Sai Baba

Oh, Tađudin Baba, ti si Hazrat – veliki!
Klanjamo ti se, tvoje vino još uvek teče u našim srcima!
Ti si našeg Kralja obasuo ružama i krunisao!

Ove reči je jedan čovek sa bradom, odeven u krpe, svakodnevno uzvikivao po ulicama sela Širdi. On je pušio lulu opijuma – ćilam sedeći u džamiji dok su ljudi dolazili da mu odaju poštovanje; umesto blagoslova, svakome je govorio:“Daj mi svoj novac. Daj mi sve što imaš u džepovima.“ Ljudi su mu davali sav svoj novac, a on im često nije ostavljao ni toliko da mogu da plate voznu kartu za put kući. Čudan je bio ovaj asketa koji je od ljudi uvek tražio novac, jer je sav novac koji bi sakupio, na kraju dana delio siromašnima, a on sam lutao ulicama proseći hranu. Prosio bi samo bakri – slatki beskvasni hleb od prosa – i živeo samo na njemu.
Ovom prosjaku-asketi obično su se obraćali sa „fakir“. Jednom, kada je golo dete stalo pred fakira, on je bezazleno zapitao detetovu majku: „Kćerko, je li to dečak ili devojčica?“
Takva je bila fakirova čednost, i izgledalo je kao da je često u nedoumici oko takvih stvari. Kada bi ga bilo ko nešto zamolio, fakir bi odgovarao: „Alah malik hai!“ – „Bog je veliki!“
Ovakvo fakirovo ponašanje se ni u kom slučaju ne bi moglo nazvati normalnim. Bilo je licemerno i uvredljivo da fakir traži od ljudi novac. Međutim, ljudi se nisu ustezali da daju sve onome ko je to kasnije poklanjao siromašnima. Verovali su mu i davali šta god bi tražio; čak su se smatrali blagoslovenim ako bi njih izabrao da im nešto traži.
Ljudi su ga slušali dok je govorio: „Ja tražim samo od onih koje Fakir izabere. U zamenu, ja im dajem deset puta više nego što oni meni daju.“ Fakir o kojem je govorio nije bio niko drugi do Veliki Bog!
Da li je ovaj fakir bio hindus ili musliman? Pripadnici svih religija i kasta iz Indije dolazili su kod njega. Ovaj svetac je bio jedinstven i poseban, jer nije pripadao nijednoj kasti, religiji ili nekom drugom izmu. Ovaj fakir je bio suviše siromašan i suviše veliki da bi pripadao bilo čemu.
Zbog čega su ljudi prevaljivali stotine milja sa svih strana indijskog potkontinenta, samo da bi ga videli? Zbog njegovih očiju! Za oči ovog fakira se govorilo da su samo svetlo! Neki su govorili:“Te oči!… Njegove oči sijaju jače od samog Sunca!… One su magnetične!… Njegove oči mora da su sačinjene od same svetlosti!“ Bez obzira na opis ovih očiju, one su bile te koje su privukle hiljade. Kada bi ih ugledao, čovek bi morao da se pokloni u znak poštovanja.
U ovom neobičnom fakiru krio se Kutub-e-Iršad tog doba. Ovaj fakir je bio poglavar spiritualne hijerarhije, i vodeći Sa­vršeni Učitelj svog doba. On, koji je u svojim rukama držao ključeve svih svetova, izgledao je kao otrcani prosjak iz malog sela zvanog Širdi. U rukama ovog prosjaka agonija univerzuma se primirila! Svetovnom materijalisti je možda teško da u to poveruje, ali je to spiritualna činjenica. Ako biste ljudima rekli da je ovaj mudrac odgovoran za tok i događaje prvog svetskog rata, teško da bi vam poverovali. Ali u unutrašnjem svetu spiri­tualne stvarnosti, Kutubi ili Sadgurui su Gospodari univerzuma i tu se ništa ne dešava van njihove božanske volje. – Jednom kada je pominjao Sai Babu, Meher Baba je rekao: „Sai Baba je kontrolisao prvi svetski rat.“ Rat se nije mogao odigrati bez volje i vođstva pet savršenih Učitelja. Meher Baba je u svojim sećanjima pominjao Sai Babu sa velikom naklonošću kao „dedu“, i opisivao je Saijevu veličinu kao „Personifikovano Savršenstvo“.
Izgled ovog prosjaka je zaista bio obmanjujući. On je bio najveličanstveniji kralj na Nebu ili Zemlji, a nije mario što su ga ljudi smatrali običnim prosjakom. Sunce njegove božanstvenosti bilo je visoko uzdignuto. On je obavio svoju dužnost, kao što svako mora svoju. Da bismo ga razumeli moramo biti pažljivi – jer ga onaj ko je pažljiv, može spoznati.
Istraživati život onoga ko je postao Bog, ili Sadguru, ili Kutub, je teško, zato što kada se jednom otelotvori, kada njegovo sunce zasija jako, naše oči ostaju usmerene ka pojavi, na njemu. Jedino posle zalaska sunca, naša pažnja može da se prebaci na njegovu priču.
Ako sam ne postane fakir, čovek teško da može da razume život takvog učitelja. Sve ono što on otkriva svetu samo je par zraka njegove večne svetlosti. Zato se istina o životu bilo kog Savršenog ne može znati do najsitnijih detalja. Ovaj fakir, koga je svet upoznao, nikada nikome nije saopštio ime svoje porodice ili svoje ime. Naše doba ga je prozvalo „Sai“, što znači „Bog“ ili „Sveti“.
Ništa pouzdano se ne može reći u vezi njegovog rođenja. Neki veruju da je Sai rođen u brahminskoj porodici, i da su mu roditelji umrli, a da ga je tada podigao neki muslimanski asketa. Neki, opet, veruju da je rođen u muslimanskoj porodici i mnogi biografi se slažu sa ovom pretpostavkom. Kakve god bile okolnosti njegovog rođenja i detinjstva, one su nepoznate. Moramo se baviti Saijem ne kao čovekom, već kao Učiteljem u čijim su očima svi Jedno!
Govori se da je Sai rođen 1838. u selu Sailu, u oblasti \intur u Indiji. Ali skorašnji dokazi potvrđuju da je rodom iz sela Patrija, oblast Parbani, kao i da je svoje detinjstvo proveo pored Aurangabada u Maharaštri. Sigurno je da su mu roditelji bili veoma, veoma siromašni. Posle očeve smrti, dok je još bio mali, majka je morala da se oda prosjačenju kako bi mogla da ih nahrani.
Čovek se može zamisliti nad ovakvom vrstom drame. Onaj kome je bilo suđeno da bude Gospodar univerzuma, morao je da provede svoje detinjstvo među odbačenima – beskućnicima, proseći na ulici. Kakva nedokučiva sudbina za Boga! Čovek koji je trebao da odredi subinu sveta, odrastao je u najžalosnijim uslovima.
Naše doba je čulo krik dečaka: „Majko, hodaj sporije. Ne mogu tako brzo… Ne mogu dalje.“ Majka je onda podigla dečaka u naručje sa suzama u očima. „Majko, ja sam gladan… Kada će nam neko dati malo hrane?“
A majka mu je onda drhtavim glasom odgovorila: „Sine, budi strpljiv. Bog je milostiv. Evo, skoro smo stigli do sela gde će nam možda neko dati nešto da pojedemo.“
Osećajući majčino stanje, dečak je nastavio: „Majko, nisam više tako gladan… Evo, već mogu i da hodam.“ On je sišao iz njenog naručja i, mada umoran i slab, polako krenuo za njom.
Ovako su majka i sin pet godina išli od vrata do vrata, od sela do sela. Prijatnim razgovorom, dečak je nastojao da oraspoloži svoju majku. Nikad posle nije od nje zatražio hranu ili nešto drugo. Plikovi na tabanima su ga mučili sve dok se tabani nisu stvrdnuli kao đon, kako su išli sve dalje i dalje. Majka nije znala kuda su se uputili. Prosili su, i kretali se da bi preživeli.
Božja milost uvek se krije u trenutnim teškoćama. Sudbina je paradoksalna misterija; surovost Boga je na neki način zapravo Njegova milost! Niko ne može izbeći saosećanje, bez obzira na okolnosti. Priroda Boga je milostiva, i On sam je milost. U njegovim očima, niko nije bespomoćan ili ostavljen bez nade. Ali, samo oni koji postanu Bog, razotkrivaju ovu misteriju.
Iako su majka i sin patili, ne može se ni zamisliti šta je posle tih pet godina dečak trebalo da primi. Pošto su pokucali na sva vrata sela Šelvadi, i ostali praznih ruku, majka i sin su pokucali na vrata slepog čoveka koji ih je ljubazno primio. A ovaj slepac je bio mudrac!
Gopal Rao Deskmuk bio je čuveni svetac u toj oblasti, i on je zagrlio dečaka tako žarko, kao da se posle dugih godina ra­zdvojenosti dva stara prijatelja ponovo sreću. Zaista, svetac je čekao na ovu ženu i njenog sina, i sa velikim poštovanjem i ljubavlju smestio ih u jednu odaju u njegovoj kući, da žive sa njim za stalno. U kući slepog sveca nije bilo ničega – ni nameštaja niti bilo kakvih ukrasa – izuzev velike statue Vjankateše – Vjankateša je drugo ime za Višnua – Onoga koji održava celu kreaciju. Reč potiče od sanskritske reči Vaikunt – Božje Prebivalište. Onaj koji se nalazi u ovom prebivalištu zove se Vjankateš. – Boga Višnua – koga je služio danju i noću.
Otac sveca se zvao Kešav Pant. Iako je bio siromašan hindus, Kešav je bio veoma religiozan, i to je bila osnova Gopal Raove spiritualnosti. Inspirisan svojim ocem od detinjstva, u srcu je lako podigao plamen spiritualnosti. Kada je došlo vreme da Gopal Rao zarađuje za porodicu, on nije upeo da pronađe posao u svom rodnom mestu \amb, tako da se preselio u Šelvadi. Pošto je živeo neko vreme u Šelvadiju, seljani su počeli da se prema njemu odnose sa poštovanjem. Iako je i sam bio veoma siro­mašan, šta god bi imao delio je sa drugima koji su bili još nesrećniji, i negovao bolesne. Zbog ovakvog nesebičnog slu­ženja, grad mu je dodelio parče zemlje na kojoj je mogao da živi i uzgaja hranu.
Gopal Rao je podnosio mnoga uzdržavanja. Jednog dana je ugledao prelepu ženu i u njemu su se javile pohlepne misli koje nisu bile dobrodošle. On je bio toliko iznenađen izopačenošću svojih misli da se odmah vratio kući, i dok je stajao pred statuom Vjankateše, iskopao je sebi oba oka gvozdenim šiljkom! Svetlost spoljašnjeg sveta je zauvek nestala, ali se njegova unutrašnja svetlost sada rasplamsala!
Svetlost je postala vatra i slava se proširila i do udaljenih mesta u Indiji. Pričalo se: „Sam Bog Vjankateš priprema i arati cere­moniju za Gopal Raoa. Tek onda, Gopal Rao izvodi arati pred Bogom.“ Tako je ovaj slepi svetac obožavao idol Vjankateše, i zbog prisustva Gopal Raoa, Šelvadi se od mirnog sela pretvorilo u sveto mesto hodočasnika.
U skromnoj kući ovog slepog sveca, Sai je odrastao uz pažnju i ljubav – i mnoge petogodišnje rane su se zacelile. Ljubav sveca prema dečaku je bivala sve jača i jača; majka je služila slepog čoveka sa dubokim poštovanjem, jer joj je omogućio da ima dom za svog sina, i zbog toga mu je bila večno zahvalna. Kada je imao dvanaest godina, majka mu je umrla. I posle prekidanja rodi­teljske veze, dečak i slepi svetac su nastavili da žive u istoj kući nekoliko godina. Tokom ovog perioda, svetac je dečaku otkrio spiritualni svet, i on je postao njegov glavni učenik.
Kada su primetili njihov blizak odnos, učenici sveca, i to brahmini, postali su zavidni i kivni na dečaka, pitajući se zbog čega se njihov učitelj tako zainteresovao za muslimanskog mla­dića. Njihova zavist je kulminirala kada su pokušali na nekoliko načina da naude dečaku, ali je on sve to tolerisao zbog ljubavi prema Gopal Raou. Situacija se pogoršavala; ljubomora im je probudila nasilje i podlost, i neki od njih su čak odlučili da ubiju dečaka! Počeli su da planiraju kako da to izvedu, ali:
Onome koga Bog želi da zaštiti,
niko ne može skinuti ni vlas sa glave.
Čak i ako se ceo svet podigne protiv njega –
on je siguran!
Šta je sve ljubomora u stanju da učini! Grupu posvećenika je pretvorila u potencijalne ubice! Konačno, jednom prilikom dok je Gopal Rao hodao kroz džunglu u društvu dečaka, neki posve­ćenici su ih pratili krišom. Kada su svetac i dečak seli ispod visokog drveta da se odmore, jedan od ljudi se kradomice privu­kao i hitnuo kamen na dečaka. Ali umesto da pogodi dečaka u glavu, kamen je pogodio Gopal Raoa!
Priča se da jevidevši kako je njegov učitelj ozbiljno povređen, Sai zaplakao krvavim suzama! Tada je rekao Gopal Raou: „Učitelju, posle toliko godina provedenih zajedno, moje prisustvo više nije dobrodošlo. Dopusti mi da odem.“
Svetac je odgovorio: „Ne možeš da odeš… Danas sam odlučio da te proglasim svojim jedinim naslednikom. Jednog dana ćeš naslediti svo moje bogatstvo!“
Čovek koji je pokušao da ubije dečaka, razboleo se i mnogo propatio pre nego što je izdahnuo. Učenici iz sela su bili iznenađeni njegovim iznenadnim odlaskom, i poverovali su da ga je Gopal Rao kaznio zbog njegovog postupka. Jedan od rođaka umrlog je otišao da zatraži svečev oproštaj, a ostatak posvećenika je počeo da se moli u nadi da će oživeti mrtvaca. Kada je začuo ovaj zahtev, Gopal Rao je rekao rođaku: „Zašto me moliš da ga vratim u život? Ja sam samo običan čovek kao i ti. Nemam takvu moć. Ne mogu to da uradim.“ A zatim pokazujući na dečaka, Gopal Rao je dodao: „Možda muslimanski dečak to može da uradi.“
Na znak sveca, dečak se podigao, uzeo malo prašine sa stopala Gopal Raoa, i protrljao leš njom. Posle nekoliko minuta, mrtvac je oživeo i ustao!
Seljani su bili zaprepašćeni. Shvatili su da je ovakvo ispo­ljavanje božanske moći dokaz jedinstvenog odnosa dečaka i Gopal Raoa, i da ga treba kao glavnog učenika njihovog učitelja po­štovati, a ne mrzeti. Tokom proslave ovog vraćanja iz mrtvih, seljani su formirali dugu povorku, sa dečakom i Gopal Raom u nosiljkama, dok su ih sa obe strane pozdravljale hiljade ljudi, obasipajući ih cvećem.
Gopal Rao je predosećao da će za nakoliko dana napustiti svoje telo, ali niko od sledbenika nije shvatao te reči ozbiljno. Jednog dana je sakupio samo najbliže, i rekao im: „Moje vreme je došlo.“ Slepi svetac je zatim dozvolio svojim učenicima da ga poslednji put okupaju. Dao je da se očitaju molive i da se navede jedan deo Bagavad Gite. Pozvao je dečaka i vrlo nežno mu dao svoj doti – belu tkaninu koja se obmotava od ramena do stopala. Nju je Sai s poštovanjem prihvatio. Gopal Rao je preneo neka konačna uputstva svojim učenicima i legao, tiho prekidajući svoju vezu sa fizičkim telom.
Prenoseći ovu halju mladiću, Gopal Rao je preneo svoj spi­ritualni naboj sa celokupnom odgovornošću i teretom, na mla­dića; i Sai je potpuno razumeo značaj svega toga. Od tkanine učiteljevog dotija, mladić je sašio kafni košulju i turban koje je uvek nosio. Ovaj muslimanski mladić, koga zovemo „Sai“, tada je imao samo šesnaest godina.
Odmah nakon smrti Gopal Raoa, mladić je napustio Šelvadi i potražio sklonište u šumi. Jednog dana čovek po imenu Čand Patil je prolazio kroz šumu kada je odjednom naišao na mladog fakira pod jednim drvetom. Bez ikakvog upoznavanja, mladić je odmah zapitao Čand Patila:“Jesi li ti izgubio dva konja?“
Zbunjen, čovek je odgovorio: „Jesam, ali ne mogu nikako da ih nađem.“
„Idi do potoka“, rekao mu je fakir,“i pronaći ćeš ih tamo.“ Čand je ustao i sav radostan pronašao ih tačno na onom mestu koje je mladi asketa opisao.
Kada se vratio da zahvali fakiru, video je da mladić puni ćilam duvanom. Želeći da mu ga pripali, potražio je šibice, ali je na žalost otkrio da ih nema. Odmahujući mu, mladić je nekim štapom razgrnuo zemlju i odatle izvadio komad užarenog uglja, podigao ga i njime zapalio svoju lulu!
Ovaj izuzetan događaj je ubedio Čand Patila da je mladi fakir bio „neko poznat i svet“. Zamolio je sveca da pođe s njim do sela Širdi, gde je imao nameru da učestvuje u svadbi svog rođaka, i mladi fakir se složio sa tim.
Širdi tada nije bilo veliko naselje. Celo selo je izašlo da dočeka goste, ne sluteći kakav se čudan posetilac nalazi među njima. Kada je svadbena povorka prolazila pored Kandoba hrama, hinduistički sveštenik po imenu Bagat Malsapati je spazio pogled mladog fakira i povikao po prvi put: „Hah, Sai, hah!“ – „Dobrodošao, Sveti, dobrodošao!“ Od tada pa nadalje, mladi fakir od samo šesnaest godina, čije pravo ime niko nije znao, postao je poznat kao Sai.
Mladi fakir, međutim, nije ostao u Širdiju dugo, nego je počeo da luta od mesta do mesta po Maharaštri, proseći celim putem. Konačno je stigao do Elora pećina kod Aurangabada, gde je ušao u malu pećinu na vrhu brda poznatog kao Kuldabad.
U podnožju ovog brda se nalazi grob muslimanskog Kutuba po imenu Zarzari Bakš – Muslimanski Savršeni Učitelj Zarzari Bakš je verovatno bio odgovoran za realizaciju mladića, kasnije poznatog kao Sai, koja se desila tokom ovih četiri ili pet godina, koliko je mladić ostao u pećini pored groba Zarzari Bakšija. Odnos učitelja i učenika je u ovom slučaju posebno zanimljiv, pošto je započeo otprilike sedamsto godina ranije. Kaže se da je Sai Baba učinio nešto što je toliko zadovoljilo Zarzari Bakša da je on morao da mu pruži Realizaciju (iako Sai nije za to bio predodređen u tom životu). Međutim, Saijeva Realizacija Boga se desila uz pomoć milosti ovog muslimanskog Kutuba, mada je on napustio svoje telo mnogo vekova pre. Ovaj događaj je ispričao Meher Baba.. Grob ovog Kutuba je bio omiljeno mesto muslimanskih hodočasnika skoro sedamsto godina. Zarzari Bakš je bio učitelj mladog fakira u prošlom životu i privučen time da bude blizu svog pređašnjeg učitelja, Sai je počeo da živi u pećini koja je gledala na ovaj grob. Sai je realizovao Boga tokom ovog perioda i nekoliko godina ostao u pećini u stanju Majzoobiyata, ne napuštajući je ni zbog hrane ni zbog vode! Tokom ovih nekoliko godina zdravo i jako fizičko telo fakira se pretvorilo u skelet. Ovaj skelet je, ipak, posedovao beskonačno svetlo – kao da su se Saijeve kosti i meso pretvorile u samu svetlost! Ali isto tako, ovaj ispijeni svetac je izgubio svaku svest o grubom planu. Sada je imao telo odraslog čoveka, ali je bio čovek koji nema svest o telu! Postao je Bogoostvareni Majzoob. Sai je bio savršeno svestan sebe kao Boga – „Anal Hak!“ – ali je bio potpuno nesvestan svog ljudskog tela i sveta oko sebe pune četiri godine. Saiju je bilo potrebno da napusti pećinu; morao je da povrati grubu svesnost kako bi mogao da ispuni svoju sudbinu – da obriše suze našeg Doba – da Drevnog spusti u formu.
Kada je Sai konačno napustio pećinu, ličio je na hodajućeg mrtvaca. Podstaknut da iznutra traga za još jednim Savršenim Učiteljem, lutao je ka istoku kako bi sreo Svami Akalkota Svami Akalkot (ili iz Akole, pored Ađante), je bio hinduistički Savršeni Učitelj tog vremena. Izuzev toga što je poznat kao Svami ili Guru, o njegovom pravom imenu ili spiritualnoj liniji iz koje potiče, nema bližih podataka ili zapisa. On je spustio Sai Babu sa plana Realizacije koji mu je podario Zarzari Bakš, i učinio Saija Savršenim Učiteljem. Dok se nalazio u pećinama kod Elore, Sai mora da je bio u stanju Mađzubijata – potpuno nesvestan sebe i sveta – skoro četiri ili pet godina., i uz pomoć milosti tog hinduističkog Sadgurua, Sai je povratio normalnu ljudsku svest. U ovom selu Akalkot, u planinskim pre­delima Ađante, fakir je sada postao Sai – Gospodar Univerzuma – živi Kutub – i njegov božanski rad na Zemlji je započeo. Tada je imao dvadeset godina.
Sai Baba se vratio ka Širdiju 1858, i tu ostao, stvarajući od ovog skromnog sela svoj centar. Isprva je izgledalo kao da se novi fakir smestio u Širdiju; držao se po strani od seljana, i provodio noći cele godine ispod nim drveta. Njegove fizičke potrebe su bile minimalne – prosio je ili uzimao bilo koju hranu ili duvan. Fakir je više voleo da bude sam i ovo je saopštio svima koji su remetili njegov mir; očigledno, seljani mu se nisu dopa­dali.
Pošto je nekoliko meseci proveo odvojeno ispod nim drveta, Sai se preselio u skromni limeni zaklon koji je služio kao lokalna džamija u ovom veoma siromašnom selu. Sai je džamiju nazvao Dvarkamai Masđid – džamija Milostive Majke. Tu su dva čoveka već počela da ga služe, jedan hinduistički sveštenik, Malsapati, koji ga je zvao „Sai“, i drugi po imenu Tatja Kote. Mnogi seljani su ih sarkastično zvali „trio Masđida“.
U to doba, Širdi je bilo tiho zemljoradničko selo, ali nekoliko godina po dolasku Saija, pojavila se kuga i desetkovala stanovništvo. Vlasti su pokušvale sve kako bi zaustavile epidemiju, ali ništa nije pomagalo. Konačno, nekoliko ljudi je posetilo Saija i uz priču o njihovoj nesreći, zamolilo ga da im pomogne dok cela populacija Širdija ne bude zbrisana.
Fakira su pogodile njihove priče i on je otišao do obližnje kuće, podigao neki žrvanj, zatim se vratio do džamije Milostive Majke i počeo da drobi žito. Onda je sakupio brašno i dao ga jednoj ženi sa uputstvom da ga pospe po granicama sela. Žena je uradila kako joj je rečeno, i za kratko vreme, uz olakšanje svih, epidemija je počela da jenjava, oboleli da se oporavljaju i Širdi se potpuno oslobodio prokletstva kuge.
Invalidi i oboleli iz okolnih sela su dolazili kod fakira da ih leči travama. Posle tretmana, Sai je sedao sa ovim nesrećnim ljudima, da posluša devocijsku muziku koju su pevali. Svakoga je privlačilo samo jedno – svetlost njegovih očiju !
Svi Savršeni su jedinstveni. Ako je postojala neka fizička karakteristika koja ga je odvajala od ostalih ljudi, onda su to bile njegove oči. Oči ovog Savršenog Učitelja su bile toliko sjajne, moćne i duboke, da niko nije mogao dugo da izdrži njihov pogled. Čovek bi se osećao kao da je nag, jer ništa nije moglo da se sakrije pred tim pogledom. Ako bi vas makar jednom te oči pogledale, nikada to ne biste zaboravili. Kada biste videli njegovo lice i oči, ljudi su mogli samo da mu se poklone i služe kao obožavanog Boga.
Sai Baba je prosio hranu svakoga dana; obično je prosio samo hleb u pet različitih kuća u Širdiju. Na svakom pragu bi pro­govarao: „Majko, daj mi malo bakrija“, ili „majko, daj mi rotija“. Nastavio je da prosi sve do kraja svog života, 1918. Sai je jeo samo dva ili tri hlepčića, a ostatak je uvek delio sirotinji. – Sai Babino prošenje je bilo delo spiritualne misterije. Prema Meher Babi: „Sai Baba je je predstavljao svet. Pet kuća (iz kojih je prosio hranu) predstavljale su pet Savršenih Učitelja koji su uvek prisutni na svetu, i pred čijim stopalima svi mole za spiritualni ili materijalni napredak.“
Sai Baba je imao nekoliko neobičnih navika, pored toga što je često i puno pušio. Dok je prosio, često je zastajao bilo gde na putu – na izdvojenim mestima ili usred prepunog bazara, i bez ikakvog stida podizao svoj doti da bi mokrio; kada bi završio, uvek bi istresao svoj penis sedam puta! Onda bi nastavljao sa prošenjem. Kada su ga videli da se ponaša na ovaj način, mnogi seljani su ga smatrali pre ludim nego – svetim.
Sai Babi su takođe bili potrebni sati da isprazni svoja creva. Kako se broj sledbenika povećavao, ove prirodne potrebe su se pretvorile u ceremoniju sa pompom i obožavanjem. Ceremoniju koja je nastala oko pražnjenja creva, Sai je nazvao lendi. On bi odlazio da isprazni creva svakog dana u određeno vreme, obično kasno ujutro na obližnje polje, praćen paradom sledbenika – neki su čak i svirali muziku. Pa ipak, ova lendi ceremonija je imala neku spiritualnu misteriju. Sai Baba je jednom objasnio: „Dok vršim nuždu, ja upućujem svoje abdalije – spiritualne posrednike na unutrašnjim planovima – u njihove dužnosti u vezi sveta. Prizivam ih muzikom tokom parade.“ – Sai Babina lendi ceremonija je bila povezan sa njegovim radom na grubom planu. Mada spoljašnje ponašanje Savršenih Užitelja može izgledati zagonetno, ono je, iznutra gledano, puno značenja, zato što je svaka njihova akcija za dobrobit sveta. Čak i onda kada obavljaju nuždu ili mokre, oni univerzalno delaju, i to posebno na grubom planu, a ne toliko na unutrašnjim planovima.
Jednom je u uzvišenom stanju izjavio:
„Ja sam Onaj koji je bez Atributa – Apsolut!
Univerzum je moje prebivalište.
Brahma je moj otac, a Maja moja majka.
Njihovim spajanjem, ja sam dobio ovo telo.
Oni koji misle da se ja nalazim u Širdiju ne poznaju pravog Saija,
jer ja sam besforman i sveprisutan!“

Jednom drugom prilikom, Sai Baba je objasnio svoju božanstvenost:
„Ja sam Bog. Ja sam Mahalakšmi,
Ja sam Vitoba… Ganeša… Datatreja…
ja sam Narajan! – „Lakšmi…Narajan“, i ostali, su različita božanstva hinduističkog Panteona bogova i boginja(anđela). U ovom slučaju, Sai Baba je mislio na razne božanske atribute svoje personalnosti ili Božanskosti; tako npr. Ganeša predstavlja univerzalni um.
Zašto idete do Ganga u Benaresu?
Poklonite se pred mojim stopalima –
ovde teče istinski Gang!“
Sai Baba je bio gous tip spiritualne osobe. Ovakav tip je veoma redak. Jednom je neki čovek otišao u džamiju gde je Sai Baba spavao i pronašao sve učiteljeve udove razbacane po podu! U jednom uglu su bile učiteljeve ruke i šake, u drugom noge i stopala, a u trećem njegova glava! Svaki ud je bio odvojen od trupa! Jadni čovek je bio zaprepašćen. Uplašen, pomislio je kako treba da obavesti lokalnu policiju da je fakir ubijen – mučki raskomadan. Ali se uplašio da bi policija mogla njega da optuži za zločin, i tako je otišao kući ne znajući šta da radi.
Sledećeg jutra zabrinuti čovek je ponovo otišao do džamije. Na njegovo šokantno iznenađenje, ugledao je Sai Babu živog, kako priča sa nekim sledbenicima; pitao se da li je ono što je video prethodne noći bila noćna mora.
Ovaj čovek nije znao da fakir poseduje ovu retku osobinu. Ponekad, zbog svog unutrašnjeg rada, Savršeni ulaze u gous stanje i delovi njihovog fizičkog tela se razdvajaju. Kada se neka određena faza rada završi, njihovo telo se automatski ponovo spaja, vraćanjem u grubu (telesnu) svest. – Gous, izgovara se i goul, je spiritualni termin. Onaj ko je gous poseduje okultnu moć da raskomada svoje telo i kasnije vrati udove na njihovo mesto. Ova gous karakteristika takođe se javlja u nekim osobama koje su opijene Bogom – mastima (božanskim ludacima). Zanimljivo je pomenuti da je Sai Baba posedovao ovu gous karakteristiku. Pošto je odlučivao o prvom svetskom ratu, možda je ovo imalo veze sa svim onim telima koja su raskomadana na bojištima.
Postoji još jedna priča o čoveku koji je prisustvovao Sai Babinom samozaboravu. Fakir je uvek spavao sam. Svake noći, Sai je ulazio u gous stanje. Priča se da je spavao na krevetu koji je bio otprilike visok metar i po, ali da se na njega nije peo nikakvim stepenicama. Jednom kada se Sai povukao u svoju sobu, neki čovek se krišom privukao prozoru da vidi kako Sai lebdi do svog kreveta. Ali se zaprepastio kada je ugledao telo bez ruku, nogu i bez glave! Istog trenutka čovek je oslepeo i to slepilo mu je bilo kajanje do kraja života.
Sai Baba nije bio osoba bez humora. Često se šalio sa svojim sledbenicima i čak ismevao njihove slabosti. Međutim, sve do svoje smrti, zadržao je uzdržani asketski život fakira. Nazivao bi Boga „jadnikom“, – takođe i Fakirom. „Pošto je Bog siromašan, i ja sam siromašan.“
Nosio je jednu istu kafni košulju sve dok se nije toliko iscepala i poderala, da je jedan od njegovih učenika morao silom da je skine sa njega i da mu da novu. Čak i posle toga, Sai je često sedeo sa iglom i koncem, strpljivo je krpeći. To je bilo isto parče tkanine koje mu je u mladosti dao Gopal Rao. Kasnije, kada se potpuno pocepala, zašio je delove i sačinio turban koji je nosio oko glave.
Sai Baba je u svojoj jedinstvenoj ličnosti spojio hinduističke i muslimanske karakteristike, i imao je sledbenike obe vere. Nikada nikome nije zabranjivao da jede meso, nego je čak naređivao nekim braminskim sveštenicima da napuste vegete­rijanstvo i jedu šta god im je volja. Jednom retkom prilikom, on sam je skuvao meso i podelio ga onima koji su se sakupili.
Iako je njegov pogled bio uvek sjajan i prodoran, priroda mu je bila srdačna. Njegove lične navike su uvek bile stroge, ali je njegov ašram bio neformalan i živ. Ličnost mu je bila tolerantna i prijatna, mada je ponekad postajao đalali ili besan i ljut zbog nečijih neuspeha. Taj đalali vid Sai Babine prirode bio je izražen u ljubimcu koga je gajio – tigru. Jedno vreme tigar je živeo sa Sai Babom i pratio ga pri šetnjama. Tigar je bio njegov ljubimac, kao što je to običnom čoveku pas ili mačka. Kada je tigar umro, Sai ga je lično sahranio u njegovom grobu.
Kada su posetioci dolazili po daršan Sai Babe, bilo je uo­bičajeno da on od njih traži da isprazne svoje novčanike ili džepove, i da sav novac daju njemu kao dakšinu – novčani poklon učitelju. Ali ako bi mu bilo ko prišao sa željom za nečim materijalnim, Sai bi govorio: „Alah malik hai!“ – što u ovom slučaju znači „Bog je taj koji daje!“ Sai Baba je držao gomilu manjeg kamenja pored svog velikog kamena na kojem je sedeo, i gađao bi tim kamenjem skoro svakoga ko bi dolazio po njegov daršan. Iako su se mnogima dešavala čuda, oni koji su bili pogođeni kamenom, primili bi njegov blagoslov i postali istinski Saijevi sledbenici.
1886, Sai Baba je imao nekoliko astmatičnih napada; svom učeniku Malsapatiju je rekao: „Sačuvaj mi telo tri dana. Ako se vratim, sve će biti u redu… Ako se moje telo ne povrati u život, sahrani ga i postavi dve zastave na humci.“ Sai je onda zaklopio svoje oči i ušao u stanje samadija, u kojem je njegovo telo bilo kao mrtvo. Njegovo disanje i puls su potpuno stali i telo mu je, sasvim beživotno, ležalo tri dana i noći.
Neki od učiteljevih sledbenika su bili skrhani bolom, i svesni jedino toga da je njihov učitelj umro. Hteli su da izvedu poslednje ceremonije, ali ih je verni učenik Malsapati u tome sprečio, zagrlivši telo Sai Babe. Tačno onako kako je Sai predvideo, posle sedamdeset dva sata njegove oči su se polako otvorile i on je ponovo ušao u svoje telo, ali nije nijednu reč rekao u vezi rada kojeg je obavljao u tom stanju, ili o razlogu zbog kojeg je ušao u ovakav samadi. – Samadi je stanje spiritualnog zanosa ili privremenog zaustavljanja mentalnih i fizičkih životnih snaga.
Blizak učenik koji se uvek nalazio kod Sai Babe, bio je čovek po imenu Bara Baba, što znači „Veliki Baba“. Rastom je bio je ogroman i debeo. Sai Baba je Bari svakoga dana davao po 100 rupija za hranu koju bi ovaj jeo i jeo, a zatim ispočetka jeo i jeo. Sai Baba je jeo jedino hleb i sirov luk koje bi isprosio, dok je Bara Babi kupovao najfiniju hranu koja je mogla da se nađe.
Zbog čega je Sai Baba vodio računa da se ovom učeniku da velika svota novca za enormnu količinu hrane, dok je on sam živeo na onome što bi isprosio? Ovaj ogromni čovek je bio skladište samskara svih onih koji su dodeljivali svoj novac Sai Babi tokom daršana, i samskare svih tih ljudi su bile potpuno uništene kada je Bara Baba dostigao Mukti – Oslobođenje – fizičkom smrću.
Jednom se desilo da je nekog lopova uhvatila policija sa vrećom punom dragulja. Lopov je u policiji rekao da je sve te dragulje dobio od Sai Babe. Jedan inspektor je zatim posetio Širdija kako bi istražio okolnosti i na kraju optužio fakira.
Policajac je popunjavao svoj formular dok je ispitivao učite­lja. „Kako ti je ime?“, zapitao je.
„Zovu me Sai Baba.“
„Kako ti se zove otac?“
„Isto Sai Baba.“
„Kako ti se zvao guru?“
„Venkuša!“
„Koje si vere ili religije?“
„Kabir!“
„Kojoj kasti pripadaš?“
„Parvardigar!“
„Koliko si star?“
„Stotine hiljada godina.“
„Da li ćeš se zakleti na sudu da je ovo što govoriš istina?“
„Ja sam Istina.“
„Da li poznaješ optuženog?“
„Da, poznajem ga… ja poznajem svakoga.“
„Optuženi tvrdi da je tvoj sledbenik i da živi sa tobom. Da li je to tačno?“
„Jeste, svi su sa mnom…Svi su moji.“
„Da li si optuženom dao neke dragulje kao što on tvrdi?“
„Da, dao sam mu… Ko daje šta i kome?“
„Ako si optuženome dao dragulje, kako si ih ti dobio?“
„Sve je moje… Sve mi je dato.“
Policajac je bio savladan. Konačno je lopov oslobođen optu­žbi, a slučaj zatvoren.
Sai Baba je palio dhuni (vatru) svake noći u džamiji Milostive Majke. U džamiji je takođe neprekidno gorela uljana lampa, za koju je ulje uvek prosio od različitih trgovaca u Širdiju. Jednog dana, međutim, nijedan trgovac nije hteo da mu da ulje. Sai se vratio do džamije, napunio lampu vodom i zapalio je! Lampa je gorela bez ulja i kada su sledećeg jutra seljani saznali za ovo „čudo“, zaista su mu poverovali; tako je Sai Baba postao istinski centar pažnje u Širdiju.
Savršeni Učitelj vidi sve one koji su sa njim povezani. Jednog dana 1910.god, Sai Baba je sedeo pored dhuni kada je odjednom, umesto da spusti drva na vatru, spustio svoju ruku u plamen. Neki sledbenik je potrčao da mu izvuče ruku, ali je ona sva već bila u opekotinama.
Kada su ga zapitali zašto je to učinio, Sai je objasnio: „Jedan od mojih sledbenika je grnčar nedaleko odavde. Njegova žena je upravo tada radila u sušnici, sa kćerkom u naručju. Kada je čula da je njen muž doziva iznenada je ustala i dete je upalo u peć. U tom trenutku, ja sam ubacio svoju ruku u vatru. Ne smetaju mi opekotine, važno je da je dete spašeno. Da to nisam uradio, devojčica bi izgorela.“
Posle nekoliko godina boravka u Širdiju, Sai Baba je sagradio hram pored džamije u znak sećanja na svog gurua Gopal Raoa. Podizanjem ovog novog hrama u čast hinduističkog sveca, odmah pored stare muslimanske džamije, moglo se videti da je deo Sai Babinog spiritualnog rada postizanje spiritualnog jedinstva hindusa i muslimana. U stvari, Sai Baba je često džamiju Milostive Majke nazivao „Braminskom džamijom“.
Ponekad su u džamiji Sai Babi čitali Kuran muslimanski sledbenici, a ponekad bi prisustvovao arati i puđa ceremonijama, zajedno sa pevanjem Gite i Ramajane, koje su obavljali njegovi hinduistički sveštenici. Sai Baba je bio neuobičajeni Savršeni Učitelj, jer je u sebi spajao hinduističke i muslimanske spiritualne karakteristike, i njegov rad sa pripadnicima obe religije je doka­zivao da između njih zapravo nema velike razlike, jer je Onaj kojeg obožavaju jedan te isti.
Niko nije sa sigurnošću znao da li je Sai Baba rođeni hindus ili musliman, ali je očigledno da je njegov spiritualni rast bio direktno povezan sa oba, zato što je imao i hinduističke i muslimanske učitelje. Sai je bio jedinstven: oblačio se kao musliman, ali je nosio znakove svoje kaste na čelu kao hindus. Proslavljao je praznike i festivale obe religije sa jednakim oduševljenjem. Citirao bi Kuran na zadovoljstvo muslimana, ali je isto tako dobro poznavao hindu Šastre ili spise.
Nekome kao što je to bio Sai Baba, sopstveni ljudski identitet i religijske razlike nisu ništa predstavljale. Kada ga je jednom prilikom neko upitao gde je rođen, on je odgovorio: „Nemam mesto rođenja.“
Preko deset godina, hiljade ljudi se okupljalo oko Sai Babe – mnogi sa idejom materijalne koristi. Sai Baba je jednom rekao za one koji su tražili njegov blagoslov: „Ja sam taj koji traga za njima i koji ih dovodi ka meni; oni ne dolaze svojom voljom. Mogu biti udaljeni stotinama milja, ja ih opet privlačim ka sebi kao da su na koncima.“
Često je ponavljao svojim sledbenicima:“Ja vam dajem ono što želite, da biste počeli da želite ono što ja želim da vam dam. Moj učitelj mi je rekao da dajem velikodušno svima onima koji mi nešto zatraže; ali mi niko od vas ne traži mudrost… Moja riznica je otvorena. Ipak, niko od vas ne dovozi kola kako bi odvukao pravo blago. Posegnite duboko i uzmite ono što vam istinski pripada… ali niko ne želi da se potrudi.
Kažem vam, svi vi koji dolazite, ovakva prilika se ne po­navlja! Ja sam Jedini, ja sam Bog!“
On je upravljao prvim svetskim ratom. Kada bi Sai Baba prelazio iz džamije do hrama Gopal Raoa, pevao se arti. U to doba, kada je hodao između džamije i hrama, na njegovom licu se moglo videti čudno svetlo. Takođe je činio čudne pokrete prstima u vazduhu. Ovakvo ponašanje se nastavljalo svakog dana pune četiri godine, od početka prvog svetskog rata do njegovog završetka.
Tokom ratnih godina, Sai Baba je često govorio: „Ja sam bezobličan i sveprisutan. Ja nisam ovo telo koje vi zovete Sai… ja sam Vrhovna Duša – celokupna kreacija. Ja sam sve i ja sam u svakome. Ja sam u svecima, kriminalcima, životinjama, i u svemu ostalom… Ništa se ne dešava bez moje volje. Moje svetlo je od Boga; moja religija je Kabiri – Savršeno Gospodarenje – a moje bogatstvo leži u blagoslovima koje jedino ja mogu da dam.“
Jednog dana, dok je rat bio još uvek u toku, kada se Sai Baba vratio sa lendi ceremonije, pogled mu je pao na jednog mladića kao ni na kog drugog nikada do tada. „PARVARDIGAR!“ Ovu jedna reč, snažnu kao okean, Sai je izgovorio dok je mladić pao pred njegova stopala. – Parvardigar je termin sufija za Onoga koji održava kreaciju. To je isti Onaj koji je poznat kao Višnu u misticizmu Vedante. Onaj koji sve prožima je Svemoćni Održavatelj.
Kome se Sai Baba obraćao? Oči koje su uhvatile pogled Sai Babe pripadale su zoroastrijskom mladiću koga je poljubila Babađan, krunisao Narajan Maharađ i okitio Tađudin Baba. Pogled starog fakira kao da je bio prikovan, i velika reč je ponovo skliznula sa njegovih usana: „PARVARDIGAR!“. Zatim je po treći put sveta reč izronila iz dubina Učiteljeve božanstvenosti, kada je izjavio:“PARVARDIGAR!“, i pao ničice pred mladićem.
Sledbenici koji su bili svedoci ovog nesvakidašnjeg događaja, behu zapanjeni. Skriveno je i duboko njegovo značenje, mada se odigrao na prašnjavoj ulici siromašnog sela u Maharaštri, u Indiji, decembra 1915. Kada je gomila okružila Sai Babu, mla­dića su potisnuli u stranu. Sai Baba se vratio na svoje mesto, dok je mladić nastavio svoj put. Naše Doba je povikalo gomili, ali ga niko nije čuo: „Zar ne prepoznajete onoga kome se Sai poklonio? I vi treba da mu se poklonite i predate!… Ne ostavljajte ga iza sebe! On je Drevni!“
Sa završetkom rata, tačnije 28. septembra 1918, Sai Baba, tada osamdesetogodišnjak, oboleo je od groznice koja je trajala dva dana. Posle toga stari fakir više nije ništa jeo; očigledno je bio svestan bliske smrti. Sai Baba je neku staru ciglu upo­trebljavao godinama kao uzglavlje. Jednog dana dečak koji je čistio džamiju ispustio je ciglu i ona se prelomila na dva dela. Kada je Sai Baba naišao, videvši ciglu, rekao je:“ Nije se slomila cigla, već moja sudbina. Cigla je bila moj životni saputnik i asistirala mi je u mom radu. Bila mi je draga kao sam život. Sada, kada je slomljena, zemljani sud mog života takođe će biti uskoro slomljen.“
Posle sedamnaest dana bez hrane, Sai Baba je izdahnuo u 2:30, rano ujutro, uz reči: „Ah, Deva!“ – „Oh, Bože!“ Glavu je naslonio na rame najbližeg učenika. Bio je to 15.oktobar 1918, u ranu zoru važnog hinduističkog praznika Daseraha.
I na samom kraju je bilo gorkog razlaza između njegovih učenika – hindusi su hteli da se telo kremira, a muslimani da se sahrani. Posle tri dana žučne rasprave, telo je sahranjeno u hramu koji je on sam nešto ranije podigao u čast Boga Krišne. Dok se telo Sai Babe spuštalo u vertikalnu raku, izgledalo je kao da je živo. Jadno fakirovo telo je i dalje sadržavalo Nesadrživog Boga!
Sai Baba je jednom rekao: „Ja ću biti aktivan i živ čak i u svom grobu. Čak i posle mog mahasamadija – Savršeni Užitelj svesno umire kada završi svoj univerzalni rad. Mahasamadi znači napuštanje sadguruove fizičke forme, i predstavlja svesno napuštanje sveta ili nivoa materije, energije i uma., ja ću biti sa vama onog trenutka kada pomislite na mene.“ Do današnjeg dana ove reči su se pokazale kao istinite, budući da je Sai Babin grob u Širdiju postao najpopularnije mesto hodočašća bilo kom savremenom spiritualnog učitelju Indije.
O, Bezimeni! O, ti koji se zoveš Sai!
Kako ti se možemo odužiti za sve ono što si učinio za nas?
Ti si besformnog Boga spustio u formu i dao Mu moć!