog duga da se proba i uravnoteži u stanju u kome je telo odbačeno:

Sadašnja uloga, lavež i režanje, ili pevanje slatkih voda

Na svetlosti sunca, preko kristalnog peska, prema namerama i sredstvu.

Sredstvo od mase tela. Masa je konačnost –

Seme razdvajanja – za koje se hvata svest

Dok Sopstvo žudi za povratkom. Svest prijanja za zemlju

Kao dete za svoju majku, dok duša viri iza njene suknje

Ka novoj avanturi igre; ili iz sigurnosti tople sobe

Kleči pred zimskim prozorom sanjajući o proleću i suncu

I putuje u mašti. Svest prijanja za zemlju,

Za svoje telo, koje svakog trenutka umire i vraća se

I kaže:“To je moj dom, ja sama“; dok duša sanja o nebu,

Putovanjima i nastupima koje ne sputava težina tela.

Nikada se ne nagodivši sa tim: nikad dugo i

Neodvojivo uživajući u boravku na zemlji i u obećanjima

Oblika: nikada držeći ukus vina preko roka trajanja čaše.

Zaborav preko roka trajanja poljupca;

Preko noći, oslobođenje: mesec lepote – i onda, surovo sunce

Dana i spečene ili smrznute zemlje uskih ulica, i straha.

Boravište na zemlji: građenje kuća; građenje mostova preko

Granica Zemlje – i neviđeni most: i nestručno premotavanje

Iskustava boravaka na zemlji – “dobro“ protiv “lošeg“, “loše“ protiv “dobrog“-

Uravnoteženje – zaokupljenost, i “pad“ u rođenje da bi se iskusila ta zaokupljenost…

Dok ne sretne blaženog, samilosnog Učitelja i zauzme svoje mesto

U poplavi, u tokovima sebe i sam sebi kaže,

Dosta je bilo i previše. I voljno i sa poštovanjem

I sa radošću, silno se nadajući, pokloni se pred Jedinim od mudrosti i svetla

Govoreći, nauči me i pomozi mi. I on, Veličanstveni Jedini

Koji je prešao i vratio se opet preko okeana od vatre

I voda, taj Odisej putovanja, dvaput rođen, posle posete

Zemlji Smrti bez da je umro i time postao mrtav za život, stižući Domu

Gde se nalazilo njegovo blago i puneći svoj brod silnim zlatom

I vraćajući se preko besputnog mora u pomoć izgladnelim ljudima govori:

Ne strahuj, dete moje, zaljubljeniče Moj – Postoji Put preko mora

Pojavnog u koje si vrtlogom uvučen, način da se

Zaustavi okretanje točka ponovnog rađanja, sredstva pomoću kojih bi

Temelj tvoje sadašnje kuće mogao biti smrskan

I nikada više izgrađen. Jer za svaki svezani čvor postoji razvezivanje,

Za svaki bol lek, za svako neznanje zamena

Znanjem. Drevno je to Znanje, tako drevno,

Da ga je Bog pri Svom prvom dolasku nazad ka Sebi samom posle svog

Putovanja istog kao i ovo koje ti sada obavljaš, spoznao i spustio dole

Na zemlju kao prvi Avatar – tako drevno, a opet čudesno novo.

I pevao mu slatkim glasom besmrtnu priču o putovanjima Sopstva:

O Onostranom Onostranom stanju u kome je On spavao u prostranom spokojstvu

Kao u bezobalnom, bestalasnom okeanu – Bez Znanja.

I Njegovom buđenju sa željnom radoznalošću da spozna Sebe, koje je dovelo do

Njegovog napuštanja Sopstva i lutanja u neznalačkom poistovećenju

Sa kamenom, sa metalom, sa vegetacijom, sa crvom, ribom, pticom,

Životinjom i čovekom kroz beskrajne eone; I onda, kao Čovek,

Rođenje nakon rođenja milionima puta, u kojima je iskusio postojanje kao Muškarac i žena, bogataš i siromah, budalast i mudar, zdrav i bolestan

I sve moguće suprotnosti proizašle iz razdvajanja.

Kako je zauzeo svoje mesto i borio se u ratovima za povratak

I vratio se – sada sa Sveznanjem, sa Svemoći i tihim Blaženstvom.

I sišao opet kao Spasitelj ljudima – sopstvu Njegovog Sopstva –

Njegovi različiti Avatari, svaki od njih jedinstven i predivan i savršeno On Sam;

Od Zaratustre donosioca svete vatre ljubavi i čiste inteligencije;

Rame, strelca čije su strele bile blistavo svetlo;

Avrama čistog, koji je učio ljude kako da obožavaju Jednog Boga;

Krišne, koji je svirao božanstvenu muziku u ljudskim srcima;

Bude nežnog, koji je ljudima pokazao prolaznost života;

Isusa, jedinog pravog askete; i Muhameda koji je međ’ ljudima živeo.

Pevao mu Pesmu o Putovanju, zanimanju odraslih ljudi –

Topeći njegovo srce slatkoćom i inspirišući

Njegovu dušu mogućnostima. Onda mu je dao dragocenu reč

Da bude njegov mač, da proseče kroz mnoštvo sebe sama – mnoštvo

Ogromnog izgnanstva hranjenog mesecom i morem blistave pene

I zvezdama od očiju i nebeskim svodom od obrve, vrelinom slatkih usana

I suncem, cistim, ili u tmurnom nebu i iskovanim ulicama;

Mač da poseče veliku Zver od davnina, da oslobodi

Sopstvo od zanesenosti na bleštavim nivoima; I putovanje nazad

Do Učitelja – On da proseče poslednji veo između njega i Sopstva..

Jednom davno, Bog je spavao. I probudio se

Napola budeći se u snevanje. I raširio je

Tvorevinu kao ogromno drvo, sa korenjem

U Ništavilu Svog sna,

Granama, lišćem i plodovima u Ništavilu pojavnog.

Ono je nazvano Drvetom Poznanja

Jer pomoću njega Bog je došao do Samospoznaje –

Jer pre nego je jeo njegove plodove,

On, iako Bog, nije spoznao Sam Sebe.

Drvo Poznanja kroz iskustvo

“Dobra“ i “zla“, njegovih slatkih i gorkih plodova,

I zato što je Bog jeo

Te plodove i jeste postao Bog.

Oni nisu zabranjeni ljudima. Drvo Poznanja

Koje je Drvo Života, nastavilo je da živi pored reka Neophodnosti

I Samilosti i Mudrosti i beskonačne Ljubavi – Sam Rast

Rascvetalih vaseljena i Čoveka: Drvo na kome je

Bog Sam Sebe razapeo u ograničnosti; na kome

Ljudi sebe razapinju, jedan drugoga i dragog Boga.

Drvo, koje je On razgranao iz Svog jednog jedinog daha traganja.

Drvo, sok svetlosti, plodovi od

Kamenplodova i metalplodova i drvoplodova

I crvplodova i ribaplodova i pticaplodova i zverplodova

I Čovekplodova – plodova koje je uzgajao Veliki Bog

Na svom putovanju ka Znanju; i koja je, jedući,

On Sam postao. I prevazišao.

I postao Energija od koje je raslo to Drvo.

I postao Um koji je Drvetu dao postojanje.

I postao Bog Koji je On oduvek i bio.

Drvo, Drvo Želja koje rađa

Plodove svake želje – plod koji sadrži u sebi

Žeđ i novu želju; drvo u koje je

Jednooki Odin rogatog šlema, zario Mač

Heroja i bitaka – zemaljske bitke; bitke nivoa:

Drvo od mirisa noći meseca

I sprane plaže kao kreveta i bunara očiju i sna obrve,

I krila talasa što udara u stranu broda privezanog

Za putovanja; i sunca što se uzdiže nad brbljivim ulicama,

Ili čuvanje dragulja u slavi na udaljenom planinskom vrhu.

Drvo Sna Sanjanog stvaranja, čije su njišuće grane

Božji Ples koji nas čini ludim i šalje nas da gradimo kuće

I da ih uništavamo i opet gradimo: Anamajakosa; Pranamajakosa;

Manasmajakosa uz Vignjanamajakosa i Anandamajakosa.

Nirmanakaja

Sambodakaja

Darmakaja.

Svetlost. Svetlost. Svetlost sa usana Učitelja

Su Spisi; Svetlost Njegovih ruku uspostavljanje Puta;

Svetlošću Njegovih očiju kidanje velova – ruševina poslednje kuće.

Gradimo naše kuće ciglama privida, cementom želja

Pomešanim sa suzama. – Gradimo naše kuće –

Tako samozadovoljni, samozadovoljni –

Dođite u moju kuću obrišite noge molim vas obrišite noge –

Hajde sedimo i pričajmo, smejmo se i budimo veseli –

Ne razgovor-o-Bogu molim vas, ne aludiranje-na-Put razgovor –

Bogorazgovor i Put-razgovor su nastrani razgovori nisu razgovori uz čaj –

Veselje-ragovor za mene i tebe razgovor

Sa suncem smanjenim na sunce iza roletni

U ovoj kući od ja-kuće koju sam sam sagradio.

Vrhunski graditelju! Vrhunski graditelju! – Onaj koji je

Sagradio ovu bednu malenu kuću gradi, takođe i vaseljene:

Okreće sunca vatrena, bruji zemljama

Oko njih; razmešta ih u bezprostoru,

Uvremenjava ih u bezvremlju i određuje vreme prestanka

Njihovog obrtanja. Vrhunski graditelju, Vrhunski graditelju –

Tvoče Sopstva, Održavatelju Sopstva, Uništitelju Sopstva;

Majstoru Sopstva za ogledala odraza Sebe Samog. – Maleni domaćine,

Sjajne su tvoje suze sreće i tuge, od samog sebe nasleđeno nasledstvo,

Žalosni su tvoj krevet i sto i povijeni hod – žalosni, i veličanstveni..

Svetlost fizičkog svetla sa kojim je mesec

Okrugli oblik i čvrsta forma – okvir Umetnosti:

Svetlost božanstvenog Sunca koje osvetljava oblike i beskonačne pojave

Stvarnosti. Čovek je Bog u obliku čoveka što pati kroz uživanja i pati od

Odvojenosti od sebe; božansko Sunce je jecajući veo da Njega zakloni od Sebe.

I plače pred suncem za svetlošću, pred zemljom za osloncem, pred mesecom

Za lepotom; Svedajući je postao prosjak pred vratima ništavila;

Snevač utonuo u san koga pokušava da Se otrese i oslobodi

Mreže sna – da razazna Stvarnost, da napravi

Težak izbor na putu Svetlosti koji na svakom koraku ima raskrsnicu.

Putovanja; umre i rodi se; Putuje dok se ne umori,

I odmori se i razmisli o rezultatima puta; zadržava

Ono što je prikupljeno, dugo, i ispituje ga

I odbacuje; počinje umiranje u ljubavsmrti ponovno rađanje u ljubavživotu –

Kuća (tako brižljivo sagrađena) koja se mrvi malo po malo,

Ispred same vatre koja je ispekla njene cigle, do praha

Pod Njegovim veličanstvenim stopalima – da se peva Njemu u slavu ili u tišini obožava,

Ili da Njegov vetar zaduva od bilo kuda

Ili da se preoblikuje u koristan oblik Sopstva u Njegovoj službi.

Zauzme svoje mesto, konačno, zauzme svoje mesto i odbaci

Mesec-Put ponovnog rađanja u obličja, ushićenje ili bol

Noći hladnog povetarca preko toplog peska što kovrdža

Premen mirisne kose preko obrve snevajućeg neviđenog svetla,

I bliski tutanj Posejdonovih konja na plavoj livadi okeana;

I zore; i katastrofalni dani ambicije ostvarene ili osujećene –

Mesec-put ka divotnom obliku i strahu i nadi.

I krene Sunčanim putem, putem smrti ka besmrtnom Sopstvu –

Nerođeno, neumiruće, Biće bez prebivališta, Znanje, Blaženstvo

Koje kuće nije gradilo, samo sanjalo san.

Jednom je Bog spavao neuznemiravan senkama sna, neupoznat

Sa spoznajom dobra i zla, bez znanja čak i o samom Sebi

Kao beskonačnom Znanju. Iz sna se probudio i izmarširao napolje

I rasprostreo svetove konačnosti (stvrdnutost suprotnosti)

I posadio ih kroz sedam Kraljevstava kao zastave

Lažne pobede. I ustao i zauzeo svoje mesto u plimi-Sebe

I odbio je plimu i pobedio natrag ka Sebi –Skidajući Sebe

sa ne-Sebe dok je išao: i On je došao veličanstven u istinskoj pobedi

Odakle je i počeo i snevao BUDNI-San Praznine.

Ispunjen sa “Ja sam Bog“ – Moć, Znanje, Blaženstvo: Cilj.