15. POGLAVLJE

POSLEDNJI SAHAVAS
Kada je Baba najzad izašao iz te duge izolacije, u fizičkom pogledu on je gotovo bio na prekretnici. Onim malobrojnima koji su bili posebno pozvani u Meherazad u oktobru 1968, on je rekao: „Sigurno je da ste se vi i moji ljubavnici iz svih krajeva pitali zašto, sada kada je period moga rada u izolaciji završen, još uvek ne dozvoljavam mojim ljubavnicima da me vide.“
„Tokom tih osamnaest meseci rada bio sam pod ogromnim pritiskom. Sedeo sam sam po nekoliko časova svakoga dana u svojoj sobi dok su mandaliji bili obavezani na potpunu tišinu…. Taj pritisak nije poticao iz samog rada, premda sam delovao na svim planovima svesti, već iz održavanja veze sa grubim planom. Da bih održao tu vezu morao sam neprestano da se udaram pesnicom po desnoj butini… biće potrebno da prođe još neko vreme da bi svi tragovi tog pritiska nestali.“ Baba je dalje najavio vesti koje su svi željno očekivali: veliki skup trebalo je da se održi u Guruprasadu, kako za istočnjake tako i za zapadnjake. Trebalo je da traje određen broj sati svakoga dana od 10. aprila do 10. juna 1969. Kao i uvek, započete su veoma iscrpne pripreme prema detaljnim uputstvima za sve koji su trebali da se pojave na skupu – a nije zaboravljena ni poruka utehe za one koji su želeli da dođu, ali nisu bili u mogućnosti da to učine.
Neki od onih koji su čuli ovu najavu bili su zabrinuti da li će Babino telo izdržati napore tako iscrpnog programa, ali ih je on razuverio: „Biće mi lako da svim svojim ljubavnicima dam daršan, tako da ne treba da se brinete za to. Daću daršan u ležećem položaju i moje telo se neće naprezati. On će se razlikovati od svih prethodnih daršana i biće poslednji koji će se odvijati u tišini. Iako ću ležati biću veoma snažan. Moje sadašnje fizičko stanje je posledica mog rada, ali do tada će moj rad biti završen i moja radost biće ogromna….“
Manino pismo upućeno onima sa druge strane okeana, koje je sadržalo vesti o predstojećem sahavasu, završavalo se Babinim rečima:
„Govorio sam: Bliži se Vreme,
približava se brzo, skoro je tu.
Danas kažem: kucnuo je Čas. Upamtite to!“
Iako se činilo da Baba olako shvata uzbuđenje oko svog zdravstvenog stanja, oni oko njega su osećali sve veći strah, naročito kada je početkom decembra on počeo da pati od grčeva u mišićima. Napravljen je pregled krvne slike, i lekari prosto nisu mogli da veruju u ono što su rezultati pokazivali. Napravili su drugi pregled, koji je potvrdio ono što je prvi pokazao. Dr. Ginde, kojeg su pozvali iz Bombaja, kasnije se sećao: „Video sam Voljenog Babu ponovo 19. decembra 1968, a njegovo zdravstveno stanje se do tada ponovo pogoršalo. Voljeni Baba je postao bled zbog anemije, zglobovi na nogama iznad Njegovih stopala bili su otečeni. Nije mogao da sedi. Udovi su Mu se grčili….“ Ovo i još mnogo toga u ovom poglavlju uzeto je iz knjige Meher Babin poslednji sahavas , H.P.Baruša, koju je sam objavio u Navsari, Indija.
22. decembra je proslavljen Meherin rođendan kao i uvek, a sledećeg dana Baba je prisustvovao venčanju svoga bratanca Dara, Dara A. Irani oženio je Amrit, kćerku Šatrugne Kumara. sina njegovog mlađeg brata Adija S. Iranija koji je došao iz Engleske sa svojom ženom i ćerkom Širin. Od 26. decembra grčevi su se pojačali, i Baba je neprestano govorio mandalijima, „Bliži se Čas.“ 9. januara 1969, kada je Frans, Adijeva žena, došla da ga vidi pre povratka u Englesku, Baba joj je rekao da ne brine o njegovom zdravlju, jer „će sve biti dobro do kraja ovog meseca.“
Sve do 12. januara, Baba je još uvek išao svakog pre podneva i posle podneva u sobu u kojoj su boravili muškarci mandaliji, što je već dugo vremena bio njegov običaj. Ali nakon ovog dana on više uopše nije napuštao svoju sobu. 30. januara grčevi su se mnogo pogoršali. Nekoliko osoba je moralo da bude uz njega dan i noć, i držali bi ga čvrsto za noge dok bi mu grč potresao telo. Bolovi su bili strašni. U 9.30 te noći Baba je rekao Bau Kalčuriju, jednom od njegovih mandalija, koji ga je danonoćno služio mnogo godina, „Ja nisam ovo telo.“ U 3.45 pozvani su mandaliji, i grupe muškaraca i žena su neprestano dežurali tokom ostatka noći i sledećeg jutra. Jednog trenutka tokom jutra Baba je iz sobe mandalija tražio ploču na kojoj su bila napisana tri stiha njegovog omiljenog pesnika Hafiza. To su bili stihovi koje je često citirao, i on kao da je želeo da ih trajno ureže u njihovo sećanje.
Ja sam rob Učitelja koje me je oslobodio neznanja; što god moj Učitelj čini to je za najviše dobro svih.
Kao što priliči srećnom robu, izvršavaj svaku zapovest Učitelja bez ikakvog pitanja ‘zašto’ i ‘šta’.
Za ono što čuješ od Učitelja, nikad ne reci da je krivo, jer, dragi moj, greška je u tvojoj sopstvenoj nemogućnosti da Ga razumeš.
Baba je mnogo puta tražio dr. Gindu, koji je pozvan iz Bombaja, ispisujući prstom slovo ‘G’. I najmanji pokret bi izazvao grč i on bi svaki put zažmurio od bola; pojavio mu se još jedan snažan bol u leđima. Da bi ublažio grčeve Padri (Fareidun N. Driver) je davao Babi tablete koje su morali da mu daju svakih deset minuta. Padri je dao Babi četvrtu dozu u 12.00 u podne, i Baba je poslednji put zapitao da li je došao dr. Ginde. Čuvši da nije, Baba je gestom pokazao, „Kasno je.“
U 12.15 Babu je uhvatio jedan naročito jak grč. „Sedeo je na svom bolničkom krevetu uspravljenih leđa i podignute glave Doslovce citirano iz Meher Babin Poslednji Sahavas. . Baba je savio ruke i čvrsto stisnuo usta. Njegovo disanje je iznenada prestalo. Nije došlo do opuštanja nakon grča i Baba je ostao nepomičan. Eruč je, koristeći se svojom domišljatošću, pokušao da otvori Babi usta. Otkrio je da mu je jezik pao unatrag. Eruč je prislonio svoja usta na Babina i počeo snažno da diše u njegova pluća. Ovo oživljavanje usta na usta trajalo je gotovo trideset minuta. Frensis i Bau su ga na kratko vreme oživeli. Adi (Adi K. Irani) je odmah obavešten telefonom da dovede dr. Briesmana i bocu sa kiseonikom iz Misije (Evanđelin But) Bolnice u Ahmednagaru. Pendu je držao ruku na Babinom pulsu. Dr. Goher mu je davala nekoliko inekcija pokušavajući da ga vrati u život.
„Oko 12.40 posle podne dr. Ginde je stigao sa Adijem i dr. Briesmanom. Doneli su bocu sa kiseonikom. Eruč se srušio na pod od iscrpljenosti. Dr. Briesman je pokušao sa masažom srca. Zatim je pregledao Babino srce stetoskopom i dodao ga dr. Donkinu, koji ga je, nakon što je pregledao Babu, dodao dr. Gindu. Tri doktora su razgovarala o nečemu što mandaliji nisu razumeli. Dr. Ginde je proverio Babine očne reflekse. Srce je stalo, refleksi su nestali i nije više bilo života!“
I sada je postalo jasno zašto je Baba toliko insistirao da dođe dr. Ginde. Žene mandaliji bile su u šoku; nisu mogle da veruju da je Baba napustio svoje telo i mislile su da je sigurno u komi ili u transu. Među muškarcima činilo se „da je svima stao mozak“. Dr. Ginde je preuzeo stvar u svoje ruke. Rekao im je da ne smeju da reaguju emotivno, već praktično, i sam je napisao potvrdu o Babinoj smrti. Dok su se dogovarali kako da postupe, Eruč se prisetio da mu je Baba više puta rekao, „Bilo kada da napustim svoje telo, odnesite me i stavite u kriptu u Meherabadu.“ Dr. Ginde je rekao da u tom slučaju prenos mora da se izvrši u roku od šest sati, a kada je čuo da je u kripti pod od kamena, rekao je da će kamen morati da se podigne. Padri je zadužen da to obavi, otišao je u Meherabad, i počeo da radi. Zvuk Padrijevog kopanja je bio prvi znak stanovnicima Arangaona da nešto nije u redu. U međuvremenu, Čagan Master (Učitelj, prim. prev.) (Sitaram D. Desmuk), još jedan od mandalija, poslat je u Ahmednagar da naredi da se pripremi drvena daska na koju će biti položeno Babino telo, zajedno sa sandukom u kojem će kasnije biti sahranjeno.
Babino telo je zatim podignuto na nosila i položeno na njegov aluminijumski krevet, a muškarci mandaliji došli su jedan za drugim da se poklone svom Učitelju poslednji put na mestu koje je bilo njegov i njihov dom više od dvadeset godina. Kasnije tog popodneva stigla su bolnička kola da odvezu Babino telo u Grobnicu u Meharabadu. Dok su se kola polako uspinjala uz brdo, stanovnici Arangaona, već upozoreni kada su čuli zvuke kopanja, shvatili su šta se dogodilo, i vesti su počele brzo da se šire.
O Meherabad Hilu Baba je jednom rekao: „Najveći deo mog Univerzalnog delanja izvršen je na ovom brdu. Izabrao sam ovo mesto za svoje poslednje odmorište; kada napustim svoje telo, odmaraću se ovde, u svojoj Grobnici. Ovde sam postio šest meseci. Često sam ležao u kripti pijući samo vodu i kafu…. Nakon što ostavim svoje telo fizički ostaci odmaraće se ovde, i to će postati posebno mesto hodočašća za čitav svet. Nakon sedamdeset godina… ovde će nići veliki grad.“
Nakon što je izneto iz bolničkih kola, Babino telo je stavljeno u kabinu nasuprot vrata Grobnice. Zatim, kada je Padri objavio da je pod iskopan i Grobnica pripremljena, nosila su odneta iz kabine do ulaza i položena na drvene daske koje je doneo Čagan. Ispod jednog kraja Eruč je stavio tri kamene ploče iz poda, a sada je stavljen i jastuk ispod Babine glave. Marama, koja je već bila vezana oko njegove glave i ispod brade, sada je ponovo uređena. Baba je sada ležao sa glavom okrenutom prema severu i zatvorenih očiju, okrenut prema stepenicama kojima će njegovi sledbenici sići u kriptu. Nešto pre ovoga, Baba je pitao mandalije da li će biti u redu ako on bude dao naredni daršan u ležećem položaju. Oni su pretpostavljali da on misli na svoje zdravstveno stanje koje će ga možda sprečiti da čitavo vreme sedi uspravno, i složili su se. Na to im je Baba rekao da mu podignu glavu tako da ga njegovi ljubavnici vide iz daljine. Tek sada su shvatili na šta je Baba mislio.
Gotovo odmah nakon što je Baba napustio svoje telo, muškarci mandaliji su razgovarali o tome kakvu poruku treba da pošalju u svet. Napokon su se složili da ona bude sledeća: „Avatar Meher Baba napustio je svoje fizičko telo u 12.15 posle podne 31. januara 1969, u Meherazadu da bi nastavio večno da živi u srcima svih svojih ljubavnika. Telo voljenog Babe biće sahranjeno u Meherabad Arangaonu 1. februara u 10.00 pre podne u Grobnici za koju je davno naredio da se sagradi.“
Čitavo posle podne Adi. K. Irani, Babin sekretar i životni pratilac, slao je ovu poruku u Babine centre i ljubavnicima u celoj Indiji i inostranstvu. Stanica All India Radio prenela je vest te iste večeri, ponavljajući je nekoliko puta narednog dana, ponekad sa kratkim opisom Babinog života. Sledećeg dana B.B.C. je takođe objavio njegov odlazak, a novine sa druge stane okeana takođe su prenele ovu vest. U čitavom svetu Babini sledbenici reagovali su sa nevericom; nakon što su čuli vest, smatrali su da je u novinama ili tamo gde su vest čuli u pitanju greška. Mala telegrafska pošta u Ahmednagaru bila je preplavljena telegramima u kojima su se tražile informacije, demanti ili podrobnija obaveštenja. Ali veliki broj sledbenika iz susednih oblasti koji su čuli obaveštenje na radiju jednostavno su sve ostavili i pošli u Meherabad. Mnogi su došli ne čekajući da dobiju odsustvo sa posla, ne zaustavljajući se da uzmu odeću, novac ili hranu. Došli su kao na hodočašće čija svrha opravdava svaku žrtvu, kršeći sve konvencije. Do izlaska sunca oni su se već rojili u Meherabadu, stižući pešice ili biciklom, na volovskim ili konjskim zapre-žnim kolima. Posebni autobusi su poslati za prelazak onih šest kilometara između Ahmednagara i Meherabada. Drugi poštovaoci koji su živeli dalje i nisu mogli da stignu do Meherabada do deset sati u subotu, vreme kada je sahrana bila zakazana, poslali su telegrame u kojima su molili da se sahrana odloži tako da bi oni mogli da stignu.
Vreme sahrane prvobitno je bilo zakazano prema savetu lekara, koji je rekao da budući da telo nije balzamovano, ono treba da se sahrani u roku od dvadeset sati. Međutim, Mehera i Mani setile su se da im je Baba gestovima pokazao poslednjeg jutra da će „nakon sedam dana on biti sto posto slobodan“. One su to protumačile da sahrana ne treba da se održi narednih sedam dana, ali da njegovo telo treba da bude otkriveno, ukoliko je to moguće, čitavo to vreme. U skladu sa tim Babino telo postavljeno je u ležeći položaj, okićeno vencima i prekriveno uvek svežim cvećem, i okruženo blokovima leda koji su menjani svakih nekoliko sati. Uz neprestanu stražu, ono je bilo pristupačno svima koji su dolazili izbliza i izdaleka da mu odaju poslednju poštu.
A sada je od ranog jutra u subotu, 1. februara, počela da pristiže gomila ljudi. Oni su svi bili privučeni dubokim uverenjem Indijaca da, dok boravak u blizini Savršenog Učitelja uvek predstavlja blagoslov, odavanje poštovanja i ljubavi svojim prisusvom prema Savršenom Učitelju nakon što on napusti svoje telo, predstavlja obavezu. Uskoro su kamperi zauzeli svaku stopu slobodnog prostora. Veliki hol u Meherabadu u kojem je Baba nekad održavao skupove i sahavase bio je pretrpan, a isto tako i veranda koja ga je okruživala. Na pruzi koja seče Meherabad, mašinovođe su izlazile putnicima u susret zaustavljajući vozove na otvorenoj pruzi, da bi ih pustili da izađu. Drugi, čiji vozovi nisu mogli da stanu uključivali su sirenu u znak pozdrava.
Mandaliji i njihovi pomagači brinuli su se o tome da učine sve što su mogli za poklonike. Ispred Grobnice podignuta je privremena tenda da bi se obezbedila zaštita od sunca. Hrana se nije mogla nabaviti nigde bliže nego u Ahmednagaru, tako da su mnogi, budući da nisu ništa poneli sa sobom, živeli na vodi. Ali sledećeg dana, u nedelju, Čagan je organizovao pripremanje velike količine pirinča i povrća u Amednagaru i transport spremljene hrane u Meherabad. Nedugo zatim, otvorena je jedna mala kantina. U Meherabadu nije bilo struje, ali poklonici iz Andre su postavili generator koji je snabdevao energijom nekih četrdeset fluorescentnih sijalica. Po zalasku sunca uključivali su ga da osvetle Grobnicu i okolnu oblast, tako da se Meherabad Hil video iz daljine u mraku, kilometrima unaokolo. Videvši ga, putnici u vozovima i autobusima ustali bi i naklonili se, a vozovi su puštali sirene. Neka od svetala gorela su na platformi, na čijem su jednom kraju grupe pevača iz različitih centara pevali svete pesme i svirali gotovo do jutra. Neki su se prisetili kako je Baba mnogo godina ranije, vraćajući se iz puta po Andri rekao: „Moji ljubavnici pevali su pod mojim prozorom čitave noći dok sam se ja odmarao.“
Svi koji su došli želeli su samo jedno – da poslednji put vide Babu i prime njegov daršan. Došli su noseći cveće i vence koji su skupljani na ulazu. Neprekidna reka ljudi tekla je ka ulazu, oni su se klanjali ili bi klekli, a zatim odlazili. Drugi su ulazili unutra i klanjali se. Neki su sišli niz pet stepenica da poslednji put dodirnu Babina stopala. Kada bi jednom ušli unutra nerado su izlazili napolje i morali su da budu zamoljeni da naprave mesta drugim poklonicima koji su čekali. Neki su uzimali otpalo cveće ili latice koje će čuvati čitavog života, ili ih nosili nazad kući kao blagoslov svojim porodicama koje nisu mogle da dođu. Dvojica dobrovoljaca neprestano su bili prisutni u Grobnici, jedan je terao muve i komarce lepezom, dok je drugi na ulazu skupljao cveće, ili brisao pod mokrom krpom da se ne bi podizala prašina. Čitavu nedelju dana Grobnica je bila otvorena, osim jednog kratkog perioda tokom dve noći. Tri puta dnevno svakoga dana vrata su na kratko zatvarana dok je Eruč sa dvojicom pomagača menjao blokove leda postavljene oko Babe. Za svaki posao koji je trebalo obaviti prijavljivala se gomila dobrovoljaca koji su želeli da na neki način iskažu ljubav koja im je ispunjavala srca i koja im se često slivala niz obraze.
Svaki dan počinjao je molitvama u kojima su svi učestvovali, i izveštajem dr. Goher o tome da li telo mora da se sahrani. Osmoga dana, u petak, 7. februara, bilo je već opšte poznato da će se sahavas završiti i sahrana obaviti ubrzo nakon podneva. Novine su takođe objavile da je to poslednji dan, i gomila ljudi koja je stalno pristizala u Meherabad se opet povećala. Bila je to nedelja punog meseca, i oni u Meherabadu bili su budni još od 3.00 ujutro; u 4.30 već su se svi skupili na ulazu. Desilo se tako da je 7. februara bio Babin rođendan po zoroastrijanskom kalendaru (25. februar po našem), i bilo je objavljeno da će ga u 5.00 ujutro, u trenutku njegovog rođenja, svi pozdraviti uzvikom ‘Avatar Meher Baba Ki Jai’ ponovljenim tri puta. Od 7.00 ujutro nikome nije bilo dozvoljeno da uđe u Grobnicu osim dvojici sluga, ali toliko njih je molilo da i oni učestvuju u obavljanju ovog poslednjeg zadatka, da je svaki mogao da radi samo po dva minuta.
Tokom tog jutra dok su hiljade poklonika, oni koji su tamo proveli noć i drugi, tek okupljeni, stajali ćuteći oko Grobnice, srca su im bila puna uspomena na Babu, a u mislima su im odzvanjale njegove dragocene reči:
Prave stvari uvek se daju i primaju u tišini.
Ja sam Onaj kojeg mnogi traže, a samo malobrojni pronalaze. Nikakvim me intelektom ne možete dosegnuti. Nikakvom krutošću ne možete stići do mene. Samo onaj koji me voli i gubi svoje jastvo u meni, pronalazi me.
Kada napustim svoje telo, ostaću u svima onima koji me vole. Ja nikada ne mogu umreti. Volite me, budite mi poslušni, i pronaći ćete me.
Bilo je takođe prisutno i nekoliko zapadnjaka, šačica ljudi koji su, kada su čuli vesti, takođe ostavili sve i došli. Oni su se možda sećali nekih drugih njegovih reči:
Bog se ne može pronaći na nebu ili u pećinama Himalaja. Bog je u svačijem srcu. Kada jednom pročistite svoje srce, iz njega će sinuti Bog.
Koliko god se bacao u spoljašnji Svemir… čovek se neće promeniti – gde god otišao, on će ostati onakav kakav jeste. Čovek može doživeti svoj preobražaj tek onda kada putuje u samom sebi. To je ono putovanje koje je važno, jer najveće blago – Bog – je u čoveku, a on ga ne može pronaći nigde izvan sebe.
U petnaest minuta posle podneva ponovo se začuo trostruki uzvik ‘Avatar Meher Baba Ki Jai’. Vrata Grobnice su zatvorena. Mehera i žene mandaliji ušle su poslednji put dok je masa ljudi stajala u potpunoj tišini. Kada su otišle, muškarci mandaliji su se okupili i stavili poklopac na sanduk svog voljenog Učitelja. Konačno je sama kripta spuštena u zemlju. Do pet sati posao je završen i Grobnica je očišćena. Većina ljubavnika je do tada otišla, i dok je sunce zalazilo, poslednje grupice su kretale kući. Sa sobom su nosili svoju tugu, ali i još nešto. Jer po rečima dr. H.P. Baruša, jednog od onih koji su krenuli od kuće onog trenutka kada su ćuli vest, „Kada se jednom uspostavi unutrašnji kontakt sa Babom, Božanski Pastir obavija Svoje ovčice Svojom ljubavlju, ma gde one bile, bez obzira na vreme ili mesto.“
Oni koji su živeli uz Babu mnogo godina, muškarci i žene mandaliji, pretrpeli su tako težak gubitak da im se ponekad činilo, a možda su ponekad to i želeli, da se i njihov život završi. Dvojica njih su veoma ubrzo zatim umrli, Kaka Baria u roku od mesec dana a dr. Donkin nekoliko meseci kasnije. U svima su, živim ili mrtvim odzvanjale Manine reči: „Imati ono što želiš znači imati sve. Za nas, biti sa Babom bilo je sve – a mi smo to imali.“ Ljudi širom sveta koji su ostvarili kontakt sa Babom na ovaj ili onaj način okretali su se svojim uspomenama srca punog zahvalnosti. Oni koji su prešli put i iskusili radost saznanja da njihov trud nije bio uzaludan pošto su bili u mogućnosti da odaju poštu svom Učitelju na njegovom poslednjem sahavasu. A oni koji su propustili da odu na taj put mogli su da misle na Babine nežne, duhovite reči „Ja sam u svačijem srcu, ali ja tamo spavam. Da biste me probudili morate me pozvati, govoreći ‘Baba, Baba, Baba!’ Tada ja, koji sam u vašem srcu, neću više imati to zadovoljstvo da spavam. Da ne govorim o snu, neću više imati vremena čak ni da dremnem!“