"Šta god da se desi…"

Voljeni Meher Baba često je govorio svojim ljubavnicima da Mu se ne obraćaju sa željama za materijalnim dobitkom ili čak za napredovanjem u duhovnom smislu. Uvek je iznova govorio svojim dragima da se povinuju Njegovoj Volji, da Mu jednostavno pruže svoju ljubav i da zauzvrat prime Njegovu.

Ali to nije tako jednostavno i, budući da je ljudska priroda takva kakva jeste, tokom perioda nepodnošljivih patnji i agonije uma, Babini ljubavnici poveravali su Njemu svoje nevolje i teškoće. A Baba, Onaj milosrdni, pomagao im je u nevolji na svoj jedinstven način.

1960, sticajem nesrećnih okolnosti, izgubio sam svoj posao na železnici, i poslat sam u zatvor u Bilaspuru u Madija Pradešu. U sebi sam se molio za pomoć i poslao sam Babi pismo u kojem sam ga molio da mi pomogne. U svom beskrajnom milosrđu, čitave dve godine, koliko sam bio u zatvoru, Baba je izdržavao čitavu moju porodicu – majku udovicu, ženu i četvoro dece. Nije zaboravio ni mene. Zahvaljujući Njegovoj milosti, čuvar je bio ljubazan prema meni i nije mi zadavao teške poslove. Dao mi je da radim kao službenik u njegovoj kancelariji, što mi je ostavljalo veliku slobodu kretanja. Nisam bio tretiran kao zatvorenik.

Krajem 1961. pušten sam iz zatvora, ali mi je bilo veoma teško da pronađem novi posao. Iako sam tokom svog rada na Železnici stekao mnoge prijatelje, kada sam im se obraćao sa molbom za posao, oni su mi pomagali samo na rečima. Ni jedan od njih nije hteo da me zaposli, jer sam sada bio “bivši zatvorenik”. Kada sam pušten iz zatvora, finansijska pomoć koju je moja porodica primala prema Babinom naređenju je, normalno, prestala, i dok su meseci prolazili, a ja i dalje bio bez posla, sve smo teže sastavljali kraj s krajem. Još od kada sam prvi put primio daršan Voljenog Babe u Eluru 1953, moj rad na širenju Njegove poruke ljubavi bio je koncentrisan u oblasti Bilaspur; želeo sam tu da ostanem, ali sam odlučio da ću otići ukoliko ne budem pronašao posao do 15. maja 1962.

U međuvremenu, nastavio sam da tražim zaposlenje i pričam ljudima o Babi. Početkom marta, poslao sam Babi pismo u kojem sam mu objasnio svoje probleme i tražio Njegov savet. Napisao sam mu da ću, ukoliko se odselim u mesto u kojem me ljudi ne poznaju, možda moći da izbegnem pečat “bivšeg zatvorenika”. Na kraju sam zamolio Babu za savet, i za dozvolu da napustim Bilaspur petnaestog.

Kao odgovor na moje pismo, Adi K. Irani, Meher Babin sekretar, odmah je poslao telegram, “Šta god da se desi… ostani u Bilaspuru. Šaljem pismo.” Za ovim telegramom zaista je usledilo pismo od brata Adija u kojem je potvrdio slanje telegrama i obavestio me da, “Baba definitivno želi da ne budeš nesrećan, već odvažan i hrabar. On želi da se od srca potrudiš da baš tamo nađeš posao i da pokušaš da zaboraviš svoju prošlost, da izbrišeš osećanje da si bivši zatvorenik. Ali Baba se ne protivi tome da napustiš Bilaspur nakon 15. marta 62. ukoliko ne nađeš posao.” Adi je dalje pisao da treba da ga obavestim o svemu što se dešava, tako da bi on po potrebi mogao da obavesti Babu.

Udvostručio sam svoje napore da pronađem zaposlenje. Ali i dalje nisam imao uspeha. Prošao je 7. mart, zatim 8, 9, 10, 11, 12, 13. i konačno 14. a ja još uvek nisam našao posao. 15. marta svanuo je dan odluke. Tog jutra sam, kao i obično, otišao u dužu šetnju. U povratku sam sreo jednog pukovnika u penziji koji me je površno poznavao po mom radu na širenju Babinih poruka. On se interesovao za Babu, ali tek iz čiste radoznalosti.

Ipak, počeli smo da pričamo o mnogim stvarima. Upravo kada smo se rastajali on je rekao, “Ramarao Bai, znaš, ja i moj sin, građevinski inženjer i predsednik koncerna, tražimo dobrog i pošte-nog radnika. Želimo da ga zaposlimo kao službenika za odnose sa javnošću za dobru platu. Ako možeš ikoga da nam preporučiš, kaži nam i mi ćemo mu dati posao.“

Jedva sam mogao da verujem! Nakon toliko meseci uzaludnog traganja, bio sam odlučio da napustim grad ako ne budem našao posao do 15, a eto, upravo 15. Baba mi je indirektno pružao ovu priliku da pronađem posao, a da ga čak nisam ni tražio. Tako sam rekao ovom gospodinu da sam ja nezaposlen i da bih bio srećan da dobijem posao u njihovom koncernu.

U početku mi nije verovao. Mislio je da se šalim. Tokom svih mojih poseta njegovoj kući nakon puštanja iz zatvora, pričao sam samo o Voljenom Babi i Njegovoj ljubavi; nisam ni pomenuo da mi je potreban posao. Ali ja sam mu ozbiljno rekao da mi je posao potreban i iskreno sam mu ispričao kako sam ostao bez svog posla na železnici i kako sam bio u zatvoru. Takođe sam mu rekao kako mi je Baba pomogao i izdržavao moju porodicu dok sam ja bio u zatvoru.

Ponovo je rekao, “Ne mogu da verujem. Ti se šališ. Ti si uvek dolazio kod nas sa osmehom i pričao nam samo o svom Babi. Nikada kod tebe nisam primetio da imaš bilo kakvih problema.“

Uveravao sam ga da mi je posao hitno potreban. Tokom svog tog razgovora išli smo nazad, kući. Njegov bungalov mi je bio uz put, tako da me je on pozvao da najpre dođem kod njega na doručak. Upoznao me je sa svojim sinom, objasnio moje “kvalifikacije” – rekao mu da sam bivši zatvorenik – i, uprkos tome, naložio svom sinu da me zaposli tog istog dana, 15. marta!

Priča se ovde ne završava. Kasnije mi je Baba otkrio da on ne samo da mi je našao posao, već me je takođe i spasio od toga da budem umešan u kriminal! Dok sam bio u zatvoru tamo sam upoznao jednog biznismena koji je čekao na suđenje. On mi je obećao posao kada izađem iz zatvora, ali pošto mi se nije dopao njegov način života, nisam želeo da radim za njega. Pa ipak, kao poslednji pokušaj, bio sam odlučio da ću, ako ništa drugo ne iskrsne, pre nego što odem iz grada, otići kod tog čoveka da ga zamolim za posao.

Budući da se sve ovako desilo, ja nisam ni otišao kod tog čoveka, a kasnije sam saznao da je fabrika sapuna u kojoj mi je on bio obećao posao, zapravo, bila samo pokriće za veliku ilegalnu destileriju. Tako je Baba do detalja uredio da ja dobijem pravi posao do 15. marta.

Šta god da se desi, čovek ne treba da gubi potpuno poverenje u Babu. Dok se On brine o našim potrebama, mi osećamo Njegovu ljubav i duboku brigu za naš lični život, putem koji On u našim srcima budi, sve više i više, svoju beskrajnu ljubav i svoje sveznanje.

V.Rama Rao

KADA SRCE ISTINSKI ČEZNE

Početkom 60-tih, Voljeni Meher Baba je provodio leto (od sredine marta do juna) u Guru Prasadu u Puni. Guru Prasad je veličanstvena rezidencija Maharane od Barode. Ona ima jedan veliki ulaz kroz predivnu baštu; trem sa velikom verandom popločanom mermerom. Prednja vrata su velika i ukrašena umetničkim vitražima. Ovaj raskošni bungalov je bio odgovarajuće boravište za Kralja nad kraljevima, Voljenog Avatara Meher Babu. Takođe je bio i veoma praktičan, jer ne samo da mu je obezbeđivao odgovarajuće mesto za njegov rad u izolaciji, već je imao i veliki hol koji je bio dovoljno prostran da ga Baba koristi za svoje daršan programe. U Guru Prasadu je, u mom slučaju, milost voljenog Meher Babe dozvolila da “neverovatno postane moguće”.

Dve ulice od Guru Prasada nalazi se Mobožs hotel. Tokom ranih 60-tih kada je Baba davao daršan porodice Dadačanji i Mistri su iznajmljivale sobe u Mobožs-u za to vreme dok je Baba bio u Puni. Ponekad bi Baba ujutro išao u šetnju peške ili autom ili pak u posetu nekom od Njegovih ljubavnika i mi smo stajali na kapiji hotela (koja se nalazila na samoj ulici) u slučaju da Voljeni Baba prođe. Kada bi prošao, on bi, u svojoj ljubavi, zaustavio automobil i osmehnuo nam se ili bi nam pružio ruku da je poljubimo. Nakon nekoliko dana, Baba je zamolio da ostanemo na terasi hotela i da Mu samo mašemo dok Njegov auto prolazi ulicom.

Nakon tih naročitih susreta sa Voljenim, brzo bismo se spremili i otišli u Guru Prasad da čekamo povratak Voljenog Babe. Stajali smo duž ivice velikog ukrašenog trema, čekajući da Babin auto polako stigne i zaustavi se u podnožju širokog stepeništa. Babina vrata bi se otvorila i jedan od mandalija, ili neki snažan Babin ljubavnik, pružili bi ruku da pomognu Babi.

Baba bi prihvatio ruku i popeo se uz nekoliko stepenica, a zatim ušao u hol Guru Prasada, gde bi seo na sofu. Mi bismo se skupili oko Njega, uživajući u sahavasu Voljenog Meher Babe. Ponekad bi bilo organizovano izvođenje pesama, ali to nama nije bilo važno; samo smo sa ljubavlju posmatrali Babu sve dok nas on ne bi ljubazno otpustio.

Kako su dani prolazili, u srcu sam čeznuo i mislio, “Kako bi to bilo divno kada bih ja mogao, jednom, da pomognem Voljenom Babi da se popne uz stepenice. Kakva bi to bila radost dodirnuti Ga!” U srcu sam znao da je to neverovatan, zapravo nemoguć san! Pored tolikih fizički snažnih ljubavnika, kako je Baba, kome je bio potreban neko jak da mu pomogne, mogao uopšte da me primeti?

Jednog vedrog jutra, dok smo mi čekali, auto Voljenog Babe je stigao, zaustavio se, vrata su se otvorila, a Baba je pogledao pravo u mene i pokazao rukom da priđem. Ali ja se nisam odazvao, misleći da Baba zove nekoga ko stoji iza mene. Ni u najluđim snovima nisam pomislio da Baba ispunjava želju mog srca.

On mi je ponovo pokazao rukom da priđem i ja sam se okrenuo da vidim koga to Baba zove. Ali nisam video nikoga, i upitno sam pogledao u Babu. Treći put Baba je pokazao rukom i ja sam se usudio da izustim, “Baba, ja?” On je klimnuo glavom i ja sam potrčao niz stepenice misleći, “Baba želi nešto da mi kaže.“

Kada je Baba pokazao gestom, “Povedi me uz stepenice,” ogromna radost mi je ispunila srce. Pružio sam ruku i napregao se, znajući da ne smem popustiti pod Njegovom težinom. Baba je spustio svoju divnu ruku na moju i ja sam se pripremio dok je Baba izlazio iz auta. Krenuo sam, i, na moje iznenađenje, otklizili smo uz stepenice lako kao pero.

Tokom tih predivnih trenutaka mislio sam, “Kako je lagan, poput bebe, poput pamuka i oblaka, Voljeni Baba!” Baba je seo na sofu i u znak zahvalnosti stisnuo mi ruku.

Babina ljubav – milost – Njegova briga i velikodušnost – ne mogu se rečima opisati. Njegovo ćutanje je tako rečito: u srcu ga jasno čujemo. Njegove blage oči, pune razumevanja i ljubavi, su mi se osmehnule i ja sam se vratio da sedim sa ostalilm Babinim ljubavnicima – sa dragocenom, ogromnom radošću u srcu koja me i danas greje svojom toplinom.

Freni R. Dadačanji

“MORA DA JE LUD”

Početkom 1965, sa devetnaest godina, krenuo sam na poslednje putovanje na brodu “Roma” (brod na kojem je Baba jednom otputovao iz Evrope) u Singapur, da bih nastavio svoje traganje za Istinom i da bih izbegao vojsku.

Ovo je bio post-bitnik i pre-hipijevski period. Jedina knjiga koju sam nosio u svom ruksaku bila je I Ching , kineska “Knjiga promena” koja je služila za proricanje. Moja omiljena pesma bila je “Mr. tamburin men” Boba Dilana, i često sam koristio “mašu” ili “travu”.

Još od ranog detinjstva, žudeo sam da saznam smisao života. Odgajen sam kao rimokatolik, ali iako sam voleo Isusa, crkva mi se nije sviđala – i nije mi se sviđalo što se Isus pojavio samo jednom. Često sam mislio, “Šta je to tada bilo tako posebno u ljudima? Ako je On bio tako milostiv, zašto se nije vratio još nekoliko puta? A šta je sa mnom?” Da je neko hteo da mi ispuni jednu želju, ja bih poželeo da Ga sretnem u njegovom fizičkom obliku, da otkrijem kakav je On zaista.

Nakon nekoliko mučnih i iscrpljujućih meseci u Kambodži, Tajlandu, Laosu i Nepalu, stigao sam u Bombaj oktobra 1965. Preležao sam denga groznicu, amebičnu dizenteriju i sada sam, potpuno slomljen, prosio hranu na ulicama Bombaja. Jednog dana probudio sam se u kolibi u kojoj sam spavao i slučajno pogledao u ogledalo. Nasmrt sam se preplašio – nisam prepoznao samoga sebe! Mislio sam da to mora da je neko drugi. Bio sam težak samo pedeset pet kilograma, ispijenog lica, hladnih i beživotnih očiju. Shvatio sam da sam “izgubljen”. Prestao sam da pušim hašiš i nekoliko nedelja nakon toga imao sam strašne noćne more.

Početkom novembra dobio sam nešto novca od svoje drage majke i rezervisao sam mesto na brodu za Italiju. Taj brod je bio bun izbeglica iz pakistansko-indijskog rata i putnika sa zapada koji su pušili drogu. More je bilo nemirno i u mojoj prepunoj kabini koja se nalazila u unutrašnjosti broda, bilo je petnaest santimetara vode.

Nakon otprilike dva dana plovidbe, primetio sam jednog mladića, zapadnjaka, koji je stajao na palubi i gledao u more. Okrenuo se i pogledao u mene. Njegov osmeh je bio predivan i sav je zračio od neke sreće. Bio sam fasciniran i pitao se koju li to novu drogu on koristi.

Zbog poniženja i očajanja koje sam nedavno doživeo zbog prekomerne upotrebe hašiša, plašio sam se da koristim bilo kakvu drogu, tako da sam počeo da izbegavam ovog čoveka, iako sam bio u velikom iskušenju da razgovaram sa njim. Svaki put kada sam ga slučajno video, osećao sam kako me obuzima radost.

Konačno, on mi je prišao i predstavio se kao Robert Drajfus. Primetio je da ga posmatram i pitao me je šta želim. Iznenada, bez razmišljanja, rekao sam, “Želim Istinu”. Bez oklevanja pokazao je na svoju kabinu i rekao, “Dođi i ja ću ti je pokazati.” Mislio sam, “Možda je lud. Možda je zbog toga tako srećan.“

U svojoj kabini on mi je pokazao jednu knjigu pod naslovom Bogo-Čovek, i fotografiju jednog čoveka izuzetnog izgleda, i rekao, “Evo je! On je Istina, a Njegovo ime je Meher Baba. On je Bog u ljudskom obliku, Mesija.” Zatim je rekao da Ga je nedavno upoznao.

Dok sam posmatrao Babino lice u toj knjizi setio sam se da me on na nekog podseća. Da li je to Vilijam Sarojan, pisac? A to ime, Meher Baba, tako poznato zvuči, a ipak tako čudno, kao ime sa neke druge planete. Zatim sam iznenada pomislio, “On je najveći Mimičar na svetu! Već nekoliko godina zanimala me je pantomima, i jedan od mojih planova bio je da odem u Izrael da studiram mimiku kod velikog umetnika koji tamo živi. Nisam znao, a Robert mi nije rekao, da Meher Baba ne govori.

Nakon što sam neko vreme razgovarao sa Robertom, osetio sam strah. Mislio sam, “Ovaj čovek tvrdi da je Bog – on mora da je lud, neki ludi egomanijak. Ne želim da imam ništa s njim – to je ludo.” Otišao sam iz Robertove kabine i tokom ostatka putovanja izbegavao sam ga koliko god sam mogao.

Konačno sam stigao u Francusku i nakon nekog vremena i mnogih problema otišao sam avionom u Englesku, samo da bi me ponovo vratili u Pariz, budući da nisam imao dovoljno novca da uđem u tu zemlju. U Parizu sam bio izgubljen, nisam imao tople odeće iako je bila oštra zima, spavao sam na železničkim stanicama i u školskim dvorištima, gde sam se skoro smrzao i umirao sam od gladi. Najzad sam, u krajnjem očajanju, otišao u australijsku ambasadu radi repatrijacije. Nakon nekoliko nedelja, oni su se složili.

Često sam se tokom tih hladnih noći, usamljen i gladan, sećao imena “Meher Baba”, ali sam te misli odbacivao, govoreći. “To je ime onog ludog egomanijaka. Ono počinje da me opseda i izluđuje!” Nakon dugog, dosadnog puta nazad u Australiju otišao sam da živim sa majkom. Pao sam u tešku depresiju zbog svojih nedavnih mučnih iskustava. Razmišljao sam o samoubistvu i upravo sam hteo to da učinim kada mi je palo na pamet da posetim jednog bliskog prijatelja koji je stanovao u blizini, da ga vidim poslednji put.

Našao sam ga kako leži na podu sa konopcem oko vrata, i smeje se. Samo par minuta ranije, pokušao je da se ubije, ali konopac je pukao zbog njegove prekomerne težine, i on je ležao na podu smejući se zbog toga što je život tako glup. Ta ironija naterala je i mene na smeh, i ubrzo sam odustao od te ideje.

Zaposlio sam se u jednom domu za mentalno zdravlje, ali sam nakon nekoliko meseci dao otkaz, jer nisam želeo da dajem šok terapiju ljudima za koje sam osećao da zapravo nisu ludi. Budući da sam bio bez posla, počeo sam da lutam ulicama Melburna tražeći zaposlenje. Jednog dana primetio sam jednu knjižaru koju ranije nisam video. Ušao sam u nju i odmah sam se osetio kao kod kuće. Obuzelo me je snažno osećanje da ću se tu zaposliti. Upravnik me je odbio; otišao sam, ali to osećanje me nije napuštalo. Vraćao sam se tri puta u roku od tri nedelje i konačno je on, u očajanju, rekao, “Zakazaću vam sastanak sa generalnim direktorom naših radnji i izdavačke kuće, i kada vam on kaže žNež, hoćete li to prihvatiti?” “U redu”, odgovorio sam.

Sastanak je bio zakazan za sledeću nedelju. Tokom tih nedelju dana dobio sam strašan grip i bio sam pomalo u bunilu. Kada sam ušao u kancelariju generalnog direktora, bio sam nesiguran na nogama i nisam mogao jasno da mislim. Nakon nekog vremena, on me je zapitao, “A gde ste radili pre nego što ste ovde potražili zaposlenje?” Odgovorio sam, “Bio sam u domu za mentalno zdravlje.” Njegov izraz lica promenio se iz nezainteresovanosti u zabrinutost.

“Da li vam je sada dobro?” upitao me. Zbunjen ovakvim pitanjem odgovorio sam, “Imam grip.” “Ne brinite”, rekao je, “možete da dobijete posao u knjižari; oni su svi tamo pomalo luckasti, ludi umetnici i slično – vi ćete se dobro uklopiti.” Zapanjen, zahvalio sam mu i otišao. Tek sam kasnije shvatio da je on mislio da sam ja u tom domu bio pacijent, a ne medicinski brat. Kako sam kasnije otkrio, generalni direktor bio je ljubazan čovek koji je voleo da pomaže ludim, izgladnelim umetnicima.

Upravnik knjižare bio je zabezeknut što sam dobio posao, ali je to progutao i odredio mi jedan deo knjižare koji je trebalo da upoznam, da ga uređujem i čistim. Taj odeljak je bio označen sa “Religija”. Pronašao sam krpu za prašinu i otišao do “svog” odeljka. Uzeo sam prvu knjigu na gornjoj polici i skoro sam je ispustio, tako sam bio šokiran. Bio je to Bogo-Čovek Pardoma! Otvorio sam je i pogledao u fotografiju Meher Babe. Da, bio je to isti čovek.

Sada sam bio uplašen. Ostavio sam knjigu i trudio se da prestanem da mislim na tu “koincidenciju”. Svakoga dana nekih šest nedelja brisao sam prašinu sa te knjige i svakoga dana sve sam više brinuo zbog nje. “Kako se on usuđuje da sebe naziva Bogom?” mislio sam dok sam brisao prašinu sa knjige. “On mora da je lud!“

Pa ipak, njegovo ime mi se javljalo u mislima onda kada sam to najmanje očekivao. Odlučio sam da ću morati nešto da učinim. Odneću knjigu kući, pročitati je, i jednom zauvek odbaciti njegove tvrdnje i tada ću konačno biti miran. Oko mesec dana knjiga je stajala na polici u mojoj sobi, nedirnuta. Jedne noći nisam mogao da spavam. Pogledao sam na policu i jedina knjiga koju nisam bio pročitao bila je Bogo-Čovek.

Bez razmišljanja sam je uzeo i počeo da čitam. Tokom cele noći i narednog dana samo sam čitao – nije mi palo na pamet da odem na posao – zaboravio sam na sve ostalo. Sve što mi se ikada dogodilo očigledno je vodilo tom trenutku. Na kraju knjige, znao sam srcem i umom da sam pronašao Istinu koju sam tražio, i da Isus jeste ponovo došao, i da je on milostiv. On nije zaboravio na mene niti na bilo koga od nas.

Majka mi je jednom rekla da joj odmah kažem ako ikada budem otkrio Istinu, pošto ona nije mogla da traga za njom. Odmah sam je pozvao i rekao joj. Ona je to istog trenutka prihvatila, govoreći, “Znam da si je pronašao. Čujem ti po glasu.“

Sledećeg dana, požurio sam u knjižaru. Srce mi je bilo puno radosti i Babe. “Gde si bio juče?” pitao me je besno upravnik. “Juče sam pronašao Boga, ili je Bog pronašao mene. Ispričaću vam to. Njegovo ime je Meher Baba i On je u Indiji!” uzviknuo sam, očekujući njegovu zahvalnost što sam mu promenio život.

“Vrati se na posao”, vikao je, “Ti mora da si lud!” Otišao je nazad u svoju kancelariju odmahujući glavom. Krenuo sam u svoje odeljenje, koje je sada bilo “Njegovo” odeljenje – smejući se, plačući, hvaleći, zahvaljujući Babi za to ludilo kojim me je On blagoslovio.

Pol Smit