Centar avatarove mreže

Avatarova mreža je tako tanana, tako suptilna, da može proći dosta vremena pre nego što shvatimo da smo imali sreće da upadnemo u nju. Tek nakon što idući od jedne niti do druge stignemo do centra u kojem se sve niti spajaju, odjednom shvatamo koliko je Njegova mreža široka i kako je naše nasumično putovanje zapravo imalo smisla.

Oktobra 1971. moja žena Sonja i ja krenuli smo iz Grčke u svom folksvagenu ka Istambulu, na putu do Indije. Usput smo primili jednog autostopera po imenu Ričard. On je takođe putovao u Indiju, i nadao se da će do januara stići u Punu da bi mogao da prisustvuje fetivalu koji se održava u čast Meher Babe. Najvažniji motiv koji je mene naveo da krenem u Indiju bio je da pronađem gurua ili učitelja koji bi mi mogao pomoći u mojim duhovnim traganjima i zbog toga sam molio Ričarda da mi o tome priča što detaljnije.

Ispostavilo se da Ričard nije mnogo znao o tome, a ono što je znao nije bilo sasvim tačno, kao na primer “festival” za koji je mislio da se održava u Puni bio je zapravo Amartiti koji se održava u Ahmednagaru. Ali od njega smo saznali da je Meher Baba umro, da je Meher Baba Ljubav i da je Ričard krenuo u Punu da bi “osetio atmosferu”.

Ričard, međutim, nije ni stigao do Pune, pošto je u decembru izbio rat između Pakistana i Indije. On se uplašio i prvim avionom otputovao u S.A.D. Ali on nam je ostavio neprocenjiv poklon – Babino ime.

U tim danima hipi pokreta, velike grupe mladih zapadnjaka skupljale su se na određenim mestima u Indiji: na plažama u Goi, Benaresu, Rišikešu, itd. Tamo je bilo dobrog društva, i što je za nas bilo najvažnije, pričalo se o osobinama onog ili ovog gurua, jogina, nekih tehnika meditacije, one su se analizirale, prihvatale ili odbacivale. Kad god bismo stigli na neko takvo mesto, pitali bismo, “Ko je čuo za Meher Babu?” Ali niko nije znao za njega.

Na taj način proputovali smo celu Indiju upijajući duhovnu atmosferu, ali ne uspevajući da pronađemo sam njen izvor. Marta 1972. stigli smo u Katmandu u Nepalu. Pored uobičajenih turista, stotine mladih hipika sa Zapada pohitali su u planine da bi izbegli vrelinu indijskog leta. To je za nas bila dobra prilika da postavimo naše uobičajeno pitanje o Meher Babi, ali smo i dalje bili bezuspešni i već smo počeli da mislimo da Meher Baba postoji samo u Ričardovoj mašti.

Dok smo bili u Nepalu odlučili smo da odemo do podnožja Everesta koje je odatle bilo udaljeno dvesta pedeset kilometara. Od svih prekrasnih pejzaža koje sam video, ni jedan se ne može uporediti sa lepotom i uzvišenošću Himalaja. Nakon što smo prošli jednu krivinu u brdima i ugledali izuzetno veličanstven prizor, spontano sam uzviknuo, “Ovde gore mora da stanuje Bog!” 11. dana našeg putovanja, stigli smo pešice u malo selo Tengoboče. Grandiozni vrhovi Nuptse, Lotse, Ama Dablam i Everest, gledali su sa visine na nas, male nametljivce.

Zaustavili smo se da popijemo čaj na tom usamljenom mestu i primetili još jedan par zapadnjaka koji su tamo sedeli. Na jaknama su nosili bedževe. Na tim bedževima bilo je nasmejano lice jednog čoveka. “Ko je taj čovek?” pitao sam. “Meher Baba”, odgovorili su.

“Šta, kada, ko…!” počeo sam da ih zasipam pitanjima, ali Stu i Džordžijana Erskin vraćali su se sa svog planinarskog puta i bili su previše umorni za razgovor. Rekli su nam da možemo da ih potražimo u Katmanduu kada se budemo vraćali.

Potražili smo ih, ali oni su se opet spremali za put, ovog puta u Japan, tako da smo im rekli, “Vidimo se u Japanu,” pošto smo Sonja i ja takođe planirali da idemo tamo. Mislili smo da ćemo tamo možda konačno saznati od njih ko je Meher Baba, ali to je bilo prilično nerealno očekivanje, jer mi nismo putovali sa Erskinovima, a niko od nas nije znao ništa o toj zemlji niti smo imali pojma gde će oni odsesti.

Sonja i ja stigli smo u Jokohamu u junu, ubrzo otišli za Tokio, ali ni jednom nismo naleteli na Stua ili Džordžijanu ni u jednom od tih gradova. Nakon mesec dana otišli smo u Kobe, gde je Sonja pronašla posao, a ja sam se zaposlio u obližnjoj Osaki.

Jednog vikenda oboje smo otišli u Osaku i prijavili se jednoj reklamnoj agenciji, u kojoj smo ostavili naše fotografije i adrese u slučaju da budu želeli da nas uzmu za manekene u nekoj reklamnoj kampanji. Vratili smo se u Kobe i, nakon nekoliko nedelja, zaboravili na to. Zarađivali smo i uštedeli dosta novca, ali pošto nam je gužva japanskih industrijskih gradova bila pomalo naporna, često smo se u mislima vraćali u mirnu Indiju.

Jednog jutra, kao grom iz vedra neba, primili smo pismo: “Videli smo vaše slike u agenciji. Živimo u Kjotou. Dođite da nas posetite. Stu i Džordžijana.” U roku od nedelju dana preselili smo se u Kjoto. I ovaj put, konačno, oni su nam ispričali sve o Meher Babi i dali nam nekoliko knjiga iz svoje velike kolekcije.

Mislima sam upijao Meher Babine dubokoumne Besede, a srce mi je grejala Njegova životna priča. Novembra te godine, 1972, oko godinu dana nakon što smo prvi put čuli Meher Babino ime, i naizgled jurili za njim obilazeći pola sveta, vratili smo se u Indiju, ovaj put u Meherabad. Spoljašnje traganje bilo je završeno i počelo je naše unutrašnje putovanje ka Babinoj ljubavi, jer smo stigli do centra Avatarove mreže!

Piter Dejvis

Zanemareno saznanje

Ubrzo nakon što sam ušao u orbitu Meher Babine ljubavi početkom 70-tih i prihvatio Ga kao Avatara, jedan prijatelj mog starijeg brata, koji je saznao za moj odnos sa Babom, ispričao mi je sledeći događaj.

Rekao mi je, “To je bio On, Meher Baba je bio sa mnom. Nisam znao ko je On dok nisam video ovu Njegovu sliku.” Slika o kojoj je govorio bila je na prednjoj strani knjige koju sam mu ja pozajmio, a bila je snimljena sredinom 40-tih. Pričajujući mi to, spomenuo je da Ga je bio davno zaboravio, ali se setio kada je video tu Babinu sliku.

Nekih sedam godina ranije, 1966, njegovu porodicu je zadesila tragedlija zbog lažne optužbe koju je protiv njegovog oca podneo jedan konkurent. Njegov otac je bio biohemičar i obogatio se kada je otvorio banku krvi. Taj konkurent njegovog oca podmetnuo je neku staru krv u banku, a zatim to prijavio vlastima kao prekršaj. To je dovelo do toga da je porodica izgubila taj posao, a njegov otac je otišao u zatvor.

Nakon što je njegovom ocu u Njujorku izrečena kazna, moj prijatelj je došao na Majami Bič i tamo iznajmio jednu hotelsku sobu i zatvorio se u nju. Bio je očajan, jer mu je otac upravo otišao u zatvor, a kuća im je oduzeta. Hteo je da bude sam i da sve to zaboravi. Jedne noći, probudio se iz sna i video jednog čoveka (Babu) u dugačkoj odori kako stoji pored njegovog kreveta. Taj neočekivani događaj nije ga uznemirio, već se osetio smireno i utešen njegovim prisustvom.

Taj čovek ga je uzeo za ruku, pomogao mu da ustane iz kreveta i odveo ga do jednog niskog stola sa stolicama za koji su seli licem u lice. Nakon nekog vremena upitao je tog čoveka, “Ko si ti?” a odgovor je dobio putem prenosa misli, “Ja sam Sve”. A zatim pre nego što je uspeo da postavi još neko pitanje, rekao mu je, “Ne brini, ja ću ti pomoći.” Ove tvrdnje on je prihvatio bez ikakvih pitanja, jer je osetio da Baba zna sve o njemu i nije osećao potrebu da ga još nešto pita, već je otkrio da su svi njegovi problemi i depresija iščezli u Babinom prisustvu.

Nakon nekog vremena, Baba ga je uzeo za ruku i odveo ga nazad u krevet. Dok je on tonuo u san, Baba kao da se povlačio sve dublje u sobu, dok se soba širila da bi Ga obuhvatila. Depresija i briga koje su ga opsedale nestale su i osećaj Babinog prisustva potrajao je još neko vreme. Postepeno, kako je vreme prolazilo, on je prestao da misli o tom događaju i na kraju ga zaboravio. Tek kada je video Babinu sliku setio se i osetio potrebu da to iskustvo podeli sa mnom.

Posle toga pročitao je još neke Babine knjige, dok mi ih konačno nije vratio i rekao mi da bi želeo da sve zaboravi. To me je iznenadilo, jer je bilo jasno da je njegov kontakt sa Babom bio blagotvoran i da se desio u prelomnom trenutku njegovog života. Nisam mogao da razumem njegovu želju da jednostavno zaboravi na sve to.

Kada sam ga pitao o tome, odgovorio mi je da su osećanja koje je Meher Baba pokrenuo u njemu, i tada kao i sad, bila tako duboka da je osećao da bi, kada bi se rukovodio tim osećanjima, došlo do velikih promena u njegovom životu. A, pošto on nije želeo da promeni svoj život, jedino rešenje bilo je da potpuno zaboravi na Babu.

Nisam video tog prijatelja više od deset godina i izgubio sam kontakt sa njim. Ali divim se bezuslovnoj milosti Avatara i strpljenju sa kojim On čeka one koji su Njegovi.

Skot O Nil

“Avatar” napisano zlatnim slovima

Jedne noći 1972. sanjala sam da sam u knjižari i da tražim neku knjigu za svoju dušu. Nisam mogla ništa da pronađem; izgledalo je da sam sve pročitala, ili već videla, ili to nije bilo ono pravo. Jednostavno me ništa u toj knjižari nije privlačilo. O svemu što sam videla mislila sam, “Oh, opet to.”

U tom snu, prišao mi je jedan prijatelj i pitao me šta tražim. Ja sam rekla, “Tražim knjigu za svoju dušu.” On reče, “Mislim da imam nešto što će ti se svideti.” Doneo je jednu plavu knjigu, koja je imala na koricama zlatno srce, a na vrhu je bilo ispisano zlatnim slovima “AVATAR”. Uzela sam knjigu i rekla, “U redu, pročitaću to”, a onda sam se probudila.

Pa, ranije nikada nisam čula reč Avatar i pitala sam se da li takva reč postoji. Pogledala sam u rečnik i tu je pisalo nešto kao “ljudska inkarnacija Boga”. Pre svega, bila sam iznenađena što takva reč stvarno postoji, a zatim sam počela da se pitam da li postoji takva knjiga.

Nekoliko dana kasnije bila sam u prodavnici i u nju je ušao čovek koji mi je u snu dao knjigu. Rekla sam mu, “Sanjala sam vas pre neku noć. Sanjala sam da ste mi dali knjigu koja je na koricama imala zlatno srce i reč AVATAR ispisanu zlatnim slovima, a iz nje je izbijala svetlost.” On je rekao, “Neko mi je dao tu knigu pre par dana, ali iz nje ne izbija nikakvo svetlo!” Odmah je otišao da mi donese knjigu. To je bila knjiga Džin Adriel, Avatar: životna priča Savršenog Učitelja, Meher Babe. Prvo izdanje, štampano 1947, imalo je, ispod omota, tvrde plave korice sa naslovom AVATAR ispisanim zlatnim slovima na stilizovanom srcu iz kojeg su se širili zraci svetlosti.

Kada sam počela da je čitam, ona me je vratila u detinjstvo, kada sam kao malo dete osećala ljubav Hrista. Nisam posebno volela Hrista, ali se sećam da sam osećala da On mene voli. Mislim da je to bilo prvi put da sam osećala da sam zaista voljena, jer to nisam doživela ni od koga drugog.

Nedeljom smo u školi pevali pesme, “Isus me voli, to znam… Mali ljudi pripadaju Njemu, ja sam slab, ali On je jak.” Primala sam k srcu te pesme i mislila, “O, bilo bi tako lepo biti sa Isusom, jer On toliko voli decu. On voli male devojčice!” Ova knjiga mi je oživela to osećanje Božije ljubavi.

Pročitala sam je za par dana, i te noći, Baba mi se javio u snu. Pogledao me kao da me mnogo voli, i razume, da me zaista razume. Bio je tako divan, sa toliko svetlosti, toliko ljubavi. Oduzeo mi je dah. U Njegovom prisustvu gubila sam dah – sve je jenostavno nestajalo osim Njegovog pogleda. Nisam mogla da dođem do daha. Osećala sam da me Baba zaista u potpunosti razume.

Kada sam se probudila bila sam veoma srećna zbog tog iskustva, a najčudnije je bilo što u to vreme nisam zapravo tragala ni za čim. Nisam bila ni srećna ni nesrećna. Samo sam životarila. Pretpostavljam da sam u duši znala da za nečim tragam, ali moja ličnost to nije znala.

Te noći sam sanjala još jedan san o nekoj sredovečnoj ženi koja je sedela na klupi. Oko nje je bilo mnogo drveća i kada sam se probudila znala sam da taj san ima neke veze sa Meher Babom, ali nisam znala kakve. I to je bio kraj. Ostavila sam knjigu na policu i potpuno zaboravila na nju. Celih godinu dana nisam više razmišljala o Meher Babi. Baba je posadio seme i ono je sada klijalo.

Nekih godinu dana kasnije, 1973, šetala sam ulicom i, bez nekog posebnog razloga – nisam nosila veš na pranje niti bilo šta slično – ušla sam u perionicu veša. U njoj je bila oglasna tabla i na jednoj maloj kartici 3 x 5 pisalo je, “Filmovi o Meher Babi”. A oni su se prikazivali te iste večeri! Mislila sam, “Meher Baba! Sanjala sam o Njemu! Otići ću da pogledam te filmove.“

Otišla sam da vidim filmove i u jednom od njih bila je scena sa nekom od Babinih učenica koja je sedela na klupi pod drvećem – upravo onako kako sam ja videla u snu! Tamo sam srela neke ljude i iako su oni bili veoma ljubazni, svi su mislili da je Meher Baba Bog. Iako sam imala ta čudna iskustva sa snovima, nisam bila spremna da prihvatim Babu kao Boga. Ipak, kupila sam jednu Babinu sliku, ali sam je zatim stavila u fioku i ponovo zaboravila na sve. Međutim, srećom, Baba ne zaboravlja na nas.

Godinu dana kasnije prolazila sam kroz težak period u životu. Bila sam veoma depresivna i osećala sam da nisam voljena i da nisam sposobna da volim. Jednostavno sam bila tužna zbog svega. Upravo u to vreme, slučajno sam srela jednu osobu u prodavnici. Odmah smo se sprijateljili i otišli na čaj. To je bio Rič Goldman i prvo što me je zapitao bilo je, “Jesi li čula za Meher Babu?” Da skratim priču, Baba je tako još jednom ušao u moj život.

U to vreme, ja sam bila bez posla i Riči mi je dao posao u svojoj kompaniji. Počela sam da se viđam sa još nekim Babinim ljudima u Čikagu i sa novcem koji sam uštedela na poslu otišla sam u Meher Babin “Dom” na Zapadu – Mirtl Bič Centar, prvi put, negde oko dana Svetog Valentina 1975. Tokom te posete, Babino prisustvo dirnulo me je duboko u srce. Od tada nisam više oklevala da prihvatim Meher Babu kao Boga u ljudskom obliku, Avatara.

Džudi Gregori

Moja nemarnost, Njegova ljubaznost

Kada sam 1973. sa Mirtl Biča krenula u Indiju, strašno sam se plašila što krećem potpuno sama na toliki put. Pošto sam znala da sam po prirodi rasejana, pripremila sam se za svaku slučajnost i ispunila nekoliko notesa detaljnim uputstvima za sebe, šta treba da radim u svakoj fazi putovanja. Bila sam tako predostrožna da sam sav svoj novac i dokumenta zakačila za unutrašnjost svoje jakne velikom sigurnosnom iglom. i ako sam bila čvrsto odlučila da posetim dom Meher Babe u Indiji, nisam imala mnogo poverenja u sebe da ću zaista uspeti da stignem tamo. Sada mi je žao što se nisam oslonila na Babu, jer Baba je uvek prisutan u svemu što činimo, i brine se o nama čak i onda kada mi toga nismo svesni.

Put je dobro prošao, gotovo kao da mi je Baba prostro crveni tepih, ljudi su mi pomagali i bili predusretljivi na svakom koraku. Konačno sam stigla do Bombaja i, uz pomoć jedne gospođe iz Er Indije, čija je sestra bila Babina ljubavnica, našla sam se u sred noći u taksiju koji me je vozio Nargisinoj kući. Kada sam stigla tamo bila sam ponosna što sam tako uspešno doputovala. Nisam se setila da zahvalim Babi za to što se brinuo o meni tokom putovanja.

On mi je, međutim, uskoro pružio priliku da Ga se setim, jer sam već sledećeg jutra doživela iznenađenje: otkrila sam da sam, uprkos svojoj predostrožnosti, uspela da ostavim torbu u kojoj je bio pasoš i moji putnički čekovi i hiljadu rupija u gotovom novcu, u taksiju!

Nakon obaveznog odlaska u policiju i banku, otputovala sam u Ahmednagar, pokušavajući da sve zaboravim. Bilo mi je strašno neprijatno i stidela sam se same sebe. Kada sam stigla u Ahmednagar, svi su me tamo već znali kao devojku koja je ostavila svoj pasoš i novac u taksiju!

Teško je poverovati šta se zatim dogodilo: dve nedelje kasnije, Adi K. Irani primio je telefonski poziv od Nargis. Taksista je došao kod nje kući, izvinjavajući se zbog zakašnjenja (nije mogao da pronađe kuću). Vratio je pasoš, putničke čekove, i nedirnutih hiljadu rupija! Svi su bili zapanjeni, a naročito ja. Bila sam duboko dirnuta videvši koliko se Voljeni Baba brine o svojim nemarnim ljubavnicima. Osećala sam se kao da je čitavu tu dramu namerno izrežirao da bi mi pokazao svoju ljubav.

Nekoliko godina kasnije, 1975, prilikom jednog sličnog događaja, Baba mi je još jednom pokazao da je On uvek tu, i da se brine o nama čak i onda kada mi sami ne brinemo. Planirala sam da odem na izlet u Hamirpur na melu (skup) sa dvoje prijatelja. Krenuli smo od kuće noću, rikšom, da bismo uhvatili voz koji je išao na sever Indije.

Pošto smo bili zbijeni u maloj rikši sa mnogo prtljaga, stavila sam jednu od svojih torbi napred kod vozača. Kada smo stigli na stanicu, zaboravila sam tu torbu, a vozač se odvezao. Tek sam u poslednjem minutu, kada je voz već trebalo da krene otkrila da mi nedostaje torba sa pasošem i novcem za put!

Moji prijatelji su otišli vozom a ja sam se sama vratila u Adijevu kancelariju da mu ispričam kako sam bila nepažljiva i da vidim šta može da se uradi, iako se nisam mnogo nadala da ću uspeti bilo šta da povratim. Napokon, nakon nekoliko dana, pronađen je vozač rikše, ali je on poricao da zna bilo šta o torbi i rekao da je ona sigurno ispala tokom puta. Ali Baba je i dalje bio tu, i brinuo o meni.

Na naše iznenađenje, nekoliko dana kasnije, taj vozač se pojavio sa mojom torbom u kojoj je bio pasoš i sav novac, do poslednje rupije! Ponovo me je Baba spasao, iako nisam naučila da treba da budem budna i pažljiva.

Nakon što je i to prošlo, Eruč me je pitao, “Zašto zadaješ Babi toliko briga?” Tada sam odlučila da ga više ne mučim svojim gubljenjem pasoša i novca. Ali, s druge strane, moja nemarnost mi je pružila priliku da osetim Babinu ljubav i pažnju.

Lindsi Rajter

Jedan san i dve cipele

Spuštalo se veče. Meki oblaci pokazivali su svoju raznobojnu odeću. Vrelo, usijano tropsko sunce umorilo se obasjavajući San Huan, Porto Riko tog februarskog dana 1969.

Moj zet i ja vozili smo moju majku kući nakon posete, prilikom koje smo popili kafu i pričali o mnogo čemu.

Auto je sporo išao zakrčenim ulicama San Huana za vreme saobraćajnog špica, i ponovo smo pričali o tome kako stvari idu na gore. Moja majka je uvek bila pobožna katolkinja i od kad znam za sebe ona je gotovo neprekidno razgovarala sa Isusom u obliku Svetog Srca koje je držala u svojoj dnevnoj sobi. Njemu je pričala o svojim problemima i u Njemu tražila utehu.

Moja majka je uvek sanjala prekrasne snove, koje mi je kasnije prepričavala i, koristeći kratkotrajnu tišinu u autu, rekla nam je: “Pre nekoliko noći (31. januara 1969. Dan kada je Meher Baba napustio telo (prim. izd.)) sanjala sam veoma čudan san.“

Pomislio sam, “O, ne! Evo opet počinje.” Ali majke nalaze načina da kažu ono što žele da kažu, i tako sam saslušao njenu priču. Ona je bila ovakva. “U ovom snu, našla sam se u jednoj nepoznatoj zemlji. Ta zemlja je bila negde na dalekom istoku ili sam bar tako zaključila prema odeći koju su ljudi nosili. Vodio me je jedan tamnoputi čovek na motociklu. On me je odveo na mesto gde se kretala procesija u kojoj je bilo mnogo raznih ljudi, a na čelu je išla jedna žena izuzetne lepote koja je na glavi imala plavu maramu.

Ruke su joj bile sklopljene kao da moli i gledala je u nebo na kojem se pojavila ogromna vizija jednog moćnog viteza koji je jahao na belom konju iznad oblaka. Žena sa plavom maramom pogledala me je pravo u oči i, malo sagnuvši glavu, osmehnula mi se blaženo. Tada sam se probudila.“

Slušao sam je iz pristojnosti, i nisam znao šta da kažem kada me je majka pitala, “Pa, šta misliš, šta znači moj san?” “Meni to zvuči kao biblijski san,” odgovorio sam, pokušavajući da dam zadovoljavajući odgovor i prisećajući se onoga u šta sam nekada verovao. Kao dečak uživao sam slušajući njene snove; oni su mi zvučali kao bajke iz daleke vilinske zemlje. Ali sada sam imao dvadeset i šest godina i moj život je bio drugačiji.

Moj lični stav bio je ciničan i negativan. Moja strategija se svodila na to da pronađem neki jednostavan izlaz iz dugih razgovora o tome kako spasiti svet i okriviti “njih” za loše uslove koje sam video svud oko sebe. U tim davnim danima 1969. uglavnom sam bio nostalgičan zbog nekog neodređenog razloga, kao da mi je nešto nedostajalo.

Pročitao sam mnogo knjiga i bio sam ponosan na svoje površno poznavanje savremene nauke. Činilo se da je sve pod kontrolom moje “moćne” logike. Nisam imao vremena za bajkovite snove jedne starije žene, pa čak i ako je to bila moja majka. Snovi su snovi, i lako se zaboravljaju.

Kasnije, tokom života, našao sam se u sve većoj konfuziji, dok sam u isto vreme nastavljao sa “učenjem” pokušavajući da diplomiram na studijama prirodnih nauka. Oscilirajući između kontradiktornih impulsa, očajnički i nesvesno tragajući za nečim, jednoga dana sam naišao na Meher Babu i, nakon izvesnog opiranja, priznao Ga i prihvatio kao Voljenog za kojim sam tragao i žudeo, ali to je druga priča.

Moja majka je bila srećna što sam pronašao tu novu ljubav, jer me je ona dovela bliže Bogu, “mada ne i Isusu”, potajno je mislila. Ali vreme je prolazilo i ona je zavolela Meher Babu, prihvatila ga kao proroka, sveca, voljeno biće, ali nikada kao Hrista.

Krajem 1974, nas sedmoro iz Porto Rika dobili smo priliku da otputujemo u Indiju i sretnemo se sa pratiocima Avatara Meher Babe, Večitog Voljenog, i odamo mu poštu u Njegovoj Grobnici (Samadi) u Meherabadu, u kojem se nalazi “Dom” u kojem je Stvarnost boravila skoro 75 godina. Moja majka je pozvana da i ona krene na put, i, u zreloj dobi od 66 godina, prihvatila je taj izazov i krenula na tako dalek put.

Nakon dvadeset i četiri sata džet-tehnologije i aerodromskih lavirinata stigli smo u Bombaj. Ni čarobni ćilim ne bi mogao biti tako uzbudljiv, ali nam je umor izbijao iz svake pore. Unajmili smo dva taksija i krenuli u usnulu metropolu.

Moj zet, moja majka i ja bili smo u jednom od taksija. Zahvaljujući mnogim veštim manevrima od strane našeg iskusnog vozača, uspeli smo da preživimo i našli se u centralnom delu grada gde je neko uzvikivao “Jai Baba!” Videli smo jednog tamnoputog čoveka na zelenom motociklu kako se približava taksijima i izmenjuje pozdrav “Jai” sa članovima grupe; bio je to Đal Dastur, koga je Norberto pozvao telefonom sa aerodroma. Kroz umor, uzbuđenje, radost i zbrku, čuo sam uzbuđeni glas svoje majke, “To je on, to je on.“

“Ko?” pitali smo. “Taj čovek, to je čovek koji me je vodio u snu.” Bili smo isuviše umorni da bismo shvatili o čemu ona govori, o kojem snu. “Sećate se”, rekla nam je, “onog sna o stranoj zemlji, procesiji, ženi koja ju je predvodila, viziji? Ovo je čovek koji me je vodio na motociklu. Prepoznala sam ga. To je on!“

Konačno je njena upornost i sigurnost primorala naše umorne mozgove da se prisete te vožnje od pre pet godina, koja je izgledala pet vekova daleko! Ali priča se tu ne završava. Kada smo stigli u Ahmednagar, posetili smo Meherazad. Dok smo po prvi put prilazili tremu Babine kuće, moja majka je iznenada stala i pokazala na Meheru, koja je tamo sedela, uzviknuvši, “Ona je ta koja je išla na čelu procesije!” Dok je u dnevnoj sobi bila Babina slika na belom konju koja je bila ista kao i vizija moje majke o veličanstvenom vitezu na nebu, koji je jahao na belom konju.

Ostali smo u Indiji dve nedelje, i veče uoči našeg polaska, moja majka i ja otišli smo u Meherabad na večernji arti. Na vrhu brda, zvezde su se svetlucajući osmehivale hodočasnicima, nagovešta-vajući kraj večernjeg artija. Tišina je obavijala Meherabad Hil, tišina u kojoj su jedini zvuci bili zvuk gitare u daljini i ljubavne pesme koje smo pevali od srca.

Polako smo sišli idući za slabačkim krugom svetlosti koji je širila naša baterija. Majka se držala za mene, plašeći se da bi iz mraka mogli iskočiti škorpioni i kobre. Tada mi je rekla, “Znaš, u srcu znam da je On Taj, isti kao i Hrist, ali moj um to nem ože da razume i prihvati. Na kraju krajeva, toliko godina sam slušala, i verovala, da je Isus jedina manifestacija Boga.” Rekao sam joj da ne brine. Mislio sam da razumem njenu dilemu, ali nisam znao da odgovor na nju nečujno stiže sa njenih stopala!

Vratili smo se u Vilu Vila gde smo odseli i počeli da se pakujemo da bismo rano ujutro sledećeg dana mogli da krenemo na put. Moja majka je pažljivo skinula cipele, i na svoj filozofski način, rekla da one treba da odu u muzej, jer su prešle toliko dalek put, i stigle na tako mnogo svetih mesta. Dok ih je stavljala u kofer sa đonovima okrenutim na gore, primetila je na jednoj cipeli neki lik. Njen slab vid onemogućio ju je da vidi šta on predstavlja, ali je znala da se na đonu njene desne cipele nalazi neki lik.

Pokazala nam je to i jedan iz grupe je pogledao i primetio da je to lice Meher Babe! I, svakako, izrezbaren u pohabanom đonu, u tamnim i smeđim tonovima, nalazio se veoma jasan profil Babinog lica. Iz radoznalosti pogledali smo i drugu cipelu, na kojoj smo pronašli gotovo savršeni lik Hrista, sličan El Grekovoj slici Hrista na raspeću. Svi prisutni divili su se ovim likovima i bili su zapanjeni “čudotvornim “ načinom na koji su se oni pojavili. Ali jedino je moja majka razumela.

Rekla je, “Čudo nije u tome što su se ti likovi pojavili na đonovima mojih cipela, to je slučajnost. Pravo čudo je Njegova milost; Njegov odgovor došao je tako brzo. „Ne brini“, rekao je, „ja sam i Isus i Baba, voli me kao jednog ili kao drugog, jer ja ću uvek biti uz tebe.“ To su bile reči nemo izgovorene i zabeležene na đonovima mojih cepela.” Reči koje su isklesane u prašini koja je jednom ljubila Njegova sveta stopala.

Arsenio Rodrigez