17. POGLAVLJE

SEKS, BRAK I LJUBAV
Baba je posvetio tri odvojene Besede ovim temama – ‘Pitanje Seksa’, ‘Svetinja Bračnog Života’ i ‘Ljubav’. One slede jedna za drugom tim redosledom, premda se u originalnom indijskom izdanju, još jedna Beseda, ‘Potraga za Bogom’, nalazi između ‘Svetinje Bračnog Života’ i ‘Ljubavi’. Konvencionalni pristup bi nalagao obrnuti redosled: Ljubav-Seks-Brak ili Ljubav-Brak-Seks bio bi očekivani red. Ali Baba ne govori o ljubavi kao o uvodu u nešto drugo. Ona sama po sebi predstavlja najviši cilj, i ljudi je mogu dostići samo velikim naporima. „Ljubav“, kaže on, „nije za slabiće.“ Ona se rađa kroz žrtvovanje, razvija putem stalne borbe sa egom, njena je suština božanska, i ona predstavlja jedinu svrhu našeg života na Zemlji: „Čitav univerzum je nastao zbog ljubavi i ljubav je ta koja ga pokreće.“ Tako Baba počinje ne od ljubavi, već od seksa, i prelazi odmah na stvar:
Seks je jedno od najvažnijih pitanja kojima se bavimo. On je jedno od ‘datosti’ u ljudskoj prirodi, i kao i sve ostalo u životu, posmatra se kroz suprotnosti koje stvara naš ograničeni um. Baš kao što um pokušava da sagleda život kroz suprotnosti kao što su radost/tuga, dobro/zlo, privlačnost/odbojnost, isto tako, u vezi sa seksom, on smatra da su samopovlađivanje i potiskivanje alternative od kojih ne možemo pobeći, na taj način primoravajući čoveka da izabere jednu od njih. Pa ipak, on ne može svesrdno da prihvati ni jedno ni drugo, jer kada pokuša sa obuzdavanjem, nije zadovoljan, i sa čežnjom razmišlja o prepuštanju. Isto tako, kada pokuša sa samopovlađivanjem, postaje svestan svoje vezanosti za čula. Na taj način, tragajući za srećom i slobodom, um biva sputan podjednako neprihvatljivim krajnostima prepuštanja i obuzdavanja. Međutim, usprkos naizmeničnim i čestim razočarenjima, um se obično ne odriče suštinskog izvora nezadovoljsva, a to je požuda, jer, kada je razočaran zbog obuzdavanja, on lako podleže lažnim obećanjima popuštanja, a kada ga samopovlađivanje dovede do razočarenja, on isto tako lako podleže lažnim obećanjima mehaničkog potiskivanja. To je poput kretanja u kavezu. Potreba za samopovlađivanjem ili mehaničkim obuzdavanjem javlja se zbog neshvatanja same prirode požude. Kada um postane potpuno svestan neumitnih ograničenja i patnje koje stvara požuda, on počinje svojevoljno da se oslobađa požude putem razumnog shvatanja. Razočarenje navodi um da se okrene mehaničkoj represiji, ali ga oslobađanje iluzija ili buđenje navodi da se okrene unutrašnjem i spontanom odricanju od požude.
Razočarenje, kako obično možemo da vidimo na primerima drugih ako ne ne svom sopstvenom, jeste jedno emocionalno stanje zasnovano na samo-sažaljenju. Ono podrazumeva da smo bili ‘iznevereni’ u našim opravdanim očekivanjima, i da lako možemo uspeti ukoliko ponovo pokušamo, ili na drugi način, a to je upravo ono što mi svi činimo u svom seksualnom životu. Oslobađanje od iluzija, međutim, zasnovano je na razumu, i ono nam govori da smo živeli u iluzijama, i da, sve dok sami sebe zavaravamo, ne možemo naći to za čime tragamo. Ono zbog toga nije vezano za samosažaljenje, već za samoprekor. Oslobađanje od iluzija vodi do buđenja, a buđenje do potrebe da se suočimo sa stvarnošću, zajedno sa shvatanjem toga da je, budući da je požuda izvor samoobmane, požuda ta koje se moramo i osloboditi.
Stanje čoveka koji se nalazi između alternativa prepuštanja i obuzdavanja – i maglovito počinje da shvata da ni u jednom ni u drugom ne nalazi mir – izvanredno je opisao onaj od koga to možda ne bismo očekivali. Lord Bajron je iz Italije pisao svom prijatelju Džonu Hobhausu: „Osećam i osećam sa gorčinom, da muškarac ne bi trebalo da provede život na grudima žene i uz njen skut… da čak i nagrada – a ona je obilata – nije dovoljna … ali ja nemam ni snagu volje da skinem te lance niti bezosećajnosti koja bi otupela njenu oštricu. Ne znam šta će biti sa mnom.“
Mnogi muškarci su osećali, i osećaju, kao što je osećao i Bajron, i osciliraju ili su oscilirali između ove dve krajnosti, ‘ne znajući šta će biti’ s njima. A kada sagledamo život sa šireg stanovišta, vidimo istu sliku osciliranja između dve krajnosti. Doba u koje smo nedavno ušli nazivamo ‘vremenom u kojem je sve dopušteno’, ali bismo ga isto tako mogli nazvati i vremenom samopovlađivanja. Tokom istorije bilo je mnogo perioda u kojima je sve dozvoljeno ili perioda samopovlađivanja, kao što je bilo i mnogo perioda represije. Jedno, kao što je Baba pokazao, je i uzrok i posledica drugog. To klatno se kreće kroz vekove baš kao što se u malom kreće i kroz naš život. Sadašnje doba samopovlađivanja usledilo je za vremenom obuzdavanja, viktorijanskim dobom, u kojem su normalna seksualna ograničenja i tabui bili ojačani do te mere da su postali nenormalni i preterani. Mnogi stariji ljudi koji su i danas živi odgajeni su u toj atmosferi obuzdavanja, i često su patili zbog tih ograničenja. Kao rezultat toga pojavilo se verovanje da se problemi u seksu javljaju samo zbog inhibicije ‘prirodnog’ bića. Ako bi se toj prirodi dozvolila puna sloboda još od mladosti – to su argumenti ovog shvatanja – ne bi bilo inhibicije, a ni patnje. Umesto toga imali bismo potpuno slobodno uživanje u seksualnosti, koje bi, kako se pretpostavlja, pre ili kasnije dovelo da ljubavi i srećnog braka, ne iziskujući neke posebne napore s naše strane, već samo ‘po prirodi stvari’.
Ono što nam Baba, međutim, govori, jeste sušta suprotnost ove prijatne fantazije. Promiskuitet, kaže on, ne vodi u slobodu već u vezanost, a vezanost do požude koja je jača od bilo kakve droge.
Kod promiskuitetnog načina života iskušenje da ispitamo sve mogućnosti u seksu je ogromno. Ali ako umom pokušamo da shvatimo seks proširujući njegov dijapazon, postaćemo žrtva obmana isto tako bezgraničnih kao što su i mogućnosti samog seksa. Samo putem maksimalne restrikcije dijapazona seksualnih odnosa tragalac može stići do istinskog shvatanja vrednosti do kojih možemo doći putem postepene transformacije seksa u ljubav. Ljubav se razlikuje od požude. Kod požude ne postoji poverenje u objekat čula i konsekventno duhovno podređivanje tom istom objektu, već samo ljubav stavlja dušu u direktan odnos sa stvarnošću izvan forme. Zbog toga se požuda doživljava kao opterećenje, a ljubav kao rasterećenje. Požuda predstavlja sužavanje sopstvenog života; a ljubav ekspanziju bića. Voleti jedno biće znači dodati svome životu i njegov. Naš život se, na taj način, proširuje, i praktično živi u dva središta. Ako volite čitav svet, vi indirektno živite u čitavom svetu, ali kod požude se javlja ograničavanje života i osećaj beznadežne ovisnosti o nečemu što posmatramo kao drugo biće. Na taj način, požuda pojačava odvojenost i patnju, a ljubav osećaj jedinstva i sreće. Požuda je rasipanje, a ljubav ponovno stvaranje. Požuda je čulna težnja, a ljubav izraz duha. Požuda teži ispunjenju, ali u ljubavi doživljavamo ispunjenje. U požudi ima uzbuđenja, ali u ljubavi možemo pronaći mir.
Prvo što se umu nameće kod promiskuiteta jeste požuda, i čovek je primoran da reaguje u okviru ograničenja ove prvobitne izopačenosti, i na taj način zatvara vrata dubljim iskustvima. Ali do istine se ne može doći krećući se po površini života i umnožavajući površne odnose sa drugim ljudima. Za to je potrebna spremnost uma da usredsredi svoje mogućnosti na izabrana iskustva. Ovakav proces diskriminacije između višeg i nižeg, i prevazilaženje nižeg u korist višeg, moguć je samo putem svesrdnog usmerenja prema pravim životnim interesima. Takvu koncentraciju interesa ne možemo postići ukoliko um robuje navici da luta imeđu mnogih potencijalnih objekata sličnih iskustava.
Babine reči na temu robovanja senzualnosti koja je sama sebi cilj, sigurno će naći odjek u srcima mnogih čitalaca. Život posvećen senzualnosti, neizbežno je promiskuitetan u manjoj ili većoj meri, i zasniva se na dvostrukoj iluziji, prvo, da se do sreće može doći umnožavanjem želja i njihovim zadovoljavanjem; i drugo, da možemo držati pod kontrolom želje kojima stalno udovoljavamo, premda nam zdrav razum govori da je to nemoguće. Ta ista tema, poznata u umetnosti i književnosti, nalazi se u svom najizraženijem obliku u mitovima, velikoj riznici ljudskog nesvesnog znanja. Meduza, Gorgon, čija je glava, lepa ali užasna, pretvarala svakoga ko bi je pogledao u kamen, bila je predstavljena sa zmijama želja oko lica umesto kose, i sa zmijama na struku. U novije vreme priča koja je svima poznata je priča o Don Žuanu, čije ime je postalo simbol u našem svakodnevnom govoru. Postoje mnoge verzije ove priče, ali u većini njih Don Žuan, provodeći život posvećen zavođenjima, izdaje devojku iz plemenite porodice, a zatim ubija oca koji želi da je osveti. Nakon nekog vremena, videvši kamenu statuu oca na njegovom grobu, on ga nemarno poziva na večeru. Statua, koja predstavlja Don Žuanovu ljudskost koja je sada pretvorena u kamen, zaista dolazi na večeru, i pokazuje se da je ta poseta nagoveštaj Don Žuanove smrti. Oba mita imaju istu poruku. Požuda, čije zadovoljavanje postaje samo sebi svrha, neizbežno vodi u bezosećajnost prema drugima i njihovim potrebama. Tako ona vremenom odvaja muškarca ili ženu od njihove istinske ljudskosti. Sposobnost osećaja se gubi u traganju za čulnim zadovoljstvima, a tragač postaje sam svoja žrtva, i njegov duh se pretvara u kamen.
Sa razmatranja promiskuiteta i njegovih posledica, Baba prelazi na poređenje sa bračnim životom. On, takođe uključuje seks, ali, on kaže:
Seks u braku se u potpunosti razlikuje od seksa izvan braka. U braku je požuda mnogo slabija i lakše se prevazilazi. Bračni život zahteva mnogo od oba partera u smislu međusobnog prilagođavanja i razumevanja, i stvara probleme na koje se u početku nije računalo. Bračni život tako mnogostruko povezuje dve duše da se one radije bave čitavim kompleksom problema ličnosti nego onim koji proizilaze iz nekih pojedinačnih želja. Promiskuitetni seks teži da odvoji problem seksa od drugih potreba razvoja ličnosti, i da ga rešava nezavisno od njih. Premda ovakvo rešavanje može naizgled biti lako, ono se pokazuje kao sasvim površno. Ono odvlači tragaoca i udaljava ga od toga da krene putem pravog rešenja. U bračnom životu ima mnogo mogućnosti za različita iskustva, što dovodi do toga da različite težnje koje su skrivene u umu počinju da se organizuju oko iskristalisane šeme bračnog života. Ovakva organizacija različitih težnji ne samo da otvara bezgranično polje za razlikovanje viših od nižih vrednosti, već između njih stvara tenziju koja zahteva efikasno i razumno prevazilaženje.
Bračni život dovodi do inteziviranja većine ljudskih problema. Kao takav on postaje poprište sukoba sila vezanosti kao i sila oslobađanja, činilaca neznanja kao i činilaca prosvetljenja. Kako bračni život određuju mešoviti motivi i interesi, on neumitno nameće sukob višeg i nižeg ja. Takav sukob je neizbežan za uklanjanje nižeg bića i svitanje Istinskog Sopstva. Bračni život razvija tako mnogostruke kontakte između dve duše da prekid tih veza znači poremećaj čitavog životnog toka. Pošto problemi vezani za raskid podstiču uzajamno prilagođavanje, brak pruža priliku za uspostavljanje trajnog razumevanja između dve duše na osnovu kojeg možemo izaći na kraj i sa najkomplikovanijim i najtežim problemima.
Danas se ponekad smatra da je brak ‘prevaziđen’ i da mu nema mesta u modernom svetu. Ljudi slobodnog i nezavisnog duha, smatra se, treba da žive slobodno i nezavisno, sastajući se i rastajući bez obaveza. Razvod braka ne bi trebalo da podrazumeva ništa više od saglasnosti obe strane da je njihov odnos sada završen; finansijske i druge probleme mogu da reše advokati koji zastupaju obe strane. Pored problema dece, čija se potreba za stabilnošću i roditeljskom ljubavlju u takvom sistemu zanemaruje, postoji i činjenica kojoj Baba poklanja pažnju, da se nikakav ozbiljan odnos ne može razviti ako do raskida može doći zbog nekog hira ili samo jedne izgovorene reči. Zakoni o braku zaista ponekad stvaraju velike teškoće, ali sama ova institucija predstavlja mnogo više od puke zakonske forme; ona predstavlja ništa manje do težnju i pokušaj muškarca i žene da zajedno stignu do dubljeg razumevanja i doživljavanja života no što bi bilo ko od njih mogao postići zasebno.
„Duhovna vrednost bračnog života“, nastavlja Baba, „je u direktnom odnosu sa prirodom faktora koji određuju njegov svakodnevni tok. Ako je brak zasnovan na površnim interesima može se pretvoriti u sebično partnerstvo koje je upravljeno protiv ostatka sveta. Ukoliko je nadahnut uzvišenim idealizmom, on se može uzdići do odnosa koji ne samo da nas inspiriše na sve veće žrtve jedno za drugo, već istinski postaje medij preko kojeg dve duše mogu svoju sjedinjenu ljubav i pomoć staviti na ra-spolaganje čitavoj ljudskoj porodici. Kada se bračni život na taj način uskladi sa Božanskim Planom evolucije pojedinca, onda on postaje blagoslov za decu, koja su plod braka i upijaju njegovu duhovnu atmosferu od samog početka.
Bračni život roditelja se zauzvrat obogaćuje prisu-stvom dece. Deca pružaju roditeljima mogućnost da izraze i razviju spontanu ljubav u kojoj žrtvovanje postaje lako i prihvata se sa radošću, a uloga koju deca igraju u duho-vnom razvoju samih roditelja je od ogromnog značaja. Stoga sledi da rađanje dece treba svim srcem pozdraviti.
Ovde dolazimo do onoga što Baba ima da kaže na temu kontrole rađanja i širokog pokreta za regulisanje nataliteta zasnovanog na planiranju porodice. Čak i najdobronamerniji bi mogli ustuknuti pred beskompromisnim standardima koje Baba postavlja, ali u isto vreme snaga logike koja stoji iza duhovnih vrednosti koje on podvlači mora nas impresionirati. On počinje sledećim rečima:
U pogledu zahteva koje deca postavljaju pred bračni život, današnji pokret za kontrolu rađanja zavređuje veliku pažnju i temeljno preispitivanje. Ovo pitanje se ne sme posmatrati sa stanovišta ma kojeg pojedinca, jer su svačiji interesi nužno ograničeni, već samo sa stanovišta opšte dobrobiti kako društva tako i pojedinca. Pravilan stav o ovom pitanju, kao i o ma kojem drugom, mora biti zasnovan na duhovnom pristupu. Iako je kontrola rađanja po-željna zbog regulisanja populacije, njen izbor sredstava je tragično loš. Planiranje porodice je često poželjno iz ličnih i društvenih razloga. Nekontrolisano rađanje pojačava bo-rbu za opstanak i može da dovede do društvenog poretka u kojem će bespoštedna borba za opstanak postati neminovna. Osim što roditeljima donosi odgovornost koje se ne mogu odreći, ono na posredan način postaje uzrok bede, kriminala i ratova.
Međutim, čisto fizička sredstva koja zagovaraju pristalice kontrole rađanja, podložna su kritici, i ostaju, sa duhovnog stanovišta, nepoželjna. Iako se opravdavaju humanitarnim razlozima, ona uglavnom služe ličnim sebi-čnim interesima kada se želi izbeći odgovornost rađanja i odgajanja dece. Šta više, pošto se fizičke posledice udovoljavanja požudi mogu tako uspešno izbeći uz pomoć ovih sredstava, ona podstiču one koji ne poklanjaju pažnju višim vrednostima da budu neumereni u zadovoljavanju svojih želja, i na taj način ih vodi u robovanje životinjskim strastima.
Sa duhovnog stanovišta, dakle, kontrola rađanja mora se sprovesti isključivo putem umne kontrole. Fizička sredstva nisu ni u kom slučaju poželjna, čak ni kada ih osoba koristi samo kao pomoćno i sekundarno sredstvo, u na-meri da razvije idealnu umnu kontrolu. Iako će se neko vreme zavaravati time da pokušava da razvije umnu kontrolu, on je zapravo postepeno gubi. Ukratko, umne moći se neumitno potkopavaju oslanjanjem na fizička sredstva, koja su takođe u pravom smislu reči pogubna za duhovni razvoj. Ovo se posebno odnosi za one koji teže duhovnom prosvetljenju, ali takođe i na sva ljudska bića, jer svi mi, potencijalno, težimo tom cilju.
Umna kontrola obezbeđuje ispunjenje humanitarne svrhe koja je njen uzrok, i čuva nas od duhovne nesreće koju uzrokuje upotreba fizičkih sredstava. Umna kontrola ne samo da reguliše natalitet, već je takođe i neophodna da vrati čoveku njegovo božansko dostojanstvo i duhovno blagostanje. Samo pomoću mudrog upražnjavanja umne kontrole, čovek se može uzdići iz strasti ka miru, iz ropstva u slobodu, iz animalnosti u čistotu.
Tokom ovog procesa sublimacije, požuda konačno ustupa mesto dubokoj ljubavi. Do toga se može doći samo postepeno, a u slučajevima neuspeha umne kontrole, bra-čni par mora dozvoliti prirodan tok stvari radije nego da ga osujeti veštačkim sredstvima. Oni se moraju radosno pomiriti sa posledicama i biti spremni za odgovornost podizanja dece. U skladnom braku ne mora biti nepra-vedne raspodele roditeljske odgovornosti. Ako su oboje istinski svesni svoje zajedničke odgovornosti, nepažnja ustupa mesto zajedničkom trudu da se postigne potpuna umna kontrola.
Deleći radost i tugu, partneri stižu od jedne duhovne pobede ka drugoj, ka sve dubljoj i dubljoj ljubavi, sve dok ograničena ljubav početnog perioda ne ustupi mesto po-žrtvovanoj i velikodušnoj ljubavi. Zapravo, u mudrom upravljanju bračnim životom, jedna osoba može preći tako velik deo duhovnog puta da je potreban samo dodir Uči-telja da ga uzdigne u svetilište večnog života.
Za muškarca ili ženu koji istinski tragaju za unutrašnjom slobodom, jedina alternativa bračnom životu jeste celibat. „Mora se imati na umu“, kaže Baba, da je slobodan život svakako bliži načinu obuzdavanja nego načinu popuštanja. Zbog toga je za aspiranta, ukoliko mu obuzdavanje ne pada teško, celibat poželjniji od bračnog života. Takva uzdržanost je, međutim, za većinu ljudi teška a ponekad i nemoguća, pa je za njih svakako bolji život u braku. Baš kao što celibat zahteva i iziskuje mnogo vrline, isto tako i bračni život zauzvrat podstiče razvoj mnogih duhovnih kvaliteta koji su od najveće va-žnosti. Vrednost celibata leži u navici obuzdavanja i ose-ćaju nezavisnosti i distanciranosti koje on pruža. Vrednost braka je u tome što nas uči uzajamnom prilagođava-nju i osećaju jedinstva sa drugim.
U celibatu kao i u braku, put duhovnog života je isti. Tragajući za istinom aspirant ne želi ništa drugo, i dok mu Istina polako dolazi na dohvat ruke, on se postepeno oslobađa požude. Bez obzira na to da li živi u celibatu ili u braku, on više ne pada pod uticaj lažnih obećanja koje nam pružaju prepuštanje ili mehanička represija i tako praktikuje unutrašnje i spontano odricanje od požude sve dok ne bude oslobođen od ovih varljivih krajnosti.
Možda se čini da u ovim izvodima Baba pred nas postavlja ideal koji je tako visok da se ne možemo nadati njegovom ispunjenju. Malo je onih koji pokušavaju da stignu do Istine u celibatu, a nema baš mnogo parova koji brak posmatraju kao put duhovnog razvoja. Kao Avatar, Baba nas uverava u potrebu da posmatramo svaku životnu aktivnost ne sa stanovišta dobiti ili uživanja, već uvek sa stanovišta krajnje dobrobiti kako pojedinca tako i društva, to jest, sa duhovnog stanovišta. Međutim, u kontaktima sa pojedincima, naročito sa oni-ma koji su osećali krivicu ili uznemirenost, Baba je pokazivao krajnju nežnost i razumevanje. Njegova briga je uvek bila usmerena ka srcu i ljubavi: „Ja se ne bavim“, govorio je on, „ljudskim grehovima“. A kada je jedna žena, koja je sebe smatrala ‘nevaljalom’, došla da ga vidi, Baba ju je pustio da mirno sedi pored njega par minuta. Zatim ju je zapitao „Zbog čega tako misliš?“, i „Zašto se sekiraš zbog toga? Dobro je ako razmišljamo o svojim manama zato da bismo ih ispravili, ali nemoj se uvek brinuti zbog nedostataka.“
Tokom jedne od njegovih prvih poseta Londonu, dva mladića, umetnici različitih disciplina, koji su živeli zajedno, želeli su da dođu i vide Babu. Ali zbog svega što su o njemu čuli, prišli su mu veoma uznemireni. Kada su mu se približili, Baba je ispružio ruke i sa sjajem u očima, obratio im se jednom rečju, odnosno pitanjem: „Drugari?“
Prikazavši, u svojoj besedi o braku, visine do kojih može stići ljudska ljubav, Baba nastavlja pokazujući nam da takva usavršena ljudska ljubav može dovesti do nečega još višeg, onoga što on naziva ‘čista ljubav’, a ona pak ka ‘božanskoj ljubavi’, u kojoj se čovek sjedinjuje sa Bogom.
Čista ljubav je cvet duhovnog savršenstva. Ljudska ljubav je tako sputana raznim ograničenjima da je spontana pojava čiste ljubavi koja potiče iz samog bića postala nemoguća. Čista ljubav izvire iz srca aspiranta kao odgovor na pružanje milosti od strane Učitelja. Nakon što prvi put doživimo čistu ljubav kao dar Učitelja ona se uvlači u dušu aspiranta kao seme u plodno tle. Vremenom se seme razvija u biljku, a zatim u razgranato drvo.
Da ne bismo pretpostavili da moramo tražiti ovog ‘Učitelja’ da bismo primili njegovu milost, Baba je na drugom mestu objasnio, a zatim ponovio u odeljku koji sledi neposredno iza ovog, da naš zadatak nije da tumaramo u potrazi za takvim bićem, već da se u duši pripremamo da primimo njegovu milost. „Čim učenik postane spreman za milost Učitelja ona stiže do njega, jer Učitelj, koji je okean božanske ljubavi, je uvek u potrazi za dušom koju će njegova milost oploditi.“ A u upravo završenom odeljku, njegova upotreba termina „čista ljubav koja potiče iz samog bića“ pokazuje da on misli na Večitog Učitelja koji je u nama, to jest Boga, sa kojim je Baba Jedno, i sa kojim smo mi, kako nam on stalno govori, u našem Istinskom sopstvu, takođe Jedno. Zbog toga on nepristano ponavlja „Vi i ja nismo Mi, već Jedno.“
On nastavlja.
Darovanje milosti od strane Učitelja je međutim, uslovljeno prethodnom duhovnom pripremom aspiranta. Ovakva priprema za primanje milosti nije završena sve dok aspirant ne ugradi u svoju psihu neke božanske atribute. Kada jedna osoba izbegava da uzvraća udarce i više razmišlja o dobrim osobinama drugih nego o njihovim lošim stranama, može da dostigne vrhunsku toleranciju i želi dobro drugima čak i na svoju ličnu štetu, ona je spremna da primi milost Učitelja. Ovakva vrsta ljubavi koju u nama budi Učitelj je privilegija odabranih. Majka koja je spremna da žrtvuje sve, pa čak i svoj život, za svoje dete, mučenik koji je spreman da da svoj život za svoju zemlju, zaista su krajnje plemeniti, ali to ne znači da su oni iskusili čistu ljubav koja se rađa iz milosti Učitelja. Čak ni veliki jogini, koji, sedeći u pećinama i na planinama, u potpunosti tonu u duboki samadhi (nad-svesno blaženstvo), ne moraju posedovati ovu dragocenu vrstu ljubavi.
Ovakva ljubav je vrednija od bilo kojeg drugog podsticaja. Ona ne samo da u sebi objedinjuje ono najbolje iz svih disciplina, već ih i prevazilazi po svojoj sposobnosti da povede aspiranta ka njegovom cilju. On odvraća sve misli od sebe i u potpunosti ih usmerava ka Božanskom Vo-ljenom.
Kroz snagu ove ljubavi koja se neprestano pojačava, on konačno kida okove svoga bića i ujedinjuje se sa Volje-nim. To je konzumacija ljubavi. Kada se ljubav na taj način oplodi ona postaje božanska.
Božanska ljubav se pojavljuje nakon nestanka individualne svesti i oslobođena je stega individualne prirode. Kod ljudske ljubavi dualnost ljubavnika i voljenog opstaje, ali u božanskoj ljubavi ljubavnik i Voljeni postaju jedno. A na ovom stupnju aspirant iskoračuje iz sfere dualnosti i postaje jedno sa Bogom, jer božanska ljubav jeste Bog. kada ljubavnik i voljeni postanu jedno, to je i kraj i početak.
Ljubav je odraz Božanskog jedinstva u svetu dualnosti. Ona je suština čitave kreacije. Ako bismo iz života isključili ljubav, sve duše na svetu bi se potpuno otuđile jedna od druge, i jedini mogući odnosi u takvom svetu lišenom ljubavi bili bi površni i mehanički. Ljubav je ono što daje značaj kontaktima i odnosima između ljudskih duša. Ljubav je ono što daje značaj i važnost svim dešavanjima u svetu dualnosti, ali ona istovremeno predstavlja i stalni izazov toj dualnosti. Što je ljubav jača, ona izaziva sve više kreativnog nemira i postaje glavna pokretačka snaga te duhovne dinamike koja konačno uspeva da u svesti uspostavi prvobitno jedinstvo bića.