Beskonačnost Istine



Zbog čega nastaju greške u prosuđivanju duhovnih vrednosti

Većina ljudi sa svoje svetovne tačke gledišta smatra da sve što ima duhovni značaj, neminovno mora posedovati velike razmere. Da bi se neki čin smatrao duhovnim, on mora imati dalekosežne posledice, odnosno mora izvršiti dubok uticaj na neko šire životno područje. Ljudi mere vrednost svakog dela prema njegovim opipljivim rezultatima. Čovek je u toj meri srastao sa objektima grubog sveta da su se dimenzije, značaj i količine svojstveni grubome svetu nesvesno uvukli u njegovo prosuđivanje duhovnih vrednosti i tako izvitoperili njegove sudove. Pometnja je nastala zahvaljujući činjenici što čovekovim procenama o duhovnoj dimenziji stvari dominiraju matematičke ideje. Međutim, ono što je veliko u duhovnom smislu se razlikuje od onoga što je veliko u matematičkom smislu.
Matematički pojam beskonačnosti

Matematički pojam beskonačnosti dobijen je na osnovu predstave skupa beskonačnog broja jedinica od kojih svaka ima utvrđenu i podjednaku vrednost ili značaj. Međutim, matematička beskonačnost je nedostižna čak i u imaginaciji, pošto od svakog broja koji zamislimo, postoji veći. Ako uzmemo da svaka jedinica postoji odvojeno i sama za sebe, vidimo da je čitava zamisao lažna. Tako dolazimo do toga da je matematička ideja beskonačnosti – produkt imaginacije zasnovan na veštačkim pretpostavkama.
Duhovna beskonačnost

Duhovna beskonačnost ne proizilazi iz imaginarnog sabiranja lažnog. Ona je Stvarnost sama, pojmljiva jedino onda kada imaginacija prestane. Beskonačnost Istine se ne može uvećati dodavanjem niti umanjiti oduzimanjem. Zapravo, ništa joj se ne može dodati i ništa joj se ne može oduzeti, jer je sveobuhvatna i ne ostavlja prostor ni za šta drugo, ni za veliko ni za malo. Neizmerna je, nedeljiva i celovita.

Nikakve promene u univerzumu ne utiču na beskonačnost Istine. Sve što se dešava u univerzumu spada u svet fenomena i kao takvo je, sa stanovišta Istine, ravno nuli. Na primer, zemljotres u svetovnom smislu predstavlja strašnu i užasnu nesreću Čiji je ishod neprocenjiva ljudska i materijalna šteta. Međutim, čak ni ovakva nesreća ne može dodirnuti beskonačnu Istinu kakva boravi u srcu Stvarnosti. Duhovna beskonačnost Istine se ne bi promenila čak ni kada bi čitav univerzum bio uništen. Stoga je besmisleno meriti je svetovnim standardima.
Istina nije daleki cilj u budućnosti

Većini tragača je teško napustiti predubeđenje da je beskonačna Istina nešto što treba postići u dalekoj budućnosti i da čitav život ne predstavlja ništa drugo do sredstvo za njeno postignuće. Kada bi Istina obuhvatala samo budućnost, a ne i na prošlost ili sadašnjost, ona ne bi bila beskonačna. Bila bi ograničena, poput svakog događaja koji ima svoj početak i kraj u vremenu. Kada se život shvati na taj način, kao instrument koji nas vodi u pravcu nekog događaja u dalekoj budućnosti, onda je sve što on jeste i sve što sa sobom nosi, lišeno unutrašnjeg smisla. To je nedvosmisleno pogrešno stanovište.
Večno Sada

Život nije predodređen da se obogati duhovnom suštinom u nekoj dalekoj budućnosti, jer on to može biti u svakom trenutku pod uslovom da um nije opterećen iluzijama. Jedino kada je um čist i smiren, istinska priroda duhovne beskonačnosti postaje dostižna – ne kao nešto što treba da se dogodi, već kao nešto što je bilo, jeste, i uvek će biti večna samoispunjenost. Kada je svaki trenutak ispunjen večnim smislom, onda nema vise prianjanja za mrtvu prošlost niti čeznutljivog iščekivanja budućnosti, nego samo celovitog bivstvovanja u večnom Sada. Jedino se kroz takvo bivstvovanje duhovna beskonačnost Istine može ostvariti u životu.
Punoća postojanja

Pogrešno je lišavati sadašnjost svake važnosti, podređujući je ciljevima u budućnosti. Tako se preuveličava zamišljeni značaj prividne budućnosti na račun opažanja i uviđanja istinskog značaja zbivanja u večnoj Sadašnjosti. U večnosti nema plime i oseke niti beznačajnih perioda između njihove naizmenične pojave, već samo punoća bivstvovanja koja se ni u jednom trenutku ne iscrpljuje. Kad život izgleda prazan i besciljan, to nije zbog dešavanja u beskonačnoj Istini, već zbog čovekove nesposobnosti da joj se u potpunosti prepusti.
Velike stvari

Kao što nije dobro čuvati duhovne dragocenosti za neki zamišljeni trenutak u budućnosti, isto tako je nepovoljno pridavati važnost pojavama oko kojih se diže velika prašina. Velike i istaknute stvari nisu jedine svari u životu koje imaju duhovnog smisla. Da bi posedovala duhovni smisao, stvar ne mora biti neobična niti naročito upadljiva. Sve neobično i upadljivo postoji samo u kontrastu prema uobičajnom i svakodnevnom i ne mora predstavljati primer apsolutne duhovne lepote.

Nije neophodno da čovek poklanja velike količine novca da bio duhovno velik. Siromašna osoba nema tih mogućnosti, ali je to ne čini manje duhovnom ukoliko daje onoliko koliko može. Nije cena ta koja poklonu daje duhovni značaj, već duševna čistota davaoca. Najčešće se dešava da velika darivanja prati oholost ili sebični motivi, što im umanjuje duhovnu vrednost. Mali poklon, uručen s poštovanjem i nesebičnom ljubavlju, poseduje mnogo veću duhovnu vrednost.
Duhovna beskonačnost obuhvata i najveće i najmanje

Suština duhovnog života nije u kvantitetu, nego u kvalitetu življenja. Duhovna neograničenost obuhvata čitav raspon života u svim fazama. U nju su uključena kako značajna tako i manje zna¬čajna dela. Budući veća i od najvećeg, duhovna beskonačnost je takođe i manja od najmanjeg; i iskazuje se kroz sva zbivanja nezavisno od toga da li spolja deluju veličanstveno ili ne. Tako osmeh ili pogled može imati isti značaj kao i žrtvovanje života za neki ideal, ukoliko taj osmeh ili pogled izvire iz Svesti o Istini. Za život koji se odvija u senci Večnosti nijedna stvar nije duhovno značajnija od druge. Kad bi se život sastojao samo od velikih stvari i kada bi sve male stvari bile izostavljene, onda život ne samo da bi bio skučen, nego i vrlo siromašan. Beskonačna Istina, skrivena u svemu, razotkriće se tek kada se život sagleda i prihvati u njegovoj celokupnosti.