Dobro i zlo

Dobro  i  zlo

Procenjivanje iskustva putem suprotnosti

Ljudski um ne samo što prolazi kroz iskustva, nego ih i stalno procenjuje. Neka iskustva se smatraju poželjnim a neka nepoželjnim; za neka iskustva se ustanovljava da donose sreću, dok druga donose patnju; neka iskustva se prihvataju kao prijatna a neka kao neprijatna; neka iskustva se shvataju kao ograničavajuća za čovekov život, a druga kao iskustva koja vode ka punoći i slobodi; i na neka iskustva se gleda kao na dobra, a na neka kao na loša. Sve su ovo suprotnosti koje ljudska uobrazilja stvara kada se prema životu odnosi sa neke posebne tačke gledišta.

Prihvatljivo i neprihvatljivo

Čovekovo shvatanje o tome šta je prihvatljivo ili neprihvatljivo se razvija i menja u skladu sa prirodom želja koje su dominantne u ma kom posebnom trenutku. Ali, sve dok postoji bilo kakva vrsta želje u njegovom umu, on je primoran da svoje iskustvo ocenjuje u odnosu na tu želju i da ga deli na dva dela, jedan koji doprinosi njenom ispunjenju i stoga je prihvatljiv, i drugi koji teži da spreči njeno ispunjenje i zato je neprihvatljiv. Umesto da pristupa životu i svemu što on donosi bez iščekivanja, uplitanja i izvrdavanja, um stvara jedno merilo pomoću kojeg ga deli na suprotnosti, od kojih se jedna smatra prihvatljivom a druga neprihvatljivom.

Čak je i ono što je dobro u vezi sa željom

Od suprotnosti koje je stvorio ljudski um, duhovno najznačajnija je podela na dobro i zlo. Ona se zasniva na čovekovoj želji da bude slobodan od ograničenja svih želja. Ona iskustva i dela koja jačaju okove želja su loša, a iskustva i dela koja teže da oslobode um ograničavajućih želja su dobra. Pošto dobra iskustva i dela takođe postoje u odnosu na želju, i ona sputavaju isto tako kao i loša iskustva i dela. Svako sputavanje može stvarno da nestane tek kada nestanu sve želje; zato istinska sloboda nastupa kada dobro i zlo drže jedno drugo u ravnoteži i kada postanu tako stopljeni jedno sa drugim da ne ostavljaju mesta za bilo kakav izbor koji donosi ograničena priroda želje.

Čovek počinje sa životinjskim sanskarama

Kada se ljudska svest potpuno razvije, u njoj već nalazimo prevagu loših elemenata, pošto je na podljudskim stupnjevima evolucije svest uglavnom bila vođena ograničavajućim tendencijama kao što su požuda, pohlepa i bes. Iskustva i radnje nastale usled takvih egocentričnih tendencija ostavile su svoje otiske na razvijajućem umu i um je te otiske sačuvao na isti način kao što film beleži kretnje glumaca. Zato je lako biti loš, a teško je biti dobar. Životinjski život, iz kojeg se ljudska svest pomalja, ponajviše je obeležen životinjskom požudom, životinjskom pohlepom i životinjskim besom, mada neke životinje ponekad razviju dobre osobine požrtvovanosti, ljubavi i strpljenja. Kada bi sve nagomilane životinjske sanskare bile loše i kada uopšte ne bi bilo dobrih, pojava dobrih sklonosti u ljudskoj svesti bila bi nemoguća.

Potreba za obrazovanjem dobrih sanskara

Mada su neke životinjske sanskare dobre, one su većinom loše; zato je ljudska svest u početku potčinjena pokretačkoj sili koja je pretežno loša. Od samog početka ljudske evolucije, problem oslobođenja sastoji se od gajenja i razvijanja dobrih sanskara kako bi one mogle da natkriju i ponište akumulirane sanskare. Gajenje dobrih sanskara se postiže podstrekivanjem iskustava i postupaka koji su suprotni onima koji preovlađuju u životinjskom životu. Suprotnost požude je ljubav, suprotnost pohlepe je velikodušnost, darežljivost, a suprotnost besa je trpeljivost ili strpljenje. Nastojeći da živi u ljubavi, velikodušnosti i trpeljivosti, čovek može da rasturi tendencije požude, pohlepe i besa.

Grešnik i svetac

Prema tome, opšti proces čovekovog oslobađanja od ograničenja sanskara mora da bude praćen procesom ostavljanja lošeg radi dobrog. Međutim, to da li će se neko pokazati kao dobar ili loš u bilo kom trenutku, zavisi od neumitnog delovanja njegovih sanskara. Sa ovog stanovišta, grešnik i svetac su ono što jesu shodno zakonima koji deluju u univerzumu. Obojica imaju isti početak i isti kraj. Grešnik ne treba da nosi ljagu večne uniženosti, a svetac ne treba da se ponosi svojim moralnim postignućima. Koliko god da je svetački, niko ne dostiže visine moralnih vrlina bez prethodnog života moralnih padova, i niko nije toliko loš da ne bi bio u stanju da se popravi i postane dobar. Ma koliko da je poročan, svako može da postepeno postaje sve bolji, dok ne postane najbolji primer za ceo ljudski rod. Za svakoga uvek postoji nada; niko nije sasvim propao i izgubljen i niko ne treba da očajava. Pa ipak, ostaje tačno da put ka božanstvenosti vodi kroz napuštanje lošeg zarad dobrog.

Ograničena ličnost može da živi u dobrim sanskarama isto kao i u lošim

Postupno obelodanjivanje dobrog sa sobom donosi ljubav, velikodušnost i mir. Dobre sanskare nakupljene ispoljavanjem tih svojstava prekrivaju i uravnotežuju suprotne loše sanskare požude, pohlepe i besa. Kada postoji precizno uravnoteženje i preklapanje dobrih i loših sanskara, oba tipa sanskara odmah bivaju dokrajčeni i dolazi do brzog prelaska svesti iz stanja ropstva u stanje slobode. Potraživanja i zaduženja moraju biti sasvim izjednačena da bi obračun mogao da se zaključi. Ali po pravilu, ili je veće potraživanje ili je veće zaduženje, pa račun mora i dalje da se vodi. Važno je napomenuti da račun ne može da se zaključi ne samo usled viška zaduženja, nego i usled viška potraživanja. On može da se zaključi tek kada su te dve strane u potpunoj ravnoteži. Takva ravnoteža na polju sanskara je redak slučaj zato što uvek preovlađuju ili dobre ili loše sanskare. Isto kao što račun može da se održava usled viška zaduženja ili potraživanja, tako se i život ograničene ličnosti nastavlja i održava usled viška loših ili dobrih sanskara. Ograničena ličnost može da opstaje pomoću dobrih sanskara isto kao i uz pomoć loših. Ono što je neophodno za njeno konačno nestajanje je precizno uravnoteženje i prekrivanje loših i dobrih sanskara.

Uravnoteženje i prekrivanje dobrih i loših sanskara

Problem preciznog dovođenja u ravnotežu dobrih i loših sanskara i njihovog prekrivanja nije matematički problem poklapanja istovetnih veličina. Da je to samo pitanje istih veličina, do rešenja bi se došlo prostim upornim povećavanjem dobrih sanskara. Ako postoji prekid ili usporavanje gomilanja loših sanskara i ako se uporedo odvija neprekidno ubrzano gomilanje dobrih sanskara, pre ili kasnije bi se dobre sanskare kvantitativno izjednačile sa nakupljenim lošim sanskarama i došlo bi do potrebnog uravnoteženja. Da bi došlo do oslobađanja svesti, dobre i loše sanskare ne samo što moraju da budu izravnate po snazi, već mora da dođe i do prekrivanja jedne suprotnosti drugom u svakoj pojedinosti. Stoga može da se kaže da je problem koji stoji pred svakim centrom svesti specifičan problem koji je povezan sa kvalitativnom raznolikošću prirode nagomilanih sanskara.

Premeštanje ega u dobro

Ukoliko se gomilanje dobrih sanskara odvija bez obzira na konkretan sastav postojećih sanskara, postoji mogućnost da se u nekim pravcima nagomila višak dobrih sanskara, uz postojanje loših sanskara drugačijeg tipa. Na primer, putem mučenja i umrtvljivanja sebe i stroge askeze, neki oblici vezanosti mogu da se ponište dok drugi oblici vezanosti mogu da ostanu netaknuti tim praksama i da nastave da postoje. Aspirant ne samo što će najverovatnije ignorisati oblike vezanosti koji su ostali netaknuti, nego će čak i dalje upražnjavati svoje prakse samoumrtvljivanja i askeze uz pomoć pokretačke sile sanskara stvorenih samim tim praksama. U tom slučaju, višak dobrih sanskara biva stvoren bez dokrajčivanja ograničenog ega. Čak i ukoliko se drugi oblici vezanosti koji ostaju netaknuti kasnije uklone, ego može da se premesti na te nove dobre sanskare i da kroz njih nastavi da bitiše.

Potreba za podešavanjem i izravnanjem sanskara

Oslobođenje nije samo stvar povećanja vrline, ono iziskuje inteligentno podešavanje sanskara. Svaki centar svesti nesvesno teži konačnom oslobađanju realizacije Istine i um je po prirodi sklon da prizove upravo onu suprotnost koja izlazi u susret duhovnim zahtevima situacije. Međutim, to nije mehanički i automatski proces koji može da se prepusti samom sebi nezavisno od inteligentnog i ispravnog napora aspiranta. U većini slučajeva aspirantu je nemoguće da postigne ono što je zaista potrebno ukoliko nema tu sreću da ima pouzdanu pomoć Učitelja, koji jedini poseduje direktan i nepogrešiv uvid u ono što je neophodno u konkretnom slučaju.

Okovanost u dobrom

Ustanovili smo da dobre sanskare mogu da budu sredstvo za produžavanje života ograničenog bića. Kada neko na sebe gleda kao na dobrog a ne lošeg, on se upušta u potvrđivanje sebe putem poistovećivanja sa tim uverenjem, što predstavlja nastavljanje odeljenog postojanja u novom obliku. U nekim slučajevima je tu novu kuću koju ego sebi gradi čak i teže demontirati, pošto je poistovećenje sebe sa dobrim često potpunije od poistovećenja sa lošim. Poistovećenje sa lošim je lakše savladati zato što, čim se loše prepozna kao loše, njegov zahvat u kojem drži svest gubi na snazi. Popuštanje stiska dobrog predstavlja veći problem, pošto dobro održava privid samoopravdanosti putem povoljnog kontrasta sa lošim. Ipak, tokom vremena aspirant se umara od svog novog zatvora i posle tog uviđanja napušta svoje odeljeno postojanje tako što prevazilazi dvojnost dobrog i lošeg.

Dobro u poređenju sa lošim

Ego menja kuću poistovećenja sa lošim za kuću poistovećenja sa dobrim zato što mu ova pruža snažnije osećanje širenja. Pre ili kasnije aspirant uviđa da ga to novo boravište ništa manje ne ograničava. Tada on otkriva da je proces provaljivanja iz njega lakši od procesa provaljivanja iz prethodnog boravišta poistovećenosti sa lošim. Teškoća u pogledu boravišta zla nije toliko u uviđanju da je ono ograničavajuće, koliko u njegovom stvarnom demontiranju nakon sticanja takvog uvida. Ova razlika se javlja zato što su životinjske sanskare jače ukorenjene usled toga što imaju mnogo starije poreklo i dugotrajnije nagomilavanje. Važno je napomenuti da dobro okiva isto koliko i loše, iako se okovi dobrog mogu lakše raskinuti nakon što se shvati da predstavljaju ograničenje.

Analogije za preklapanje sanskara

Ego živi ili kroz loše sanskare ili kroz dobre, ili pak kroz mešavinu dobrih i loših sanskara. Stoga oslobađanje svesti od svih sanskara može da nastupi ili tako što dobre sanskare uravnoteže i prekriju loše sanskare; ili tako što neke dobre sanskare uravnoteže i prekriju loše sanskare, a neke loše sanskare uranoteže i prekriju dobre sanskare. Ako je činija prljava, možete da je očistite tako što ćete je pokriti sapunom i oprati vodom. To je poput dobrih sanskara koje prekrivaju loše sanskare. A ako je činija umašćena, možete da uklonite masnoću tako što ćete je pokriti pepelom i zatim oprati vodom. Pepeo je najmanje masna stvar na svetu i u izvesnom smislu je suprotnost masnoće, tako da kada se nanese na činiju uprljanu masnoćom, ovu je lako očistiti. To je poput loših sanskara koje prekrivaju dobre sanskare.

Realizacija lišena sanskara i izvan dobra i zla

Kada postoji precizna uravnoteženost i preklapanje dobrih i loših sanskara, sve one nestaju, a ono što ostaje je čisto stanje uma na kojem ništa nije zapisano i koji stoga odražava Istinu kakva jeste, bez izvrtanja. Na duši nikada ništa nije zapisano. Sanskare su nataložene u umu, a ne u duši. Duša uvek ostaje neuprljana, ali tek kada um predstavlja čisto ogledalo, on može da odrazi Istinu. Kada iščeznu i impresije dobrog i impresije lošeg, um vidi dušu. To je Prosvetljenje. No, um koji vidi dušu nije isto što i duša koja poznaje sebe, jer duša nije um nego Bog, Koji je izvan uma. Stoga, čak i nakon što vidi dušu, um mora da se utopi u duši da bi duša spoznala sebe u Istini. To je Realizacija. U ovom stanju nestaje um sa svim svojim dobrim i lošim sanskarama. To je stanje izvan uma, tako da je i izvan razlikovanja dobra i zla. S gledišta ovog stanja, postoji samo jedno nedeljivo postojanje koje karakterišu beskrajna ljubav, mir, blaženstvo i znanje. Stalna borba između dobra i zla je nestala jer ne postoje ni dobro ni zlo, samo jedan isti sveobuhvatni i nepodeljeni život Boga.