DUHOVNA HVALISAVOST

Ni u jednoj oblasti života hvalisavost nije neobuzdanija nego u duhovnosti. Kao i na tržištu ekonomskih dobara, tako i u području duhovnosti postoji neumoljiv zakon potražnje i ponude. Čitav svet čezne za svetlošću i slobodom. Da bi se udovoljilo toj žarkoj uzvratnoj potrebi, uvek se javlja izdašna ponuda onih koji tvrde da joj udovoljavaju na pravi način. Većina ovih reklamera su prevaranti. Izuzetno su retki oni koji ovu potrebu mogu zaista da zadovolje na pravi način.

Isto su tako izuzetno retki i oni koji mogu da prepoznaju ili imaju koristi od onoga ko istinski polaže pravo na duhovnost. Postoje dve vrste tragalaca: oni koji se, priterani uza zid, iskreno bore i oni koji se pretvaraju da tragaju. Oni koji se pretvaraju da tragaju i oni koji se pretvaraju da daju, bliski su rod u zbunjujućem području duhovne hvalisavosti.

Naravno, tragalac koji se pretvara i nabeđeni svetac mogu da postanu zatvoreni u arenu života i da uz sebične motive igraju svoju igru u životnoj pustoši. Potom, kao što reče Kabir, obojica tonu u more kao brodovi od kamena. Sebičnim ciljevima zajednički su prizvali svoju vodenu grobnicu.

U ovom svetu bezbrojnih slabosti, najveća od svih slabosti je zajednička nesposobnost da se sagledaju, prihvate i priznaju sopstveni nedostaci. To je slabost nad slabostima. Ona dovodi do licemerja. Za licemerje se kaže da je to danak koji porok plaća vrlini. Nasuprot svetu činjenica, čovek svojom nadahnutom maštom gradi drugi svet, svet ideala. Ponekad sebe maštovito prenosi u svet ideala; ponekad se vraća u svoj stvarni svet činjenica; a povremeno pokušava da premosti jaz između njih, istinski i naporno prelazeći put sporim i iscrpljujućim koracima. Iskušenje da se ideal dosegne u mašti i da se nastupi kao da je stvarno ostvaren tako je neodoljivo da je vrlo malo onih koji mu ne podlegnu. Tu je poreklo lažnog sveca ili duhovnog hvalisavca, koji ide i govori nosem parajući nebo, podbočen kao da je neko naročito izuzetan.

Među onima koji polažu pravo na duhovnost, vrlo je malo onih koji u to pravo iskreno veruju, pa onda u njemu nalaze uporište. Većina njih se samo-obmanjuje. Takvi prvo prevare sebe, pa onda počnu da varaju druge. Ipak, čak i ako su se potpuno samo-obmanuli, mogu da se izvuku iz pipaka duhovne hvalisavosti čim otkriju da su precenili sopstvena spiritualna postignuća. Pošto nisu svesno nepošteni, postoji bledunjavi tračak nade da će se okrenuti Istini. Sa druge strane, svesni i namerni prevaranti u području duhovnosti, smesta postaju najosvedočeniji krivci i najžalosnije žrtve. Oni se sve dublje zaglibljuju u močvaru sopstvene tvorevine, sve dok svi, zajedno sa njima, ne izgube svu nadu u iskupljenje.

Uzaludno je tražiti motive svesnog varalice i nepoštenog polagača prava na duhovnost. Unutrašnji duhovni put je uzan i težak. Čak i iskreni tragaoci mogu biti zavedeni čarima duhovne hvalisavosti, pre nego što postanu svesni da su pali. Ipak, oni mogu da imaju preimućstvo pravovremene svetlosti-vodilje koju isijava neki Savršeni Učitelj. Linija koja na strmom putu ka Istini odvaja istinu od laži toliko je tanka da je gotovo bez dimenzija.

Izložimo duhovnu hvalisavost u najmilosrdnijem svetlu. Ona može da zavede čak i iskrene duše koje ne uspevaju da budu stalno budne na Putu. Proces ostvarenja izgleda kao proces u kome čovek postaje nešto što prividno nije. To liči na kretanje sa mesta na kome ste, do onog na kome niste. Da bi se ovaj proces svesno usmerio nužno je ne samo da se cilj uoči, već i da se u mašti dramatizuje kako ćemo do njega stići. Na primer, neko ko želi da ide u London, sprema se za put, pošto prvo sebi vizuelno predstavi sve dobre i loše strane putovanja. Ovom neizbežnom postupku mora da se doda okolnost da je stvarno mesto na kome se nalazi, samo po sebi tvorevina njegove mašte. Sasvim je prirodno da čovek maštu prihvati kao stvarnost i poveruje da je u svom traganju ostvario ono što je samo izmaštao.

Postoje izvesne pretpostavke i nagoveštaji, koje nužno prate božansko umovanje i privlače svakog tragaoca. Čitavo traganje je napor da se iz lažnog izdignemo u stvarno. Nikakav napor nije moguć sve dok tragalac nema neku početnu zamisao, ispravnu ili pogrešnu, o stvarnom. Štaviše, lažno ne može večito da zauzima svoje uporište u lažnom, da očito i samovoljno prianja samo za sebe i beskrajno ostaje to što jeste. Otuda se javlja preka potreba da se vizuelno predstavi Istina, da se zauzme uporište u toj zamišljenoj ili uočenoj Istini, i da se deluje kao da je vredni cilj traganja ostvaren. To takođe podrazumeva uverenost da on jeste ostvaren iako će, stalno iznova, čovek bezobzirno biti pokolebavan u tom verovanju, morajući da se suočava sa neospornim činjenicama koje ga sustižu u njegovoj izmišljenoj trci.

Čestito verovanje, bez obzira koliko lažno, ne okiva tragaoca nepopravljivo, zato što je on podložan popravljanju. Sa druge strane, onaj ko vešto i promišljeno igra lažnu ulogu, nadobudno se razmeće tvrdnjama za koje nema nikavo svedočanstvo. Prepuštajući se očigledno nedopustivom, on na sebe privlači duhovno prokletstvo. Prima u zagrljaj svoju oholu hvalisavost da bi iskorišćavao bezazlenu lakovernost drugih. Prva osoba čestito, iako lažno, veruje u sopstveno duhovno punomoćje. Druga se nepošteno i promišljeno izdaje za ono za šta iznutra sama zna da nije – ni blizu prave istine. Razlika je ogromna. Prva potvrđuje svoj boravak u uočenoj Istini, dok druga potvrđuje svoje bivanje u uočenoj laži.

Svesna varalica u duhovnom hvalisanju zbog toga sebe osuđuje na samo-stvorenu mračnu sudbinu grehova koji se gomilaju, potpuno nezavisno od toga što sve ostale lakovernike povlači u sklisku močvaru njegove vlastite tvorevine. On duhovno sahranjuje sebe i sve koji su ga u svojoj detinjastoj jednostavnosti voleli i polagali veru u njega. Hvalisavac priziva ovu zlu kob na sebe i druge koji ga vole i ne može joj izbeći, osim činom posebne milosti nekog Savršenog Učitelja. Najtragičnije u ovoj situaciji je da varalica ne zaslužuje tu milost koja jedina može da ga izbavi.