20. POGLAVLJE

PUTOVANJE KUĆI
U prethodnom poglavlju govorili smo o tome šta nam Baba kaže o velikom i svesnom naporu koji je neophodan da bi se um oslobodio svojih urođenih, ranije stečenih impresija.
U svojoj besedi iz tri dela o „Uklanjanju Sanskara“ (impresija), on nabraja metode koje treba upotrebiti, odricanje, koje uključuje post i usamljenost; pokoru, koja se „sastoji u uvećavanju i izražavanju kajanja koje čovek oseća nakon što shvati da je učinio nešto loše… mentalno oživljavanje loših dela sa snažnim samo-prekorom“; i uzdržavanje od ispunjenja želja koje „podrazumeva konstantni napor da se održi oprezna distanca prema primamljivim suprotnostima ograničenog iskustva.“
Ali kada govori o stanju „ne-želja koje nam jedino može doneti pravu slobodu“, i naglašava da se „impresije jedino mogu poništiti putem negativne tvrdnje ‘Ne’ ‘Ne’, ‘Neti ‘Neti’ – ‘Ne-to’ ‘Ne-to’ – Baba neprestano otkriva, ne samo svoje uzvišeno razumevanje i saosećanje sa nama ljudskim bićima, već takođe i svoju duboku mudrost. „Taj negativni element, iako nije obavezno prisutan u svim aspektima asketizma… mora doći spontano ne izazivajući nikakva izopačenja ili daljnja ograničenja. Nema nikakve koristi od pokušaja da prinudimo um na asketski način života. Bilo kakvo nasilno prilagođavanje na asketski život verovatno će zaustaviti pojavu nekih dobrih osobina. Kada se zdravim osobinama ljudske prirode dozvoli da se polako i prirodno razvijaju, one otkrivaju poznavanje relativnih vrednosti i time utiru put spontanom asketskom životu. Ali bilo kakav pokušaj da se um nasilno ili ubrzano usmeri ka asketskom životu verovatno će izazvati reakciju.“
Baba nikada ne zahteva od nas da pokušamo da nasilno ubrzamo proces napredovanja, i tokom čitavog svog boravka na Zemlji pokazivao je izuzetnu svest o našim ljudskim teškoćama i razumevanje za njih. Jedna od žena sa Zapada koja je pratila njega i njegovu grupu na velikim putovanjima kroz Indiju tokom ‘potraga za mastima’ u ranim 1940-tim „imala je prilike da mnogo puta ujutru čeka u automobilu na istom mestu u jednom gradu. Svakoga dana bi isti prosjak – jadan i bedan, kako to samo može biti indijski prosjak – dolazio i moljakao je da mu udeli milostinju. U početku ona mu je nešto davala, ali kada je on nastavio sa svojim zahtevima, ona se iznervirala i pravila se da spava kada ga je videla da dolazi. Kasnije kada je pričala Babi o tim neugodnim događajima, ona je rekla: ‘Ne znam zašto mi uporno prilazi svakog dana ‘. Gledajući je ozbiljno, Baba je odgovorio: ‘On je svakoga dana gladan’.“ Zabeleženo u Avatar-u , Džin Adrijel.
U daljem objašnjenju puteva kojima se dolazi do slobode, Baba naglašava:
Iako je negativna tvrdnja ‘Ne’ ‘Ne’ jedini način da se odmotaju pozitivne impresije nagomilane tokom evolucije i ljudskih života, ovaj proces rezultira formiranjem negativnih impresija, koje takođe uslovljavaju um i stvaraju nove probleme. Odricanje od želja ne znači asketizam ili jednostavno negativan stav prema životu. Bilo kakva slična negacija života učinila bi čoveka nehumanim. Božansko stanje nije lišeno ljudskosti; duhovnost mora da učini čoveka još humanijim. To je pozitivan stav u kojem se oslobađa sve ono što je dobro, plemenito i lepo u čoveku. On takođe doprinosi svemu što je lepo i puno života u njegovoj sredini. On ne zahteva spoljašnje odricanje od svetovnih aktivnosti ili izbegavanje obaveza i odgovornosti. On jedino zahteva da, vršeći te zemaljske dužnosti i ispunjavajući obaveze koje su vezane za specifični položaj i mesto individue, unutrašnji duh ostane slobodan od tereta želja.
Stoga, dok tvrdnja ‘Ne’ ‘Ne’ mora biti dovoljno snažna da dovede do brisanja svih fizičkih, suptilnih i mentalnih impresija, nakon što je poslužila svojoj svrsi, i nje se, takođe, treba odreći. Krajnji domet duhovnog iskustva ne sastoji se od puke negacije. To bi značilo ograničiti ga upotrebljavajući intelektualni koncept. Negativnu formulu um mora da upotrebi da bi sebe oslobodio uslovljenosti, ali je se mora odreći pre no što postigne krajnji životni cilj.
Sposobnost da ostanemo slobodni od onoga što dualnost podrazumeva je najvažniji uslov nesputane kreativnosti; ali ova sloboda se ne može postići bežanjem od života radi straha od obaveza. To bi značilo poricanje života. Pokušaj da pobegnemo od obaveza podrazumeva strah od života. Ali Duhovnost se sastoji od adekvatnog i potpunog suočavanja sa životom bez padanja pod uticaj suprotnosti, i potvrđivanje kontrole nad svim iluzijama ma kako one bile privlačne ili snažne.
Tako dolazimo do duboke spoznaje da „misli moramo upotrebiti da bismo prevazišli ograničenja koja nam nameću njihova sopstvena kretanja, ali nakon što se to učini, ‘njih’ se samih moramo odreći. To podrazumeva proces koji je iznad uma a koji je moguć samo putem ne-identifikacije sa ‘njime’ ili ‘njegovim željama’.“
Postizanje transcendentalnog stanja koje je iznad uma znači, kako shvatamo, da je težnja-ka-svesti sa kojom je evolucija započela, sada ispunila svoju svrhu koja je, po Babi, ta da „duša treba svesno da spozna i uživa u svom stanju Beskonačnosti i Jedinstva sa Naddušom, Jednom, Beskonačnom i Večitom, čiji kosmički i univerzalni život obuhvata sve.“
Baba nam kaže,
Svesno ili nesvesno, svako živo biće teži jednoj stvari. U nižim formama života i kod manje naprednih ljudskih bića, ta potraga je nesvesna. Kod naprednih ljudskih bića ona je svesna. Predmet te potrage ima mnogo naziva – sreća, mir, sloboda, istina, ljubav, savršenstvo, samo-spoznaja, Bogo-spoznaja. U suštini to je potraga za svim ovim stvarima, ali na poseban način. Svi mi doživljavamo trenutke sreće, tračak istine, čak i kratkotrajna iskustva jedinstva sa Bogom. Ono što mi želimo to je da ih učinimo stalnim, da ustanovimo trajnu stvarnost u sredini neprestanih promena.
Ta želja je prirodna, i zasniva se u suštini na pamćenju, maglovitom ili jasnom, zavisno od toga da li se individua nalazi na niskom ili visokom stepenu evolucije, njenog jedinstva sa Bogom, jer svako živo biće jeste delimična manifestacija Boga, što je uslovljeno samo njenim nedostatkom poznavanja svoje sopstvene prirode. Čitava evolucija je, u stvari, evolucija od nesvesnog božanskog stanja ka svesnom božanskom stanju, u kojoj Sam Bog, suštinski večit i nepromenljiv, poprima bezbroj različitih formi, doživljava beskonačno mnogo različitih iskustava i prevazilazi beskonačno mnogo različitih samo-nametnutih ograničenja… u kojima Neuslovljeno proverava beskonačnost njegovog Aposlutnog Znanja, Moći i Blaženstva u svim uslovima.
Sa stanovišta ljudskog bića, međutim, sa njegovim ograničenim znanjem, moćima i mogućnostima da uživa u blaženstvu, evolucija je priča o naizmeničnom odmoru i borbi, radosti i tugi, ljubavi i mržnji, sve dok, u usavršenom ljudskom biću, Bog ne uspostavi ravnotežu između suprotnosti i ne prevaziđe dualitet. Tada ‘stvorenje’ i Tvorac prepoznaju jedan drugoga kao jedno; utvrđuje se nepromenljivost u sred promena, večnost se doživljava u sred vremena. Bog spoznaje sebe kao Boga suštinski nepromenljivog, beskonačnog u manifestaciji, u večnom trajanju najvećeg blaženstva Samo-spoznaje i uvek svežoj svesti o Sebi u samome Sebi.
Ova spoznaja mora i jedino može da se desi u središtu života, jer jedino u središtu života se mogu doživeti i prevazići ograničenja, i uživati u potonjoj slobodi od ograničenja.
Podsećamo, na ovom mestu, na Babinu tvrdnju u vezi sa razvojem ljudskih bića – „Težnja-ka-svesti sa kojom je počela evolucija… može se sada ostvariti u ‘Ljudskom-potencijalno-Božanskom’ stanju koje je najlepši cvet ljudskosti“ – koja nam se sada javlja u novoj snazi. Naizgled dinamična, ali jednostavna fraza ‘potencijalno-Božansko stanje’ podseća nas na njegovo često ponavljano „Sin Božiji je u svakom čoveku, ali se on mora manifestovati“. Postoji očigledna i veoma upečatljiva veza između učenja Avatara Meher Babe i Avatara iz Nazareta – Isusa Hrista, Krštenog, jedinog začetog od Boga Oca. Isusove reči su bile – „Ja i Otac smo Jedno. Niko ne dolazi do Oca osim preko mene“, što znači, pretpostavljamo, stanje ‘Hrista-Sina-Božijeg’ – koje je, sasvim razumljivo, razbesnelo ortodoksne Jevreje i dovelo do raspeća.
Isusova tvrdnja „Ono što ja činim, može da učini svaki čovek. Ono što ja jesam, može postati svaki čovek“, koju prenosi Klement iz Aleksandrije, sada za nas poprima sasvim novu dimenziju značenja, jer nas ona vodi natrag, zatvarajući pun krug, do tvrdnje Avatara Meher Babe iz dvadesetog veka, „Sin Božiji je u svakom čoveku, ali se mora manifestovati.“
Na Istočno/Zapadnom Skupu u Puni, Indiji, 1962, Baba je održao ovaj govor. Obraćajući se svim prisutnima sa „Moja draga deco“, on je rekao da je taj skup „okupljanje dece Istoka i Zapada u kući njihovog Oca. Sve religije sveta tvrde da postoji samo Jedan Bog, Otac svega u kreaciji. Ja sam taj Otac. Ja sam došao da podsetim sve ljude da treba da žive na Zemlji kao deca Jednog Oca dok moja Milost ne probudi u njima svest da su svi oni Jedno bez drugoga; da su sve podele, konflikti, mržnja tek igra senki njihovog neznanja. Iako su svi moja deca, oni zanemaruju jednostavnost i lepotu ove Istine gajeći mržnju, konflikte i ratove koji ih dele i stvaraju neprijateljstva, umesto da žive kao jedna porodica u kući Svog oca.“
Dan – dva kasnije, proširujući ovu temu, on je dodao, „ako me učinite svojim istinskim Ocem, sve razlike i sukobi među vama, svi lični problemi u vezi sa vašim životom rasplinuće se u Okeanu moje Ljubavi… bio sam strpljiv i popustljiv… jer ste još uvek bili deca, mladi u mojoj ljubavi, a deca moraju da se igraju. Ali sada ste stariji i počinjete da shvatate da je pred vama veći posao koji treba da obavite da biste sazreli u mojoj ljubavi….“ O tome opširnije na str. 111-112.
Potraga za savršenim ocem/majkom, savršenim mužem/ženom, savršenom kćerkom/sinom nije fantazija nezrelih već duboka i neugasiva čežnja u srcima svih ljudkih bića, koja u sebi skriva istinsku potragu za božanskim bićem koje je u svima nama. To što ovo nazivamo ‘Bogom’ i projektujemo ga u spoljašnjost je sve deo božanskog plana.
U svojoj Besedi „Novo Čovečanstvo“ Baba nam kaže da, „Kao i u svim kritičnim periodima ljudske istorije, ljudski rod sada prolazi kroz strašne muke ponovnog duhovnog rađanja. Sile destrukcije su veoma snažne i čini se da u ovom trenutku dominiraju, ali kreativne sile koje će iskupiti čovečanstvo takođe se oslobađaju iz nekoliko kanala. Iako je delovanje tih sila uglavnom nečujno, one će na kraju doneti preobražaj koji će dalji duhovni napredak čovečanstva učiniti sigurnim i stabilnim. To je sve deo božanskog plana, koji treba da gladnom i umornom svetu na nov način ponudi večitu i jedinu Istinu…. Kada se shvati da ne postoji ništa važnije od potrebe za univerzalnim božanskim životom, koji, bez izuzetka, uključuje sve i svakoga – svaku naciju, svaku religiju – „ljubav ne samo da će doneti mir, harmoniju i sreću u socijalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj sferi, već će zasijati svojom sopstvenom čistotom i lepotom…. Božanska ljubav ne samo da će doneti večnu lepotu i beskonačno blaženstvo u lični život, već će i omogućiti dolazak doba Novog Čovečanstva, koje će naučiti umetnost saradnje i harmoničnog života; osloboditi se tiranije umrlih formi i doneti kreativni život duhovne mudrosti; odbaciti sve iluzije i ustanoviti Istinu; uživati u miru i trajnoj sreći; biti iniciran u Večiti Život.“ Savršenstvo koje svi priželjkujemo i tražimo, ma u kojem obliku ga zamišljali, „Ne pripada Bogu kao Bogu, niti pripada čoveku kao čoveku; ali savršenstvo dobijamo kada čovek postane Bog ili kada Bog postane čovek. To se dešava kada čovek odbaci iluziju da je konačan i stigne do Božanskog otkrivajući svoju božanstvenost.
Savršenstvo Boga otkriva se samo onda kada se on manifestuje kao čovek. Tu imamo savršenstvo koje nastaje kada konačno prevaziđe svoje granice i shvati svoju beskonačnost, ili kada se Beskonačno odrekne svoje pretpostavljene udaljenosti i postane čovek. U oba slučaja konačno i Beskonačno ne stoje jedno izvan drugog. Kada dođe do srećnog i svesnog spajanja konačnog i Beskonačnog, dobijamo Savršenstvo.“
Završili smo putovanje. Stigli smo kući.
Avatar Meher Baba Ki Jai. Ki Jai. Ki Jai.