Babina magija

Od 1967. do 1969. studirao sam glumu na Karnegi Teku. Završio sam sa obukom, ali sam u međuvremenu omrznuo glumu i 1970. radio sam kao prodavac cipela u Ohaju. Jednoga dana dobio sam pismo od jedne bliske prijateljice u kojem mi je pisala da se povezala sa grupom ljudi koji su sledbenici Avatara Meher Babe.

U tom pismu nije bilo ničega o Babi, ali mi je poslala sliku, ispod koje je pisalo, “Ja sam Onaj Drevni – Onaj koji živi u svakom srcu.” U sebi sam odgovorio na to, “Pa, oduvek sam smatrao da možda postoji Onaj Drevni i možda si to Ti …ali ja ne želim da imam nikakve veze sa bilo kakvim grupama!“

Bio sam srećan što je moja prijateljica pronašla nešto što će joj pomoći, ali me takve stvaril nisu zanimale. Zatim sam otkrio da je još jedan moj blizak prijatelj Babin ljubavnik; bio sam besan na Babu. Baba je bio dobar za moju prijateljicu – njoj je bilo teško i tako nešto joj je bilo potrebno – ali ovaj prijatelj… on je bio inteligentan!

Baba je neprestano iskrsavao u mom životu i često sam mislio, “Ne želim da razmišljam o Njemu.“

Jednoga dana osetio sam da ne mogu više da prodajem cipele; upravo tada je zazvonio telefon. Zvao me je jedan školski drug koji je napisao rok mjuzikl i ponudio mi ulogu u njegovoj prvoj postavci. Predstava se zvala “Jevanđelje.“

I tako se nastavila igra između mene i Babe. Hrista je igrao jedan Babin ljubavnik po imenu Stefan, i on je ponekad i na sceni nosio bedž sa Babinim likom. Na probama glumci su razgovarali o Bogu i potrazi za njim, i Stefan je povremeno pričao o Babi. Međutim, osim na probama, razgovarao je o Babi sa drugima, ali ne i sa mnom. Baba se takođe pominjao i u samoj drami; “Bio to Isus, Krišna ili Meher Baba, poruka je ista: život je lep, ljudi treba da se vole, praštaju i prihvataju jedni druge” – ali ja to nisam primećivao.

Jednom sam video jednog od glumaca kako čita Besede i počeo sam da ih čitam preko njegovog ramena. Moja reakcija je bila, “Da, sve što On kaže istina je, ali ja ipak želim da to učinim sam.“

I tako sam bio okružen Babom u “Jevanđelju”, pa ipak odlučan da to uradim sam, ali moj razgovor sa Bogom se nastavljao. Stefan je spomenuo Babin smisao za humor i otkrivao sam kako u nekim trenucima u sebi gurkam Babu laktom kada vidim nešto smešno, govoreći Mu, “Šta kažeš na to!“

Zatim je moj inteligentni prijatelj došao u Njujork. Nisam ga video dve godine, i kada smo se sreli on je počeo da priča o Babi. Nisam ga slušao, ali sam osećao Babino prisustvo i nešto u meni je škljocnulo. Rekao sam, “Kako sam mogao da budem tako glup – naravno da je On Onaj Drevni!“

Tada je bio februar 1972, a februar je mesec kada u pozorištu ima najviše bolesnih. Nisam propustio ni jednu predstavu za skoro godinu dana i bio sam iscrpljen. Došao sam na ideju da im javim da sam bolestan i uzmem slobodan dan, ali odjednom sam poželeo da uzmem sve slobodne dane odjednom – oko nedelju dana – i da odem u Indiju na Babin rođendan.

Bio sam strašno uzbuđen, ali zatim sam pomislio, “O ne, ne mogu to da uradim.” Jedini lek za ovu nedoumicu bio je sledeći razgovor: “Baba,” rekao sam, “Ako želiš da dođem, javi mi, a ako ne želiš, takođe mi javi. To mi se neće svideti, ali ne želim da dođem ako Ti to ne želiš.“

Te noći sam sanjao ček na 4950$. Bio sam zaboravio na to, ali već sledećeg dana kada sam otišao na posao čekao me je ček koji sam video u snu. Bila je to prva isplata tantijema glumcima i svi smo već bili zaboravili na to. Moj deo je iznosio 450,00$.

Odmah sam nazvao Er Indiju da rezervišem mesto u avionu za Bombaj. Cena je bila tačno 450,00$! Iz Er Indije kasnije su me nazvali da mi kažu da ekipa Jevanđelja dobija popust od 125$. Tako mi je preostao novac i za troškove.

Zatim su, dva dana pre mog polaska iz Er Indije javili da su pogrešili. Cena koju su mi rekli važila je za boravak od minimalno tri nedelje, a cena za samo nedelju dana bila je 1200$. Rekao sam producentu da ću uzeti odmor od tri nedelje i on se složio.

Otputovao sam deset dana nakon što mi je prvi put palo na pamet da odem. Na putu do aerodroma prijatelj me je zadirkivao govoreći, “Zaista se osećam grozno. Ali sećaš se kada sam rekao da je Baba Avatar? Samo sam se šalio.” Moja prva reakcija bila je, “Ne marim da li On jeste ili nije Avatar!” Babina magija je delovala na mene, i još uvek deluje.

Džef Milet

BABINA POSETNICA

Prvi put sam čula za Meher Babu 1973, i posetila sam Indiju ubrzo nakon toga. Nedugo zatim vratila sam se u Sjedinjene Države i uletela u probleme.

Provela sam nekoliko dana pitajući se šta da radim. Konačno sam shvatila da je razlog zbog kojeg imam probleme taj što nisam znala kako da volim Babu. Sećam se da sam u Meher Duhovnom Centru na Mirtl Biču videla poster sa naslovom “Kako Voleti Boga”, i nekim uputstvima Meher Babe u tom smislu. Osećala sam da bi svi moji problemi bili rešeni kada bih mogla da nabavim taj poster.

Moja prva pomisao je bila da odem u Centar. Zatim sam odlučila da pišem nakome da mi pošalje jedan takav poster. Postala sam opsednuta željom da ga dobijem; znala sam da mi je on najpotrebniji da izlečim svoj bol.

Tokom ovog perioda već neko vreme sam išla na časove hata joge sa nekim prijateljima. Žena koja mi je držala časove bila je naklonjena mnogim duhovnim učiteljima, uključujući i Meher Babu. U njenoj kući bilo je mnogo brošura i kartica u vezi sa tim učiteljima.

Posle svakog časa, ona je služila čaj. Jedne večeri otišla sam u kupatilo odmah po završetku časa. Kada sam se vratila, svi su se bili već okupili i sedeli u krugu oko poslužavnika sa čajem. Na podu je bilo još jedno mesto, pored plakara.

Dok sam se gurala do svog mesta, primetila sam da je jedna kartica ispala sa police na pod pored samog tog mesta. Pre nego što sam sela, uzela sam tu karticu i okrenula je, u želji da je vratim na mesto. Na moje ogromno iznenađenje i radost, videla sam da je to mala reprodukcija postera “Kako Voleti Boga”. Sela sam i zaplakala, zbog ljubavi i pažnje koju mi je Baba poklonio tim predivnim gestom.

Šeli Marić

NJEGOVA SLIKA, REČI I MIRIS

Prvi put sam čula za Meher Babu kada sam uzela kopiju Meher Babine Univerzalne Poruke na Svetskom sajmu Expo ž67 u Montrealu, Kanada. Bila sam zaljubljena u Expo i sviđali su mi se svi štandovi, naročito nacionalni. Indijski štand je bio vrlo skroman u poređenju sa ostalim nacionalnim izložbama, tako da sam, videvši gomilu pamfleta sa Univerzalnom Porukom, uzela jedan.

Izašla sam i sela na stepenice da ga pročitam. Čitala sam ga polako i pažljivo i mada u to vreme nisam svesno tragala, bila sam veoma zainteresovana, i sećam se da su uputstva data u “Kako Voleti Boga” (jedna od poruka u tom pamfletu) bila jasna, praktična i divna. I sećam se da sam, pročitavši kraću Babinu biografiju, osetila uzbuđenje pri pomisli da se Bog možda ponovo vratio među nas.

Ali Baba nije želeo da Mu tada priđem, jer kada sam otvorila pamflet da vidim Njegovu sliku, izgledao je tako različito od predstave koju sam ja imala o Bogu da sam jedino mogla da zabacim glavu i nasmejem se, potpuno sama na stepenicama indijskog Paviljona. Bila sam razočarana, jer sam želela da verujem u ovu poruku, ali u to vreme nisam verovala zbog te fotografije – mada sam zadržala pamflet.

Godinama sam govorila sebi i svojim prijateljima da ga čuvam zato da ga pokazujem drugima, iz zabave, još uvek misleći da Baba nije Ono što je tvrdio da jeste. Na kraju krajeva, kako je neko ko je izgledao kao “Italijanski berberin” mogao da bude Onaj Drevni? To je bilo isuviše za mene: bila sam suviše ponosna da bih shvatila da je Bog u ljudskom obliku ljubazan i topao, društven i duhovit.

Šest godina kasnije još uvek sam čuvala Univerzalnu Poruku u svom dnevniku. Imala sam još nekoliko stvari koje mi je poslao jedan Babin ljubavnik kojeg sam upoznala na aerodromu. Za tih šest godina, izgubila sam oca, postala atletičarka nacije, imala manja iskustva sa prihodeličnim drogama – koja su rezultirala mentalnim oboljenjem – i zaista već tri godine tragala za Učiteljem.

U međuvremenu sam saznala da je Meher Baba napustio svoje telo i pošto je to bilo sve što sam znala o njemu, još uvek nisam shvatala da je On mogao da bude, i da je u stvari i bio, ono za čime sam tragala. U to vreme, 1973, bilo je sve više ljudi koji su za sebe tvrdili da su Savršeni Učitelji. Imala sam dovoljno sreće da saznam da ne mogu sama da izaberem Učitelja, iako mi je bio veoma potreban, svojom voljom – jer jednostavno nisam znala ko mi je namenjen. Čekala sam na neki znak da saznam ko je on.

Tokom prethodnih godina mnogo sam čitala, ali sam retko kada tražila knjige, jer sam znala da nisam dovoljno stručna da pronađem ono što mi treba. Jednostavno sam čitala knjige koje bi mi pale pod ruku, ali sam se osećala dovoljno sigurnom u sebe da prihvatim ili odbacim ono što bih pročitala. Baba je bio dobar prema meni i uputio mi mnoge dobre knjige, ali sve do januara 1973. nije mi poslao svoje Iskre Istine.

Kada sam videla drugu Babinu fotografiju na omotu te knjige, mogla sam da poverujem da je On možda Bog. Otišla sam kući i pročitala knjigu od korica do korica, i tokom čitanja pronašla odgovore na sva pitanja koja sam imala. Moje težnje su bile zadovoljene, a moja uznemirenost smirena.

Tokom čitanja, na pitanja koja sam postavljala u vezi sa jednim delom, nalazila sam odgovore u drugom. To se dešavalo na veoma ličan način i znala sam da je Baba uz mene i da je On taj koji je stalno bio sa mnom. Naročit utisak na mene je ostavila upotreba reči u toj knjizi – kada sam videla kako govori o tim temama na tako jednostavan i jasan način, znala sam da to nije mogao napisati niko drugi do Bog.

Sve je to bilo više nego dovoljno da me približi Babi, ali On mi je dao još nešto: svakih par minuta sa stranica knjige osećala sam slatki miris koji me je podsećao na bledoružičaste pomorandžine cvetove. Kada sam pomirisala knjigu videla sam da miris ne dolazi iz nje. To je bio dodatni mamac koji mi je Baba pružio, i sa te tri stvari – Njegovom slikom, Njegovim rečima i Njegovim mirisom – bila sam uhvaćena.

Erika Skinger

NE SUDI…

Prvi put sam otišao na hodočašće u Meherabad početkom 1973. i bio sam duboko dirnut atmosferom duhovnosti u Meher Babinoj Grobnici (Samadhi). Samo mi je jedna stvar smetala: nekoliko puta dnevno viđao sam ljude kako sede kraj Grobnice i pevaju ono što sam ja smatrao za sladunjave, bljutave pesme o Babi – pesme za koje sam smatrao da predstavljaju uvredu za Njegovu veličinu i uzvišenost.Nije mi se sviđala ta muzika tako da sam izbegavao da odlazim do Grobnice dok se tamo pevalo.

Nakon predivna tri meseca u Indiji, vratio sam se u Ameriku i nakon samo par nedelja osetio sam duboku inspiraciju da pišem i pevam pesme o Meher Babi. 1974. sam se još jednom vratio u Indiju i otkrio uprkos mojim podsmevanjima da sam postao ono što je nekada bio predmet mog prezira i poruge: pevač pesama Meher Babi pred njegovim svetim Samadijem.

KAZNA KAO NAGRADA

Jedna hladne, snežne večeri desio mi se jedan on “onih dana” na poslu. Okliznuo sam se i pao pravo na led dok sam vršio isporuku (ja sam poštar). Počeo sam da osećam groznicu i, što je bilo najgore od svega, greškom pomislivši od njegove bele boje da je sneg, udario u jedan parkirani auto svojim poštanskim vozilom.

Nakon što sam, preplašen, prijavio ovu nezgodu svom šefu, dobio sam uobičajenu kaznu, jednonedeljno neplaćeno odsustvo.

Dogodilo se tako da sam za tri nedelje planirao da uzmem odmor od mesec dana i otputujem u Indiju. Nekom čudnom igrom sudbine moj odmor je povećan i tako se ono što sam smatrao za tešku i nepravednu kaznu na čudesan način pretvorilo u nagradu: nedelju dana više u zemlji Meher Babinog Srca.

BABIN PUT

Početkom leta 1982. osetio sam jaku želju da napustim posao krajem avgusta i vratim se u koledž na jesen. U isto vreme su, međutim, dvojica mojih bliskih prijatelja, obojica ljudi sedamdesetih godina, odlučili da u septembru otputuju i Indiju i nagoveštavali mi da bi voleli da im pravim društvo na tom dugom putu. Osim toga, naslutio sam da bi Baba bio srećan ako bih i ja pošao sa njima. Pošto u to vreme nisam osećao istinsku želju da idem u Indiju, u meni je došlo do konflikta.

Jednoga dana, dok sam se tako lomio u sebi, vozio sam jednom prometnom ulicom i javila mi se sledeća misao: “O, Baba, ti nam zaista oduzimaš sve sitnice na koje bismo mogli da se oslonimo i  nemamo ničeg drugog sem tebe.” Tog istog trenutka pogled mi je pa ona jedan stari autobus parkiran u garaži. Iznad šoferšajbne, gde se obično nalazi ispisana destinacija autobusa pisale su samo dve reči velikim, krupnim slovima: MOJ PUT.

Bil Klif

RVANJE S BOGOM

U jesen 1975, osetio sam želju da odem u Indiju. iako je moj život sa materijalne strane bio srećan, došao sam do uverenja da moram pronaći Boga i živeti samo za Njega. Pročitao sam mnogo knjiga i pokušao sa mnogim “duhovnim” disciplinama, kao što su bajalice, meditacija i joga. Ali sam u svim tim disciplinama pronalazionedostatke i na kraju bih se razočarao u njih.

Nisam sasvim shvatao zbog čega želim da odem u Indiju, ali je ona postajala sve jača. Imao sam neodređenu ideju o susretima sa produhovljenim ljudima i želeo sam da im postavim neka pitanja unadi da ću na taj način steći mudrost koja će mi pomoći u mom sopstvenom traganju. Pa, ipak sam znao da ne želim gurua ni učitelja.

Osećao sam da su oni koji slede druge duhovni slabići, i da oni zavise od drugih zato što nemaju hrabrosti da sami pronađu Boga. Osim toga, iako sam bio spreman da priznam da neko drugi možda zna nešto više od mene, nisam znao nikoga ko je znao sve, pošto Savršenstvo, ili Bog, ne mogu da postoje u ljudskom obliku, jer je i sam ljudski oblik iluzija.

Takva su bila moja osećanja kada sam krenuo na put u Indiju. Proveo sam prvih nedelju dana u razgledanju, ali tada je moja potreba da pronađem nekoga ko će odgovoriti na moja pitanja postala takosnažna da sam izvukao svoj primerak Vodiča za hodočasnike po planeti Zemlji i proučio ga da vidim koji se ašram nalazi najbliže onom mestu gde sam se ja tog trenutka nalazio. Pokazalo se da je to Grobnica Meher Babe u Ahmednagaru.

Ja sam čuo ponešto o Babi još od 1970, ali sam namerno izbegavao da čitam o Njemu iz dva razloga. Prvo, smatrao sam da je Njegova tvrdnja da je Bog vrhunac egoizma. A drugo, čuo sam da je on bio protivnik droga (koje sam ja koristio), a to me je lično povredilo.

Sa druge strane, video sam dve Babine fotografije i one su me privukle. Takođe, bio sam impresioniran činjenicom da je On toliko godina ćutao. Sem toga, jedan prijatelj mi je rekao upravo pre nego što sam krenuo u Indiju, da poznaje nekoga ko je bio na Babinom Grobu i da je to izuzetno mesto. I tako sam pomislio, možda je vredno truda otići tamo na sat ili dva, pre nego što odem da posetim ašram nekog duhovnog vođe koji je još živ.

Kada je moj autobus stigao do Nagara, ja sam se, međutim, predomislio, i odlučio da odmah odem u Punu. Ali izgleda da je autobus imao neke druge namere, jer nakon što se zaustavio na jednoj stanici na kojoj je trebalo da stoji deset minuta, on više nije ni krenuo. Jednostavno je stajao tamo, bez ikakvog objašnjenja za to veliko zakašnjenje. Videvši da ionako neću stići do Pune, opet sam se predomislio, unajmio rikšu i rekao vozaču da me odveze do Babine Grobnice.

On me je sigurno pogrešno razumeo i umesto da me odveze do Grobnice, odveo me je do kancelarije Zadužbine Avatara Meher Babe Adija K. Iranija. Bio sam vrlo uznemiren, čak i ljut, kada sam otkrio da je grobnica deset kilometara daleko u suprotnom pravcu, a pošto se spuštalo veče, moraću da čekam sledeći dan da je posetim.

Međutim, kad sam već bio tu, zavirio sam u prostorije Zadužbine i video Rano Gejli (jednu od Babinih prvih učenica u Americi, tada je imala oko sedamdeset godina) i Virdžiniju Smol (Amerikanku, Babinu ljubavnicu koja je imala oko šezdeset godina). One su sedele tamo i ja sam pomislio, “Ovo je mesto za stare gospođe u patikama. “Promenio sam mišljenje nekoliko trenutaka kasnije, kada sam video mnoge Babine fotografije na zidu Adijeve kancelarije. “Ovi ljudi su fanatici!” pomislio sam tada. Odlučio sam da sutradan odem iz grada iako nisam posetio grobnicu.

Ali sledećeg jutra bio sam previše bolestan čak i da ustanem iz kreveta, a kamo li da odem iz grada, i tako sam proveo nekoliko dana u Nagaru. Za to vreme, mnogi Babini ljudi su dolazili da me posete i bio sam iznenađen njihovom ljubaznošću i time što posećuju jednog stranca. U isto vreme, bio sam fasciniran onim što su mi pričali o Babi. Još uvek sam u srcu sumnjao i bio pun pitanja, kao na primer “Šta je mandali i gde se to nalazi?” jer moji posetioci su često govorili “Sačekaj dok vidiš mandalije.“

Kada sam se dovoljno oporavio da sam mogao da ustanem iz kreveta, otišao sam u Meherazad i upoznao se sa Eručom. On mi je rekao: “Toliko smo čuli o tebi Filipe, veoma mi je drago što te vidim”, i zagrlio me. U tom zagrljaju osetio sam toliko ljubavi da mi je srce popustilo. Bio sam potpuno osvojen i znao sam da sam stigao na cilj svogputovanja.

Ali iako sam u srcu osećao Babinu ljubav, um mi je još uvek vrveo od pitanja i bio sam rešen da “dokažem” da Baba ne može biti Bog. Na koledžu sam bio šampion u rvanju i goreo sam od želje da podelim megdan sa Babom, da pronađem “štos”, ali na sva pitanja koja sam samouvereno izbacivao mandaliji su sa lakoćom davali odgovore. Uprkos mom skepticizmu, bio sam dirnut njihovim pričama. Impresionirao me je Babin smisao za humor, Njegova skromnost i ljubav.

Bio sam veoma uznemiren, srce i glava kao da su bili u svađi. Imao sam osećaj da me Baba udara jednom rukom, a grli drugom. Osećao sam da moram da pobegnem. Ali kad god bih odlučio da odem, popustio bih i ostao još dan ili dva. Zatim, kada sam konačno odlučio da krenem, ponovo sam se razboleo i bio primoran da ostanem. Izgledalo je da ne mogu da odem odatle. A zapravo, uspeo sam da odem tek onda kada sam obećao sebi da ću se vratiti.

Tako sam konačno otišao, sa namerom da posetim i druge ašrame u Indiji. Ali dešavale su se čudne stvari, svaki put kada bih pokušao da odem u neki ašram, nešto bi me sprečilo. Autobusi nisu dolazili, imena i adrese koje sam dobijao bili su netačni, bilo je suviše skupo otići u neki ašram, a istovremeno sam doživljavao stvari koje su me uveravale da je Baba Bog u ljudskom obliku. Ne mogu da opišem kako je sve to uticalo na mene.

Nisam imao drugog izbora nego da se vratim u Ahmednagar. Moj prvobitni plan bio je da ostanem u Ahmednagaru sat ili dva, a na kraju sam ostao tri i po meseca! Došao sam tragajući, ispunjen pitanjima i sumnjama; On me je oslobiodio svega toga i kada sam otišao, otišao sam sa srcem punim Njegove ljubavi. Iskreno sam tražio i, zaista, našao.

Filip Kriger

BOMBA

Ključ za shvatanje Meher Babinog smisla za humor je u tome da budete u stanju da se smejete zajedno sa Babom, ali to nije uvek tako lako. Naročito onda kada niste sigurni da verujete u Njega. Navešću primer mog brata Danijela.

Avgusta 1975. otišao sam avionom sa zapadne obale u Boston da se vidim sa njim pre nego što krenem u Indiju. Kada je moj avion sleteo, Danijel me nije dočekao. “Mora da je zakasnio,” mislio sam, “On mrzi da ustaje rano.” Tada sam video kako ga dva snažna policajca vode u jednu prostoriju na kraju dugačkog hodnika. On me je video i usiljeno se nasmešio, a zatim nestao iza zatvorenih vrata. Evo šta se dogodilo.

Ključevi koje je nosio sa sobom aktivirali su alarm na detektorumetala. Kada su pronašli ključeve, službenik mu je rekao, “U redu je, sada možete da idete.” Dan je, sav sretan, odgovorio, “Mogu da idem? BOMBA!” Krenuo je kada ga je neko odjednom zgrabio s leđa i ljutito zapitao, “Šta ste to rekli?“

Danejel se okrenuo i video da ruka koja ga je zadržala pripadajednom debelom i glavatom policajcu! Danijel je odgovorio, “Rekao sam, vreme je da krenem.” “Ne, niste, rekli ste bomba!” “Ma hajde, “rekao je Danijel, “svakako da sam to rekao, ali to je izraz koji znači, super, divno, ura!” “Nije važno, uhapšeni ste.“

Protiv njega je podignuta optužba da je “pokušao da izazove strah i paniku na aerodromu”. Bili su potrebni sva Babina pomoć i pažnja, čitav jedan dan i 5.000 $ da izvadimo Danijela iz pritvora.

Čitava porodica je tri nedelje kasnije došla avionom na suđenje. Sudija je saslušao optužnicu, i nakon nekoliko pitanja oslobiodio ga. Kakvo olakšanje!

Još jednom sam se spremio za put u Indiju. “Danijel Bomba” me je odvezao na aerodrom, mahnuo mi u znak pozdrava i rekao glasno, “Baj Džek, baj Džek.” Učinilo mi se da to zvuči kao “hajdžek” (“Hajdžek“(hijack) na engleskom znači “otmica”, prim. prev.) i rekao sam mu, “Pazi brate, ako te sada odvedu, neću te više vaditi iz zatvora.” On se nasmejao i ja sam otišao u Indiju.

Kao epilog svega ovoga, nekoliko meseci kasnije primio sam od Danijela sledeće pismo.

Dragi Džek,

Srećan rođendan, bato; malo sam zakasnio sa ovim, ali u srcu verujem da si, ako je Meher Baba takav “mrak” kao što se priča, onda sigurno već primio sadržinu ovoga pisma … zajedno sa onim iz avgusta i računom od 730 $ za advokata….

Nadam se da si razgovarao sa Babom o ovom traćenju tuđeg vremena; tačnije mog! (I da si ga obavestio da je u redu da tebe angažuje u takvim šalama, jer si ti rešen da naučiš jednu od težih stvari u životu: da se smeješ svemu što ti se desi… ali ti si izabrao tu igru, a ne ja!)

Tako, ti popričaj sa Babom, pošto ti smatraš da on postoji, a ja neverujem u njega; ali u slučaju da nisam u pravu, reci mi da ću biti mnogo tolerantniji prema njemu ako prestane da me gnjavi!

Ljubav,

Danijel

Jako Karako

DUBOKO U SRCU

Kada nas je moj brat, nakon nekoliko godina, 1976. posetio ovde u Meherabadu, Indija, iznenadio sam se kada sam video da je on Babin ljubavnik. Potpisivao je svoja pisma sa “Jai Baba” i pozdravljao mene i moju ženu Heder, sa Jai Baba mnogo godina, ali je on  uvek objašnjavao da je to iz poštovanja prema Babi i našim osećanjima i da to ne znači da su njegova uverenja ista kao i naša. I tako sam ga pitao da li mu se nešto dogodilo, a on se nasmejao i rekao da mu se zaista nešto dogodilo i da se Baba našalio sa njim da bi mu pokazao da je zaista u njegovom srcu.

Nekoliko godina ranije, moj brat je živeo u San Francisku i često leteo za Njujork u posetu prijateljima ili poslovno, pošto se on bavi muzikom. Nakon nekoliko letova pridružio se “in” društvu profesionalnih putnika i postao redovni gost na transkontinentalnimletovima.

Tokom ovog putovanja o kome je reč sedeo je u zadnjem delu aviona sa jednom stjuardesom koja nije bila na dužnosti, i jednim brokerom koji je nekoliko puta nedeljno leteo sa jednog kraja kontinenta na drugi. Stjuardesa je iskoristila svoju uticaj da im svima omogući dobru hranu i piće i oni su se lepo zabavljali u zadnjem delu aviona.

Negde iznad jugozapadnog dela Amerike, stjuardesa je slučajno pogledala kroz prozor, prebledela, vrisnula i panično ščepala mogbrata za ruku. Biznismen je pogledao kroz prozor, nešto nerazgovetno promrsio i pocrveneo. Moj brat je pogledao i video da avion ponire pravo prema zemlji kroz slojeve mekih oblaka, padajući sve većom brzinom ka pustinji.

Jasno je video kako se pustinja pojavljuje na vidiku i kako se male izbočine pretvaraju u planine i visoravni; tu i tamo bilo je vegetacije, a tanke linije pretvorile su se u autoputeve sa 6 traka. Za sekund ili dva, mislio je, videće se i automobili, a zatim će doći do onog neizbežnog udarca.

Moj brat se pripremio da proživi poslednje trenutke svog života i naglas rekao, “Pa, Baba, za koji trenutak konačno ću biti sa tobom.” Istog trenutka pred njim se pojavilo Babino lice sa oreolom od svetlosti. On se sa puno ljubavi osmehivao mom bratu, koji kaže da se osećao potpuno smireno i srećno.

U svetu ljubavi obasjanom svetlošću Voljenog lica, bilo je mira, vremena za pružanje utehe očajnoj stjuardesi, vremena da proveri da li se broker guši i da li je pojas dobro zakopčan, bilo je smirenosti pred licem smrti i dovoljno vremena da se oseti i shvati bezgranična ljubav Bogo-Čoveka.

To stanje blaženstva nije se prekinulo kada je pilot skrenuo avionu horizontalni let na 500 metara iznad zemlje, i zakočio, grubo se spuštajući na malu pistu u pustinji, a vatrogasne sirene počele da zavijaju i ambulantna kola krenula ka avionu.

Nekoliko trenutaka konfuzije raspršilo se u vazduhu, i jedan član posade je došao da objasni da je jedan putnik prve klase doživeo ozbiljan srčani napad koji je odmah dijagnozirao drugi putnik koji je po zanimanju bio lekar. Odmah su obavestili kapetana, a on je iz iskustva sa svojih mnogih putovanja znao da se avion nalazi tačno 10.000 metara iznad jedne odlične bolnice koja ima radio vezu i pistu. Poslao je osoblje da obavesti putnike o tome šta se dešava, što su oni i počeli da čine, ali pošto su moj brat i njegovi saputnici sedeli na samom kraju aviona, posada nije uspela da stigne do njih kada je avion počeo da sleće.

Stjuardesa se smejala panici koju je pokazala kao običan putnik, broker je hteo da tuži avionsku kompaniju; a moj brat je sada saznao šta se nalazi duboko u njegovom srcu, Voljeni Baba.

Erik Nadel