14. POGLAVLJE

DUGA IZOLACIJA
Tokom dvanaest meseci koji su usledili za sahavasom iz 1958. Baba se sve više i više povlačio iz spoljne sredine. Njegove nedavne posete Zapadu bile su poslednje, rekao je, koje će načiniti, i upozorio je sve svoje sledbenike da ne očekuju više nikakve besede, intervjue niti skupove. Čak ni korespondencija nije bila dozvoljena, izuzev slanja telegrama u hitnim slučajevlima. Baba je često govorio o nailazećoj krizi i prekidu svoga ćutanja koje će uslediti: „Ja neću prekinuti svoje ćutanje svojom voljom. Na to će me primorati opšta kriza.“
Početkom marta 1959, Baba je otišao na nedelju dana u Bombaj, gde je posetio jednu školu i jedan dom za slepe. Iako u to vreme nije rekao ništa po čemu bi se to moglo naslutiti, to su bile gotovo poslednje takve posete. Narednih deset godina njegov spoljni život odvijaće se na samo dva mesta, udaljena jedno od drugog manje od dve stotine kilometara – Meherazadu, skupu zgrada u baštenskom okruženju, desetak kilometara severno od malog grada Ahmednagara koji je bio njegov glavni ‘dom’ od 1944, i Guruprasadu, jednom ornamentalnom bungalovu u brdima u blizini Pune, u koji su Baba i mandaliji odlazili svake godine po tri meseca od aprila do juna. Guruprasad je pripadao jednom odanom sledbeniku, Maharani od Barode, koja je održavala kuću sa nekoliko ari zemljišta i baštom, tako da bi Baba leti mogao da se skloni od velike vrućine u ravnici.
U početku je Baba koristio posete Guruprasadu da napravi prekide u svojoj izolaciji, i da nastavi sa onim posebnim primanjima sirotinje, izgnanika i napaćenih koje je održavao prethodnih četrdeset godina. Kako se priča o Babi polako širila po kontinentu stvarao se veliki pritisak među onima koji su želeli da ga vide i dodirnu, i da zbog materijalne ili duhovne dobiti, budu u njegovom prisustvu. U maju i junu 1960, Baba je u jednom danu dao daršan masi ljudi čiji se broj procenjuje na više od 10.000, a koji su se skupili iz svih krajeva Indije. Tokom juna takođe je napravio dva prijema za siromašne u koje je uvek ulagao poseban intenzitet ljubavi. Opis koji sledi preuzet je iz ‘Porodičnih Pisama’ koje je napisala Babina sestra Mani (Manija Šeriar Irani). Ova pisma, koja je svaka dva ili tri meseca slala sledbenicima sa Zapada, jesu jedine neprekidne zabeleške o poslednjih deset godina Babinog života na Zemlji.
U ovom programu u Puni, 160 siromaha, i muškaraca i žena, primili su svako po 5 rupija iz Babine ruke nakon što je On položio glavu svakome od njih na stopala…. Baba je sedeo na stolici za jednim starim stolom sa improvizovanim stepenicama koji je služio kao platforma. Svaki od njih se tu popeo, i stajao ispred Babe da bi se On sagnuo, dok je svaki primalac bio strogo upućen da ne izražava bilo kakvu zahvalnost ili poštovanje ni rečima ni gestom. Videti Babu kako prislanja Svoje čelo na ta bosa, prašnjava (a često i nažuljana i čvornovata) stopala, ne samo da je u tom trenutku veoma dirljivo, već se nikada ne može zaboraviti.
Ahmednagarski program On se odigrao nedelju dana kasnije, nakon povratka iz Guruprasada u Meherazad. je obuhvatao 150 veoma siromašnih ljudi, uglavnom leproznih (mnogi od njih u veoma odmaklom stadijumu bolesti), od kojih je svaki primio 5 rupija i komad platna od Babe, nakon što im je On oprao stopala sa pažnjom i ljubavlju i dodirnuo čelom njihova stopala. Eruč kaže da je ovaj program trajao gotovo dva sata, a kada se završio Baba je bio sav mokar od znoja i napora…. Dok je prasad u novcu uvek dobrodošao, u slučaju gubavaca on je bio zasenjen njihovom dirljivom nevericom i srećom što im je Baba pokazao toliko ljubavi, prema njima od kojih se obično svi klone i koji su ‘nedodirljiva’ deca Božija.
Iz Meherazada, krajem juna, Baba je poslao poruku svojim sledbenicima u kojoj je ponovo podvukao važnost upozorenja koje im je prethodno već poslao.
Želim da svi ostanute netaknuti i neuznemireni snagom životnih struja, jer ma kakve bile prilike, one su takođe moje delo.
Želim da što je više moguće mislite na mene u toku moje šestomesečne izolacije, kada će događaji… pokušati da vas navedu da se udaljite od mene. To je razlog zbog kojeg sam neprestano naglašavao, tokom boravka u Guruprasadu, da je došlo vreme kada želim da se svi držite moga daamana Daaman bukvalno znači rub haljine. Ako se o desnoj ruci misli kao o muškom intelektu i razumu, koji se raspravom ili podsmehom može naterati da promeni mišljenje, leva može da predstavlja ženski aspekt percepcije, intuicije, i vere. obema rukama – u slučaju da jedna ruka popusti, druga će vam dobro poslužiti.
I na kraju, želim da svi upamtite da ne treba da me na bilo koji način uznemiravate u toku moje izolacije, čak ni zato da biste mi pismom ovo potvrdili ili izrazili svoju ljubav prema meni.
Čitavog svog života, od trenutka kada je prvi put postao svestan svoga avatarstva, Baba je uobičajio da se povlači u izolaciju. Ali je ova njegova izolacija izgledala neobično intenzivna čak i onima koji su bili sa njim od najranijih dana. Krajem 1960. Eruč je napisao u jednom pismu „izgleda da je Voljeni Baba sada jedino okupiran time da ga ništa ne zanima! Izgleda da je sasvim zaokupljen nečim veoma ozbiljnim, i da je, sam sa Svojom jedinstvenom Tišinom, očigledno ućutkao sve aktivnosti u svojoj neposrednoj blizini. On ne želi ništa da čuje i ništa da vidi, niti da uzme učešća u uobičajenim razgovorima koje mi vodimo dok sedimo u Njegovoj blizini…. Atmosfera u Meherazadu je nabijena nekim ‘mirom’ – koji ne predstavlja neaktivnost (daleko od toga!), već nekakvu personifikaciju reči PST!“
Ova duboka izolacija se nastavila, sa tek ponekim kratkim prekidom, do novembra 1963. Na početku tog meseca davao je četiri dana poslednji daršan za ljubavnike iz celoga sveta. To se desilo u Guruprasadu u koji se Baba vratio posebno iz tog razloga. Zapadnjaci su prisustvovali ujutro, istočnjaci posle podne; tek nešto manje od 140 je došlo iz Amerike, Evrope, Australije, Novog Zelanda, i oko 3.000 iz čitave Indije, Irana i Pakistana, a podignute su posebne platforme i nadstrešnice na zemljištu da bi se smestio tako veliki broj ljudi.
Ovaj period u kojem se odvijao daršan bio je period izuzetne političke krize. Kina je, nakon pripajanja Tibeta – koji je vekovima smatran za ‘duhovni dom’ sveta – krenula sa svojom armijom na Indiju, tako da je u zemlji u to vreme zapravo trajao rat. Na drugoj strani sveta činilo se da dve najveće sile, SAD i SSSR, koje su se suprotstavljale jedna drugoj još od kraja Drugog svetskog rata, dolaze konačno u sukob oko uspostavljanja ruskih baza na Kubi. Na to su verovatno mislili svi prisutni kada je pročitana Babina poruka dobrodošlice.
Draga moja deco, Vaš dolazak iz raznih krajeva, i preko okeana, veoma me raduje. I premda nijedna žrtva nije suviše velika da biste se našli u mojoj blizini, dirnut sam žrtvovanjem nekih od vas…. To je skup dece Istoka i Zapada u kući njihovog Oca.
Sve religije sveta tvrde da postoji samo jedan Bog, Otac svega u Kreaciji. Ja sam taj Otac.
Došao sam da podsetim sve ljude da treba da žive na Zemlji kao deca jednog Oca, dok ih moja Milost pobuđuje da shvate da su sve podele i konflikti i mržnja samo igra senki njihovog sopstvenog neznanja.
Iako su svi moja deca, oni ignorišu jednostavnost i lepotu te Istine gajeći mržnju, sukobe i ratove koji ih dele i stvaraju od njih neprijatelje, umesto da žive kao jedna porodica u kući svoga Oca…. Vreme je da svi postanu svesni prisustva svoga Oca među njima i svoje odgovornosti prema Njemu i sebi….
U nizu dubokoumnih poruka Baba je govorio o prirodi kreacije, sa milionima galaksija. U nekima, oblici života su razvijeni, a na nekim planetama evolucija je završena i postoje ljudska Bića. Ali je dalje naglašavao jedinstveni značaj naše planete: „Jedino na ovoj Zemlji Bog se može ostvariti. Ljudi ne mogu da stupe u kontakt sa svetovima u kojima postoje kraljevstva evolucije, tamo gde nema duhovnog razvoja. Na tim drugim svetovima postoje bića koja imaju veću inteligenciju od ljudi. Zemlja je centar kreacije, jer su ljudi stvoreni prema Božijem liku, i samo na Zemlji ljudska bića mogu da napreduju.“ Baba je završio komentarom: „Kroz vaše učenje najjednostavnije stvari učinjene su veoma komplikovanim.“
C.B.Purdom, koji nije video Babu više od deset godina, bio je potrešen promenom u njegovom fizičkom izgledu. „Njegov izraz lica je bio isto tako vedar, njegove oči prodorne kao i uvek, i činilo se da se njegova budnost nije smanjila, ali je izgledalo da je povučen, i najčešće je bio zagledan u daljinu, kao da ne pripada ovom svetu. Neprestano se osmehivao i bio je spreman na šalu, njegov humor ga nije napuštao, ali postojalo je nešto, neka promena koju ranije nisam primećivao. Iznad svega bila je njegova ogromna tuga koja me je čudno pogađala. Kada se kretao videlo se da teško hoda.“ Bogo-Čovek , str. 361.
Dva dana kasnije Baba je ozbiljno prekorio prisutne, a taj prekor je možda bio upućen i svetu uopšte:
Morao sam vam dati poruku u četvrtak jer ste je očekivali; a suština te poruke bila je u tome da ste vi moja deca, jer uprkos tome što se mnogo govori o Babinoj porodici, bliskost među vama koji ste deca Jednog Oca više je prividna nego stvarna.
Istinska deca Jednog Oca ne pozdravljaju jedno drugo osmesima i zagrljajima, a da u isto vreme gaje mržnju i zlu volju, već treba da se iskreno brinu u svojim srcima za dobrobit drugih i da se žrtvuju za tu dobrobit.
Ako me učinite svojim istinskim Ocem, sve razlike i sukobi među vama, i svi lični problemi koje imate, nestaće u Okeanu moje Ljubavi….
Ako nema bratskih osećanja u vašim srcima, sve reči koje izgovorite ili odštampate u moje ime prazne su; svi kilometri koje ste prešli zbog mene ništa ne vrede; sve organizacije koje se bave mojim radom su tek privid aktivnosti; sve zgrade podignute zbog mene prazne su i sve statue koje pravite da biste me prikazali predstavljaju nekog drugog.
Bio sam strpljiv i popustljiv… jer ste bili veoma mlada deca moje ljubavi, a deca moraju da se igraju. Ali sada ste odrasli i počinjete da shvatate da vas čeka veći posao od onoga što ste do sada radili. I vi ste istraživali svoje misli i srca pitajući se kakav bi taj posao mogao biti.
To nije neki drugi posao… to je isti posao koji se obavlja na drugačiji način. A to je način povlačenja, što znači da što više posla obavljate za mene, to manje značaja pridajete samima sebi… Dopuštam vam da radite za mene, tako da imate priliku da nesebično koristite svoj talenat i sposobnost i tako mi se približite….
Kada moj rad pretpostavite sebi, posao će se dobro odvijati, mada ne i lako. A kada posao ne ide dobro znači da ste postavili sebe između njega i njegovog ostvarenja. Način moga rada je način povlačenja, nestajanja, a to je put snage, ne slabosti, i tim putem ćete sazreti u mojoj ljubavi….
Pred kraj skupa jedan novinar je pitao Babu o situaciji u ratu sa Kinom, i kakav će biti njegov ishod. „Budući da sam ja Onaj Drevni i da sam ja u Indiji,“ odgovorio je Baba, „u konačnom ishodu Indija će pobediti.“ Sledećeg dana ovo su prenele sve novine u zemlji, izostavljajući sve osim poslednje tri reči.
Pre nego što se daršan završio Baba je dozvolio mandalijima da se jedan po jedan poklone pred njim. Bilo je to prvi put za dvadeset i dve godine da im je to dozvolio i činilo se da to označava još dublje povlačenje u kojem će biti sve manje i manje prekida. S vremena na vreme, tokom njegovog godišnjeg boravka u Guruprasadu organizovane su ‘pevačke gozbe’ u kojima su učestvovali poznati indijski pevači i posetiocima bi bilo dozvoljeno da dođu, naročito nedeljom posle podne. Povremeno bi takođe i sami posetioci pripremali predstave i zabavu za njega. Dve i po godine kasnije, maja 1965, bilo je još šest dana daršana za istočnjačke sledbenike, od kojih su neki putovali iz velike daljine da bi prisustvovali daršanu – jedna grupa iz Irana je provela čak jedanaest dana na svom napornom putovanju vozom. Krajem iste godine bio je planiran i odgovarajući sahavas za zapadnjake, ali pre nego što je došao decembar on je odložen, i odlagan je stalno svake godine dok se Babina izolacija produžavala. Ova izolacija bila je nešto suprotno od penzionisanja. To nije bilo povlačenje od rada, već povlačenje u rad.
Kakva je bila prava priroda tog rada, malo je poznato čak i onima koji su čitav svoj život proveli u Babinom društvu. Sve što su iz povremenih retkih komentara mogli da naslute bilo je, prvo, da se on neprestano odvija. „Vidite kako sve ovo radim,“ rekao im je Baba jednom, u toku jednog prekida i boravka u Guruprasadu juna 1963, „ali istovremeno se moj rad nastavlja. On je za mene isto što i disanje za vas – vi pričate, radite, igrate se, spavate, itd, ali nikada ne prestajete da dišete. Isto je i sa mojim radom, koji se neprestano nastavlja bez obzira šta se činilo da u tom trenutku radim.“
Drugo, shvatali su da se on direktno odnosi na situaciju u svetu u bilo kojem datom trenutku i da se odvija ‘na unutrašnjim planovima’, nevidljivo i neosetno, na isti način kao što je Baba delovao na misli gledališta, ljudi koji su okupirani nekom zabavom.
Treće, mogli su i sami da vide da je taj rad podrazumevao intenzivnu fizičku i mentalnu patnju. „Nakon mog povratka u Meherazad,“ rekao je u leto 1963, „povećaće se bol koji ću trpeti tokom devet meseci.“
To je rečeno neposredno pre nego što je Baba započeo svoju poslednju, naizgled neokončanu – zapravo bukvalno nezavršenu iako ne sasvim neprekidnu – izolaciju, koja će trajati duže od pet godina. I ako su te godine za svet u celini predstavljale godine „patnje i haosa“, uključujući i užase vijetnamskog rata, ubistvo američkog predsednika, šestodnevni rat u Izraelu, zajedno sa poplavom otmica i ubistava koja su usledila, to se posebno odnosilo na Indiju. Ta zemlja je prošla kroz rat, prirodne katastrofe, poplave sa ogromnim podbacivanjem u rodu poljoprivrednih kultura, glad, smrt dvojice lidera, Nehrua i Šastrija, i gotovo stalne političke nemire.
U početku je Babin fizički bol bio koncentrisan oko kuka koji je povredio u automobilskoj nesreći i čiju je operaciju Baba uporno odbijao. „Bol je strašan, ali to pomaže mom radu.“ Kako su godine prolazile, i uz pomoć slepog hiropraktiste, dr. Heri Kenmura, bolovi su mu umnogome olakšani, ali sada se pojavio novi uzrok patnje, čiji je fizički uzrok možda bio pomeranje koje je usledilo za prvobitnom povredom kuka. U jednom pismu iz aprila 1965, Mani je napisala: „Pored neprestanog bola u kuku i Njegove nesposobnosti da se slobodno kreće, On već mnogo meseci ima bolove u vratnom delu kičme, tj. u predelu vrata i u ramenima. U poslednje vreme ovaj bol se intenzivirao…. Kada je na jednoj od njegovih povremenih poseta Meherazadu, dr. Ginde izrazio uznemirenost i iznenađenje zbog upornosti bolova, Voljeni Baba ga je s ljubavlju potapšao po ruci i rekao, ‘Ne brinite. To je sve moja volja. Ja jedini znam uzrok svog bola, i on će nestati posle jula meseca. Bez obzira na to želim da učinite sve da ga olakšate,’ (dodajući nakon nekog vremena) ‘a ja ću sve učiniti da ga pojačam!’… Baba je više puta rekao mandalijima, ‘To je samo (Jaram) univerzalne patnje oko moga vrata’ – i odista, ortopedski okovratnik koji On nosi tužno simboliše ovu činjenicu.“
Pet meseci kasnije, objavljujući otkazivanje zapadnjačkog sahavasa koji je bio planiran za decembar, Baba je rekao: „Situacija u svetu je vrlo loša, i svaki dan postaje sve gora. Pritisak mog univerzalnog delanja u ogromnoj meri utiče na moje zdravlje, a bol u vratu je nepodnošljiv.“
Međutim, nisu sve beleške iz ovog doba beleške o patnjama. Poneki put u njima vidimo Babu, kako sedeći na visokoj stolici, jer mu je kretanje pričinjavalo bol, igra stoni tenis sa mandalijima, ili u bašti uživa u igri koja se zove ‘Sedam Pločica’, u kojoj su takođe učestvovali i vozači i baštovani. U ovoj indijskoj verziji kuglanja ili obaranja čunjeva, sedam komada kamena ili pločica postavljaju se jedan na drugi, a igrač pokušava da ih sve obori loptom. Baba je veoma uživao u bašti, posmatrajaći ptice i životinje, kako pitome tako i divlje. Voleo je da sluša muziku: „Vreme kada pijemo čaj u Meherazadu“, pisala je Mani, „je trenutak sreće za nas žene, kada smo sa stolom zajedno sa voljenim; a uz odlomke razgovora i zveckanje kašičica čuje se muzika sa našeg tranzistora…. Tada Baba odsečno lupka po stolu u ritmu muzike, dok čajnik poskakuje od vibracija stola.“
Deca i detinjasti ljudi su ga odmarali. Trenutno je reagovao na osećanja dece koja su ga prihvatala sa ljubavlju, koja nisu ništa tražila, nisu htela da slušaju besede, već samo da mu se što više približe. U Guruprasadu, na jednom skupu koji je bio toliko posećen da se činilo da ni igla više ne može da padne na tle, Baba je izdvojio jednu devojčicu od jedva četiri godine i pokretom joj pokazao da mu priđe. Ona je prišla, ozbiljno se poklonila pred njim, a zatim se oduševljeno nasmešila kada ju je Baba privukao sebi, zagrlio i pomilovao po obrazu. Ona je došla, saznali su kasnije, iz jednog mesta veoma udaljenog od Pune. Njeni roditelji nisu bili sa njom. Kada je čula da neki susedi putuju u Punu da vide Babu, ona je molila i plačući tražila da joj majka dozvoli da pođe sa njima da ga vidi.
Na još jednom krcatom skupu tokom istog boravka, našla se jedna majka koja je imala problema sa dvoje nemirne dece. Niko nije ni pomišljao da ju je Baba primetio, pošto je bio zauzet primajući dugi niz posetilaca koji su ga kitili vencima. Ali kada je ta žena konačno stigla do Babe, on ju je upitao: „Da li vas ova deca zamaraju?“
„Da, Baba, zaista je tako!“ odgovorila je s puno osećaja.
„Ako samo dva deteta mogu da vam od života naprave pakao“, zapitao ju je Baba, „možete li da zamislite kakve probleme imam ja koji imam bilione dece?“
Jedan od mandalija u čijem je društvu Baba naročito uživao bio je Kaka Baria, jedan njegov pratilac iz najranijih dana, koji je nekoliko puta putovao sa Babom na Zapad, i mnogo puta učestvovao u ‘lovu na maste’. U Meherazadu je on radio kao menadžer, i on je taj koji je tom mestu dao ime. Potpuno nesputan, Kaka se uključivao u svaku vrstu zabave, a često ih je i sam stvarao svojom jedinstvenom upotrebom jezika. „Gegajući se pored Babe kao kvočka koja bdi nad pilićima“ on bi neprestano nešto primećivao i komentarisao. Neometen memorijom koja je bledela kako su godine odmicale, Kaka bi sam smišljao reči koje nije znao, i ubacivao alternativne izraze koji su ličili na one kojih je pokušavao da se seti. Baba je o Kaki rekao: „Dok svi dodaju nešto mom teretu, Kaka ga pomalo umanjuje.“
Ponekad bi, s vremena na vreme, i bol nestao, i juna 1967, Mani je radosno izveštavala iz Guruprasada: „Svakog jutra i popodneva viđamo Voljenog kako ide po verandi popločanoj mermerom, do hola i natrag. Uz radost koju osećamo dok ga posmatramo kako hoda, vidimo i koliko to radosti donosi Njemu, kada nas na kraju puta ponekad zapita sa osmehom i oduševljenjem ‘Kako hodam?'“
U celini, međutim, beleške iz ovih godina su beleške o beskrajnom radu i sve većem bolu. O bolu u njegovom vratu dr. Ram Ginde, čuveni neuro-hirurg iz Bombaja koji je takođe bio i odani sledbenik, pisao je dr. Goheru, članu mandalija i Babinom ličnom lekaru: „Sve što sam mogao da učinim upravljajući se prema svom znanju o Njegovom vratu i kičmi, pokušao sam svim srcem. Ali moram da priznam… svoju potpunu nemoć da olakšam bolove voljenom Babi. Priznajem da sam potpuno bespomoćan u pokušajima da lečim Njega, koji je isto toliko moćan, i još moćniji od okeana i bespomoćan kao mače u isto vreme.“
Nije za čuđenje to što su se oni oko Babe, razmišljajući o ovom misterioznom bolu, prisetili da je još 1940. Čati Baba – jedan od najvećih masta, koji je tada živeo u Meherabadu sa Babom – rekao da sva patnja koju Baba podnosi potiče iz njegovog milosrđa i ljubavi prema čovečanstvu. Patnja koja je tek trebala da padne na svet bila je tako velika da svet neće moći da je podnese, i tako će Baba uzeti jedan kraj jarma na svoja ramena.
U poruci koja je poslata 1. marta 1968, u kojoj se još jednom odlaže kraj njegove izolacije, ovaj put do 21. maja, Baba je napisao: „Niko ne može ni u najmanjoj meri da shvati veličinu i obim rada koji obavljam u ovoj izolaciji. Jedino što smem da vam nagovestim je to, da su, u poređenju sa radom koji ja u izolaciji obavljam, svi poslovi koji se na svetu obavljaju, zajedno, potpuno nevažni. Iako me teret mog rada slama, rezultat tog rada osećaće intenzivno svi ljudi na svetu.“
Ali Babina izolacija nije se završila u maju, baš kao što se nije okončala ni u martu, ni u februaru, niti u novembru. On je nastavio svoj rad i u toku svoje godišnje posete Guruprasadu i dalje tokom meseca jula nakon svog povratka.
Napokon je, jedne večeri, u utorak, 30. jula 1968, izjavio: „Moj posao je završen. On je stopostotno obavljen na moje zadovoljstvo. Rezultat ovog rada će takođe biti stoprocentan i manifestovaće se od kraja septembra.“