16. POGLAVLJE

DRAMA EGA
Još 1932, kada je Meher Baba drugi put posetio Englesku, dao je intervju čuvenom novinaru Džejmsu Daglasu. O tome smo opširnije pisali u 6. poglavlju. Tom prilikom, Daglas je zapitao Babu: „Koja je vaša tajna?“
Na šta je Baba odgovorio: „Eliminacija ega.“
Šta je značila ta misteriozna rečenica, i kakve ona veze ima sa situacijom u kojoj se čovek danas nalazi?
Kada bi trebalo da jednom rečju opišemo tu situaciju, ona koja bi najviše odgovarala verovatno jeste ‘frustracija’. Na materijalnom nivou čovečanstvo nikada nije bilo tako jedinstveno. Sa svakog kontinenta, gotovo iz bilo koje zemlje se može za par sati stići na bilo koji drugi kontinent i u bilo koju drugu zemlju. Mreža komunikacija, koja se neprestano proširuje i usavršava, prenosi svakodnevne događaje do naših domova. Ustanovljena je i prihvaćena politička mašinerija koja treba da ujedini svet, i jedan jedini jezik, engleski, brzo postaje univerzalni. Pa ipak, na unutrašnjem planu, ljudi nikada nisu bili tako nesrećni i razjedinjeni; izgleda kao da je čovek, stigavši na kraj dugog i tegobnog puta, otkrio da tu nema ničega.
Ono što savremeni čovek vidi kada se osvrne oko sebe je to da je svet gotovo svuda isti: samopovlađivanje nekolicine, na štetu teškoća i patnji većine. A sredstva komunikacije, koja bi mogla postati snažno sredstvo za širenje pravde i pružanje pomoći tamo gde je ona potrebna, izgleda služe uglavnom za to da priviknu posmatrača na bedu drugih, navikavajući nas na to da prihvatamo nasilje, brutalnost i korupciju ne samo kao deo života već kao njegove dominantne odrednice.
Na Zapadu, gde sami biramo svoje političke lidere i gde veći deo onoga što oni čine za kratko vreme izlazi na videlo, obični ljudi i žene stižu do uverenja da naše sudbine padaju u ruke ljudima koji su zapravo pohlepniji, nepošteniji i koji poseduju manje osećaja za zajedništvo i od nas samih. Najbolje što se o njima može reći je to da su oni veoma slični nama, i, premda ne odobravamo njihovo ponašanje niti im se divimo, mi ih zaslužujemo. U prošlosti je postojalo Doba Vere i Doba Razuma, čak, tako kažu, i Zlatno doba. Kada bismo i ovo naše vreme morali nekako da nazovemo, bilo bi to Doba Cinizma ili možda Doba Očaja.
Ko je kriv? Šta se dogodilo sa čovekovim nadanjima i snovima o sebi i boljem svetu? Zašto – ako već možemo da stvorimo mašineriju koja treba da ustanovi pravdu i harmoniju među nacijama, rasama i klasama – mi ne možemo da je učinimo delotvornom? Da li to nešto nedostaje u našoj formuli, neki mistriozni element ‘X’, koji bi, kada bismo samo mogli da ga pronađemo, učinio da naš proizvod postigne sve čemu je i namenjen – tako da bismo najzad počeli da živimo onako kako znamo da bi trebalo da živimo, ne samo u miru i bratstvu već i svesno i srećno? Da li je moguće da su napori koje neprestano čine ljudi dobre volje, da bi poboljšali kvalitet života i međuljudske odnose, usmereni uglavnom u pogrešnom pravcu – prema spoljnom svetu nad kojim imamo malu ili nikakvu moć, ali retko ili nikada prema tome da izmenimo jedinu osobu nad kojom imamo ma kakvu moć, samoga sebe? Kako se to može učiniti? I kakve bi bile posledice toga?
Babina Beseda nazvana „Priroda Ega i Njegovo Uklanjanje“ podeljena je u tri dela:
1. Ego kao Centar Konflikta.
2. Ego kao Potvrda Odvojenosti
3. Oblici Ega i Njihovo Nestajanje.
Prvi deo govori o poreklu ega i objašnjava funkciju koju on ima kao jedan stadijum čovekovog razvoja. Priča počinje u davnoj prošlosti evolucije:
U pre-ljudskom stadijumu svest poseduje iskustva, ali se ta iskustva ne dovode u vezu sa centralnim ‘Ja’. Pas jeste besan, ali on ne nastavlja taj osećaj, ‘Ja sam besan.’ Čak i kada nešto nauči putem nekih iskustava i zasniva svoje ponašanje na ovom ili onom iskustvu, to ponašanje je rezultat polu-mehaničke tenzije povezanih utisaka. To se razlikuje od sinteze iskustva putem inteligencije koju omogućava razvoj svesti. Prvi korak u potčinjavanju delovanja pojedinačnih impresija regulaciji putem intelekta sastoji se u njihovom dovođenju u vezu sa centrom svesti koji se pojavljuje kao eksplicitni ego….
Ljudska svest ne bi bila ništa više nego ostava za nagomilane utiske različitih iskustava, kada ona ne bi sadržavala i princip ego-centrične integracije, koji se izražava pokušajima da se iskustvo organizuje i shvati. Proces razumevanja iskustva podrazumeva sposobnost zadržavanja različitih iskustava zajedno, kao delove jedne celine, i mogućnost da se ona procene dovodeći ih u međusobnu vezu. Integracija suprotnih iskustava je uslov emancipacije svesti iz ropstva suprotnim nagonima privlačenja ili odbijanja koji teže da dominiraju nad svešću nezavisno od vrednovanja…. Na taj način ego se javlja kao eksplicitni i obavezni pratilac svih dešavanja u umnom životu…. Psihička energija bi se beskrajno vrtela po lavirintu iskustva, raskomadana i razasuta, kada ne bi bilo provizornog nukleusa koji skuplja sva stečena iskustva i povezuje ih, na taj način stvarajući radnu ravnotežu, koja potpomaže planiranje i organizovanje života.
Zbog toga je pogrešno smatrati da nastanak ega nije imao nikakvu svrhu. Iako se on pojavljuje samo zato da bi na kraju nestao, on ispunjava jednu potrebu koja se na dugom putovanju duše ne bi mogla prenebregnuti. Ego ne treba da predstavlja trajni hendikep, pošto se on može prevazići i prerasti pomoću duhovnih napora. Bez obzira na to, faza formiranja ega mora se posmatrati kao nužno, ali privremeno zlo u daljem napretku svesti.
Nakon što je objasnio kako i zašto dolazi do pojave ega, Baba nastavlja time što pokazuje kako, nastojeći da ustanovi jedinstvo i integraciju, ego, ne samo da ne uspeva da to postigne, već i nužno sam postaje sedište konflikta.
Pošto ego nalazi utočište u lažnom uverenju da on predstavlja telo, on predstavlja izvor mnogih iluzija koje potkopavaju iskustvo. U suštini je ega da se on oseća odvojenim od ostatka života suprotstavljajući sebe drugim oblicima života. Na taj način, iako se u sebi trudi da kompletira i integriše individualna iskustva, ego takođe stvara i jednu veštačku barijeru između spoljenjeg i unutrašnjeg života u samom pokušaju da oseti i obezbedi svoje sopstveno postojanje. Ova podela u sveukupnosti života svakako ima svoj odjek u unutrašnjem individualnom životu nad kojim ego predsedava kao rukovodeći faktor…. Nesavršenosti njegovih dostignuća vidljiva su u unutrašnjim konfliktima koji su uvek prisutni sve dok se iskustvo suočava sa stanovištem ega.
Kao rezultat ove podele, „ego predstavlja duboki suštinski princip neznanja“ o pravoj prirodi života, i vodi nas u sve vrste teškoća i konflikata, koje ego uvek pokušava da razreši putem lažnih vrednovanja i pogrešnog izbora, koje zasniva na onome što smatra svojim ličnim interesima, nasuprot interesa drugih ljudi. Ego na taj način postaje izvor nadmetanja i sebičnih ličnih interesa u svim oblicima. Ego, koji suštinski veruje u svoju sopstvenu jedinstvenost i posebnost, nije u mogućnosti da prihvati da sav život predstavlja jedinstvo; da smo svi povezani, ne samo jedan sa drugim, već i sa čitavom kreacijom, putem duha; da beda i poniženje nekih utiču na kvalitet života za sve. Nasuprot tome, ego teži da posmatra patnje i poniženja drugih kao dokaze svoje sopstvene superiornosti. Daleko od toga da sagleda jedinstvo života, on smatra egzistenciju borbom u kojoj treba uvek nadjačati drugoga, i delujući po tom principu, on život čini mnogo borbenijim nego što bi on trebalo da bude.
Sa stanovišta duha, takav stav ega mogao bi se uporediti sa gledištem bogatih ljudi koji zadovoljno žive među gladnim beskućnicima, ne uviđajući da će patnje njihovih bližnjih stvoriti bolesti i kugu koja neumitno za kratko vreme mora stići i do njih.
Budući da se ego uvek rukovodi ličnim interesima, a da se ljudska bića rukovode svojim egom, očigledno je da nikakav novi oblik političke organizacije, nikakav plan socijalnih reformi, nikakve religijske organizacije ni institucije, ma kako visoki bili njihovi ideali, ne mogu postići svoj cilj. Umesto da promene kvalitet života, one same će podleći promenama, ili radije rasulu, jer će ego onih koji učestvuju u njima početi ubrzo da ih koristi kao sredstvo za svoje lično napredovanje. Ovo je glavna tema čuvene satire Džordža Orvela Životinjska farma. *
Sve ovo možemo videti u spoljašnjem svetu, ali mi takođe možemo, ako učinimo napor da se udaljimo i pažljivo poslušamo svoje misli, da čujemo glas ega. U većini nas on zapravo drži neprekidni monolog zasnovan na ideji o ‘Ja’ i ‘moje’ i usredsređen je na teme ‘Ja hoću’, ‘Želim da imam’ i …’za nekoliko godina kada budem imao ovo ili ono’. često je ton ovakvih monologa agresivan, jer je većina ega osetljiva i veoma uvredljiva… ‘Staću ja tome na kraj’… ‘bolje bi im bilo da paze šta rade’… ‘ne može ona tako sa mnom’… U nekim drugim prilikama ili kod drugih osoba, glas ega je slabašan i samosažaljiv… ‘Zaista mi je dosta toga’… ‘Ne znam zbog čega se ovakve stvari uvek meni dešavaju’… ‘Stvarno više ne znam kako ću’. Ili pak, suočavajući se sa razočarenjem i fustracijama, ego se povlači u razmetljive fantazije i maštanja. U njima on potvrđuje svoju superiornost i doživljava priznanje od strane poniženih suparnika, tešeći se na taj način bežanjem iz stvarnosti zbog svoje sopstvene unutrašnje praznine. Čuvena priča Djemsa Turbera, Tajni život Voltera Mitija, je jedna takva fantazija ega. A i veći deo ‘toka svesti’ koji je začet u poslednjem poglavlju Džejms Džojsovog Uliksa, sastoji se od razmišljanja različitih ega. Moderni izraz ‘ego trip’ iskazuje opšte poznatu istinu na popularan način.
Svaka misao, osećanje, delanje koje proizilazi iz shvatanja o posebnom, izdvojenom postojanju jeste manifestacija ega. Sva osećanja poput ‘Ja sam takva i takva osoba, neko drugačiji i poseban’, i da je moja kuća, moj auto, moja odeća različita od onih koje imaju drugi ljudi; sva osećanja koja imaju tendenciju da isključe ili odbiju druge – mržnja, odbojnost, strah, pohlepa, ljubomora, prezir – osnažuju i hrane ego.Pod njegovom dominacijom svi mi činimo stvari o kojima kasnije kažemo: „Stvarno ne znam kako se to moglo dogoditi“, ili „Ne znam šta mi bi“, kao da to što smo učinili nije naše delo, već rezultat neke druge osobe ili sile koja je preuzela kontrolu. U međuvremenu, kroz osećaj izdvojenosti koji podstiču i održavaju takve negativne emocije, i putem reči i dela koje su posledice toga što mi dopuštamo da takva osećanja budu podstaknuta i da traju, dolazi do sužavanja radijusa našeg sopstvenog života, tako da isključujući druge sami doživljavamo da budemo isključeni, i muškarac ili žena koji pokušaju da se ‘skoncentrišu samo na svoj sopstveni život’, završe tako što nemaju više na šta da se skoncentrišu – ili imaju vrlo malo. Posledica vladavine ega je takva da svaki muškarac ili žena postaje zarobljenik svojih sopstvenih sebičnih interesa, kao princ iz bajke koji je bio zatvoren u jednom stablu.
Zašto, i kako, dolazi do tog sužavanja? I kako možemo – ako to uopšte možemo – da sprečimo da dođe do toga? „Sebičnost“, kaže Baba,“neizbežno vodi u nezadovoljstvo i razočaranje, jer željama nema kraja. Želje se, međutim, ne mogu efikasno prevazići putem mehaničkog potiskivanja. Do njihovog nestajanja možemo doći samo putem znanja. Ako duboko zaronite u carstvo misli i ozbiljno se zamislite samo par minuta, shvatićete prazninu želja. Pomislite na to u čemu ste uživali svih ovih godina i zbog čega ste patili. Sve ono u čemu ste uživali u životu danas ne postoji. Sve ono što ste propatili u životu danas takođe ne postoji. Sve je bilo iluzija. Vaše je pravo da budete srećnih pa ipak vi sami stvarate svoju nesreću želeći razne stvari. Te želje su izvor neprestanog nemira. Ako ne dobijete ono što želite, vi ste razočarani. A ako to dobijete, želite sve više i više toga i postajete nesrećni. Recite ‘Ne želim ništa’ i budite srećni. Sve dok čovek poseduje telo imaće nekih potreba, i te potrebe se moraju zadovoljiti. Ali želje su proizvod zavedene mašte. One se moraju temeljito iskoreniti ako želimo da uopšte budemo srećni. Neprestano shvatanje o ispraznosti želja će vas konačno dovesti do Znanja. Ta Samo-Spoznaja oslobodiće vas želja i povesti vas putem trajne sreće.“
Kada čovek jednom počne da shvata da je njegova sapstvena sebičnost ono što sputava i ograničava njegov život, onda on, kaže Baba, „počinje da se kreće u pravcu služenja drugima. Na tom stadijumu on ima mnogo dobrih želja. On želi da usreći druge ublažavajući njihovu patnju i pomažući im. I premda se te lepe želje često indirektno ili prikriveno odnose i na njega, uskogrudost i sebičnost nemaju moć nad dobrim delima. Ukoliko uporno i stalno činimo dobra dela uništićemo sebičnost. Sebičnost, koja se izražava i prevazilazi kroz dobra dela, postaje sredstvo svog sopstvenog uništenja. Sebičnost, koja je u početku pokretač loših namera, postaje kroz izvršavanje dobrih dela pobednik nad samom sobom. Kada dobre namere u potpunosti zamene loše namere, lična sebičnost se gubi u opštem interesu. Dobrota je način na koji duša pobeđuje svoje sopstveno neznanje.“
Ono što čoveku u mnogome otežava da spozna svoju sopstvenu prirodu, i da prihvati ono što ga vezuje sa svim ostalim ljudima – i zapravo i sa čitavim univerzumom – je stanje potčinjenosti egu u kojem živimo. A ego, kao kompjuter sa fabričkom greškom, traži rešenje svih problema kroz lažne procene, zasnovane na naporima da napredujemo na tuđu štetu, i da zadovoljimo želje koje se uvek množe brže nego što se mogu ispuniti.
„Ego“, kaže Baba, „na taj način prestavlja duboki i temeljni princip neznanja koji se ogleda u tome što nebitno uvek pretpostavlja bitnom…. Prihvatanje istinskog ideala je početak ispravne procene. Ispravna procena zatim uništava konstrukcije ega, koji živi od lažnog vrednovanja. Bilo koji čin koji izražava prave životne vrednosti doprinosi dezintegraciji ega, koji je proizvod vekovnog delanja u neznanju. Život ne može večito biti zatvoren u kavezu ega. On mora jednom krenuti prema Istini. Sa sazrevanjem evolucije dolazi do izuzetno značajnog otkrića da se život ne može shvatiti i u potpunosti proživeti sve dok ego čini njegovu okosnicu. Logika njegovog sopstvenog iskustva vodi čoveka ka pronalaženju istinskog stožera iskustva i ka tome da svoj život reogranizuje u skladu sa Istinom. To podrazumeva uništenje ega i njegovo zamenjivanje Istinskom Svešću.“
Tegobni proces putem kojeg dolazi do tog uništenja i zamene Baba je celovito i nadahnuto izneo u ranije pomenutoj besedi koja se sastoji iz tri dela. Mi ovde nudimo tek skraćeni uvod u njen sadržaj i poruku.
Ova tri dela posvećena Egu, zajedno sa ‘Besedom o Sebičnosti’ sačinjavaju delo izuzetne dubine, sa tako preciznim analizama, tako sažetim argumentima, i koje otvara tako svetle perspektive novog pristupa životu, da bi čovek, koji bi posvetio deset godina njihovom proučavanju, i pokušajima da se njima rukovodi, bio mnogostruko nagrađen proširenjem svoje svesti i obogaćivanjem svoga života.