Babađan

Ja sam onaj koji je sve stvorio!
Ja sam izvor svega u kreaciji!

Čuvši ove izjave, razjarena gomila fanatičnih Baluči vojnika sahranila je staricu koja ih je izgovorila, živu. Posle više od deset godina, kada su se neki od ovih vojnika zadesili u Puni, na njihovo krajnje iznenađenje ugledali su istu staricu, Hazrat Ba­bađan, kako blagosilja grupu sledbenika. Uviđajući svoju strašnu grešku, prišli su Babađan i zamolili je za oproštaj, dodirujući glavom njena stopala u znak poštovanja.
Babađanina priroda je bila kraljevska. Ljutilo bi je ako bi joj se neko obratio sa “ Majko „. Starica bi žestoko protestvovala, “ Ne zovi me Majkom, budalo. Ja nisam žena, ja sam muškarac!“ Posle dostizanja najvišeg spiritualnog stanja u koje može dospeti ljudsko biće, stanja Kutuba, ili Savršenog Učitelja, Prakriti – Prakriti je Priroda, materijalni uzrok univerzuma (Pogledajte str. 318. u knjizi „NIŠTA I SVE“ od Bau Kalčurija). je počela da joj služi, i tako je ova žena poznata kao Hazrat Babađan – Babađan doslovno znači Jedno sa Bogom – Svesno Jedinstvo. Onaj ko je stopljen sa Bogom i ko ga je realizovao, ima neograničenu Svest o Ocu u stanju Nirvikalpa Samadija. Pogledajte str. 296. i 297. u knjizi BOG GOVORI od Meher Babe., postala Savršeni Čovek.
Hazrat Babađanino rođeno ime bilo je Gul Ruk. Devojčica se rodila u kraljevskoj muslimanskoj porodici iz Balučistana, u severnoj Indiji između 1790. i 1800. Ime joj je bilo sasvim odgovarajuće; Gul Ruk znači „slična ruži“ ili „sa obrazima nalik ruži“. Njena fizička pojava je zračila lepotom, a njen unutrašnji duh je ličio na ružu čiji miris i lepota nikada ne nestaju. Gul Ruk je zadržala ovu prefinjenu lepotu tokom celog svog života, i kao Hazrat Babađani, ljudi su joj dolazili sa svih strana bez obzira gde da je išla.
Gul Ruk je bila podizana kao bogata princeza, i nije se štedelo na njenom obrazovanju, kako bi sve bilo u skladu sa kraljevskim poreklom. Devojčica je bila pametna i inteligentna, i još kao mala je naučila napamet ceo Kuran; tako je još kao dete postala poznata kao Hafiz-e-Kuran. Takođe je poznavala nekoliko jezika – arapski, persijski, paštu, urdu, pa čak i engleski.
Pošto je bila zainteresovana za spiritualnost još od detinjstva, Gul Ruk je provodila većinu svog vremena u samoći, recitujući molitve koje je naučila iz Kurana, ili u tihoj meditaciji. Kada bi njeni školski drugovi dolazili da se igraju, često bi bili razočarani kada bi videli da je ona više volela tihu sobu od njihovih igara, i sa žaljenjem bi odlazili.
Kako je devojčica prerasla u mladu ženu, njene spiritualne aspiracije su se pojačale i Gul Ruk je sve više vremena provodila izdvojena. Njena fizička lepota je postala još raskošnija, i mnogi su pomišljali da će njen muž zaista biti sretan čovek. Kada je Gul Ruk dorasla do godina za venčanje, roditelji su počeli da pričaju o tome, ali su bili iznenađeni njenim istrajnim odbijanjem da se uda. Još se nije desilo da princeza Patana ostane neudata – posebno ne tako divna kao što je ona bila.
Roditelji mlade žene su zatim pokušali da je prisile, ne znajući da je ona već izabrala svog Ljubljenog. Devojka se zaljubila u Onoga ko je još davno opčinio njeno srce . Nijedan princ ili zgodan mladoženja nije mogao da zauzme Njegovo mesto. Srce Gul Ruk je bilo opijeno ovim božanskim zatočeništvom i ona je plakala u božanskoj čežnji da se sjedini sa svojim Ljubljenim.
Kako su prolazili meseci, njeni roditelji su postajali sve nestrpljiviji, pa su čak i sačinili planove za proslavu njenog venčanja u određeno vreme za određenog princa. Obavestili su Gul Ruk da nema izbora; sve je već bilo dogovoreno. Mada je volela svoje roditelje, njihovi planovi su za nju bili nepodnošljivi. Njena čežnja da pronađe svog istinskog Ljubljenog prevazišla je sve prepreke i teškoće, i ona je krišom pobegla iz svog doma i iz Balučistana – da nikada ne bude nađena.
Gul Ruk je krenula ka severoistoku, prvo u Pešavar, a zatim u Ravalpindi – Balčuistan danas pripada Pakistanu. U doba kada se rodila Babađan, ovo je bio deo Indije, kojim su upravljali Britanci. Glavni grad je Kueta, i u njemu je Meher Baba boravio dvadesetih godina ovog veka. Pešavar i Ravalpindi su gradovi u današnjem Pakistanu. Dok je Babađan boravila u njima, pripadali su severnoj Indiji.. Da mlada devojka od osamnaest godina pobegne od kuće i putuje sama preko planinskih predela Indije – to je bio nezamisliv poduhvat. Ali Voljeni Bog ju je pazio, i na usamljenim planinskim putevima nije bila ni prepoznata niti zarobljena. Dok je putovala, nosila je tradicionalni muslimanski veo – ali koliko dugo je mogao njen Voljeni da je skriva pod njim? On je učinio sve neophodne pripreme kako bi joj konačno skinuo veo dualno­sti preobrazio je u Sve-Postojećeg.
Srce Gul Ruk je plamtelo božanskom ljubavlju, ali i nepodnošljivo patilo zbog odvojenosti od Boga, i ovo stanje uzavrelog nemira potpuno je otklonilo svaku glad, žeđ i san. Tako je mlada princeza postala beskućnik. Danju i noću ona je lutala ulicama Ravalpindija, utopljena u božansko ludilo za Voljenim Bogom. Sada joj je njen nemir bio jedino odmorište. Ko zna koliko je života strogog uzdržavanja stvorilo ovakav nemir? Za nju se govorilo da je bila čuvena Rabija Al-Adavija iz Basre, u Iraku, u svojoj prethodnoj inkarnaciji – svetica izuzetne lepote i milosti – ali Gul Ruk je bila predodređena za nešto više od svetaštva. Ljudi su videli samo ludu ženu kako hoda ulicama i stazama, a njena jedina želja je bila da ugleda lice svog Voljenog, „Dođi, moj Voljeni! Dođi brzo ili ću umreti!“
Ovako su se nizale godine, ali suze Gul Ruk nisu prestajale da teku; božansko ludilo sada je postalo božanska opijenost koje joj je donelo još više suza. Tek pošto su joj sve suze slomile srce, Gul Ruk je upoznala hinduističkog Sadgurua koji je trebao da je povede savršenim putem. Po uputstvu ovog Sadgurua, ona se popela na jednu planinu i tamo u divljini živela u usamljenoj pećini. Više od godinu i po ona je provela u planinama današnjeg Pakistana prolazeći kroz rigorozno spiritualno uzdržavanje.
Sadguru ju je zatim uputio da krene dalje. Napustila je ovu oblast i pešice krenula put Pendžaba u Indiji. Vatra odvojenosti je sagorevala srce Gul Ruk, i ono je preklinjalo, „Dođi, Voljeni, dođi!… Ja odlazim. Gotovo je! Ne mogu više da čekam!“
Osim po obrazima koji su i dalje ličili na ruže, princezu posle skoro dvadeset godina uzdržavanja više nije bilo moguće prepoznati. Gul Ruk je imala trideset sedam godina kada se potpuno predala konačnoj smrti! Ni najmanji samskarični trag svetovnih privlačnosti nije preostao kako bi odložio njen konačni odlazak. Voljeni je takođe željno čekao da je zagrli, a zatim apsorbuje.
U Multanu je srela muslimanskog Kutuba, poznatog kao Mola Šah, čija božanska milost je pomogla Gul Ruk da zauvek nestane, dopuštajući Voljenom da se sjedini sa njenom dušom. Gul Ruk je umrla spiritualnom smrću, realizovala Boga, i u njoj ništa nije preostalo sem Njega! Njena duša je plakala u blaženstvu koje je brisalo sve pred sobom: „Jedino ja jesam! Ne postoji niko sem mene! Ja sam Bog! – „Anal Hak!“ – „Anal Hak“ doslovno znači „Ja sam Bog“. Onaj koji dostiže Božansku Svest gubi svoju individualnu ljudsku svest, i može da izjavi: „Ja sam Bog“. Ovo božansko stanje je cilj celokupne svesti i smisao kreacije. Iluzija univerzuma je nestala pred njenim očima i ona je postala Stvoritelj!
I vreme je takođe nestalo. Ali Prakriti se nije mogla izbeći, mada je Gul Ruk za određeni period izgubila svaku svest o sebi i univerzumu. U njenom stanju Majzoobiyata, bila je svesna samo Božanske Svesti, ali nesvesna kreacije, kao i svog tela i uma. Cilj „Anal Hak!“ bio je dostignut. Prakriti je znala da ova žena, koja je postala svesna Boga, može ostati u ovom stanju božanske apsorbcije beskonačno. Iako je sada bila spiritualno upotpunjena, morala je da vidi i kontroliše iluziju kao iluziju, kako bi mogla da odigra ulogu koja joj je bila namenjena – da prizove Probuđenog na zemlju – da otkrije besformnog Boga.
Iz Indije, u stanju realizacije Boga, Gul Ruk se u svojim kasnim tridesetim vratila na sever, ponovo privučena svojim hinduističkim Učiteljem u Ravalpindi. Hindusi su je nazvali „Brahmi-Bhoot“ – U Vedanti, Brahmi-Bhoot je onaj ko se sa realizacijom Boga utopio u Okean (Beskonačnost) Boga. Sufiji takvu osobu zovu Majzoob. – bila je svesna Boga, ali potpuno nesvesna svog tela. Cilj je bio dostignut, ali svest učitelja koji vodi druge ka cilju još uvek nije bila sazrela u njoj. U svom savršenom blaženstvu jedino je ona postojala. Gul Ruk je postala savršena, Jedno sa Bogom, ali nije uopšte bila svesna iluzornog postojanja Prakriti u Beskonačnom Postojanju. Ženska Brahmi bila je svesna Boga, ali nije osećala samskaričnu svest kosmičke iluzije. U tom stanju Majzoobiyata, nije postojala dualnost ili mnoštvo, nego jedino božansko „ja“ ili „Ego“. Gul Ruk je postala savršeni Majzoob sedmog nivoa – sam Bog! Nije uopšte bila svesna toga da se cela kreacija skriva kao senka u svetlosti njene sopstvene Božanskosti.
Posle nekoliko godina, uz pomoć svog hinduističkog Učitelja, Gul Ruk je povratila svest o univerzumu, dualnosti, i preobrazila se u Savršenog Učitelja. Uporedo sa božanskom svešću o Beskrajnom Okeanu Stvarnosti, ona je počela da vidi svaku kap kao kap i postala obdarena time da svakoga stopi sa istim Okeanom.
Pošto je postala jedan od Pet Savršenih Učitelja na Zemlji, ona je napustila Ravalpindi i otisnula se na nekoliko dugih putovanja kroz zemlje Srednjeg Istoka – Siriju, Liban, Irak i druge. Govori se da je otišla za Meku prerušena u muškarca, i da se putem Avganistana, Irana, Turske, vratila u Arabiju. U Kabi u Meki, molila se na uobičajeni muslimanski način pet puta dnevno, uvek sedeći na jednom određenom mestu. Dok je bila u Meki, često bi sakupljala hranu za siromašne, i lično negovala hodočasnike koji su obolevali. Takođe je nekoliko dugih časova posvećivala sakupljanju hrane za napuštenu stoku.
Iz Meke, Gul Ruk je krenula ka grobu proroka Muhameda u Medini, gde se ponašala na isti način: molitve i briga o hodočasnicima. Napuštajući Arabiju, lutala je zemljom sve dok nije stigla do Bagdada, i iz Iraka se vratila u Pendžab. U Indiji je krenula na jug ka Nasiku i smestila se u Pančavatiju, oblasti za koju hindusi smatraju da ju je posvetio sam Rama. Za lokalno stanovništvo njena spiritualna „muževnost“ bila je očigledna. Moć njenog pogleda prenela je u drugi plan njeno žensko telo i stav. Iz Nasika, Gul Ruk je krenula južnije ka Bombaju gde je ostala nekoliko meseci. Kada je završila svoj spiritualni zadatak, vratila se u Pendžab i nekoliko godina provela u lutanju severnom Indijom.
Tokom ovog perioda, dok je bila u Ravalpindiju, ušla je u veličanstveno spiritualno opijeno stanje i pred grupom Muslimana izjavila da poseduje božanskost. „Ja sam taj koji je stvorio univerzum! Ja sam izvor svega u kreaciji!“ Takve izjave su grupu Baluči vojnika pretvorile u razjarene fanatike. Vojnici nisu imali nikakvu predstavu o tome da je ona koju su smatrali ludom u stvari postala svesna toga da je ona sama Bog! Napali su je i držali sve dok raka nije bila iskopana. Zatim su je zakopali živu!
Ovi vojnici su bili izuzetno ponosni na svoj postupak, jer su smatrali takve izjave uvredom za sveti Islam. Ubijanjem ove luđakinje oni su verovali da će biti spiritualno nagrađeni; Islam je tako bio sačuvan. Pošto su spasli svoju muslimansku religiju od jeresi, ovi fanatici su napustili humku, radujući se zbog svog zlodela. Tako su sebi obezbedili specijalno mesto u Raju ubija­njem ovog kafira – bio on nevernik ili jeretik.
Iako je bila ostavljena da umre u grobu bez obeležja, Gul Ruk nije umrla! Nije poznato kako je Gul Ruk preživela ovaj događaj, ali je oko 1900. uspela da se sretno vrati u Bombaj, preko hiljadu milja južnije, gde je živela na trotoarima ulice po imenu ]una Bhati pored Bikile.
Kada su ovi isti vojnici ugledali Babađan živu u Puni mnogo godina kasnije, njihove predstave u vezi pogrešnih koncepcija potpuno su se srušile! Tada su shvatili da nije Babađan bila nevernik, nego oni! Obuzelo ih je kajanje zbog užasnog dela i pali su joj pred noge moleći za oproštaj. Neki od ovih vojnika čak su postali njeni sledbenici i čuvari. Postepeno se slava Gul Ruk proširila, čak su je mnogi smatrali za Kutuba. Muslimani su počeli da joj se obraćaju sa Hazrat, što znači Vaše Visočanstvo, i da je obožavaju kao onoga ko je postao jedno sa Bogom – Babađan.
Babađan je ponovo viđena u Bombaju oko 1901. godine. Boravila je u delu poznatom kao Pidhoni. Povremeno bi se susretala sa svecem Molana Sahebom iz Bandre i sa svecem Baba Abdul Rehmanom iz Dongriksa. Bilo je divno videti kako je ova drevna žena bila sretna u njihovom društvu i kako im se ljubazno obraćala kao deci. Ova dva sveca su ušla u krug učenika i ona im je kasnije podarila realizaciju Boga.
Aprila 1903, Babađan je otplovila za Bombaj na S.S. Hideriju na svoje drugo hodočašće za Meku. Mada je skoro svaki sekund bila apsorbovana u svom blaženom stanju, na brodu se ponašala sasvim normalno. Otvoreno je razgovarala sa drugim putnicima, recitujući stihove persijskih pesnika Hafiza i Rumija i jednostavnim jezikom izlagala misterije Apsoluta. Svi su bili privučeni tom starijom ženom, koja je tada imala već preko sto godina, uključujući posadu sa kojom je govorila engleski.
Jedan neobični incident dogodio se tokom putovanja. Nebo se zacrnilo i podigla se velika oluja. Svi su bili uplašeni, a ljudi su počeli da paniče, ubeđeni da će brod potonuti. Babađan se popela na palubu nesvesna opasnosti. Neobično jakim glasom povikala je jednom putniku po imenu Numa Pandhavala: „Zaveži maramu oko vrata i priđi svakom putniku, uključujući decu i Evropljane – uzmi od svakog po jednu pajsu i stavi je u maramu. Zatim je ponudi Bogu sa ovom molitvom: ‘O Bože! Spasi naš brod od ove oluje! Kada dođemo do Medine, u ime tvog Voljenog Proroka ponudićemo hranu siromašnima!'“ Odmah nakon toga Numa je sakupio po jednu pajsu od svakog i svi su usrdno ponavljali ono što je Babađan izgovorila. Postepeno se oluja stišala i tako su oni pravim čudom izbegli smrt. – Među putnicima sa S.S.Hiderija, nalazili su se i Nur Muhamed Kasam Mita, Numa Pankavala, Set Saleh Muhamed, Hider Ibrahim Sajani i njegova majka i brat. Hideri Ibrahim Sajani je bio profesor na Dekani koledžu u Puni, i najverovatnije je on ispričao ovaj događaj.
Kada su došli do Meke, glas o čudesnom spašavanju se već bio proširio, i velika grupa ljudi se sakupila da ih dočeka kako bi ih Babađan lično blagosiljala. U Kabi se Babađan ponašala kao običan hodočasnik, moleći se pet puta na dan, ali je već nakon nekoliko dana otišla na sever do Medine. Tu je u ime Muhameda, Milostivog Proroka, podelila siromašnima hranu.
Oko 1904, Babađan se vratila u Bombaj i odmah nastavila na sever ka Ađmeru, kako bi posetila grob muslimanskog Savršenog Učitelja, Kvađa Saheb Čištija. Iz Ađmera se vratila u Bombaj i vrlo brzo otišla na zapad u Punu. – Babađan je Mervana obično zvala „voljeni sin“. 1904. je imao deset godina. Kada je 1905. Babađan došla u Punu, i završila svoje putovanje po Indiji, tu je i ostala kako bi nadgledala Mervana. Babađan je ostala u Puni samo zato da bi otkrila Mervana kao Avatara.
Po svom dolasku u Punu, Babađan nije izabrala za svoj ostanak ni jedno posebno mesto. Lutala je po oblasti Kantonment ili besciljno po gradu, a vrlo često čak i po prljavim zabačenim ulicama. Iako je njena odeća bila sva u krpama i prljava, lepota i sjaj njenog lica su i dalje privlačili mnoge ljude. Ona je bila princeza, i sada nije bilo sumnje u njenu istinsku veličanstvenost – zaista je bila carica.
Nije prošlo mnogo, a Babađan više uopšte nije bila sama, nego uvek okružena gomilom ljudi. Njene fizičke potrebe bile su praktično zanemarljive, jer je vrlo retko jela. Međutim, veoma joj se dopadao čaj i njeni sledbenici su joj donosili šolju za šoljom koje je ona smatrala prasadom.
Ako bi neko slučajno doneo cveće, ona bi ga grubo napala zbog troška, govoreći: „Zašto nisi mudro potrošio svoj novac na slatkiše ili čaj u kojima bi svi mogli da uživaju? Od kakve je koristi ovo cveće?“
Ako bi Babađan slučajno pogledala nekog prolaznika, on bi se skamenio prikovan njenim božanskim licem. Vlasnici restorana i prodavnica voća molili bi je da ih poseti i nudili bi joj šta god bi želela. Ako bi se Babađan to dopalo, oni su sebe smatrali srećnim u božjim očima.
Kada je Babađan otišla u Punu, u oblast Kantoment, često je posećivala kuću jednog sajdžije, muslimana po imenu Šaik Imam. Videvši njenu otrcanu odeću, Šaikova majka je poželela da okupa i obuče Babađan u nove haljine, ali se ova tome protivila. Međutim, jednog dana, Babađan se složila, i sa krajnjim naporom i strpljenjem Šaikova majka je nežno oprala njeno staro telo i obukla joj novo čisto odelo odgovarajuće veličine. To je bilo poslednje kupanje Babađan do kraja života. Ali, uprkos tome, telo joj je uvek bilo mirisno. Ono je bilo očišćeno od prljavština sveta, kao da je uvek bilo kupano u vinu ljubavi koje je teklo iz njenih opijenih očiju.
Pošto nije imala nikakvo stalno mesto boravka, Babađan se odmarala na ulicama Pune. Jednom je ostala blizu muslimanskog svetilišta Vakadia Bag, a odatle je prešla do drugog muslima­nskog svetilišta – Panč Pir u Digiju. Pored tog svetilišta nalazilo se mnogo mravinjaka, i mravi su jednostavno gamizali svuda po Babađan, ujedajući je i stvarajući joj veoma velike rane po telu, dok je ona ostajala mirno da sedi kao da se ništa nije dešavalo.
Jednog dana čovek po imenu Kasam V. Rafai došao je u Digi. Kada je video Babađan prekrivenu mravima, počeo je da plače. Kasam je uz Babađaninu dozvolu pokušao da ukloni sve mrave, ali ti pokušaji nisu bili uspešni. Nekako je naterao Babađan da dođe do njegove kuće, gde je uz veliki napor, uklonio stotine dosadnih insekata – jednog po jednog. Tokom ovog bolnog čina, Babađan jedva da je pokazivala bilo kakve znake neudobnosti.
Pošto je kratko ostala na nekoliko mesta u Puni, Babađan se smestila ispod nim drveta pored Bukari Šahove džamije u Rasta Pehu. (Džamija je bila odmah pored doma jednog od sledbenika po imenu Sardar Rast.) Veće grupe su počele da se sakupljaju i Babađan je polako počelo da nestaje prostora. Njeni sledbenici su je molili da promeni svoje mesto, ali je Babađan uporno odgovarala: „Jedan đavo je ovde i sve dok ga se ne oslobodim, ne mogu da se pomerim ni za milimetar!“
Preko puta njenog izabranog mesta bilo je veliko banjan drvo i kada su ga radnici isekli kako bi proširili put, Babađan je odjednom odlučila da promeni mesto. Dve nedelje je sedela pored napuštenog groba u delu grada Svar Gejt, i odatle se premestila u deo poznat kao Čar Bavdi, što znači Četiri Bunara, na Malkom Tank ulici, gde je opet sela ispod nim drveta. Ovo mesto je postalo njeno konačno boravište, na kojem je ostala prilično dugo, pre nego što je odbacila svoju formu.
Kada se Babađan prvi put preselila u Čar Bavdi, postojao je samo prljavi put nastanjen hordama komaraca; čak ni klice kuge nisu bile iskorenjene. Tokom dana oblast je bila napuštena i pusta, ali je noću oživljavala uz lopove i najopasnije gradske kriminalce koji su se tu sastajali.
U Čar Bavdiju Babađan je ostala pod nim drvetom – stena apsolutne Božanskosti usred uvek prisutne prašine žalosnog neznanja koje je bilo svuda oko nje. Pošto se mesecima izlagala nedaćama prirode, gunđajući je dozvolila sledbenicima da joj sačine sklonište od jutanih džakova. U njemu je boravila u svim godišnjim dobima – otklanjajući ljudsku patnju tako što je dozvoljavala svakome da dođe – i ispija vino njenog neprekidnog prisustva. Za nekoliko godina ovaj deo grada se potpuno preo­brazio. Velike moderne zgrade su izgrađene, a pojavile su se i čajdžinice i restorani; u sve kuće je uvedena struja. Zahvaljujući Babađaninom boravku ispod drveta, Četiri Bunara su postala interesantna i lepa oblast u kojoj su porodice mogle lepo da žive.
Niko nije mogao da izbegne sjaj njenog prosvetljenja kada je bio blizu izvora. Čak i kada je on bio pokriven, svako je osećao jačinu tog svetla; njegov plamen bi sagoreo svaki veo! Takvo je bilo Babađanino svetlo – u njoj i svuda oko nje.
Ljudi koji su se okupljali oko Babađan uglavnom su bili na ulici. Kavaliji – persijske devocijske pesme – su pred njom pevane, dolazile su nepregledne kolone ljudi i klanjali joj se kao carici, svuda okolo se širio opojan miris cveća, a slatki miris insensa pročišćavao je vazduh svuda unaokolo. Oni koji bi dobili njen daršan bili su zahvalni Bogu za svoju retku sreću.
Jednom prilikom 1919. Babađan je sakupila veliku grupu oko sebe i rekla: „Svi treba da odu svojim kućama. Odmah!“ Njene želje su se poštovale, ali niko nije razumeo zbog čega moraju da odu kućama.
Nedugo nakon toga, tornado sa jakom kišom prošao je preko Pune i strašno razrušio ceo grad. Babađanini sledbenici su je preklinjali da se skloni kod njih, ali je ona to odbila, i poslala ih natrag kućama. Mada je vodila računa o bezbednosti drugih, ona sama je podnosila sve nedaće strašne oluje.
Vremenom se slava ove drevne žene proširila i hindusi, muslimani i zoroastrijanci iz različitih mesta su dolazili na njen daršan. Čar Bavdi je postalo sveto mesto hodočasnika, u kojem je Babađan prepoznavala one zaista iskrene tragaoce. Posle susreta sa starom ženom, srce vam je postajalo ispunjeno i zahvalno. Dan za danom je prolazio, a broj sledbenika se povećavao, i Babađan su služili i poštovali hiljade njih po celoj Indiji.
Međutim, britanske vojne vlasti su bile uznemirene zbog pojava gužvi na putu kod Babađan, jer se svakoga dana potpuno blokirao saobraćaj u okolnim ulicama. Opštinske vlasti su takođe bile bespomoćne, zato što su znale da bi nasilno uklanjanje Babađan podiglo protest koji tek onda ne bi mogli da smire. Tako se javila potreba da se podigne neko jače, trajnije sklonište za ovu staru ženu. Temelje budućeg prebivališta podigla je britanska vojska, ali je Babađan odbila da se u njega preseli kada je bilo završeno, iako je bilo udaljeno samo nekoliko koraka. Tako je sklonište prošireno na njeno staro mesto uz dodatne troškove, ali je ona opet odbila da sedi ispod zaklona. Konačno, posle dugog nagovaranja da se ipak preseli, ona se složila, uz gunđanje da sklonište nije dobro napravljeno.
Babađanina priroda je bila kraljevska. Ona je bila carica u ritama fakira. Iako je imala između 120 i 130 godina, Babađanino izborano lice je još uvek bilo slično rascvetaloj ruži, i izraz njenih braon-plavih očiju privlačio je svakoga. Govorilo se da je njen pogled u stanju da izludi čoveka. Da ga učini ludim za Bogom! Rastom je bila niska i pomalo pogurena, ali je njen stav odavao opijenost. Koža joj je bila svetla, bore duboke kao da su izvajane, kruna kose potpuno bela, i u uvojcima je padala do ramena. Glas joj je bio neuobičajeno fin i drag uhu. Nije prosila, iako je živela kao jednostavni fakir – imala je samo ono što je trenutno nosila na sebi, ali je njena jednostavnost bila neuporedivo veće i neizmernije blago. Sedeći na ulici, postala je slična prašini; niko nije ni pretpostavljao da je bila odgajana kao princeza i da se odrekla svog kraljevskog nasleđa. Njeno odricanje je pokazalo da život krajnje čistoće uvek daruje božansko bogatstvo. U njoj je bilo sve pohranjeno. To je bilo božansko nasledstvo – Qubiyat, Savršeno Gospodarenje – koje je ona prenela svetu.
Bez obzira da li je bilo leto ili zima, Babađan bi bila obučena u široke bele pamučne pantalone sa dugačkom belom tunikom. Šal je uvek bio prebačen preko njenih ramena i pored toga nije nosila nikakvu drugu odeću. Glava joj je uvek bila gola, a kosa nikada prana, češljana ili mazana. Kada bi hodala ulicom, njen korak je bio lagan kao kod mlade devojke. Dok bi slušala devocijsku muziku, njeno telo bi se njihalo u ritmu melodije. Babađanino fizičko stanje se često menjalo. Jednog dana bi imala visoku temperaturu, a sledećeg, iako ne bi uzimala nikakav lek, bi bila sasvim zdrava. Svakome bi se obraćala, bio on star ili mlad, muškarac ili žena, sa „dete“ ili „baba“. Ako bi je neko pozvao „Mai“ (Majko), lice joj se odmah pretvaralo u grimasu, dok bi nabusito odgovarala: „Ja sam muškarac, a ne žena.“ Njene izjave su se slagale sa rečima proroka Muhameda, koji je govorio: „Zaljubljenik sveta je žena, zaljubljenik Raja je evnuh, a za­ljubljenik Boga je muškarac.“ Ljudi bi je stoga, blagonaklono zvali „Ama Sahib“, što znači majka, ali u isto vreme i gospodin.
Čuda nisu bila retkost u prisustvu Babađan. Ona je bila sasvim neuobičajeni lekar. Ako bi joj došao neko bolestan da potraži spas, ona bi rekla: „Ovo dete pati zbog pilula.“ Pilule su se odnosile na patnju usled samskara njenih ili njegovih akcija. Babađan bi dodirnula bolni deo nečijeg tela, i misteriozno prizvala neku imaginarnu dušu. Zatim bi prodrmala bolesni deo par puta i zapretila uzroku – samskarama – da odu! Ovaj metod lečenja bi uvek davao dobre rezultate.
Jednog dana su neko zoroastrijansko dete, koje je potpuno izgubilo vid, doveli kod Babađan. Ona je uzela dete u svoje naručje, promrmljala nešto i dunula u detetove oči. Dete je odmah povratilo vid i iskočilo iz njenog krila radosno uzvikujući: „Ja vidim! Ja vidim!“
Babađan je živela kao siromašan fakir na ulici, mada su joj njeni sledbenici iz zahvalnosti donosili skupu odeću ili nakit na poklon. Ona je bila ravnodušna prema takvim materijalnim ponu­dama, i često bi lopovi krišom odnosili nakit ili odeću – čak i dok bi ih ona posmatrala. Ona nikada nije učinila ništa da ih u tome spreči.
Jednom je Babađan spavala pokrivena finim šalom ispod svog drveta. Neki lopov se prikrao i videvši šal, došao u iskušenje da ga ukrade. Ali, pošto je jedna ivica bila ispod Babađaninog tela, bilo je riskantno ukrasti ga. Dok je lopov razmišljao šta da učini, Babađan se okrenula. Pošto je sada mogao da ga uzme, odmah ga je zgrabio i otrčao. Na ovaj način Babađan je pomogla čak i lopovu, koji nikada nije uhvaćen, jer mu je ispunila želju.
Jednom drugom prilikom, sledbenik iz Bombaja je Babađani doneo dve skupe zlatne narukvice, i pošto joj se poklonio, hteo je da ih joj stavi na ruke. Rekao joj je da je zahvaljujući jednom njenom prethodnom blagoslovu, uspeo da ispuni neku svoju svetovnu želju i da joj je zato u znak zahvalnosti doneo narukvice. Čovek nije ni pretpostavljao koliko je ona ravnodušna prema tom poklonu. Uskoro, jedne noći, provalnik se prišunjao iza Babađan i grubo joj skinuo narukvice, tako da su članci počeli da joj krvare. Lopov je hteo odmah da pobegne, ali neki ljudi koji su ga spazili, povikaše u pomoć. Čuvši njihove povike, dotrčao je neki policajac i zapitao šta se dogodilo. A šta je Babađan, savršeni fakir, u toj situaciji uradila? Starica je podigla štap na one koji su vikali u pomoć i povikala: „Uhapsite ove ljude koji viču! Oni su ti koji me uznemiravaju! Odvedite ih!“
Retko biste videli Babađan kako jede. Sa jednim čovekom je bilo dogovoreno da bude Babađanin muđavir, čija je dužnost bila da vodi računa o njenim ličnim potrebama i da je služi. On je bio veoma humoristična osoba, pa je svaki put kada bi zamolio Babađan da jede, u šali govorio: „Ama Sahib, još jedna đodna (zakrpa) je spremna.“ Ovo se odnosilo na Babađaninu stalnu primedbu da je za nju jedenje bilo slično krpljenju iskidane krpe – što znači da je za nju varenje bilo slično krpljenju ove vreće od tela, da bi se ono sačuvalo.
Babađan bi uvek mrmljala prividno nerazumljive fraze, kao na primer: „Ovi insekti me muče bez prestanka! Ja ih skidam, ali se oni opet sakupljaju.“ Zatim bi uvek energično protrljala celo svoje telo kao da skida prašinu ili paučinu – Prašinu ili paučinu; Meher Baba je to ovako objasnio: pojava pet Savršenih Učitelja privlači ogroman broj samskara (impresija) i one se pročišćavaju ili potiru na njihovoj božanskoj vatri (jogajoga samskare). Kada se pročiste, one se vraćaju i šire po celom univerzumu kao spiritualne samskare. Tako tela Savršenih Učitelja služe kao centri sakupljanja i pročišćavanja univerzalnih samskara i širenja spiritualnih samskara. Ako Savršeni Učitelji ponište samskare, one se brišu iz univerzalnog toka mentalnih, suptilnih i grubih impresija..
Savršeni Učitelji, kao što je bila Babađan, imaju svoj specifičan način ophođenja. Tako je na primer, jedne noći u gradu Talegaon, oko dvadeset milja od Pune, otpočela predstava u jednom gradskom teatru. Sakupilo se dosta ljudi, i pozorište je bilo prepuno.Sve karte za sedenje su bile prodate, pa je vlasnik zaključao vrata kako bi sprečio ostale koji su stajali ispred da uđu unutra. Tokom predstave je izbio požar i ljudi su se uspaničili u strahu da će zbog zaključanih vrata svi izgoreti.
U istom trenutku u Puni, Babađan je počela da se odjednom ponaša krajnje neobično. Ustala je i sva uznemirena počela da hoda tamo-vamo uzvikujući: „Vatra! Vatra! Vrata su zaključana i ljudi će izgoreti. Ti prokleta vatro – nestani!“ Ljudi koji su se nalazili oko nje nisu uopšte razumeli o čemu se radi. Ali su se u Talegaonu, kako su ljudi kasnije ispričali, vrata pozorišta odjednom sasvim sama otvorila i pružila priliku usplahirenoj gomili da izjuri napolje, i tako izbegne strašnu tragediju.
Metodi Savršenih Učitelja su bili jedinstveni, ali i krajnje neobični; nivo njihovog spiritualnog angažovanja bio je izvan granica racionalnog ljudskog razumevanja. Sledeći događaj to najbolje ilustruje. Iako Babađan nije trpela nakit koji je dobijala za poklon, nosila je uvek uske, male prstenove na rukama koje nije nikada skidala. Jedan prsten je bio toliko uzak da joj se vremenom usekao u meso i na tom mestu stvorio ranu. Mušice su se sakupljale oko te rane. Kada bi otpadale njihove larve, Babađan bi ih sakupljala i vraćala na ranu govoreći: „Moja deco, hranite se, i neka vam bude dobro.“ Prirodno, ljudi su pokušavali da je odvedu kod doktora, ali je ona to uvek odbijala, čak se nije ni slagala s tim da joj dovedu doktora kako bi izlečio infekciju; tako se stvorila gangrena i jedan prst je morao da se odseče. Rana se zacelila, ali su sledbenici i dalje plakali, a ona ih je tešila govoreći: „Zašto plačeš? Ja uživam u patnji.“
Babađan je bila veoma velikodušna prema obolelima i napuštenima. Ako bi joj došao gladan čovek, ona bi ga nahranila iz svoje činije; ako bi joj zimi došao čovek drhteći, ona bi mu ponudila njen šal. Ipak, primećen je jedan izuzetak u ovakvom ponašanju. Jedne noći, dok je bilo izuzetno hladno, došao joj je stariji čovek, žalosno drhteći. Imao je groznicu i prehladu, pa je zamolio Babađan da mu pomogne i izleči ga njenim nazarom – pogledom. Babađan se međutim, naljutila i besno mu prišla, i otrgla sa ramena ono tanko ćebe koje mu je bilo jedina oskudna zaštita protiv hladnoće. Posle toga ga je ignorisala; starac je ćuteći seo da provede gorku noć pored nje. Međutim, već ujutro se osetio neuobičajeno jak i zdrav, i potpuno oporavljen nastavio dalje put!
Babađan je obično govorila na Paštu ili persijanskom jeziku, i često bi pominjala imena persijskih pesnika Šams-al-din Hafiza i Amir Kušrua. Navodila bi sledeće stihove:
„Iako postoje milioni učenih pandita
i hiljade mudrih ljudi,
Jedino Bog razume Svoj sopstveni plan!“
„Divna je Tvoja kreacija, O Bože!
Divna je tvoja igra!
Ti sipaš ulje jasmina na glavu goropadnika!“
Ponekad bi pominjala razne svece ili učitelje, a posebno Tađudin Babu, „Tađ je moj Kalif – Vrhovni Vladar ili Naslednik!… Ono što Tađ daje, on zapravo dobija od mene!“
17. avgusta 1925, u ponoć, Babađan je iznenada izjavila: „Moj jadni fakir Tađ je otišao!“ Niko nije razumeo šta je htela da kaže, ali su sledećeg jutra, kada su novine donele vest o smrti Tađudin Babe u Nagpuru, ljudi shvatili značenje njene izjave – Nije nigde zabeleženo da li su se ova dva Učitelja, Babađan i Tađudin Baba, ikada sreli. Ipak, Babađan je uvek pominjala Tađudina sa izuzetnim poštovanjem, nazivajući ga „Tađ“..
Babađan je prebivala na ulicama Pune skoro dvadeset šest godina, i za to vreme je hiljade srca „ranila“ oštricom svog pogleda. Oko nje je uvek bila neka nevidljiva vatra, na kojoj su se pržile i sagorevale svakakve impresije.
U maju 1919. njen plamen je poljubio Svetlost Našeg Doba, Mervan Šeriar Iranija, koga je Babađan uvek nazivala „moj voljeni sin.“ Da otkrije Mervana, to je bila njena misija; zbog svog „voljenog sina“ ona je putovala iz Pune za Pandžab mnogo godina ranije. Njeno mesto ispod nim drveta nalazilo se samo nekoliko ulica od njegovog doma. Često ga je viđala kako prolazi sa svojim prijateljima; ali je čekala mnogo godina pre nego što ga je zagrlila. Kada bi je, videvši da plače, ljudi upitali zašto, ona bi odgovarala da je to zbog njenog sina. Odgovor je bio za­čuđujući, jer je bilo neshvatljivo kako ova stara žena fakir može uopšte imati dete.
Sa suzama u svojim opijajućim očima, ona bi govorila: „Jednog dana moj sin će doći… On će doći i uzdrmati ceo svet!“ Niko nije uopšte imao nikakvu ideju o tome šta bi ove reči trebalo da znače.
Babađanino fizičko prisustvo na ovom svetu trajalo je oko 130 ili 141 godinu. 18. septembra 1931, jedan Babađanin prst je operisan u Sasun Bolnici; njeno stanje se posle operacije nije uopšte poboljšalo i par dana pre napuštanja svog tela, Babađan je promrmljala: „Vreme je… vreme da odem… Rad je završen… Sada moram da zatvorim radnju.“
Jedan od sledbenika je zavapio: „Nemoj to govoriti Babađan, potrebna si nam ovde, sa nama.“
Sa podsmešljivim pogledom ona mu je odgovorila: „Nikome, nikome nije potrebno moje odelo. Niko ne može da plati tu cenu. Već sam prenela sva svoja dobra Vlasniku.“
21. septembra 1931. u 4:27 popodne Babađan je napustila svoje telo. Ljudi su bili nemi kada su saznali da je ova starica umrla. Suze su tekle Punom, tama se nadvila nad gradom, kao da su oblaci postali njen šal. Hiljade ljudi se pridružilo pogrebnoj ceremoniji za njen poslednji put kroz ulice Pune. Babađan je sahranjena pod istim drvetom pod kojim je sedela toliko mnogo godina i ljudi i dan danas posećuju njen grob. – U plaćanju troškova oko podizanja Babađaninog spomenika ili darge, učestvovao je i njen voljeni sin, Mervan, koji je lično priložio 4000 rupija.
Iako Babađan, Ružičasti Obrazi Voljenog Boga, spava u svom grobu, njeni obožavatelji znaju da je ona večno živa u njihovim srcima.
Oh, Babađan! Klanjamo ti se srca punog ljubavi!
Tvoj poljubac je probudio Probuđenog i podario mu blaženstvo!
Ti si otkrila Bezobličnog!