Avatar

“ JA NISAM DOŠAO DA PODUČIM, VEĆ DA PROBUDIM !“

Nebrojenim Eonima u prošlosti Bog je bio bezoblični, beskrajni Okean koji nije bio svestan sopstvenog postojanja. Ničeg nije bilo sem njega. Sveta nije bilo, Arhanđeli i bezbrojni svetovi su bili samo zrnce zametka u kosmičkom jajetu. Prvi Poriv da Bog Spozna Samog Sebe iznedrio je pitanje “KO sam Ja?” Sićušno mreškanje u Okeanu je počelo i u tom prvom naboru, talasiću, odvojila se Prva Kap, Prva Duša koja je krenula na nezamislivo dugačko putovanje Spoznaje Sebe Same.

Na tom putu stvarali su se svetovi, Prva Duša je menjala oblike, bila je prvi kamen, prvi crv, prvi insekt, prva biljka, prva riba, prva ptica, prva životinja i na kraju je postala Prvi Čovek. Na tom Putu rasla joj je svesnost o svojoj okolini, dok najzad u formi Čoveka nije dosegla potpunu samosvest, ali zaboravivši svoje božansko poreklo. Dugo joj se svidelo da se rađa kao čovek, nezamislivo puno vremena je učestvovala u toj zavoljivoj igri kosmičke iluzije, dok najzad nije istrošila sve želje koje su je vezivale za materiju i tada je konačno poželela da se vrati u Prapostojbinu, davno napušteni Okean. Nesvesni Poriv ju je vukao nazad ka Bogu. Nije imala duhovnog Učitelja jer je bila Prva. Sama je sebi bila Učitelj i krčila mukotrpno i sporo put kroz više nematerijalne Nivoe Univerzuma, zamke svoje podsvesti.
Konačno, prva kap je pronašla put do Okeana i ponovo se stopila sa njim, ovaj put Svesno, izgubivši svesnost svega osim Okeana, a kosmosom se prolomio krik radosti i ekstaze, koji  i danas odjekuje i čuće se dok poslednje zvezde ne ugasnu, i u kome su izbledele sve patnje koje su dušu mučile na tom Putu.
To stapanje se prolomilo u tri reči: “Ja sam Bog!”. Pitanje sa početka postojanja je dobilo Odgovor. Reka je pronašla put do mora.
Duša se svesnošću vratila u ljudsko telo koje je nastanjivala, istovremeno zadržavši svest o Sebi kao Bogu i o Svemu što postoji, svim nebrojenim bićima i svetovima koje je stvorila u svojoj svetoj Potrazi i u toj dvojnoj svesnosti postala prvi Savršeni Učitelj na ovoj presvetoj planeti, izgubljenoj u nebrojenim galaksijama.
Ali ta Duša nije bila jedina. Bila je nestašno đavolsko Pile koje je Prvo promolilo nos ispod krila kosmičke Kvočke, ali za njenim primerom, kako to i danas čine i uvek će činiti svi mladunci željni saznanja sveta i samospoznaje, nahrupili su ostali Pilići. Za njom je pohrlila mirijada, beskrajno mnoštvo Kapi-Duša se odvojilo od Okeana, vođeno istim porivom – da spoznaju same sebe.
Kada je Prva Duša, Prvi Savršeni Učitelj, videla šta je učinila, osvrnuvši se posle svog dugačkog puta ka Savršenstvu, preplavilo ju je saosećanje i Samilost.
Ta Samilost stvorila je Avatara.
Svakih 700-1400 godina Bog se rađa u ljudskom telu da bi pomogao svima nama da pređemo isti put kojim pre ili kasnije svaki čovek mora da zakorači, kada se umori od zaludnih igara ovog sveta. Avatar se rađa na raznim krajevima planete, među mnogim narodima, navlači na sebe razne fizičke odore, koje mi zovemo telo i uzima razna imena.
Danas ga zovemo Drevni Jedan, jer se nebrojeno puta vraćao da nam ukaže na Stazu ka izvorištu svoje najdublje prirode, ali mi pamtimo samo nekoliko njegovih poslednjh Dolazaka, u likovima Avrama, Zaratustre, Rame, Krišne, Bude, Muhameda, Isusa i danas u liku Meher Babe.
Bog postaje Čovek da bi Čovek shvatio da može da postane Bog – kao Ogledalo nas samih, koje u besmisao pretvara grčevitu borbu Ega za odvojenim postojanjem i kada reči Ja, Moje, Mene postaju samo zrnca prašine pod stopalima Učitelja, razvejane najvećom Silom Univerzuma – Ljubavlju, koja jedina može da nas vrati pod krilo kosmičke Kvočke, u toplo krilo Majke, nazad svom Domu.
Mit o Avataru, mit koji je Istina nad istinama svih vremena, provejava u dubinama naših srca, kao poziv koji neprekidno šapuće poziv u nama:
“Dođite Svi k Meni!”
Vladimir Madić