9. POGLAVLJE

BOGO-OPIJENI (2)

Babin rad sa mastima se odvijao na dva načina, oba usmerena ka istom cilju. Sa jedne strane, grupe masta su bile koncentrisane u ašramima ili u zajedničkim stanovima koji su se privremeno osnivali na pogodnim mestima, gde se Baba uz pomoć mandalija brinuo o njima. Od avgusta 1936, do oktobra 1940, Baba je posvećivao mnogo pažnje i vremena ovim mast-ašramima koji su se nalazili u šest centara Oni su se nalazili u Rahuri, Ađmeru, \abalpuru, Bangaloru, Meherabadu i Rančiju, i samo jedan pogled na mapu otkriva da su oni zaista bili ‘strateški raspoređeni’. Dva kasnije ustanovljena ašrama nalazila su se u Mahabelašvaru i Satari, a oba su bila u blizini sedišta u Meherabadu.  strateški raspoređenim po celoj Indiji. Nekoliko godina kasnije ustanovljena su na kratko još dva ašrama, od decembra 1946. do januara 1947, i od juna od jula 1947. Tih šest godina, otprilike od 1941 – 1946, bile su godine velikih ‘mast-tura’, na kojima je Baba išao sa kraja na kraj potkontinenta, tragajući za naprednim dušama i stupajući u kontakt sa njima. Sve u svemu, proputovao je više od 125.000 kilometara, od Cejlona do Himalaja, od Bombaja na zapadu do Kalkute na istoku, sa još bezbroj kraćih putovanja. Obišao je sve oblasti osim Asama, sve velike gradove i mnogo manjih, kao i stotine zabačenih sela – kontaktirajući sa, kako su zabeležili njegovi sledbenici, oko 20.000 ljudi u potrazi za mastima i na duhovnom hodočašću.

Mast-ašrami su se nalazili u iznajmljenim ili privremeno zakupljenim kućama ili bungalovima. Obično su imali i pomoćne zgrade ili stanove za poslugu koji su se mogli adaptirati da bi se za maste obezbedio skroman smeštaj kakav oni obično žele. Bila je tu i koliba ili sklonište za Babu, ili bi sagradili neku u kojoj bi Baba mogao da sedi nasamo sa svakim mastom. Bangalor ašram je imao i poseban ‘mast hotel’.

Masti vole da posećuju oronule čajdžinice, i da bi se oni osećali kao kod kuće napravljena je jedna takva čajdžinica „namerno nemarno sagrađena, koja je sva bila pomalo nakriva, sa niskim krovom, iskošenim stubovima, i klimavim stolovima i stolicama.“ Tu su ih služili čajem, cigaretama, bidima (cigaretama koje se prave u tom kraju, najjeftinije vrste, koje više liče na šibice nego na cigarete) ili panom Pan,  koji se često može videti na poslužavnicima ili u korpama indijskih putujućih prodavaca, je jedan zeleni list, koji je vešto umotan i spojen jednim klinčinćem kao čiodom. U njemu se nalaze začini. čitav taj smotuljak se stavi u usta i žvaće. Između ostalog, izaziva pljuvačku tamno crvene boje koja oboji desni, zube i usne, i često curka ovisniku iz uglova usana.  kad god su to tražili, jer Baba je postavio pravilo da masti treba odmah da dobiju što god zatraže.

Pošto su masti obuzeti kontemplacijom, za njih je bolno da budu naglo spušteni na zemlju, što se događa onda kada im se ne ispune želje. Masti bi ponekad pobesneli ili, ako spadaju u popustljive, briznuli u plač zbog neke sitnice, i da bi izbegao takva uznemirenja, Baba je naredio da im se u svemu povlađuje. Koliko je sam išao daleko u tome da ispuni želje masta, vidi se u slučaju Mojenudina iz Hajderabada, koga je Baba čekao puna tri sata pre nego što je on pristao da ga nahrane. Kada je Baba najzad uspeo da ga privoli na obilan obrok, Mojenudin je tražio kolače, zatim čapati, čaj, slatkiše – i najzad jednu posebnu vrstu hleba koja se teško nabavlja. Sve mu je to doneseno, i napokon, kada su svi njegovi hirovi zadovoljeni, Mojenudin je pristao na saradnju.

Kada bi neki novi mast stigao u ašram, prva dužnost je bila da se on okupa i obrije, što je Baba lično radio. Neke je bilo lako okupati, ali bi neki drugi glatko odbili, i morali su da ih polako i uporno nagovaraju da pristanu; neki su bili toliko zapušteni da bi njihovo prvo kupanje trajalo satima. Nakon nekog vremena neki masti su počeli da uživaju u kupanju i insistirali su da ono što duže traje; jedan od najvećih, Čati Baba, je često tražio 150 -200 kofa vode, i sedeo bi „zadovoljno cokćući i grgoćući“ dok su ih izlivali na njega. Nakon kupanja, mast bi dobio čistu odeću i Baba ga je lično hranio, obično svojom rukom, kao što se hrani malo dete. Uz sve to mast je obično dobijao i po novčić. Od kada se posvetio ćutanju, Baba nikada nije ni takao novac, ali je zbog masta pravio izuzetke. Taj dar nije bio milostinja, tako da njegova vrednost nije bila važna. Ono što je bilo bitno, objasnio je Baba, je bilo to što je novčić, kao metal, služio kao medijum kontakta. Priča se da pri prijemu inicirani u Slobodnu masoneriju moraju da uklone sa sebe sve što je od metala. Nosi se naročita vrsta odeće na kojoj se koriste trake da bi se izbegle metalne kopče.  Tek nakon što bi sve to bilo obavljeno, Baba bi posedeo sa mastom u nemom razgovoru.

Ti razgovori su omogućavali duhovni kontakt kojem je sve drugo vodilo. Oni su se odvijali danju ili noću, u bilo koje vreme, ali uvek u tajnosti, tako da ne postoje svedoci niti bilo kakve zabeleške o onome što se događalo. Dr. Donkin, međutim, beleži da je Baba, nakon rada sa nekim uzvišenim mastom koji je u potpunosti sarađivao, bio strašno iscrpljen, tako da bi došao sa te sesije „bled, i očigledno premoren, a odeća mu je bila natopljena znojem koji nije odgovarao toploti dana“. Ništa ga, međutim, nije činilo tako srećnim kao uspešna sesija sa takvim kao što je bio Čača iz Ajmera, za kojeg je Baba rekao da „vredi za stotinu običnih masta“. Radeći sa Čačom toliko bi se udubio da bi zaboravio na jelo, spavanje, mandalije, „i, izgleda, na čitav svet“. A dr. Donkin beleži ovakav opis Babe u februaru 1940, kada ga je video u pauzi njegovog rada sa mastima:

Sa puštenom kosom, izgledao je uzvišeno i nadahnuto…. Dok je tako sedeo na kauču, izuzetna snaga njegovog karaktera i neka misteriozna duhovna lepota izazivale su divljenje. Na Babinom licu, u trenucima opuštenosti ogleda se mešavina duhovnog blaženstva i spokojstva, pa ipak, i izvesna tuga zbog koje deluje uzvišeno. Njegovo lice zaista prevazilazi svako prirodno iskustvo po tome kako deluje na posmatrača, i po svojim brzim promenama raspoloženja.

Nema sumnje da je glavni razlog za Babino insistiranje na potpunoj izolovanosti u toku njegovih sesija sa mastima ležao u prirodi njegovog duhovnog delanja. Ali dr. Donkin govori i o drugom mogućem razlogu, fizičkoj opasnosti, i za masta i za bilo kakvog posmatrača duhovnog opštenja na ovom nivou, i on navodi primer Eruča – Babine ‘desne ruke’ – koji je jednom, nakon što je Baba bio zatvoren sa Čati Babom oko dva sata, začuo neko kretanje i otišao da skine rezu sa vrata. Čati Baba se, odlazeći sa sesije, očešao o njega, uzrokujući „očigledan i snažan šok“ zbog kojeg se Eruč osećao kao da ga je udarila električna struja.

Kada god je neki ašram zatvoren nakon okončanja rada u toj oblasti, vođena je velika briga da se obezbedi dobrobit svih masta. Oni su obično bili zadovoljni što mogu da se vrate u svoj sopstveni grad ili selo, i ljudi bi često rado dočekivali povratak svog ‘sveca zaštitnika.’ Mast bi kao dar na rastanku dobio ćebe ili odeću, i neki od mandalija bi ga otpratio kući. Kada bi to bilo neophodno, neko iz njegovog susedstva dobijao bi izvesnu sumu novca da se brine o njemu i hrani ga dva puta dnevno. Tek nakon što bi sve to bilo obavljeno, grupa bi krenula dalje na svoj sledeći zadatak. Obično su putovali autobusom, na čiji bi krov natovarili svoje smotuljke koji su služili kao ležajevi, posuđe, kade za kupanje – sav prtljag i opremu nekih trideset ljudi. Na jedno putovanje, koje ih je odvelo na pola puta preko indijskog kontinenta, od Bangalora do Meherabada, išli su vozom, i njegov opis nam govori kako su ta putovanja izgledala.

Mandaliji, preko dvadeset ludaka, pet-šest masta, jedna gazela, jedan paun, ovca, beli zec, nekoliko gusaka, pet pasa, tri majmuna, i dve ptičice bili su zbijeni u ovaj jedan kupe. To mora da je bio čitav železnički vagon, a ne ono što mi obično podrazumevamo pod terminom ‘kupe’. i sedeli su tako stisnuti sa koferima, torbama, stolovima, stolicama, i neizbežnom mešavinom kućnog i kuhinjskog pribora…. Čim je voz krenuo, Šariat Kan, – jedan od masta – je sebi oko članaka vezao zvonca, i igrao je u ritmu dok je Pundžia udarao po konzervi kerozina. Dok je udarao Pudžia je igrao, i nagovorio Eruča i Baidula da mu se pridruže. Jednom ili dvaput neki ljudi su pokušali da uđu, ali bi se predomislili kada bi pogledali kroz prozor.

Rad na mast turama se delimično sastojao od stupanja u kontakt sa mastima radi budućeg rada, a delom je bio sličan radu koji se odvijao u ašramima, ali je bio mnogo teži i naporniji, jer se odvijao na putovanju. U svemu što je radio ili što je neko radio za njega, Baba je insistirao na veoma pažljivom planiranju. „Imam tu lošu avatarsku naviku“, rekao je jednom, „da sam nadgledam sve do detalja“, tako da je svaka tura pažljivo planirana, i pre nego što bi se pristupilo nekoj od njih, dva ili tri mandalija bili bi poslati da pregledaju tu teritoriju, da se sretnu sa onim dušama za koje se pretpostavljalo da su masti i da ih vide. Takve izvidnice su uvek izvođene pod opterećenjem, uz minimalne troškove, i često u veoma nepovoljnim uslovima zbog vrućine, poplava i teškoća vezanih za putovanja u udaljene delove zemlje. Za tri najiskusnija ‘tragača za mastima’ smatrani su Baidul (Rustom B. Irani), Eruč i Kaka Baria, i oni su govorili o „pešačenju po vrelom pesku, po mračnim šumama, po planinama i dolinama; jahanju na kamilama, mazgama, ponijima i magarcima; o prevaljivanju milje za miljom paklenog puta u volovskim kolima i tongama; danonoćnim putovanjima u prljavim, zagušljivim vagonima treće klase… samo da bismo obavili prethodno izviđanje pre gotovo svake od Babinih mast-tura.“

Te teškoće su, međutim, bile beznačajne u poređenju sa onim koje su se na samim turama podrazumevale. U takvim prilikama ih je predvodio Baba, a njegov uobičajeni ritam je bio takav da ih je do krajnosti iscrpljivao. „Nakon što smo dva ili tri dana radili od zore do mraka a jeli slabo ili nikako, i nakon tri neprospavane noći“, beleži dr. Donkin, „sve postaje nestvarno, i živite po nekom refleksu koji pokreće vaše telo; ali volja za životom, i to osećanje ugodnosti koje potiče, verovatno, iz okrepljenja nervnog sistema tokom sna, i osnaženja tkiva pomoću adekvatne ishrane, jednostavno više ne postoji. Ali mast ture ne traju samo dva ili tri dana, one traju dve ili tri nedelje, a ovaj tempo rada se nastavlja, dok Baba uvek podstiče one oko sebe na rad do krajnjih granica izdržljivosti. Na jednoj od tura 1946, Baidul je procenio da su, za osam dana, spavali ukupno četrnaest sati…. Napokon, uza sve to ide i tropska klima, i iscrpljivanje putem neprestanog znojenja, i tako dobijate približnu predstavu o tome kako izgleda jedna mast-tura.“

Na jednoj turi, kada je grupa zanoćila na železničkoj platformi, bili su toliko iscrpljeni da se jedan sitni lopov uvukao među njih i spavao pod istim ćebetom sa Babom a da ga oni uopšte nisu primetili. Kada su ga ujutro ispitivali, priznao je da je lopov, ali je rekao da je samo tražio sklonište, i Baba je rekao mandalijima da ga puste.

Pored teškoća na putovanju, bilo je bezbrojnih problema sa samim mastima. To što je neki od mandalija pronašao masta nije bila nikakva garancija da će on još uvek biti na istom mestu, ili da će biti raspoložen da dođe kada to oni budu tražili. Ponekad bi neki mast nestao, neki su pravili probleme kada su hteli da ih odvedu kod Babe, kao da su osećali da će biti izloženi velikim naporima i žrtvama. Ponekad su pri susretu sa Babom reagovali ambivalentno, kao da su hteli da se zaštite. Bađa Babu iz Kišangara su prvo pronašli u jednom restoranu. Kada su ga zamolili da sedne sa Babom, on se usprotivio: „Znam šta hoćete od mene, i neću da pođem.“ Kada je Baba hteo da ga nahrani, on je promućurno rekao, „dajte mi hranu, ja ću je sam ovde pojesti.“ Međutim, zahvaljujući njihovoj upornosti i ubedljivosti – a moramo imati na umu da sam Baba nikada nije govorio – Bađa Baba je najzad pristao da sarađuje.

U potrazi za mastima Baba nikada nije dozvoljavao da se otkrije njegovo ime. Mast je morao sam doći po svojoj slobodnoj volji da se sretne sa ‘Učiteljem’, ili da barem nerado pristane, a ne da na to bude primoran autoritetom njegovog imena. Koliko je taj autoritet za njih bio velik vidi se iz njihovih reči. U ašramu u Ajmeru, jedan sluga čiji je poseban zadatak bio da se brine o Čati Babi, jednog dana se toliko iznervirao da je hteo da ode. „Hoćeš da odeš, zar ne?“ prekorio ga je veliki mast. „Ali kakva korist od toga? Babina moć je nad celim svetom, gde misliš da ideš? Služi mu sada, on je okean, jer jednoga dana kada mnogo ljudi bude pohrlilo da ga vidi, možda nećeš imati prilike….“

I drugi masti su se služili istom metaforom. Kala Masi, žena – mast, rekla je Babi: „Ti si Okean. Daj mi da iz njega popijem par kapi.“ Drugi je, odbijajući da dođe, naveo sledeći razlog: „Moj brod će biti potopljen  u tom Okeanu.“ Pir Fazl Šah, jedan hodočasnik, govorio je o potopu: „Niko pre tebe nije pogodio moje srce strelom Božanske Ljubavi. Ti imaš moć da uništiš i potopiš čitav svet. Niko do kraja ne poznaje granice tvoje veličine: ti si duhovni autoritet ovog doba i ako bi trebalo da umrem, uzeo bih drugo telo da budem blizu tebe.“ Još jedan mast koga su doveli kod Babe rekao je, došavši do kapije: „Stigli smo do rajske bašte.“ Kada je Baba izašao, gledao ga je, smejući se sa suzama radosnicama, a onda ga zagrlio: „Pogledajte lice i čelo ovog čoveka!“, uzviknuo je, obraćajući se onima oko njega,  „Oni blistaju kao samo Sunce. Zar ne znate ko je on?“

Koja je bila svrha Babinog rada sa mastima? Izgleda da je on bio delom posvećen čovečanstvu uopšte, a delom samim mastima. Dr Donkin kaže u predgovoru svoje knjige:

Zbog toga što njegovo biće boravi na unutrašnjim nivoima, koji ne podležu ograničenjima i hendikepima prostog sveta, mast može da stupi, i često to i čini, u kontakt sa mnogo većim  brojem duša nego što je to moguće običnom čoveku…. Mast je zbog toga pogodniji za duhovni rad nego najsposobniji običan čovek. Učitelj takođe često koristi mastov um kao medijum za slanje direktne duhovne pomoći u razne krajeve sveta. Veoma često, dok pomaže mastu, Učitelj preko njega istovremeno pomaže i svetu. Kada mast na taj način prepusti Učitelju svoj um da na njemu radi, on se, zapravo približava Učitelju kao Istini. On se tako usavršava mnogo brže  nego to bi bio slučaj da je izbegao to prepuštanje.

Tako je Učiteljeva aktivnost sa mastima dvostruka, on pomaže čovečansvu preko masta, i – kao nagradu za saradnju – pomaže i samom mastu.

Kako je tačno Baba pomagao čovečanstvu preko masta je, naravno, njegova tajna. Ali izgleda da masti služe kao nešto što bi se moglo, prilično nategnutom metaforom, nazvati ‘duhovnom dinamom’. Mi poznajemo misaone redove u hrišćanskoj religiji, monahe i časne sestre koji ne učestvuju u dobrotvornom radu, jer oni veruju da molitvom mogu više da olakšaju svojim bližnjima nego pokušajima da im direktno pomognu. Masti, naročito oni koji su dostigli viši nivo razvoja, oslobodili su se običnih želja koje opsedaju um normalnog čoveka, i time su se okrenuli duhovnim kanalima, kroz koje u svet mogu da poteku božanska ljubav i moć. To, se, inače, po pravilu ne dešava, jer postajući ‘Bogo-opijen’ mast ne samo da gubi svest o sebi, već i svest o potrebama čovečanstva uopšte. Ako je ovo prava slika, Babin rad sa mastom može se uporediti sa čišćenjem kanala za navodnjavanje.

„Ja ih volim, i oni vole mene. Ja im pomažem, i oni meni pomažu“, rekao je Baba jednostavno. Ali mnogo godina kasnije, na velikom sahavasu ili skupu u Indiji 1955, on je to objasnio:

Moja ljubav prema mastima je po mnogo čemu slična ljubavi majke koja nastavlja da se odano brine o svojoj deci bez obzira na njihovo ponašanje. Da bi očistila svoje dete majci ne smeta čak ni da uprlja ruke dečijim izmetom. Ja sam majka masta. Oni su takođe delovi mog tela. Neki od njih su kao moji desni, a neki kao levi udovi i prsti. Neki su moj nos, uši i oči. Ja im pomažem kao i oni meni. Samo masti znaju koliko me vole i samo ja znam koliko ja njih volim. Ja radim za maste, i svesno ili nesvesno, oni rade za mene. Čovečanstvo, čuj , Meher Baba, napisao i izdao D.E. Stivens, str. 260.

Neko je primetio – to nije bio dr. Donkin – da je preko tih ‘duhovnih dinama’, Baba uticao na događaje u spoljnjem svetu. „Ašram za lude je bio jedan od aktivnosti u Babinom duhovnom programu koji je služio uspostavljanju normalnosti u svetu poludelom od rata,“ Meher Baba o ratu Meher Era Publications, Puna, 1972.  i C.B. Purdom, u svojoj knjizi Bogo-Čovek, teži da uspostavi korelaciju između događaja u svetu i određenim periodima u radu sa mastima. Bez obzira da li takva veza može ili ne može da se uspostavi, u svakom slučaju izgleda da se period Babinog najintenzivnijeg rada sa mastima poklapao sa najvećim  krizama u ratu i godinama ‘bliskog rata’ koje su usledile. „Između 11. i 20. marta (1940)“, beleži Pudrom, „svima je u Meherabadu naređeno da poste jer je, kako je Baba rekao, trebalo da se desi jedan veoma važan događaj u ratu. Zaista, tako je i bilo, jer su se u Nemačkoj vodile pripreme za veliku kampanju u Evropi, kada su zemlje Beneluksa pregažene, Francuska pokorena, a Britanci se evakuisali iz Dankirka.“

Konačno, čini se da je takođe postojala posebna veza, koja se takođe ne može objasniti pomoću naših pojmova kao uzročno posledična, između pojedinih masta i određenih zemalja. Jedan primer ovakve veze vidi se u odnosu Čati Babe prema Francuskoj. Iako je bio pismen, Čati Baba, koliko se znalo, nikada nije video nikakve novine niti je imao bilo kakav način da sazna nešto o aktuelnim događajima. Pa ipak, početkom 1940. u Ašramu u Meherabadu, on je stalno govorio svom sluzi da narodi u Evropi strašno pate, ali će preživeti i ponovo dočekati srećne dane. Jednoga dana, sipajući zemlju sebi na glavu, rekao je da će biti mnogo bola i bede, i da će mnogi umretli od gladi, ali da će Baba konačno ublažiti patnje sveta. Međutim, u noći 9. juna, 1940, Možemo se podsetiti da je kolaps francuske armije počeo negde oko 5. juna 1940, i da su Nemci ušli u Pariz osam dana kasnije.  Čati Baba je odjednom postao grub i neobuzdan. Istrčavši naglo iz svoje sobe, otišao je u Babinu sobu, govoreći da je došao da potraži sklonište, jer je njegova kuća potpuno razorena. Baba je odmah naredio da ih ostave nasamo, i nekoliko sati se čulo se kako se Čati Baba raspravlja sa njim i objašnjava. Najzad se stišao, proveo ostatak noći sam sa Babom, a ujutro se vratio u svoju sobu, koja ne samo da nije bila ‘potpuno razorena’, već je bila uredna i čista kao i uvek.

Baba je onda objasnio mandalijima da je u pitanju duhovna veza Čati Babe sa Francuskom, i da ga je nesreća koju je u tom trenutku doživljavala ta zemlja, ispunila očajanjem.