On je Zoroaster!

Potičem iz porodice ortodoksnih i odanih zoroastrijanaca i zbog toga sam bio odan samo Gospodu Zoroasteru. Kada sam se 1941. pridružio jednoj javnoj kuhinji u Bombaju koju je vodio Socijalni Centar Dadar, otkrio sam da su svi rukovodioci Babini ljubavnici. Držali su Njegovu fotografiju na stolu i često razgovarali o Njemu. Neko mi je rekao, “On je Bog u ljudskom obliku”, ali ja nisam mogao da verujem u to – to mi je zvučalo kao jeres. Gledajući Njegovu sliku nisam osećao ništa i mislio sam,“On ne može biti Zoroaster”, i tako nisam mnogo razmišljao o Njemu.

Naredne godine, Baba je pozvao svoje ljubavnike iz Bombaja na jednodnevni daršan program. Jedan od rukovodilaca, mislim da je to bio Dina Talati, ubedio me je da idem sa njima. Odgovorio sam, “Mogu da pođem, ali nemojte od mene tražiti da se poklonim Babi.“

Moj otac me je ubedio da su danas svi sadusi i gurui šarlatani, i da se svi koriste istim trikovima. Kada neko dođe da ih vidi, oni pošalju nekog od svojih sledbenika da uljudno razgovara sa tom osobom. Informacije koje na taj način prikupe oni tajno prenose guruu koji ih koristi da bi se prikazao kao sveznajući kada primi posetu. A to znači da je posetilac prevaren.

Tako sam, dok je voz stizao u Ahmednagar, počeo da u mislima pripremam pitanja kojima ću ispitati Babin autoritet. Kada smo stigli, jedan od Babinih mandalija nam je izašao u susret. Kada me je video, uljudno me je pitao ko sam i zbog čega sam došao. Setivši se očevog upozorenja, grubo sam odgovorio, “To nije vaša stvar i ništa vam neću reći.” On je, siromah, odmah otišao, možda misleći da sam lud.

U Meherabadu, dr. Alu me je uveo u kuću i rekao, “Baba, ovo je Mehru Bilimoria iz Bombaja”, a zatim otišao. Baba je stajao preda mnom u svojoj beloj sadri, sa tablicom u ruci, a pored Njega je bio Adi K. Irani.

Nema načina da opišem ono što sam video; video sam Boga u ljudskom obliku. U deliću sekunde bio sam izvan svake sumnje uveren da je Meher Baba Zoroaster. On me je zagrlio sa puno ljubavi i moje srce se topilo kao sneg na toplom suncu. Počeo sam da plačem i sakrio lice rukama.

Baba mi je pokazao da sednem i pustio me da se isplačem. Tada je uzeo laticu ruže iz svog venca i stavio mi je u usta. U isto vreme je On, Voljeni, spustio svoju desnu ruku na moju glavu i pokazao na svojoj tablici, “Znam šta misliš.“

Tada sam još jače zaplakao, znajući da On zna sve o meni, ali Baba je rekao, “Ne plači. Seti se mene i ja ću ti uvek pomoći.“

Moj razgovor sa Njim se tada završio, iako nisam prestao da plačem sve dok se nisam vratio u Bombaj. Ali Baba je održao svoje obećanje – nikada me nije izneverio. Prolazim kroz mnoga iskušenja, ali kad god sam pomislio na Babu, On je uvek bio uz mene i davao mi snagu da podnesem sve krize kroz koje sam prošao. Jai Baba!

Mehru Bilimoria

BUKET PRED BABINIM NOGAMA

U Šrinagaru, glavnom gradu Kašmira, poznatom kao “raj na zemlji”, prvi put sam čuo za Meher Babu 1943. od svog ujaka. Od početka sam imao predrasude prema Njemu, pošto sam čuo da je pisao članke o duhovnosti na engleskom i ja sam zaključio da je on britanski plaćenik – koji pokušava da odvrati mase od pokreta “Napustite Indiju”, koji je 1942. pokrenuo Gandi. Nekoliko dana kasnije video sam sliku Meher Babe i On je izgledao tako zdravo i tako ne-asketski, da me je to samo uverilo da on sigurno mnogo jede i pije i da su moje sumnje bile opravdane.

Dok Indija nije stekla nezavisnost i oslobodila se Britanaca 15. avgusta 1947, mnogi ljudi su smatrali traganje za duhovnim spasenjem, ili pokoravanje nekom guruu ili svecu, za sebičnu, čak antinacionalnu delatnost. Osećali su da je, sve dok je čast njihove domovine, Indije, u pitanju, najvažnija dužnost svakog čoveka da radi na njenom oslobođenju; to isto sam mislio i ja.

Ali, dva meseca kasnije, usnio sam jedan izuzetan san. U tom snu sam video veliku grupu okupljenih ljudi. Kada sam pitao, rekli su mi da Meher Baba stiže u podne. Po mom satu bilo je petnaest do dvanaest. Nisam hteo da protraćim petnaest minuta čekajući da vidim jednog varalicu. Upravo sam hteo da krenem kada mi se javila misao da bi trebalo da ostanem i postavim neka unakrsna pitanja Meher Babi – da Ga zbunim direktnim pitanjima. On neće znati kako da mi odgovori, zbuniće se i tako će se pred ljudima pokazati kao prevarant. Zato sam čekao.

Ali Meher Baba nije došao u podne. Nije se pojavio čak ni u 12:15. Čekao sam još nekoliko minuta, a zatim sam počeo da govorim ljudima oko sebe da je Meher Baba prevarant, šarlatan. Pored svojih obmana u pogledu duhovnosti, On čak nije bio ni džentlmen, jer inače nas ne bi ostavio da čekamo.

Nešto kasnije, međutim, gomila je počela da se razdvaja da bi napravila prolaz za Meher Babu. Ja nisam imao nameru da idem da Ga vidim, ali On je došao kod mene. I pored toga, ja ipak nisam bio spreman da Mu se poklonim, ali kada je On bio oko dva metra udaljen od mene, neka nepoznata sila me je privukla zemlji. Nisam ni pokušavao da se sagnem – nisam se ni sagnuo, već sam se odjednom našao prostrt na zemlji, sa glavom pred Babinim nogama. I odmah sam shvatio da sam stigao do Izvora blaženstva.

Posle ovog sna bio sam uznemiren. Kada sam se probudio bilo je 4:00 ujutro, ali ja sam požurio u kuću svog ujaka, i zamolio ga da mi ispriča sve što zna o Babi. Međutim, on nije znao ništa više od onoga što mi je već bio rekao. Ali on me je odveo kod dr. Daulat Singa. Daulat Sing je sreo Babu samo na minut u Dehra Dunu, ali to kratko vreme mu je bilo dovoljno da se potpuno posveti Voljenom Babi. Pa i pored toga, njegova potčinjenost i prihvatanje Babe bili su tako snažni da nikada nije osetio potrebu da sazna nešto više o Babi. Za njega Baba je bio Bog i to je bilo dovoljno. Ipak mi je, na moju molbu, ispričao barem svoje lično iskustvo o susretu sa Babom, a to je samo učinilo da još više poželim da ga i sam sretnem.

Pisao sam Babi da želim da dođem u Ahmednagar da primim Njegov daršan. Dobio sam odgovor da ću u odgovarajuće vreme dobiti Babin daršan, ali mi je On zabranio da pre toga dođem kod Njega.

Godinu dana kasnije, 1944, jedne noći, Voljeni Baba je inkognito došao u Šrinagar i odseo u Hotelu Mažestik. Iako nisam unapred znao za tu posetu, zahvaljujući nizu slučajnosti ja i jedan moj prijatelj ne samo da smo čuli za to, već smo narednog dana došli u Mažestik Hotel da Ga potražimo.

Niko u hotelu nije čuo za Meher Babu. On se nije prijavio pod tim imenom, niti Ga je iko u hotelu poznavao. Jedan od osoblja, dvanaestogodišnji dečak, rekao mi je da u hotelu nema nikakvog Meher Babe. Impulsivno sam zapitao dečaka da li je ikada posmatrao izlazak sunca (izlazak sunca u planinama je prekrasan). Tada sam ga zapitao da li neki čovek u hotelu ima brkove i dugu kosu i podseća na izlazeće sunce. Dečak je odmah odgovorio, “Da. Jedan gluvonemi Maharadža koji stanuje na poslednjem spratu.“

Odlučio sam da pitam upravnika ko stanuje na poslednjem spratu. Dok smo išli do njegove kancelarije, slučajno smo pogledali gore, i upravo u tom trenutku, samo na trenutak, Voljeni Baba je provirio kroz prozor na spratu. Kakav sjajan lik!

Bez odlaganja počeli smo da se penjemo uz stepenice do Babinog sprata. Međutim, pre nego što smo stigli tamo, zaustavio nas je jedan čovek sedamdesetih godina, koji je uprkos svojim godinama bio veoma snažan. To je bio Masađi, Penduov otac, iako to tada nismo znali. Hteo je da zna koga tražimo. Rekao sam, “Meher Babu”. On nam je odgovorio da tu nema nikakvog Meher Babe, da je čitav sprat rezervisan za njega, i da treba da odemo.

Kada smo mi počeli da insistiramo na tome da znamo da je Baba tu jer smo Ga videli, on je rekao da smo videli njegovog kuvara koji liči na Babu. Na to sam ja rekao, “Možete li da pozovete vašeg kuvara, mi želimo da ga vidimo.” Tada je Masađi naglo promenio temu i rekao nam da u njegovoj grupi ima pet bolesnih žena i da su one na samrti! Bilo kakvo uznemiravanje, prošaputao je, moglo bi da ih košta života, jer su sve u veoma, veoma ozbiljnom stanju – i boluju od raka, tuberkuloze, i tome slično.

Mi, naravno, nismo verovali u to što je govorio, ali nas je on, konačno, kada mu je dosadilo da se sa nama raspravlja, jednostavno dohvatio i odgurao nazad niz stepenice. Buka koju smo napravili je, međutim, doprla do Babe i, kada smo stigli na dno stepenica, stigla je Babina poruka da možemo da dobijemo Njegov daršan na minut, pod uslovom da ne odamo Njegov identitet nikome i da Mu se ne klanjamo i ne dodirujemo Njegova stopala.

Oduševljeni, ponovo smo se popeli uz stepenice i stali da čekamo na jednoj maloj terasi. Baba je došao sa svojom alfabetskom tablicom u ruci. Dodirnuo je svoje čelo, a tumač je rekao, “Baba kaže da imate mnogo sreće. Stigao sam ovde juče, tokom noći, a vi ste danas ovde!” Baba nas je takođe uverio da ćemo ne samo mi, već i naši prijatelji i rođaci takođe moći da primimo Njegov daršan pre nego što ode iz Kašmira, ali to će biti nešto kasnije.

Vratio sam se kući, ali, nakon što sam video Babu, bio sam u takvom stanju da ništa nisam mogao da jedem čitav dan i noć. Narednog dana otišao sam od kuće rano ujutro do hotela Mažestik, nadajući se da ću moći na trenutak da vidim Babu ako bude izašao u šetnju.

Na pola puta do tamo, zažalio sam što nisam poneo cveće. Upravo tada ugledao sam jednog čoveka sa velikim buketom cveća, koji je bio tako lep da je bio dostojan da krasi i kraljevski sto! Znao sam da takav buket mnogo košta, ali kada sam ga pitao, čovek mi ga je spremno dao. Bio sam zapanjen i dao sam mu neku beznačajnu sumu koju je prihvatio bez gunđanja, a zatim je bez reči otišao. Na svoj čudesni način, Baba mi je dao ono što sam želeo.

Ali sada je problem bio u tome što sam znao da neću moći da odem u hotel. Tešio sam se mišlju da neću morati da vidim Babu lično, već ću jednostavno predati cveće nekom od Babinih učenika ili portiru da ga odnesu Njemu.

Ohrabren, sa buketom ruža u rukama, ušao sam u hotel i pogledom potražio nekog učenika ili nekog od osoblja. Ali nije bilo nikoga. Popeo sam se uz stepenice i – kakvo iznenađenje – tamo je stajao sam Voljeni Baba kao da je čekao da primi cveće! Nemo mi je pokazao da jednostavno spustim buket pred Njegove noge. Učinio sam to, a zatim se povukao sa osećanjem krivice ali i blaženstva. Baba se osmehivao, a Njegovo lice bilo je blistavije od sunca koje se rađa iznad Himalaja!

T.N. Dar

TAJNI DAR ZAČINJEN HUMOROM

Sredinom jula 1948. saznao sam da će 23. tog meseca, Meher Baba davati mali daršan program u Meherabadu za neke od Njegovih poklonika iz Solapura. U to vreme živeo sam u Kurduvadiju, oblasti Solapur, gde sam radio kao profesor. Pisao sam Adi K. Iraniju i molio ga da iskoristim tu sjajnu mogućnost da budem u Babinom božanskom fizičkom prisustvu, i Adi mi je to odobrio, ali je takođe napisao da treba da obavestim Šri Đaju, koji je bio vođa Solapurske grupe, o svojoj poseti.

Odmah sam poslao pismo Đajuu, u kome sam ga obavestio da nameravam da se pridružim grupi na železničkoj stanici u Kurduvadiju, i istoga dana tražio sam od škole jedan slobodan dan. Direktor, međutim, nije hteo da mi ga odobri, jer se uskoro očekivao dolazak prosvetne inspekcije radi godišnjeg pregleda. Ovo me je veoma oneraspoložilo i počeo sam da se molim, “Baba, molim te, pomozi mi. Nemoj mi uskratiti ovu priliku da te vidim.” Takođe sam dva dana svakodnevno pitao direktora da ponovo razmotri moju molbu, ali on je ostao nepokolebljiv u svojoj odluci.

I tako sam, uveče 22. jula, bio veoma neraspoložen kada sam otišao na železničku stanicu da pozdravim grupu iz Solapura i da im kažem da ipak neću moći da im se pridružim. Voz je stigao oko ponoći, i, teška srca, poželeo sam svojim drugovima dobrodošlicu i srećan put. Oni su saosećali sa mnom zbog toga što sam morao da propustim ovu retku priliku da primim Babin daršan, i ja sam zamolio jednog od njih da nemo prenese moje pozdrave Voljenom Babi.

Kada je voz polazio, jedan stariji član grupe me je zapitao, “Zar ti ne ideš sa nama?” Odgovorio sam “Ne.” On me je pitao zašto, i ja sam mu objasnio da mi direktor nije odobrio slobodan dan. On je iznenađeno rekao, “Ima li žDirektorž ikakvog prava da te lišava daršana Savršenog Učitelja?” Nastavio je, “Šta je važnije, jedan radni dan u školi, ili susret sa Savršenim Učiteljem?” A zatim mi je spontano naredio, “Ulazi u voz, naš Voljeni Učitelj će se pobrinuti za tvog žDirektoraž!“

Upravo tada začula se sirena voza i ja sam impulsivno uskočio u vagon. Dok je voz izlazio iz stanice, slučajno sam ugledao svog suseda koji je radio na železnici u noćnoj smeni. Povikao sam mu da kaže mom dragom bratu da ja idem u Ahmednagar i da ne treba da brine za mene. Kada sam mu saopštio tu poruku, osetio sam veliko olakšanje. Iako nisam imao ni kartu, ni novca, ni odeće, nisam se brinuo. Voljeni Baba me je štitio.

Rano sledećeg jutra, sa jedne stanice javio sam direktoru da neću doći u školu tog dana. Nekoliko sati kasnije, voz se zaustavio ispred Meherabad ašrama, iako tamo nije bilo ni stanice, pa čak ni platforme. Sa uzvicima “Meher Baba Ki Jai,” sišli smo s voza i neki Babini ljudi su nas dočekali i zamolili nas da operemo ruke i  umijemo se, da se spremimo i dođemo u hol u 9 sati pre podne.

Baba je već bio stigao iz Meherazada i nalazio se u Gornjem Meherabadu. Tačno na vreme, ušao je u hol i svi su bez reči zauzeli svoja mesta ispred Voljenog Učitelja. Baba je izgledeo prekrasno i zračio je ljubaznošću. Njegove oči sijale su nebeskim sjajem koji je bio i prodoran, i umirujući. Njegovo prisustvo odisalo je Njegovom ljubavlju koja je grejala srca Njegovih poklonika. Kada smo se svi smestili, Baba je dozvolio posetiocima iz Pune i Solapura da Mu lično izraze svoje poštovanje.

Neki su doneli prekrasne vence za Babu, a drugi lepo upakovane kutije slatkiša. Sve poklone koje je dobio, Baba je primao sa velikom ljubavlju. Ja nisam imao ništa opipljivo da mu dam, tako da sam, ne prilazeći Njegovom sedištu, stao i sklopio ruke pred Babom, i spustio glavu. Upravo u tom trenu, Baba se okrenuo prema nekom drugom i počeo sa njim da razgovara. Za trenutak osetio sam se povređenim što me tako ignoriše, ali sam se brzo pokorio Njegovoj volji.

Nakon tih ličnih pozdrava i susreta, svi su počeli da pevaju o božanskim imenima Boga: “Hari, Paramatma, Alah, Ahuramazda, Bog, Jezdan, Hu.” Dvadesetih godina Baba je rekao svojim poklonicima da ponavljaju ova imena u određeno vreme svakoga dana. Pesma kao da je doprinosila atmosferi topline i neki nisu mogli da zadrže suze koje su im klizile niz obraze.

Nekon nekog vremena, Baba je dozvolio Đajuu iz Solapura da održi kraći govor. Đaju je izrazio zahvalnost Babi što nam je u svojoj milosti dao ovaj daršan. Oči su mu sijale od ljubavi prema Babi, a glas mu je bio pun radosti. Pošto je ovaj daršan trajao samo sat vremena, oko 10 sati pre podne Baba je ustao, blagoslovio nas sve osmehom, i otišao za Ahmednagar.

Ručali smo, a zatim otišli na železničku stanicu u Ahmednagaru da uhvatimo popodnevni voz. Vratio sam se u Kurduvadi te noći, a sledećeg dana sam, kao i obićno, otišao u školu. Osećao sam da mi je dužnost da prvo odem kod direktora i da objasnim svoj izostanak. Pošto je on tri puta izričito odbio da mi odobri slobodan dan, pretpostavljao sam da će biti veoma ljut na mene. Ali skupio sam hrabrost i ušao u njegovu kancelariju.

On je bio zauzet čitanjem nekih poslovnih pisama i na moje iznenađenje, pre nego što sam uspeo bilo šta da kažem, rekao mi je, “Primio sam juče tvoj telegram. Uprkos mojoj izričitoj zabrani, uzeo si slobodan dan.” Nekon kratke pauze, otvorio je svoju burmuticu, ušmrknuo, i nastavio, “Ali sada, kada razmislim o tome, čini mi se da si sigurno imao veoma jak razlog da odeš, jer inače ne bi otišao.“

Nisam mogao da verujem svojim ušima. Moja radost bila je još veća kada je na kraju rekao “I tako, zvanično sam odobrio tvoje odsustvo. Sada, hajde na posao.“

Direktor nije znao ništa o Meher Babi, niti su ga zanimali sveci i učitelji. Pa ipak, kada sam mu kasnije iste godine ponovo tražio slobodan dan da bih otišao da vidim Babu, nije me ni pitao zašto hoću da idem u Ahmednagar.

U Meherabadu, Baba me naizgled nije ni primetio. Ali sada, dok sam izlazio iz direktorove kancelarije, osećao sam da je ovo odobravanje mog nedozvoljenog odlaska bio Babin tajni dar kojim mi je odgovorio na pozdrav pun ljubavi koji sam Mu uputio. Tokom godina primetio sam da Baba uživa u tome da na duhovit način koristi one koji Ga ne poznaju kao medijum preko kojeg onima koji pokušavaju da Ga vole prenosi svoju milost.

Bal Natu

NESHVATLJIVO VELIKA MILOST

Prvi put sam došao u bliski kontakt sa Meher Babom 1954. Baba je u to vreme stanovao u Satari i bilo mi je dozvoljeno da Ga vidim mnogo puta. Baba je, iz nekih razloga, odlučio da me nauči da recitujem molitvu iz  Aveste, zoroastrijanske Biblije. Budući da je sam predstavljao savršenstvo, Baba se nije zadovoljavao mojim prostim memorisanjem reči, već je naredio mandalijima da ispravljaju moj izgovor kad god pogrešim. Čitav taj proces trajao je dugo, ali sam konačno, na Babino zadovoljstvo, bio u stanju da izgovorim molitvu od početka do kraja.

Avgusta 1955 Baba je održao jednodnevni daršan program u Asiani (stanu Narimana i Arnavaz) u Bombaju. Rekao mi je da treba da dođem na taj program i izrecitujem molitvu, pošto će biti prisutne mnoge porodice Parsisa iz Navsarija i iz drugih mesta. Baba mi je takođe rekao da će me, ako dođem, vratiti u Sataru svojim kolima.

Otišao bih svakako na program, jednostavno zbog toga što me je Baba zamolio, ali mi je prilika za dugu vožnju sa Babom, razumljivo, bila veoma primamljiva. Međutim, u to vreme bio sam u škripcu sa novcem, tako da mi je čak i putovanje do Bombaja predstavljalo teškoću. Ali mi je Baba, veoma ležerno, omogućio da obavim neke poslove za Ramdžua i dobio sam za to dvadeset i pet rupija, što mi je omogućilo da odem vozom do Bombaja da bih prisustvovao daršan programu.

U Asiani, Baba je bio zadovoljan mojim recitovanjem i nagradio me zagrljajem i poljupcem! Ne mogu da opišem koliko sam bio srećan. A zatim, Baba me je polio hladnim tušem. Rekao mi je da, iako je planirao da me vozi u Sataru svojim autom, sada mora da poveze još jednu osobu u Punu, tako da za mene neće biti mesta. Takođe je dodao da treba da putujem vozom od Bombaja do Pune sa Alobom i da se nađem sa Njim na stanici, gde će nas on ostatak puta povesti svojim kolima.

Bio sam strašno razočaran, ali nisam mogao ništa drugo nego da Ga poslušam, tako da smo sledećeg jutra Aloba i ja, uz uobičajene teškoće koje prate one koji u Indiji putuju trećom klasom bez rezervacije, uspeli da se uguramo u voz koji je trebalo da stigne u Punu u 11 sati pre podne.

Dok se voz klackao, osećao sam razočaranje što sam propustio priliku da putujem sa Babom i odjednom sam počeo da mislim, “Baba je Bog. Znam da je On Bog, ali zbog čega je promenio plan? Ako je Baba zaista Bog, ovaj voz treba odmah da stane.” Moje prihvatanje Babe kao Boga, a zatim istovremeno izazivanje da to i dokaže bilo je vrlo glupo, ali jednostavno sam to pomislio.

Gotovo istog časa kada sam u sebi formulisao taj izazov, voz se neočekivano zaustavio, miljama daleko od bilo koje stanice. Ispostavilo se da se električna veza na lokomotivi prekinula i da je zbog toga voz ostao bez struje. Morali smo da čekamo satima dok nisu poslali nekoga da nas pokrene.

Jedino o čemu sam mogao da mislim bilo je to da treba da se nađem sa Babom u 11 sati. U međuvremenu, Baba se uznemirio zbog toga što se nismo pojavili. Stalno je pitao mandalije šta se dogodilo sa vozom, i nekoliko puta slao Eruča da se raspita kod službenika na stanici kada će voz stići. Baba je želeo da stigne u Sataru pre mraka. Tako je, nakon što nas je čekao skoro pet sati, oko 4 posle podne Baba krenuo za Sataru. Mi smo, izgladneli i umorni, stigli u Punu oko šest, otkrili da smo propustili prevoz i jedva uspeli da se uguramo u poslednji autobus koji je tog dana odlazio za Sataru. Stigli smo oko 10 i Aloba je otišao kod muškaraca mandalija u Rouzvud, dok sam se ja vratio svojoj kući i otišao u krevet, nervozan i umoran.

Obično ne volim da ustajem rano, i zbog toga sam, uz činjenicu da sam bio umoran od puta, bio potpuno nespreman za Alobin dolazak rano sledećeg jutra. On je došao da mi kaže da treba odmah da dođem; Baba je želeo da me vidi. Da bih se rešio Alobe, rekao sam mu da moram da se obučem, obrijem, okupam, i da ću posle toga doći.

Aloba se sam vratio kod Babe, samo da bi nešto kasnije ponovo došao sa porukom, “Dođi odmah. Baba ne želi da kasniš.” Ja sam se ipak zadržao i prošlo je izvesno vreme pre nego što sam krenuo sa Alobom u Rouzvud, gde me je čekao Baba.

Baba je bio vrlo nezadovoljan i ljutito me je gledao. Pitao me je preko Eruča, “Da li znaš koliko Me je tvoje ponašanje uznemirilo! Kako to shvataš moja naređenja? Kao šalu?” Video sam kako Babine oči sevaju dok je nastavljao. “Ramdžu, zar mu nisi rekao da sluša moja naređenja? Poslao sam Alobu jutros da ga dovede, a on dolazi lenjo se razvlačeći, čak i nakon što sam drugi put poslao Alobu po njega. Kada po nekoga pošaljem, on treba da požuri što pre k meni, a ne da priča priče o tome kako treba da se kupa i oblači. Čak i da si bio u sred kupanja, trebalo je da potrčiš ovamo, ne zadržavajući se čak ni toliko da se obrišeš!“

Nakon nekog vremena Babino raspoloženje se promenilo, i sa vragolastim sjajem u očima, zapitao me je šta se juče desilo sa našim vozom.

Nisam hteo da priznam šta sam mislio, tako da sam samo rekao da se prekinula električna veza. Baba se time nije zadovoljio i ispitivao me je i dalje. Na kraju mi je pokazao, “Ne možeš ništa sakriti od mene. Ja znam sve, ali želim da i svi oni (misleći na mandalije) čuju.“

Tako sam nerado ispričao čitavu priču. Baba me je pogledao veoma strogo i počeo da me prekoreva. “Kako si došao na tako ludu ideju? Da li si svestan koliko si nevolja time prouzrokovao? Napravio si probleme stotinama ljudi, a mene si veoma uznemirio. Nekoliko puta sam slao Eruča da pita za tebe. Zakasnili smo sa povratkom u Sataru i ovde su se svi brinuli. Siroti Aloba se namučio i na kraju je još morao da ide dva puta po tebe jutros.

Svojim nerazumnim i nestašnim mislima nisi dobio ništa osim hiljade loših sanskara od svih ljudi u vozu koji su te indirektno proklinjali zato što je njihov voz kasnio. Razmisli o svim problemima koje si prouzrokovao. U vozu je bilo poslovnih ljudi koji su išli u Punu zbog važnih poslova, neko je pokušavao da stigne na vreme da bi posetio bolesnog oca, drugi je vodio ženu u bolnicu da se porodi. Čitav red vožnje se poremetio i to je omelo veliki broj ljudi u njihovim poslovima. I sve to zbog toga što si ti došao na glupu ideju da testiraš mene! Da li shvataš da si skupio toliko loših sanskara da bi za tebe bilo praktično nemoguće da ih sve izbrišeš. Od sada moraš dobro da paziš šta misliš, naročito u vezi sa mnom.“

Baba mi je tada naredio da Mu se odmah poklonim. Nakon što sam to učinio, On mi je saopštio, “Sada si položio sve te sanskare pred moje noge, i zato ne brini.“

Bio sam opčinjen Babinom milošću – koliko je samo bezgranična! To što je odgovorio na jednu moju prolaznu misao time što je zaustavio voz, bio je tako dirljiv primer toga šta je On sve u stanju da učini da bi učvrstio veru svojih ljubavnika u sebe. Ali to što je to učinio i pored toga što je to prouzrokovalo toliko patnje i Njemu samom bio je još uverljiviji dokaz o Njegovoj božanskoj prirodi nego samo zaustavljanje voza! Zaista, Njegova milost je neshvatljivo velika!

Koijar Sataravala