Tađudin Baba

Dok je nekoliko engleskih dama ćaskalo, ispijajući svoj popo­dnevni čaj petkom u lokalnom klubu, odjednom se na teniskim terenima pojavio neki nagi Indijac. Šokirane ovom pojavom, i pomišljajući kako taj čovek mora da je izgubio svaku pamet, pozvale su policiju da ga uhapsi; ovi su ga zatim osudili na zatvor u ludnici.
Ovaj „ludak“, međutim, bio je potpuno drugačiji čudak od ostalih. Gomila bi se sakupljala izvan zidova ludnice i svakoga dana čekala da im udeli blagoslov! Vremenom je otvoren poseban ulaz u ludnicu kako bi ljudi mogli da vide ovog ludaka! Zašto? Da li je on bio zaista lud ili su ljudi koji su ga osudili u stvari bili ludi? Zašto su ljudi tražili blagoslov baš od ovog ludaka? U pitanju je bilo vino – on jedini ga je posedovao!
Mada su Britanci smatrali ovog muslimana ludim, mora da su i sami bili ludi, pošto ga nisu prepoznali. On je bio vlasnik spiritualne vinare. On je bio Tađ Indije – kruna Islama! On je bio Tađudin Baba, Kutub – stožer univerzuma – osovina svih ko­smičkih sila. Ovaj muslimanski učitelj je otvorio svoju vinaru u duševnoj bolnici i ljudi su postali opijeni i božanski ludi u njegovom društvu.
Ako ovaj musliman nije bio lud, zašto je onda dozvolio da bude zatvoren u ludnicu? Obični ljudi ne mogu odgonetnuti ovu misteriju. Zar nije došao zbog njih, ludaka? Zbog onih koji su izgubljeni u ludilu ovog sveta? Ovih šesnaest godina provedenih u ludnici su bile posebna faza Kutubovog unutrašnjeg rada. Ovaj muslimanski mladić nije bio lud kada su ga zatvorili u ludnicu – lud je bio svet oko njega! Ceo svet je lud – jedino čovek koji je Jedno sa Bogom jeste istinski normalan.
Tađudin Baba je bio jedinstveni učitelj koji je živeo među najluđima od ludih, i on, Gospodar uma, od ludnice je načinio svoj centar. Njegova priča je izuzetno zanimljiva.
Ujutro 17. januara 1861, u gradu Kampti izvan Nagpura u centralnoj Indiji, zabrinuta porodica Mariambi primila je radosne vesti o rođenju sina u 5:15. Ali, za divno čudo, beba nije zaplakala kada je došla na svet. „Da li je dete rođeno mrtvo?“ neki su se pitali. „O, nemojte ni pomisliti tako nešto“, drugi su odgovarali, „to je Mariambin prvenac!“
Muško dete nekoliko časova nije pokazivalo znake života. Konačno, priča dalje kaže da je porodica donela odluku da detetovu glavu treba dodirnuti vrelim gvožđem! Ono će ili naterati bebu da otvori oči i zaplače, ili će pokazati da je ono zaista mrtvo! Nekom starijem iz porodice je pripala dužnost da to učini. Vreli gvozdeni vrh je dodirnuo glavu i ono je snažno zaplakalo. Zatim se smirilo, i dok su suze tekle, ono je posmatralo one koji su se nalazili oko njega. Dete se ipak pokrenulo, na radost cele porodice.
Dete su nazvali Tađudin Muhamed Badrudin. Doslovno Ta­đudin znači onaj koji nosi krunu, u ovom slučaju krunu proroka Muhameda. Njegov otac, Sajed Muhamed Badrudin, bio je vojnik – komandant bataljona u britanskoj vojsci. Baš pre rođenja svog sina bio je premešten u Kempti kod Madrasa. Sajed je bio ponosan što ima sina i zahvalan Sve-Milostivom Alahu što je njegov sin živ.
Međutim, tragedija je uskoro došla u dom Badrudina – Tađudin je imao samo godinu dana kada je njegov otac poginuo. Mariambi je dala sve od sebe da podigne sina kojim bi se Sajed ponosio. Dečak je išao u finu školu i sa šest godina se smatrao izuzetnim učenikom. Ali tragedija se ponovo desila; kada je imao devet godina Tađudinova majka je takođe umrla. Teret podizanja dečaka je pao na njegovu baku po majci.
Jedinstveni spiritualni kvaliteti su se otkrivali u Tađudinu dok je bio sasvim mlad. Dečak je nastavio sa svojim školovanjem i učenjem arapskog, persijskog i urdua, kao i engleskog; on je bio i strastveni čitalac. Tađudin je rapidno napredovao u svom višem obrazovanju sve dok nije napunio osamnaest godina, kada se desio divan događaj koji mu je potpuno promenio ceo život.
U Nagpuru je živeo poznati svetac po imenu Hazrat Abdula Šah, koga su muslimani veoma poštovali. Jednog dana ovaj svetac je posetio Tađudinovu školu i kada je primetio mladića, rekao je: „Zašto bi ovaj dečko bio u školi? Zbog čega on uči? Šta je još ostalo što on ne zna? … Mladić poseduje gnosis – božansko znanje!“
Svetac je prišao Tađudinu i njihove oči su se susrele. Uzi­majući neki biskvit, Abdula Šah je pojeo pola, a drugu polovinu je dao Tađudinu. Svetac je govorio dok je mladić jeo svoju polovinu: „Jedi manje; spavaj manje; govori manje… i proučavaj Kuran kao da te sam Prorok Muhamed posmatra!“
Čim je pojeo biskvit, u Tađudinovom srcu začuo se gazal vina i iz očiju su mu potekle suze žudnje. Mladić je napustio školu i tri dana ostao u blaženom stanju punom suza, čežnjivo čekajući da se njegov Voljeni pojavi. Svetac je u Tađudinovoj duši probudio spiritualnu žudnju za spoznajom Boga. – Nema nikavog biografskog materijala o muslimanskom svecu Abdula Šahu.
Tađudin se promenio. Više nije bio učenik, već je radije bio sam, i zanimanje za druženje sa njegovim prijateljima potpuno je iščezlo. Primio je unutrašnje blago, ali nije imao nikakvu ideju o tome šta je ono zapravo bilo!
Mada je postao usamljenik i stranac svojim drugovima, mla­dić je postepeno izašao iz tog stanja i počeo da se ponaša sasvim normalno. U to doba je počeo da čita sa oduševljenjem Hafizov Divan. Reči Hafiza su oživele i sledeći stih ga je posebno dirnuo:
„Ispij vino! Odbaci Kuran i Kabu!
Idi u hram i ne smetaj nikom.“
Tađudin je ispijao božansko vino; sagorevao je Kuran i Kabu na plamenovima svog srca. Ušao je u svoj unutrašnji usamljeni hram i ostao u blaženom stanju.
Zatim su se 1879. okolnosti tako uskladile da je Tađudin sreo svog Ljubljenog. Nad gradom su se nadvili tamni oblaci; duge kiše su proizvele poplavu Kanhan reke, i tražena je pomoć vojske kako bi se sprečila katastrofa. Grad Kampti je pretrpeo ozbiljna oštećenja; mnogi su se utopili ili izgubili svoj dom. Kako bi olakšao finansijsku situaciju svoje bake, Tađudin se prijavio u vojsku, iako je iznutra čeznuo za Bogom i srcem se pripremao za susret sa Njim. Ono je postalo čaša puna pesme:
„Gde si? Gde si? O Voljeni dođi!
Pozovi me ili mi Sam dođi. Pozovi me ili dođi!“
Voljeni Bog je naravno uvek milostiv, i čuvši iskreni Ta­đudinov krik, On nije mogao ostati nezainteresovan. Mladićeva prijava za vojsku je mogla da ga odvede kod Onog koga je tražio, jer je uskoro premešten iz Kamptija u Sagar.
Sagar znači okean. Tađudin je trebalo da ode u Sagar kako bi se stopio sa okeanom! Dok su se drugi vojnici obučavali kako da se bore sa neprijateljem, Tađudin se borio sa samim sobom. U poređenju sa prevazilaženjem svog ograničenog jastva i pobe­đivanjem lažnog ega, vojnička pobeda nad neprijateljem je bila jednostavna.
On je vodio tajni rat. Kako se može izmeriti žestina unutrašnje borbe mladog Tađudina? On je bio sam svoj vojnik, u pokušaju da bude hrabar usred strašne unutrašnje bitke. Tađudin je sramno porazio svog unutrašnjeg neprijatelja i njegovo srce je grozničavo i pobedonosno uzvikivalo: „Voljeni! Voljeni! Voljeni!“
Konačno, jedne noći kada je Tađudin bio na straži, neko ga je pozvao. Začuđen, okrenuo se oko sebe i polako krenuo ka mestu odakle je čuo glas. Otišao je iza baraka i ušao u gustu šumu; krčeći sam sebi put, konačno je došao do čoveka koji je sedeo ispod drveta. To je bio muslimanski Kutub, poznat u tom kraju, Hazrat Daud ]išti – on je bio istinski Voljeni koji je Tađudinovo srce ispunio nemirom. – Kutub Hazrat Daud ]išti je bio učitelj koji je dao Tađudinu realizaciju Boga. Međutim, nema poznatih zapisa ili činjenica o životu ili spiritualnom nasleđu Daud ]ištija.
Ne gledajući u Tađudina, stari učitelj mu je naredio da donese šolju vrućeg čaja. Ponovo pronalazeći put kroz šumu, Tađudin je doneo šolju čaja, a da nije prosuo ni kap. Pošto je otpio malo, Daud Čišti je ostatak dao Tađudinu i rekao mu da ispije šolju do kraja.
Čim je mladi Tađudin ispio čaj, njegov unutrašnji nemir u trenutku je nestao i pretvorio se u okean blaženstva! Tađudin je u tom momentu realizovao Boga. U njegovoj Božanskosti svet više nije postojao – bio je potpuno poništen. Sve je nestalo; Tađudin je izgubio svaku svest o svom telu i spoljašnjem svetu. Doživeo je „Anal-Hak“ – stanje „ja sam Bog“. Bio je svestan jedino božanskog „ja“ i on je postao BOG. U Sagaru, sa osamnaest godina, Tađudin je preobražen u SAGARA – OKEAN!
Mladi Tađudin je postao Mađzoob – onaj koji je stopljen sa Bogom. Prestao je da poštuje pravila u vojsci i pošto je počeo da se ponaša neobično, njegovi drugovi vojnici su pomislili da je poludeo. Ali, on se zapravo kupao u Beskrajnom Blaženstvu, Beskrajnoj Moći i Beskrajnom Znanju. Svake noći, Tađudin bi lutao šumama kako bi pronašao Hazrat Daud ]ištija i sedeo sa njim satima.
Tađudinova baka se međutim, još uvek brinula o njemu, pa mu je čak i obezbedila venčanje sa jednom muslimankom, ali zbog specifičnog stanja njegovog uma, familija mlade je pre­kinula veridbu. Uskoro nakon noći u kojoj je realizovao Boga, nadređeni su otkrili da je on nesposoban za službu; baka je morala da dođe u Sagar po svog unuka.
Kada su došli u Kampti, i ona sama se uskoro uverila da je Tađudin potpuno poludeo. Ozbiljno zabrinuta zbog ovakvog stanja, starica je tragala za svakakvim lekovima koji bi mogli da pomognu njenom unuku, ali svi su oni ostali bez rezultata, i Tađudinovo stanje se uopšte nije poboljšalo. Nije prošlo mnogo, a Tađudinova baka je umrla i on je ostao sam. Niko nije ni pretpostavljao koliko je u stvari Tađudin bio usamljen! Praktično je nemoguće da se neko povuče u sebe, i da potpuno sam podnosi sve karmičke vezanosti i uobičajene veze. Biti istinski sam kao Bog jeste cilj života; Tađudin je dostigao taj cilj – i uprkos svom spoljašnjem ponašanju, on je bio čovek koji je zaista postigao Božansku Svest!
Ostavljajući ga samog u bakinoj kući, Tađudinovi rođaci su ga potpuno napustili, smatrajući ga neizlečivim. Četiri godine on je tako životario kao meta podsmeha i spletki okrutnih sugrađana. Ali prava Tađudinova agonija je u stvari bila vraćanje u normalnu svest. Iako je živeo usamljeno, Tađudin je bio u stanju Ma­jzoobiyata; i Majzoob, mada utopljen u Beskonačno Postojanje Boga, jeste gospodar svakog blaženstva! Patnja ne može da utiče na Mađzuba zato što on nema običnu ljudsku svest. Da bi bio Kutub, Savršeni Učitelj, onaj koji je realizovao Boga mora da siđe iz tog božanskog stanja i povrati normalnu svest, prvo o mentalnom, a zatim i o suptilnim i grubim planovima. U tom silasku nema ničeg sem patnje; ova agonija je bila Tađudinova prava patnja – a ne usamljenost ili ludost.
Međutim, tokom ove četiri godine, izgledalo je kao da Ta­đudin sve više i više ludi. Avaj, žaleći stanje svog nećaka, njegov ujak, Abdul Rehman, ga je poveo u svoj dom u ]andi. I tu je takođe, Tađudin lečen, ali bez ikakvog uspeha.
Ubeđen da je njegov slučaj izgubljen, ujak Abdul Rehman je konačno prepustio svog nećaka ludilu i siromaštvu. Vrativši se u Kampti, Tađudin je patio strašno – kako fizički, tako i mentalno – postao je seoska luda, predmet svakakvih šala. Ni njegov ujak, niti bilo ko drugi, nije shvatao da je Tađudin patio kako bi povratio svoju ljudsku svest – kako bi se vratio na normalni nivo svesti i tako smanjio patnju čovečanstva.
Da bi izbegao ulice Kamptija, Tađudin je većinu vremena provodio lutajući po okolnim brdima. Svaki put kada bi se vratio u grad, ljudi bi ga zagledali, pa su vremenom i postali svesni toga da on u stvari i nije bio lud u uobičajenom smislu te reči. Ipak, deca su ga neprestano kinjila. Vukli bi ga za odelo ili gađali kamenjem, ali ih Tađudin nije u tome sprečavao. Jedino bi sakupljao kamenje koje su deca bacala na njega, kako ih ne bi ponovo upotrebili. To gađanje kamenjem možda je pomoglo Tađudinu da povrati normalnu svest. Verovatno zahvaljući ovoj deci i njihovoj prividnoj surovosti, Hazrat Daud ]išti je vraćao Tađudina u uobičajenu svest, jer bi veoma brzo, posle nekoliko udaraca, Tađudin počinjao da se ponaša normalno! Niko nije ni pretpostavljao da je Tađudin postao Kutub.
Tađudin je tada imao samo dvadeset dve godine. Vremenom je mladi Savršeni Učitelj postao visoko cenjen. Jednom prilikom dok je tumarao gradom, odjednom je ušao u kuću nekog tkača. Tađudin se obratio domaćinu osornim glasom: „Za tebe će biti najbolje da odmah sakupiš porodicu i sve što je vredno i odmah napustiš kuću!“ Čovek je oklevao za trenutak, ali je bio impresioniran svetačkom pojavom napasnika, pa je poslušao zapovest bez pogovora. Samo nekoliko momenata nakon upozorenja, u kući je izbio požar i sravnio je sa zemljom. Tako su porodica tog čoveka i sva njegova bogatstva bila spašena.
Jednom drugom prilikom, kada je neki čovek ugledao Ta­đudina, povikao je: „Hazrat, dođi! Moja kćerka je na ivici smrti.“ Taj čovek je bio kod mnogih lekara, ali se devojčino stanje nije poboljšavalo.
Tađudin je za trenutak zaklopio oči i nasmešio se, odmah potom govoreći: „Tvoja kćerka je sada sasvim dobro. Idi kod nje.“
Čovek se vratio kući i zaprepastio se kada je video svoju devojčicu kako sedi u krevetu i večera. Kada je zapitao ženu kako se tako brzo oporavila, ona mu je odgovorila: „Samo nekoliko minuta pre nego što ćeš ti stići, neki prosjak je zakucao na naša vrata i zamolio za malo hrane, koju sam mu ja i dala. Raspitivao se o našoj kćerci i ja sam ga uvela u njenu sobu. Bio je sa njom samo na kratko, i kada je izašao, rekao mi je: „Nemojte više da brinete, ona će se oporaviti.“ Kasnije je ova porodica otišla da vidi Tađudina, i žena je potvrdila da je to bila ista ona lutalica koja je došla u njenu kuću.
Prošlo je skoro deset godina, a Tađudin je još uvek živeo na ulicama Kamptija, često spavajući na mostu pored železničke stanice. Tokom dana ili noći bi obično lutao po gradu. Iako je strancima izgledao kao ludak, a onima koji su ga poznavali kao fakir, Tađudin je zapravo već u to doba bio Savršeni Učitelj.
Onda se 26. avgusta 1892. desio incident koji je nagnao britanske vlasti da ga zatvore i pošalju u mentalnu bolnicu, iako se među građanima podigao talas protesta, posebno među muslimanima. Pa ipak, pošto je jedna od britanskih dama pretrpela zaista jak šok kada je ugladala nagog čoveka u teniskom klubu, njen muž je zato bio posebno uvređen, i koristeći svoj uticaj, prisilio je vlasti da uhapse ovog muslimana. Tađudinovo suđenje je izazvalo primetnu pažnju u javnosti i tokom procesa, sudija mu je postao izuzetno naklonjen. Iako je Tađudin bio obučen u krpe, sudija ga je stalno video obučenog kao kralja! Sudiju je ceo tok suđenja veoma dirnuo. Uprkos oklevanju, britanske vlasti su ga prisilile da osudi Tađudina na duševnu bolnicu do kraja života.
Tađudin je imao trideset jednu godinu kada je odveden među zidove bolnice nekoliko milja izvan Nagpura. Danas je ovo zvanična mentalna bolnica, ali onda je to bilo mesto u kojem su svi bili osuđeni doživotno – mesto u kojem se kada se jednom lanci zaključaju, ključevi bacaju. To je bila ludnica! U njoj nije bilo nikakvog lečenja pacijenata koje je poznato u današnjim institucijama.
Obučen u dugačku zelenu halju, Tađudin je obavljao sve fizičke poslove zajedno sa ostalima; ali kada su čuvari naslutili njegovo pravo stanje, pokušali su da ga zaštite od ponižavajućeg rada – lomljenja kamenja i čišćenja. Tađudin je to odbio i istrajao u tome da obavlja sve naporne zadatke koje su radili i drugi zatvorenici.
Jednom je Tađudin nosio na glavi metalnu kantu punu zemlje. Načelnici u toj instituciji su bili zaprepašćeni kada su videli da kanta ne počiva na njegovoj glavi, već da lebdi nekoliko inča iznad! Tađudin se kretao ležerno, dok su svi ostali bili zaprepašćeni prizorom. S vremena na vreme bi ispoljavao okultne moći i kada bi se neki takav događaj desio, to je samo pojačavalo ubeđenje zatvorenika i nadređenih o njegovoj stvarnoj spiritualnoj veličini.
Kako su godine odmicale, kad god bi Tađudin poželeo da napusti ludnicu, čuvari su pronalazili otključane brave! Napustiti ludnicu je bilo strogo zabranjeno, ali kako su oni mogli da ga spreče?
Tađudin je imao posebno drvo pod kojim je primao ljude, ali pošto nije imao nikakvu privatnu sobu, spavao je u velikoj spavaonici sa ostalim zatvorenicima, koji su se smirivali u nje­govom prisustvu. Jednog dana otkrilo se da je jedan zatvorenik pobegao. Abdul Mađid Kan, glavni doktor u bolnici, bio je strašno zabrinut, ali mu je Tađudin prišao i rekao: „Nemojte se uzbuđivati; on će se vratiti koliko sutra.“
Već sledećeg dana, čovek se vratio. Kada su ga upitali zašto je to učinio, on je ispričao: „Otišao sam kući, ali me je tamo sačekao Tađudin Baba. Pošto me je dva puta dobro ošamario, naredio mi je da se odmah vratim ovde. Tako sam ja došao.“
Posle ovog događaja, dr Mađid je počeo da veruje Tađudinu, i često ga je pozivao kući i konsultovao u vezi svih pitanja. Tako je čovek koji je nadgledao ludnicu, postao Tađudinov posvećeni učenik.
Jednom, kada je dr Mađid imao zakazan sastanak, zapitao je Tađudina da li da ide za Bombaj. Tađudin je odbio da mu to dozvoli govoreći: „Put je opasan“, ali je doktor navaljivao. Mada nerado, Tađudin mu je to odobrio, ali mu je na rastanku dao list sa obližnjeg drveta i rekao: „Nosi ovo sa sobom dok si odsutan.“
Doktor je napustio Nagpur vozom i stigao u Bombaj naizgled sigurno. Ali, kada je voz stao, on je krenuo u žurbi preko šina do stanice, umesto preko mosta, i stao na njih baš kada je voz krenuo. Pravim čudom, voz se zaustavio tik ispred njega, i svi na stanici su bili zaprepašćeni kako je izbegao sigurnu smrt. Tako je shvatio zašto je Tađudin onako oklevao da mu dozvoli da ode iz Nagpura.
Posle nekoliko godina provedenih u bolnici, počelo je da se govorka o Tađudin Babi u svim krajevima Indije i ljudi su počeli da pristižu sa svih strana po njegov blagoslov. Spiritualna atmosfera oko Tađudin Babe bila je opijajuća! Ludnica se iznenada pretvorila u vinaru gde su ljudi mogli da se napiju koliko god to njihovo srce želi. Proširilo se novo ludilo; ljudi su postali ludi za Bogom u društvu Tađudin Babe.
Njihov broj se povećavao kako su dani prolazili, što je stvaralo sve veće probleme zvaničnicima u mentalnoj bolnici. Prvo je otvoren poseban ulaz koji je vodio do drveta gde je Tađudin sedeo. Zatim su gomile ljudi postale isuviše velike; da bi smanjili gužvu, vlasti u Nagpuru su počele da izdaju određen broj ulaznica, ali je ovaj sistem propao. Miris Tađudinovog vina se širio Indijom izluđujući ljude u želji da ga vide – čoveka koji je postigao Božansku Svest. Gradske vlasti kao ni oni u bolnici nisu znali kako da drže situaciju u svojim rukama. Konačno, angažovana je policija kako bi usmeravala masu.
Tađudin Baba je postao vodeća spiritualna veličina u toj oblasti. Među onima koji su dolazili zbog njegovog daršana, našla se i devojka koja je imala isto ime kao i njegova majka – Mariambi. Ova devojka je prišla Tađudinu sa takvom spiritualnom žeđi koja je mogla da isuši svaku prodavnicu vina! Mariambi je došla po stvarni učiteljev daršan, u nameri da sve napusti kod njegovih stopala.
Kada je Mariambi prišla Tađudinu, on joj je uzeo ruku i slomio brazletnu kamenom. Ovim spoljašnjim činom ju je oslobodio svih unutrašnjih ograničenja i vezanosti za svet. Učitelj ju je onda zagrlio i ona je zaista iznutra napustila ovaj svet! Postala je cela Tađudin Babina. Oči Tađudina i oči devojke su sjajile! „Ja sam te čekao, moja draga, svih prošlih dvanaest godina“, rekao joj je,“i ti si mi konačno došla.“
Mariambi je onda dostigla realizaciju. Posle ovog dubokog kontakta sa Tađudinom, ona ga je svakodnevno posećivala u ludnici. Kasnije, kada je bio oslobođen, svuda ga je pratila. U njenom društvu, on je uvek izgledao srećan. Ovu devojku je posebno voleo; svo svoje vino je izlio u njenu čašu! Ona je bila u njegovom izabranom krugu.
U stvari, po uputstvu Savršenog Učitelja Hazrat Daud ]ištija, Mariambi je i otišla Tađudinu. Daud ]išti joj je rekao: „Kod Tađudinovih stopala, a ne mojih, moći ćeš sve da predaš!“ Kada je to uradila, dobila je Sve! – Mariambi se smatra sveticom u muslimanskom društvu. Njen samadi ili grob još uvek posećuju muslimani iz grada Vaki, nedaleko od Tađudinovog centra u Vaki Šarifu.
Tađudin nije posedovao ništa od materijalnih stvari; učitelj je bio savršeni fakir. Jednom dok je još bio u ludnici, doveli su mu ženu koja je patila jer ju je opsedao neki duh. Tađudin ju je osmotrio, a zatim povikao: „Kako se samo usuđuješ da budeš tako drska prema fakirima?“ Čim je izgovorio ove reči, žena se onesvestila. Kada je povratila svest, izraz olakšanja je obuzeo njeno lice – duh se oslobodio uz pomoć učitelja.
Kralj koji je takođe postao posvećen Tađudinu, bio je jedan od maharađa u oblasti po imenu Rađa Raghuđi Rao Bosle, i on je na najmanji znak bio spreman da sve što poseduje preda Tađudinu. Iako je imao status kralja u Nagpuru, često je dolazio u ludnicu po Tađudinov daršan. Jednog dana rađa je shvatio da je gužva u ludnici postala nemoguća i da Tađudina mora osloboditi po svaku cenu. Izgledalo je da je Tađudin završio svoj rad u ludnici, i da želi da promeni mesto; ovo je preneo rađi.
Rađa je molio vlasti da oslobode Tađudina. U prvo vreme, oni su to grubo odbijali zbog toga što je grad napredovao usled dolaska mnogih hodočasnika; Tađudin Baba je bio najveća turistička atrakcija Nagpura. Septembra 1908, pošto je dao kauciju od 2000 rupija, rađa je doveo Tađudina u svoju palatu, „Šakerdir“, u centru Nagpura. Rađa je Tađudinu dao posebnu kuću po imenu „Lal Koti“ (Crvena Kuća), udaljenu nekoliko stotina jardi od palate. Tađudin je tada imao četrdeset sedam godina. Posle šesnaest godina provedenih u mentalnoj bolnici, Tađudin se sada udobno smestio u palati kralja od Nagpura. Ali fakir uvek ostaje fakir – ne poseduje nikakve svetovne stvari izuzev onoga što je neophodno – i Tađudin nije počeo da živi kao kralj, nego je nastavio da vodi računa o onima kojima je bio spiritualno po­treban.
U svojoj palati, rađa je jednu sobu odvojio za svoje dnevne molitve i ceremonije služenja. Kada se Tađudin prvi put preselio kod rađe, odlazio je u tu sobu, i tri puta dnevno, ispred hinduističkog idola kome se rađa molio, vršio nuždu. Ova soba koja je trebala da bude sveta, postala je učiteljev klozet! Ali rađina vera u Tađudinovo savršenstvo je bila toliko duboka da je on ponizno sve sam čistio, ne smatrajući to uvredom za svoju religioznu praksu.
Pošto je ostao u Nagpuru u rađinoj Crvenoj Kući neko vreme, Tađudin je premestio svoj centar u Vaki, predgrađe udaljeno oko osamnaest kilometara od Nagpura. Tu je živeo u domu hinduističkog učenika po imenu Kašinat Rao Patel. Rao Patel je imao veliko imanje i ono je potpuno odgovaralo Tađudinu, zato što se svakodnevno okupljalo veoma mnogo ljudi zbog daršana – u tolikom broju da se na imanju formiralo novo naselje. Tađudin je i zvanično dao ime gradu „]ota Nagpur“, što znači „Mali Nagpur“.
U ]ota Nagpuru Tađudin je podelio imanje na određene delove radi svojih aktivnosti. Poseban deo zemlje koji je ostao nenaseljen on je nazvao „Vaki Šarif“, „Uzvišeni Grad“. Tako je podelio Vaki Šarif na pet oblasti koje su okruživale njegovo prebivalište.
Na zapadnoj strani imanja Tađudin je imao svoj „Dispanzer“ udaljen oko milju. Ovaj čudan dispanzer nije imao nikakvu medicinsku opremu ili doktora. To je bilo usamljeno mango drvo pod koje bi Tađudin smeštao bolesne. Ostajući ispod tog mango drveta, Tađudinovi pacijenti bi bili automatski izlečeni.
Dovoljan je bio pogled ili nazar ovog spiritualnog lekara da ih izleči.
Pored mango dispanzera Tađudin je izabrao još jedno mesto i nazvao ga „Madresa “ – Škola. Učenici su dolazili po Ta­đudinovu pomoć u vezi polaganja svojih ispita i on im je savetovao da samo sednu u njegovu Madresu. Svi koji su dolazili prošli su svoje ispite.
Još jedno pusto mesto nazvano je „Sud“. U Tađudinov Sud su dolazili oni koji su imali problema u poslu ili finansijama, ili koji su imali problema sa zakonom. Vremenom, svi ovi biznismeni su rešili svoje probleme.
Još jedno mesto pored Tađudina nazvano je „Džamija“. Ova džamija je bila namenjena onima koji su dolazili Kutubu zbog spiritualnosti i koji su žudeli za spiritualnim iskustvima ili čak vizijama Boga. U ovoj džamiji ova iskustva su se ostvarila.
Prema severu se nalazilo otvoreno polje koje je Tađudin nazvao „Vežbalište“. Ovde je učitelj slao ljude zbog fizičkih vezbi koje su imale spiritualni značaj. Vežbanjem, ili hodanjem napred-nazad, učitelj je pripremao ove ljude da pobede u bici života – bici sa svojim egoima ili nižim jastvima. I oni su se vremenom usmerili ka ispravnom izboru.
Izgledalo je kao da je Vaki Šarif postao zemlja čuda za spiritualne tragaoce. Tokom dana se dešavao pravi karneval. Svaka bolest ili svetovni problem je lečen vinom Tađudin Ba­binog pogleda. Njegov nazar je bio jedini lek i niko nije odlazio iz Vaki Šarifa praznih ruku ili srca.
Jednog kišnog dana Tađudin je posmatrao kretanje ljudi u Vakir Šarifu. Dok je hodao, napustio je imanje i krenuo putem. Odjednom je naišao na psa koji je pored puta ležao mrtav već tri dana. Tađudin je prišao lešini i dodirujući je rekao: „Zašto tu ležiš, moj prijatelju? Ustani i idi.“ Pas se odmah vratio u život i otrčao.
Kako se Tađudinova spiritualna slava pročula, i njegovi ro­đaci su počeli da ga prihvataju kao „nekog poznatog“. Jednom je Tađudinova tetka napravila čaj. On je odbio da ga proba i pokazujući na njenu levu stranu rekao je: „Odnesi ovaj čaj lisici koja leži mrtva u ovom polju.“ Starica je učinila kao što joj je rečeno. Kada je sipala malo čaja niz grlo mrtve životinje, lisica se stresla, ustala i otišla.
Čudo koje je prouzrokovalo veliku senzaciju u Nagpuru bilo je povezano sa profesionalnom pevačicom po imenu Surđi. Ona je bila poznata po izuzetno lepom glasu i često je zabavljala Tađudina. Priča se da je ozbiljno obolela i uprkos svom naporu da se izleči, umrla. Čuvši te vesti, rađa Bosle je obavestio Tađudina da je Surđi umrla.
Tađudin se veoma potresao i ljutito rekao: „Ti lažeš! Ona je živa! Ako je umrla, ko će doći da mi peva?… Idi i reci njenim rođacima da joj ne diraju telo.“
Rađa je otišao u kuću gde su telo pripremali za spaljivanje i preneo Tađudinovu poruku. Pošto su imali vere u učiteljeve reči, rođaci su odgodili pogrebnu ceremoniju i kao što je Tađudin predvideo, žena je otvorila svoje oči sledećeg jutra. „On podiže iz mrtvih!“ govorilo se u Nagpuru nedeljama.
Jednog dana tokom 1915, jedan mladić posebnog izgleda, u društvu prijatelja, došao je da vidi Tađudin Babu u Vaki Šarif. Kada je taj prijatan mladić ušao u sobu, Tađudin je ustao i njihove oči su se susrele. Niko u grupi nije znao za skrivenu poruku ili unutrašnju komunikaciju koju su njihovi pogledi preneli. Ta­đudin je zatim prišao mladiću, i sa nekoliko ruža koje su mu bile u ruci, zamahao iznad mladićeve glave i lica. Posle ovoga, stranac i njegov prijatelj su se poklonili Kutubu i otišli.
Nekoliko trenutaka pre nego što će mladić doći, Tađudin se naljutio i počeo da vređa sve one koji su bili u njegovom prisustvu. Ali kada je ugledao mladića, njegovo raspoloženje je odjednom postalo izuzetno prijatno. Tađudin je ustao sa svog mesta odmah, i hramajući prišao mladiću. Vatreno raspoloženje Kutuba se promenilo po dolasku mladića; izgledalo je kao da je Učitelju doneo neke radosne vesti.
Tađudinu ovaj mladić ipak nije bio stranac. On je bio isti onaj mladić koga je poljubila Babađan, i koga je Narajan Maharađ kraljevski dočekao. Mladić je zaista Tađudinu tog dana doneo dobre vesti – da je spreman da prihvati spiritualni naboj Tađa, i da preuzme krunu kreacije! Kasnije ga je Tađudin uvek pominjao kao „Nebesku Ružu“. Zauzvrat, taj mladić ga se sećao kao „Tađa“ – Krune.
Negde oko 1920, Tađudin se vratio u kuću rađe Boslea, Šakerdari, mada je i dalje posećivao Vaki Šarif. U to doba on je obično obilazio predgrađa Nagpura, pošto mu je rađa obezbedio sve što mu je bilo potrebno na njegovim putovanjima u lakim dvokolicama. Rađa Bosle se uvek trudio da zadovolji svog Učite­lja do samog kraja.
Tađudin je uživao u kavalijima – persijskim devocijskim pesmama Bogu. Jednom prilikom u rađinoj palati, poznata pe­vačica iz Delhija, \anaki, došla je u Nagpur i poželela da nešto otpeva „svecu“. Slavnu pevačicu su odveli do palate, ali čim ju je video, Tađudin je povikao:“Odvedite ovu drolju! Sklonite mi je sa očiju!… Ona misli da može da me šarmira kao ostale svetovne ljude lepotom svog glasa. Sklonite je!“
„Žena je bila šokirana i rađa ju je odmah udaljio. Tađudin je besneo; naredio je da mu dovedu kola i odvezao se do obale reke. Padala je jaka kiša i zemlja se pretvorila u blato. Ne primećujući sve to, Tađudin je sišao i počeo da hoda po obali. Zatim je smireno seo pored vode, dok je i dalje padala kiša. Tađudinov glas se zatim obratio učenicima:“Idite i recite pevačici iz Delhija da ako hoće, može da dođe i da mi ovde nešto otpeva.“
Odmah su obavestili \anaki i ona je bez oklevanja poslušala, zahvalna zbog neočekivane mogućnosti za koju je mislila da je zauvek izgubljena. U kočijama su je odveli do reke gde je, iako je bila obučena u skupi sari, prošla kroz blato i sela pored Kutuba. Na tom mestu, u blatu, ona je pevala Tađudinu skoro tri sata na mesečini. Tađudin ju je onda blagoslovio i tako su se rastali. – Posle prvog neprijatnog susreta sa Tađudin Babom, kavali pevačica \anaki je znala da drugi poziv da dođe na reku znači test, ali i poruku da treba da se oseća počastvovana što peva u njegovom prisustvu.
Tađudin je svoje poslednje dane proveo u rađinoj Crvenoj Kući. Unapred je odredio svoj grob na drugom kraju Nagpura. Izabrao je posebno mesto na kojem je jednom podigao grumen zemlje i pomirisavši ga rekao: „Ova zemlja Hazrata – Velikog – je dobra. Ako mi ovde sagradite kuću, ja ću ostati u njoj.“
Tađudin Baba je napustio svoje telo 17. avgusta 1925, dok je boravio u rađinoj Crvenoj Kući. Poslednji put je osmotrio ovaj naš ludi svet i zauvek zaklopio oči na ovom materijalnom planu. Ludilo njegovog vina pretvorilo je Nagpur u izbezumljeni grad. Vino je teklo ulicama, ludnicom i rađinom palatom skoro če­trdeset pet godina. Vest o njegovoj smrti se proširila, i sledbenici su osećali kao da su im srca iščupana zauvek. Ceo grad je jadikovao zbog gubitka njihovog najsvetijeg krčmara. Tamo gde je sipao vino, sada su tekle suze.
Oko 30 000 do 40 000 ljudi svih religija – muslimani, hindusi, siki, zoroastrijanci, hrišćani – hodali su u ogromnoj pogrebnoj povorci od jednog kraja grada do drugog. Suze ljubavi su tekle iz njihovih očiju i svako srce se cepalo od bola, pokajanja i zahvalnosti.
Grob Tađudin Babe je sada sveto mesto za muslimane. Ta­đudin je pokopan u skladu sa muslimanskim običajem na mestu koje je sam izabrao. Ova oblast je kasnije nazvana Tađabad u njegovu čast. – Rađina Crvena Kuća sada se zove Tađ Darbar – Tađova Kuća. To je drugo glavno svetilište posvećeno Tađudinu u Nagpuru. Tađudinov grob, Tađabad, jeste glavno mesto hodočašća.
Tu je pokopano telo Tađudin Babe; ali zapravo, on je sada u dubokom snu. Ovaj duboki san je istinsko probuđenje, u kojem srce ispija svoje sopstvene suze – kada čovek postane svestan svoje večne beskonačnosti!