19. POGLAVLJE

PUTOVANJE DUŠE KROZ KREACIJU (2)
Koliko god bilo čudesno to što smo, u ljudskom obliku, stigli do pune evolutivne razvijenosti, mi smo tek prešli prvu polovinu našeg puta. Očigledno, „Kod ljudskih bića ne dolazi do Samo-prosvetljenja, jer je naša svest zatrpana pod nagomilanim utiscima iz prošlog iskustva. Težnja-ka-svesti sa kojom je počela evolucija uspela je da stvori svest, ali nije došla do spoznaje Nadduše, jer je individualna duša ponukana da upotrebi svest za doživljavanje impresija, umesto da je koristi za doživljavanje svoje prave prirode kao Nadduša. Doživljavanje impresija ograničava je na iluziju zbog koje ona smatra da predstavlja konačno telo koje pokušava da se prilagodi svetu stvari i osoba… na taj način je održavajući u domenu Maje ili dualnosti. Da bi duša svesno spoznala svoj identitet sa Naddušom, mora se zadržati svest, a u potpunosti ukloniti sve impresije. Iako su one doprinele evoluciji svesti, sada su postale prepreka njenoj sposobnosti da rasvetli prirodu Nadduše. Stoga se problem ne sastoji u evoluiranju svesti već u njenom oslobađanju od impresija.“
U prvom delu svoje Besede o Sanskarama (impresijama), koja se sastoji iz četiri dela, Baba nam kaže da „postoje dve vrste – prirodne i ne-prirodne… One koje duša prikuplja tokom perioda organske evolucije su prirodne. One nastaju kada duša uzastopno prima i odbacuje različite pod-ljudske forme, krećući se postepeno od stanja kamena/metala koje je naizgled lišeno duše ka ljudskom stanju kod kojeg postoji potpuni razvoj svesti.“ Upravo te impresije koje su usvojene kroz razne pod-ljudske forme iskustva i načina ponašanja su one o kojima sada toliko mnogo slušamo od ekologa. Ta otkrića su veoma značajna, i ona nam takođe skreću pažnju na Babin izbor termina ‘prirodni’ i ‘ne-prirodni’.
„Treba biti veoma obazriv u razlikovanju tih prirodnih impresija, od onih koje duša stiče nakon poprimanja ljudskog oblika, budući da se one ne-prirodne stiču u uslovima moralne slobode svesti i odgovarajuće odgovornosti prilikom izbora između dobrog i lošeg, vrline i poroka. Iako zavise od prirodnih, one su stvorene pod temeljno različitim uslovima života i one su, po svome poreklu, relativno novijeg datuma. Ta razlika u dužini trajanja formativnog perioda kao i uslovi formiranja i jednih i drugih, jeste razlog postojanja razlika u stepenu njihove ukorenjenosti u duši.“ Dalje se kaže da „ne-prirodne impresije nije tako teško izbrisati kao prirodne, koje nose daleko nasleđe i zbog toga su dublje ukorenjene.“ Šta više, upozoreni smo na to da je „Brisanje prirodnih impresija praktično nemoguće bez milosti Savršenog Učitelja.“ To nam upečatljivije od bilo čega drugog govori o njihovim dubokim i snažnim korenima.
„Ovo usvajanje impresija može se uporediti“, objašnjava Baba, „sa namotavanjem konopca na štap. Konopac predstavlja impresije, a štap um individualne duše. Namotavanje počinje sa početkom kreacije, i nastavlja se tokom svih faza evolucije i u ljudskoj formi. Namotani konopac predstavlja sve impresije, prirodne i ne-prirodne.
„Impresije koje se neprestano stvaraju u ljudskom životu potiču od raznovrsnih objekata i ideja sa kojima se svest susreće, i koje dovode do važnih transformacija u samoj svesti. Korisne, dobre impresije – na primer one koje nastaju prilikom slušanja dobre muzike, poezije, čitanjem dobre literature, posmatranja vizuelnih umetnosti ili lepog pejzaža – donose osećanje radosti.“ Ovo nas podseća na savet koji nam je dao Gete, taj veliki nemački mudrac, da nikada ne dozvolimo da prođe dan bez slušanja dobre muzike, čitanja lepe pesme ili nekog proznog dela, ili gledanja lepih slika. On je verovao da bilo koja, ili sve ove aktivnosti pročišćavaju i uzdižu naše ‘biće’.
Na isti način, Baba ističe, „Kontaktiranje sa nekim velikim misliocem stvara entuzijazam i interesovanje za nove pravce razmišljanja koji su našoj ranijoj svesti bili potpuno strani. Ne samo impresije o stvarima ili ličnostima, već takođe i impresije ideja i praznoverja mogu da utiču na svest“, i kao ilustraciju snage impresija koje potiču od praznoverica navodi se ovaj dramatičan primer:
Jednom davno, za vreme mogulske vladavine u Indiji, jedan obrazovan čovek koji je sa skepsom slušao priče o duhovima odlučio je da ih proveri svojim iskustvom. Bio je upozoren da ne odlazi na jedno groblje tokom najmračnije noći u mesecu, jer se govorilo da tamo boravi strašni duh koji se javlja kad god se gvozdeni ekser zakuca u tlo na groblju. Taj skeptik, krenuo je na groblje u najmračnijoj noći u mesecu noseći čekić u jednoj i ekser u drugoj ruci, i odabrao mesto. Zemljište je bilo mračno, baš kao i njegov široki ogrtač. Dok je zakucavao ekser, jedan kraj njegovog ogrtača se zakačio za njega, i ostao prikovan za zemlju. Čestitajući samome sebi na uspehu, pokušao je da ustane i krene, ali je osetio kako ga nešto snažno vuče ka zemlji. Obuzet panikom, on nije bio u stanju zbog delovanja ranije stečenih impresija – da misli o bilo čemu drugom osim o duhu, i zaključio je da ga je on najzad ščepao. Šok je bio tako snažan da je taj jadni čovek umro od srčane kapi.
Baba zatim nastavlja – „Moć i snagu impresija gotovo je nemoguće preceniti. Impresija predstavlja zgusnutu moć, a njena inercija je čini nepokretnom i trajnom. Ona može biti tako duboko urezana u svesti čoveka da, uprkos njegovim iskrenim željama i naporima da je izbriše, traje i dalje, i nalazi načina da direktno ili indirektno utiče na naše postupke.“ Nakon ovoga neće nas iznenaditi kada čujemo da „um sadrži mnoge heterogene impresije koje se, tražeći svoj izraz u svesti, često sukobljavaju jedna sa drugom. Odatle potiče mentalni konflikt.“ Takođe, „iskustvo je nužno haotično i enigmatično, puno oscilacija, konfuzija i kompleksnih veza sve dok se svest ne oslobodi svih impresija, dobrih ili loših“; i još „iskustvo može postati istinski harmonično tek kada dođe do emancipacije svesti i njenog oslobađanja od svih impresija“, što se može drugačije reći ovim rečima, „kada se ljudsko biće oslobodi svih oblika vezanosti.“
Ogromni domet impresija još bolje ćemo shvatiti kada čujemo da se „impresije mogu klasifikovati prema sferama na koje se odnose, a ima ih tri vrste: 1. grube – koje omogućavaju duši da doživi grubi svet putem grubog medijuma, primoravajući je da se identifikuje sa prostim telom; 2. suptilne – koje omogućavaju duši da doživi suptilni svet putem suptilnih medijuma, primoravajući je da se identifikuje sa svojim suptilnim telom; 3. mentalne – koje omogućavaju duši da doživi svet mentalnog putem mentalnog medijuma, i primoravaju je da se identifikuje sa svojim mentalnim telom. “ Termini koji se ovde koriste, grube, suptilne i mentalne, možda nisu poznati nekim čitaocima, tako da ćemo im možda pomoći ako kažemo nekoliko reči o ovim metafizičkim temama. Ezoterična učenja vekovima govore o čoveku kao o biću koje potencijalno poseduje tri tela – to jest, fizičko telo, koje se može videti i dodirnuti; zatim, u embrionalnom obliku, sa mogućnošću razvoja, drugo, finije, ne-fizičko telo, koje nije vidljivo običnim čulima, ali uprkos tome postoji u delu našeg unutrašnjeg bića u kojem se nalaze naže želje i energija. A zatim, takođe u embrionalnom obliku, ali sa mogućnošću razvoja, treće i još finije telo – koje nije vidljivo okom, ali ipak postoji u mentalnom sklopu našeg bića.
Duh, naravno, nema tela. Upanišade, deo svete indijske tradicije koja prema predanju seže preko pet hiljada godina u prošlost, opisuje Duh kao „sveprisutan, bestelesan, bez oblika, celovit, čist, mudar, sveznajući, sjajan, nezavisan, iznad svega ostalog…“
U daljim objašnjenjima grubog, suptilnog i mentalnog stanja fenomenalnog sveta, Baba nastavlja – „Iako sva tri“ (budući da se nalaze u svetu iluzornog) „jesu lažna, ona predstavljaju različite nivoe lažnog. Tako je grubi svet najudaljeniji od Istine (Boga); suptilni svet je bliži, a mentalni svet najbliži. Duša je, naravno, iznad svega ovoga. Međutim, zbog svoje identifikacije sa grubim, suptilnim i mentalnim telom, i odgovarajućim stanjima iluzornog sveta, ona gubi svest o tome i tako doživljava sebe kao konačnu i ograničenu. Tako ukopana u kosmičkoj iluziji maje, duša kreće na svoj daleki put kroz iluziju prostora/vremena/oblika, na kojem sve to mora u potpunosti doživeti, u potpunosti razumeti, i konačno, sasvim prevazići pre nego što spozna Istinu.“
Posmatrajući sa ljudskog stanovišta, mogli biste reći da je to težak zadatak. Kada bismo, međutim, mogli da posmatramo sa transcendentalnog gledišta, sa stanovišta Jedinstva sa Apsolutnim, sagledali bismo to onako kako to Baba vidi. On nas ovako ohrabruje – „Svi ljudi moraju proći kroz stanje vezanosti, ali na taj period ne smemo gledati kao na nevažnu epizodu u životu. Moramo iskusiti vezanost da bismo mogli da cenimo slobodu. Kada bi život bio konstantno slobodan, ljudi ne bi mogli da shvate pravi smisao slobode. Doživeti duhovnu vezanost i spoznati žarku želju da se nje oslobodimo, i jedno i drugo jeste priprema za potpunu slobodu koja će doći. Istinska sreća, do koje dolazimo kroz Bogo – spoznaju, vredna je svih fizičkih i mentalnih patnji univerzuma. Kada do nje dođemo, osećamo se kao da patnje nije ni bilo. Radost Bogo-spoznaje je samosvojna, večito sveža i beskonačna, neograničena i neopisiva. Ta sreća je razlog zbog koga je nastao ovaj svet.“
Prihvatajući da je Kreacija, kao sredstvo pomoću kojeg dolazimo do svesti, dar koji je Bog sa ljubavlju pružio čoveku, mogli bismo možda da kažemo da je dugo putovanje duše kroz manifestaciju sve do postizanja svoga konačnog cilja, kada može svesno da uživa u stanju Beskonačnosti Nadduše, dar Čovekove zahvalnosti Bogu. „Bog Čoveku i Čovek Bogu“ je značajan naslov koji je Baba dao Pardomu za prvo izdanje Beseda. Svakako da tu opet imamo objašnjenje Babinog često ponavljanog „Ne brinite, budite srećni.“ „Nisam došao da podučavam, već da budim.“ „Vi i Ja nismo Mi već Jedno.“ Budući da je došao do Bogo-spoznaje i postao Savršeni Učitelj, on zna da u transcendentalnom stanju iz kojeg svi potičemo i u koje se moramo konačno vratiti, nema „ničega o čemu treba da brinemo“; da će svi konflikti i brige nestati onoga trenutka kada se probudimo u spoznaji i istini koja leži u osnovi našeg Jedinstva sa Bogom i sa njim.
Međutim, pre nego što duša može da postigne to blaženo transcendentalno stanje jedinstva sa Naddušom, ona se mora osloboditi svih impresija stečenih tokom vekova evolucije, a zatim ponovo tokom svojih mnogih zemaljskih inkarnacija. Problem oslobađanja uma od njegove uslovljenosti impresijama je stoga izuzetno važan, tako da nas ne iznenađuje činjenica da Baba u svojoj Besedi o Sanskarama (impresijama), koja se sastoji iz četiri dela, tri dela posvećuje njihovom uklanjanju. Ovde možemo samo ukratko nagovestiti šta se preporučuje da bi se izvršio ovaj važan zadatak. Pod pet naslovnih redova nalazi se sledeće:
1. Prestanak stvaranja novih. On se sastoji u zaustavljanju stalno ponavljane aktivnosti stvaranja novih impresija. Upotrebljavajući analogiju o namotavanju konopca oko štapa, ovo znači prestanak daljeg namotavanja konopca.
2. Nestajanje starih. Ako se uzdržavamo od toga da ih izražavamo u ponašanju i iskustvu, postojeće impresije postepeno nestaju. Ovo se može uporediti sa habanjem konopca.
3. Odmotavanje starih. Ovo se sastoji u njihovom anuliranju na taj način što se obrće mentalni proces koji je doveo do njihovog formiranja. To je kao odmotavanje konopca.
4. Raspršivanje i pražnjenje nekih. Ukoliko se psihička energija koja je zarobljena u impresijama sublimira, kanališe i usmeri u drugom pravcu, one se raspršuju i nestaju.
5. Njihovo brisanje. Ono se sastoji u njihovom potpunom poništavanju, koje se može uporediti sa odsecanjem konopca makazama. Do njihovog konačnog brisanja može doći samo zahvaljujući milosti Savršenog Učitelja. Baba ističe da „mnogi konkretni metodi za nestajanje impresija mogu biti efikasni na više načina, i ovih pet načina ne znače da se ovi metodi mogu klasifikovati prema oštro razgraničenim tipovima. Oni pre predstavljaju različite principe koji karakterišu psihičke procese koji se odvijaju tokom uklanjanja impresija.“
Praktična sredstva koja Baba preporučuje za uklanjanje impresija su ona koja su zagovarale, i zagovaraju ih još uvek, sve velike religije, a počinju od odricanja.
Odricanje može biti spoljašnje ili unutrašnje. Spoljašnje odricanje se sastoji u odricanju od svega za šta se vezuje um. Unutrašnje ili mentalno odricanje sastoji se u odricanju svih težnji, naročito težnji prema čulnim objektima. Duhovna sloboda sastoji se od unutrašnjeg odricanja, a ne od spoljašnjeg odricanja; ali spoljašnje odricanje može mnogo doprineti u postizanju unutrašnjeg odricanja…. Mada je teško odupreti se uticaju sredine i prevazići ga, on se lakše može izbeći. Mnogi ljudi bi vodili čestit i pošten život kada ne bi bili okruženi udobnostima i iskušenjima. Odricanje od svih suvišnih stvari potpomaže nestajanje impresija i zbog toga doprinosi slobodnom životu….Odbacivanje želja je priprema za stanje bez želja ili stanje ne-želja koje nam jedino može doneti pravu slobodu. Želeti nešto obavezno znači i vezivati se, bez obzira na to da li je želja ispunjena ili ne. Kada se želja ispuni, ona vodi drugim željama i tako produžava vezanost duha. Kada želja nije zadovoljena, ona vodi ka razočaranju i patnji koje, preko svojih impresija, na svoj način sputavaju slobodu duha…. stanje želja je stanje poremećene ravnoteže uma, a stanje ne-želja je stanje stabilnosti.
O ovome će biti više reči u poslednjem poglavlju, a u međuvremenu treba da bude jasno da uklanjanje impresija koje nastaju u tako dugačkom vremenskom periodu, i kroz toliko različitih formi, mora da bude dugačak proces – što nas vodi do veoma kontroverzne teme Reinkarnacije i Zakona Karme. Običan – ili, ako više volite, neobičan – zdrav razum nam govori da nije moguće stići od ljudskog stanja do božanskog u okviru jednog jedinog života, tako da nećemo gubiti vreme, prostor i energiju da bismo odbranili doktrinu reinkarnacije. Baba deli svoju Besedu o „Reinkarnaciji i karmi“ na sedam delova, prema čemu možemo da sudimo o važnosti koju on pridaje njenom mestu u shemi stvari. „Da bi proživela i konačno odmotala sve impresije, duša mora da se iznova i iznova ponovo inkarnira u ljudskom obliku. Bezbrojni ljudki oblici kroz koje duša mora da prođe određeni su Zakonom karme ili prirode njenih prethodnih impresija, zavisno od toga da li su one pune vrlina ili poročne, srećne ili nesrećne.“ Ovde je umesno ponoviti biblijsku izreku „Kako čovek seje, tako će i žnjeti.“
Baba počinje svoje objašnjavanje, kao i obično, rečima koje su bliske običnom zdravom razumu: „Svetovni čovek u potpunosti identifikuje život sa manifestacijama i ponašanjem grubog tela. Za njega je, zato, početak i kraj telesnog postojanja takođe i početak i kraj individualizovane duše. Svo njegovo iskustvo naizgled potvrđuje da je fizičko telo puno života, i on često ima priliku da posmatra dezintegraciju tih fizičkih tela koja su nekada bila puna života.“ Međutim, Baba nastavlja sa objašnjenjem, „Besmrtnost individualizovane duše je omogućena činjenicom da individualizovana duša nije isto što i fizičko telo. Ona nastavlja da postoji sa svim svojim impresijama u spoljašnjim svetovima preko medijuma svog mentalnog i suptilnog tela, čak i nakon toga što odbaci grubo telo u vreme smrti. Tako je život posredstvom medijuma grubog tela tek deo kontinuiranog života individualizovane duše; ostali delovi njenog života dolaze do izražaja u drugim svetovima.“
Opis koji sledi uzet je iz IV, V i VI dela Babine Besede o „Reinkarnaciji i Karmi“: one su naslovljene kao „Posebni uslovi Inkarnacije“, „Potreba za Muškim i Ženskim Inkarnacijama“ i „Delovanje Karme tokom Uzastopnih Života“.
Za dušu koja je jednom dostigla ljudski status, normalan put je da se rađa u bezbrojnim reinkarnacijama u samoj ljudskoj formi. Taj ljudski oblik može biti ponekad muški a ponekad ženski, zavisno od impresija i duhovnih potreba duše. Posebna prednost Ženske forme je u tome što čak i Sadgurui i Avatari moraju da budu rođeni kroz žensku formu. Prednost muške forme je ta što se većina Sadgurua javlja u muškoj formi. Žene mogu postati sveci i Sadgurui, ali Avatar se uvek javlja u muškoj formi.
Opšte prednosti i nedostaci jedne inkarnacije uvek su određeni specifičnim impresijama koje je individualna duša akumulirala u prošlosti. Potrebe daljeg razvoja te duše zavise od prirode akumuliranih impresija. Mogućnosti koje pruža jedna specifična inkarnacija zavise ne samo od toga da li je ona muška ili ženska, već takođe i od toga da li se odvija u jednom egzistencijalnom ciklusu ili u drugom, i da li odgovara toku zemaljskog života u istočnoj ili zapadnoj hemisferi. U celini, Istok se više razvijao u duhovnom smislu nego u materijalnom, a kao posledica toga istočnjački um poseduje spontanu težnju ka Bogu. Zapad se, u celini, razvijao više u materijalnom smlislu, a kao posledica toga zapadnjački um više teži intelektualnosti i umetnosti…. Ali duša mora da doživi materijalni isto kao i duhovni aspekt života, pre no što se oslobodi veza podeljenog života. Zbog toga ista duša mora da se inkarnira na Istoku kao i na Zapadu.
Mogućnosti koje pružaju muške i ženske inkarnacije nisu sasvim nepromenljive. One se menjaju zavisno od egzistencijalnih ciklusa kao i prema tome da li se inkarnacija odvija na Istoku ili na Zapadu. U nekim periodima istorije muškarci su aktivniji od žena i više naklonjeni materijalističkom načinu razmišljanja. U drugim vremenima važi obrnuto. U prošlosti su žene Istoka bile hrabre i obrazovane. Sada u Istočnoj hemisferi prosečni muškarac više naginje duhovnosti od prosečne žene, baš kao što na Zapadu prosečna žena današnjice ima veće duhovne sklonosti od prosečnog muškarca….
Pre nego što se duša oslobodi svih impresija, ona poprima brojne muške i brojne ženske oblike. Kada bi se duša inkarnirala samo u muškoj ili samo u ženskoj formi, njeno bi iskustvo ostalo jednostrano i nekompletno. Dualitet iskustva može se prevazići jedino putem razumevanja, a razumevanje iskustva je jednostrano dokle god se kreće u granicama samo jedne od dve suprotnosti…. Svrha muških i ženskih inkarnacija je ista kao i sama svrha evolucije; da omogući čoveku da dođe do svog sopstvenog nepodeljenog i nedeljivog postojanja.
„U uzastopnim inkarnacijama jedne individualne duše“, nastavlja Baba,
ne samo da postoji nit kontinuiteta i identiteta (koja se menifestuje u ličnom pamćenju i obnavlja u slučaju naprednih duša), već takođe deluje i neprekinuta vladavina zakona uzroka i posledice kroz trajanje i delovanje Karme . Dela iz prošlih života određuju uslove i okolnosti sadašnjeg života, a dela iz sadašnjeg života imaju svoj udeo u određivanju uslova i okolnosti budućih života. Povremene inkarnacije u grubom svetu su samo naizgled nepovezane. Karma ostaje kao nit koja povezuje i kao odlučujući faktor u mentalnom telu, koje ostaje permanentni i konstantni faktor tokom svih života. Zakon Karme i njegov način delovanja ne mogu se razumeti sve dok se grubo telo i grubi svet smatraju jedinim egzistencijalnim činjenicama. Karmička determinacija je omogućena postojanjem suptilnog i mentalnog tela i svetova….
Ego-um se formira kroz nagomilavanje impresija iz prošlog iskustva i delanja; i ego-um je taj koji sačinjava suštinu egzistencije individue tokom njenih reinkarnacija. Ego-um, kao rezervoar latentnih impresija, jeste stanje mentalnog tela…i, budući da je smešten u mentalnom telu, on uzima oblik nižih tela zavisno od impresija koje su u njemu nagomilane. Te impresije određuju da li će osoba umreti mlada ili stara, da li će biti zdrava ili bolesna, hoće li patiti od fizičkih hendikepa kao što je slepilo ili će uživati u opštem telesnom zdravlju, da li će biti bistar ili priglup, da li će biti čistog ili zlog srca, nestalan ili postojan i da li će težiti sticanju materijalnih dobara ili prosvetljenju duha…. Zadovoljstvo i bol koje iskusimo u zemaljskom životu, uspeh ili neuspeh koji nam se desi, dostignuća i prepreke kojima je posut naš životni put, prijatelji i neprijatelji koji se u njemu pojavljuju, sve je to određeno Karmom iz prethodnih života. Karmička determinacija se prema popularnom shvatanju određuje kao ‘sudbina’. Sudbina, međutim, nije neki strani i nametnuti princip. Sudbina je čovekova lična kreacija koja ga prati iz prethodnih života; i baš kao što je ona uobličena prethodnom Karmom, ona se takođe može modifikovati, preinačiti, pa čak i promeniti kroz Karmu sadašnjeg života.
Pravilno shvatanje i upotreba zakona Karme omogućava čoveku da, postupajući mudro i inteligentno, postane gospodar svoje sopstvene sudbine. Svaki čovek je postao to što jeste akumuliranjem svojih sopstvenih dela; i pomoću svojih dela on može uobličiti sebe prema nalogu svoga srca, ili konačno emancipovati iz vladavine karmičke determinacije koja ga vodi kroz život i smrt….
Zakon Karme je, u svetu vrednosti, pandan zakonu uzroka i posledice koji deluje u fizičkom svetu. Kada ne bi bilo zakona uzroka i posledice u fizičkom svetu vladao bi haos; na isti način se moralni poredak univerzuma održava kroz sistematsku povezanost uzroka i posledice u svetu vrednosti. Po svojoj neizbežnosti zakon Karme je isti kao i drugi prirodni zakoni. Njegovo delovanje, međutim, ne dolazi do duše poput neke nametnute i spoljašnje slepe sile, već kao nešto što je sastavni deo racionalnosti šeme života. Karmička determinacija jeste uslov istinske odgovornosti. To znači da će čovek požnjeti onako kako je posejao. Ono sa čime se čovek sreće u svome iskustvu je obavezno povezano sa onim što on čini.
Ako je neko drugome naneo zlo, on mora prihvatiti kaznu za to i dobrovoljno prihvatiti da mu se to zlo vrati. Ako je nekome učinio dobro, on takođe mora primiti nagradu za to i uživati u tome da mu se dobro i vrati. Ono što čini za drugoga on je takođe učinio i sebi, iako će mu možda trebati vremena da shvati da je to tako. Za zakon Karme možemo reći da predstavlja izraz pravde ili odraz jedinstva života u svetu dualnosti.
Pošto ranije u ovom poglavlju Baba govori o „sferi Maje ili dualnosti“, a zatim o kosmičkoj iluziji kao o „kosmičkoj iluziji Maje“, moramo navesti nešto od onoga što on kaže o ovoj fascinantnoj i veoma složenoj temi. On posvećuje četiri dela svojoj Besedi o Maji, a počinje ovako – „Svako želi da sazna i spozna Istinu, ali Istina se ne može saznati i spoznati kao Istina, ukoliko se neznanje ne sazna i ne spozna kao neznanje. Zato je važno razumeti Maju ili princip neznanja. Ljudi čitaju i slušaju o Maji, ali malo njih razume šta ona zaista jeste…. Neophodno je razumeti je onakvu kakva ona jeste – to jest, u njenoj stvarnosti. Razumeti Maju… znači saznati polovinu Istine univerzuma. Neznanje u svim svojim oblicima mora nestati da bi duša mogla da dođe u stanje samo-spoznaje. Zbog toga je za čoveka neophodno da sazna šta je lažno, da sazna da je ono lažno, i da se oslobodi onoga što je lažno tako što će znati da je lažno… Lažno se sastoji u smatranju istine drugačijom nego što ona stvarno jeste. Lažno je pogrešna procena prirode stvari.“
Prvi deo, iz kojeg je uzet gore navedeni citat, nosi naslov „Lažne Vrednosti“; Drugi deo, „Lažna Uverenja“; Treći deo, „Prevazilaženje Lažnog u Maji“; Četvrti deo, „Bog i Maja“. Iz ovog četvrtog dela navodimo sledeće delove.
Kako nastaje lažni svet konačnih stvari? Zbog čega on postoji? Njega stvara Maja ili princip neznanja. Maja nije iluzija, ona je tvorac iluzije. Maja nije lažna, ona je ta koja daje lažne impresije. Maja nije nestvarna; ona je ta koja čini da stvarno izgleda nestvarno, a nestvarno stvarno. Maja nije dualitet, ona stvara dualitet. Maja se ne može smatrati konačnom. Stvar je konačna ako je vremenski ograničena. Maja ne postoji u prostoru i ne može biti njime ograničena, jer je sam prostor proizvod Maje. Prostor i sve što on sadrži, jeeste iluzija koju stvara Maja. Ona takođe ne može imati početak niti kraj u vremenu, jer je i samo vreme proizvod Maje. Vreme je u Maji. Maja nije u vremenu. Vreme nastaje zbog Maje i nestaje sa nestankom Maje. Bog je bezvremena stvarnost, a spoznaja Boga i nestanak Maje je bezvremenski čin. Radi intelektualnog objašnjenja, Maju je najbolje smatrati i kao stvarnu i kao beskonačnu, na isti način kao što se Bog obično smatra i stvarnim i beskonačnim. (Međutim) postoje teškoće oko toga da li ćemo Maju shvatiti bilo kao iluzornu bilo kao, u krajnjoj liniji, stvarnu. Ako je, sa jedne strane, smatramo konačnom, ona sama postaje iluzorna i zbog toga ne može da bude razlog nastanka iluzornog sveta konačnih stvari. Moramo je, stoga posmatrati i kao stvarnu i kao konačnu. Ako je, sa druge strane, u krajnjoj liniji smatramo stvarnom, ona sama postaje drugi deo dualiteta druge beskonačne stvarnosti, to jest, Boga; i sa ovog stanovišta Maja zapravo izgleda konačna, a samim tim i nestvarna.
Tako svi pokušaji ograničenog intelekta da shvati Maju ne dolaze do pravog razumevanja i vode u ćorsokak. Maja je isto tako nedokučiva kao i Bog. Bog je nedokučiv, ne-shvatljiv; isto tako je nedokučiva i ne-shvatljiva i Maja. Zato se kaže: ‘Maja je Božija senka. Tamo gde je čovek tamo je i njegova senka. Isto tako, tu gde je Bog, tu je i ova tajanstvena Maja.’
Možemo sumirati naš ljudki status u nekoliko reči. Naše predrasude, koje potiču iz nepoznavanja naše prave stvarnosti, su beskonačne. One utiču na naše rasuđivanje koje je gotovo uvek lažno, budući da je zasnovano na lažnim pretpostavkama. Isto je tako i sa našim shvatanjima. Ona su gotovo uvek patetično ograničena; a naša uobražena uverenja, dostojna su žaljenja. Tako je sve dok ne dođemo do te bolne ali prosvetljujuće spoznaje da ništa ne znamo onako kako bi trebalo da znamo. Jovovo obraćanje Bogu nakon Božijeg teškog ali dobronamernog iskušavanja jeste –“Stoga rekoh da nisam razumeo; stvari isuviše čudesne za mene, koje nisam znao.“