7. POGLAVLJE

SPAJANJE ISTOKA I ZAPADA

Čitavog svog života, zapravo skoro još od školskih dana, Baba je i rečima i delom isticao potrebu povezivanja Zapada i Istoka. Zbližavanje pojedinaca sa Istoka i Zapada bilo je jedan od motiva njegovih putovanja po svetu, i on je uvek iznova, u pripremljenim saopštenjima, kao i u neformalnim razgovorima, naglašavao potrebu za jedinstvom između njihovih stavova. Po svom prvom dolasku u Njujork 1932. saopštio je poruku u kojoj je rekao:

Došao sam da pomognem ljudima da ostvare svoje ideale u svakodnevnom životu…. Moj rad i ciljevi su  sasvim praktični. Nije praktično isticati materijalno na račun duhovnog. Nije praktično imati duhovne ideje a ne ostvarivati ih. Ali ostvariti te ideale u svakodnevnom životu, dati životnom duhu odgovarajuću lepu formu, a Bratstvo ostvariti u praksi a ne samo u teoriji, dakle u sadašnjosti – to znači biti praktičan u istinskom smislu te reči.

Pet godina ranije, prilikom osnivanja Meher Ašrama, Baba je ulagao napore da uključi i neke učenike iz Engleske, i poslao je posebnog predstavnika u Englesku da to uredi. Iako se taj njegov projekat nije ostvario, veliki broj ljudi sa Zapada je u različitim periodima boravio u Meherabadu i na drugim mestima koja su služila kao Babina sedišta. Na svoje putovanje na Zapad Baba je poveo mandalije koji su se, osim što su uspostavili lične kontakte, takođe upoznali sa zapadnjačkim pogledima na život, i neposredno doživeli taj energičan pristup praktičnim problemima i materijalnim teškoćama koji je Baba tako često hvalio. Ali Baba nije samo svojim radom povezao ta dva sveta. Više puta je tokom svojih boravaka u Evropi vodio kombinovane grupe ljudi sa Istoka i Zapada sa sobom na neku vrstu odmora. Tako su jednom boravili na Santa Margariti u Italiji avgusta 1932, o čemu je jedna žena ostavila sledeći zapis:

Ti dani sa Babom u Italiji su za nas bili divni. Toplo sunce, plavo more, prekrasna obala, a iza hotela zelena brda i senoviti puteljci kroz šume i vinograde. Ujutro bismo se spustili na stene, kupali se, ronili ili se sunčali, zajedno sa Babom….

Babina soba je imala zasebnu terasu. Dok bismo plivali pre doručka mogli smo da vidimo njegovu priliku u belom kako nas gleda sa terase. Često bismo noću sedeli tamo i slušali muziku sa gramofona: Baba je najviše voleo indijske i persijske duhovne pesme koje bi nam objašnjavao, španske plesove i crnačke duhovne pesme Pola Robisona. Na terasi bismo igrali šarade ili bismo se zabavljali. Pod imenom Tomas, Baba je uzimao časove plesa od jednog od nas koji je bio iskusan učitelj plesa. Tako je, kao i na brojne druge načine, Baba ulazio u naš život kao drug u igri, prijatelj, dete i otac….

Naredne godine, 1933, Baba je odveo jednu sličnu grupu u Portofino, gde je njihova poseta takođe bila mešavina prazničnih uživanja i duhovne obuke, a slična grupa je boravila i u Kanu 1937. U međuvremenu, početkom 1933, on je preduzeo još jedan korak ka takozvanoj koordinaciji, tako što je organizovao da grupa žena sa Zapada poseti Indiju. Upoznati ljude – mandalije, koji su mnogo putovali i navikli na Zapadni svet bila je jedna stvar, a upoznati indijske žene koje su u to vreme živele veoma izolovano, nešto sasvim drugo. Kontakata je zapravo bilo malo, a grupa se vratila kući ranije nego što se očekivalo. Međutim, to je ipak bio početak, i tri godine kasnije, oktobra 1936, Baba je posetio London, Cirih i Pariz u pratnji samo dva učenika. Njegov cilj je bio da organizuje boravak svojih sledbenika iz Engleske i Amerike, i muškaraca i žena, u novom ašramu koji je ustanovio u starom i svetom gradu Nasiku. „Želim da budu uz mene, jer je došlo vreme kada treba mnogo da radim, i želim da i oni rade sa mnom.“

I tako su se oko Božića 1936, šest žena i dva muškarca iz S.A.D., zajedno sa četiri žene i dva muškarca  iz Britanije, smestili u jednu udobnu kuću izvan Nasika. Svi su dali dva obećanja: da će živeti zajedno u slozi, i da će tu ostati pet godina. Od Nasika do Meherabada autom se moglo stići za samo par sati vožnje, i svake dve nedelje zapadnjačke žene su dolazile u posetu, o čemu je Džin Adriel, pisac knjige Avatar, zapisala sledeće svoje utiske:

Njihova ‘Kuća na Brdu’ u kojoj su živele svojim mirnim i tihim životom, bila je okružena zidom visokim četiri metra. Ovaj zid je okruživao zemljište površine oko petnaest kvadratnih metara na kojem su bile dve kuće okrenute licem jedna prema drugoj. Veća kuća se sastojala – u to vreme – od jedne jedine sobe u kojoj je bilo šest gvozdenih kreveta, a svaki je bio okružen mrežom kao zaštitom od komaraca. Pored svakog kreveta bio je mali drveni kovčeg, u kojem su žene držale svoje malobrojne stvari, i jedna prosta drvena stolica. Nije bilo nikakvih ukrasa, nikakvih spravica, nikakvih knjiga. Najjednostavniji manastir izgledao bi luksuzno u poređenju sa ovim…. Iako su naizgled njihovi životi bili veoma organičeni, monotoni i oskudni, njihova lica bila su ozarena srećom, većim uživanjem nego što ga mi zapadnjaci poznajemo u svom takozvanom ispunjenom, živopisnom životu…. Budući da nisu imale potrebu da sebi olakšavaju saopštavajući svoje duhovne utiske, i da nisu bile sklone ogovaranju, malo su govorile. Ali se videlo da žive produhovljeno, svesno, i da je svaka od njih zasebna ličnost.

Među šest žena koje su sačinjavale grupu žena-mandalija u to vreme bile su dve koje su bile veoma bliske Babi, a obe su kasnije postale poznate njegovim sledbenicima širom sveta. Jedna od njih bila je njegova sestra Mani, koju je Džin Adriel u to vreme opisala kao „prelepu devojku od oko osamnaest godina… veoma kreativna i talentovana. Ona piše, slika, peva, igra i glumi sa šarmantnom spontanošću i gracioznošću.“ Mani, koja je radila kao Babina sekretarica, pisala ja ‘Porodična pisma‘ koja je redovno slala svakih par meseci od 1956-69, da bi održavala kontakt sa Zapadom u vreme kada je Baba provodio duge periode u izolaciji. Druga je bila Mehera (Mehera J. Irani), Babina glavna učenica; ‘Voljena Voljenog’, prelepa, krupna i nežna žena. Još dok je bila mlada devojka, sa svojom majkom, Daulatmai, bila je među prvima koje su se pridružile ašramu u Meherabadu kada je ženama dozvoljeno da to učine. Još od tada je čitavog života ostala potpuno odana Babi i živela uglavnom u potpunoj izolaciji, iako je takođe pratila Babu na nekim od njegovih putovanja po Evropi i Americi.

Za ove žene, čije je najduže putovanje u to vreme bilo iz jednog ašrama u drugi, dolazak posetilaca je sigurno bilo iskustvo koje ih je isto toliko uznemirilo, koliko je i ljudima sa Zapada bilo čudno da se nađu među ženama čiji su se način života i vrednosti toliko razlikovali od njihovih. „U grupi sa Zapada,“ zabeležila je Džin Adriel, „bila je jedna bivša plesačica u Ruskom baletu (Margaret Kraske); žena koja je vodila svoju osiguravajuću firmu u Njujorku (Elizabet Paterson); glumica koja je držala salone u mnogim velikim evropskim gradovima (Norina Mačabeli); još dve glumice (Delia de Leon i Ruano Bogislav); jedna slikarka (Rano Gejli); i jedna koja je posvetila mnogo godina socijalnom radu u sirotinjskim naseljima, kućama za sirotinju, zatvorima i bolnicama u Njujorku, Filadelfiji i Picburgu (Džin Adriel). Praktično sve su bile žene koje su mnogo putovale i videle mnogo onoga što se popularno naziva ‘život'“.

I pored te sofisticiranosti, Zapadne žene su bile te koje su pri tim susretima osećale strahopoštovanje. „Zbog toga što smo mi zapadnjaci još uvek daleko od te svesne unutrašnje slobode koju uživaju te svete žene, mnoge od nas su veoma patile prilikom izleta u Meherabad. Osećala sam se kao da treba da funkcionišem u nekoj vrsti mentalnog vakuuma…. Bilo je to kao da sam se našla u vilinskoj zemlji gde se jezik ne koristi ni za govor ni za  čitanje, već se ljudi, ozbiljni i sretni, bave svojim poslovima, i komuniciraju jedan sa drugim pomoću nekog unutrašnjeg sredstva za koje se još ne zna.“

Baba je upozorio posetioce sa Zapada: „Kao deo vaše obuke moraćete da iskusite i udobnosti Nasika i neudobnosti Meherabada.“ Kasnije je objasnio: „Želim da ovde u Indiji živite jednostavno; zatim, kada se vratite na Zapad možete da nastavite sa svojim uobičajenim načinom života, pa ipak, ni jedan ni drugi način života ne smeju da utiču na vas. Možda ćete se zato zapitati zbog čega sam se pobrinuo za vašu udobnost. Da sam, na primer, tražio od vas da spavate na podu, telo bi se pobunilo i delovalo na um. Takve nagle, drastične promene bi mi samo otežale da vam preko vašeg uma saopštim istinu. Zbog toga ću vas postepeno lišavati komfora, a kasnije ću vam ga ponovo vratiti. Svet robuje potrebama. Te potrebe moraju postati vaši robovi. Vi morate naučiti da se koristite modernim udobnostima – a ne da one koriste vas.“

Namera je bila ta da se, nakon tri meseca u Nasiku, žene sa Zapada uključe u jednostavni život u Meherabadu, ali su one zapravo sve vreme ostale u Nasiku. Tu je dolazilo do neslaganja i svađa, dok najzad nije došlo do krize u grupi, i krajem jula većina je otišla kućama. Kasnije te iste godine, nakon letovanja u Kanu, tri žene sa Zapada su se vratile sa Babinom grupom u Indiju, da bi im se kasnije pridružile još tri koje su prvo otišle kući da se vide sa svojim porodicama. I tek tada je zapravo počeo zajednički život ove dve grupe. ‘Kući na Brdu’ je dodat još jedan sprat, u kojem je bila spavaonica sa pregradama odvojenim pomoću zavesa, slična velikoj sobi koju su na donjem spratu delile žene mandaliji. Sve žene su dobile zadatak da rade veoma naporne poslove, neke u vođenju ženske bolnice koja je tada otvorena.

Kada bi došlo do neizbežnih sukoba i svađa, Baba nije težio da ih uguši. Naprotiv, on bi dozvolio da se razviju, a zatim bi pozvao sve strane i suočio ih sa nastalom situacijom, često ih primoravajući da se otvoreno izjasne i kažu šta misle jedna o drugoj. Tek tada, kada bi sve bilo javno rečeno, on bi rešio konflikt. „Ako ne možete da volite jedni druge, onda naučite da popuštate“, rekao im je, i u tom popuštanju one su otkrile da su zaista zavolele jedna drugu. Neke od njih još uvek žive zajedno i ostale su odane jedna drugoj više od četrdeset godina kasnije.

Šta možemo da zaključimo u pogledu svrhe ovih stalnih napora da se ujedine dve grupe žena koje su naizgled po vaspitanju i izgledu predstavljale u početku suprotne polove? Da li je Baba tako neštedimice trošio svoje vreme i energiju da bi nekih pet-šest žena sa Zapada naučile da prodube svoj pogled na svet, i da bi isti broj žena sa Istoka – iako su to bile one najbliže njemu – asimilirale to iskustvo, i razvile tu sposobnost da se bore sa materijalnim svetom, koja karakteriše Zapad?

To je bio Babin način, a kažu da je to praksa svih Savršenih Učitelja, da tokom svoga života rade na malim modelima razvoja koji će kasnije postati opšteprihvaćeni u svetu. Tokom celog svog života Baba je stalno naglašavao važnost žene i vrednosti koje su posebno povezane sa njom, ljubav, nežnost, služenje drugima, ističući ih ne samo kao nešto što muškarac treba da očekuje od žene zbog svoga zadovoljstva ili prestiža, već kao kvalitete koje on treba da ceni kod nje i razvija kod sebe. Tako je spajajući grupe sa takvim strpljenjem i odlučnošću Baba možda – jer svi ovi pokušaji da se nađu objašnjenja predstavljaju samo nagađanja – postizao istovremeno tri cilja, a možda i mnoge druge. Sejao je seme jedinstva između Istoka i Zapada. Naglašavao je važnost žene u budućnosti; i razvijao je model žene onakve kakva ona treba da bude – ona u kojoj se darovitost, energija i praktične sposobnosti zapadnjačkih žena spajaju sa odanošću i duhovnošću žena mandalija.

Žena mora biti oslobođena, ne zato da bi postala imitacija muškarca ili njegov gospodar, već zato da bi postala nešto novo, nešto više od onoga što je ikad bila – i da bi time inspirisala muškarca da postane više od onoga što je ikada smatrao da može postati, više no što je i želeo da postane.

Njena uloga, sledeći ulogu samog Babe, je da razbuđuje.