1. POGLAVLJE

SUSRET SA MEHER BABOM

Kakva je svrha čovekovog života na Zemlji? Kako se on tu našao? Šta se dešava sa njim posle smrti?

Jesu li njegove ideje o dobru i zlu zasnovane na stvarnosti? Ili su i moral i etika tek deo društvenih običaja, koji se menjaju u zavisnosti od mesta i vremena? I, ako je tako, kako čovek u životu može da se rukovodi nečim što je trajnije od konvencija i ličnih interesa?

Da li ljudska priroda na bilo koji način stvarno napreduje? Jesu li ljudska bića danas ‘bolja’ od ljudskih bića od pre hiljadu ili deset hiljada godina? Da li je naša sposobnost da živimo u miru, razvijajuĆi u potpunosti svoju prirodu i talente, veća no što je bila njihova? Ili smo mi, umesto da postanemo mudriji i unapredimo svoje razu-mevanje, postali samo komplikovaniji i saznali više?

Da li čovek treba da bude srećan – i, ako je tako, zašto su ljudi svugde tako bedni i nesrećni? Svi mi smatramo da je sreća krajnji cilj života, i svi mi, na različite načine, težimo sreći kroz čitav svoj život – a zašto je onda nikada ne dostignemo? Ko od nas u dubini duše sebe smatra srećnim? Ko od nas smatra da su oni oko njega – njegova žena i deca – srećni? Koliko nas, kada se iskreno osvrne oko sebe, može reći da poznaje i jednog istinski srećnog čoveka, ili – što je još ređe – srećnu ženu?

U svakom dobu čovek se neprestano vraća ovim pitanjima. Nikakva količina moći, niti gomilanje poseda, nikakva okupiranost poslovima, niti uživanje u zadovoljstvima, ne mogu u potpunosti izbrisati ova pitanja iz njegovih misli. A kada postanemo stari, ili bolesni, ili siromašni, nemoćni ili napušteni – ta pitanja na koja ne znamo odgovore ponovo nam se nameću, i mi shvatamo, onda kada izgleda da je suviše kasno da se bilo šta učini, da su ona za nas bila od veće važnosti od svih onih poslova kojima se bavimo ili smo se bavili celog života.

U životu većine ljudi postoje trenuci kada se pitamo jesmo li išli u pogrešnom pravcu, i da li su shvatanja o životu koja smo preuzeli od onih oko nas bila isto tako besmislena i pogrešna kako nam tada izgleda i naš sopstveni život. U takvim trenucima, u jednom času možemo čak postati spremni na promene u sebi i svome životu, kada bismo mogli da verujemo da bi nam takve promene donele sreću koju želimo.

Ali ko nam to može garantovati?

Budući da pripadamo svome vremenu, možda se prvo obraćamo politici ili nauci. Ali dok politika može da učini spoljašnje uslove života delimično pravičnijim i da ih olakša, ona ne može da učini ništa što bi olakšalo naše unutrašnje stanje. Promene u političkom sistemu mogu da omoguće da ljudi imaju dovoljno hrane, da pristojno sta-nuju i da obrazuju svoju decu, da ne pate od bolesti koje se mogu izbeći i da ne umiru ranije nego što je neizbežno – ali mi znamo da će, kada dođe do svih tih neophodnih promena, ljudi tek steći bolje okruženje u kojem će opet morati da se suoče sa istim strahovima, frustracijama i patnjama.

Može li nam nauka u tome nešto pomoći?

Većina ljudi sa Zapada ima podeljen stav prema nauci. Na jednom nivou mi smatramo nauku za ‘Boga’ i verujemo da će ona rešiti sve naše probleme. Nauka bi, smatramo mi, trebalo da bude u mogućnosti da kontroliše opasne sile u našoj sredini, da sprečava poplave i glad, da predvidi zemljotrese, da predupredi nesrećne slučajeve i ublaži oštru klimu. Ona bi trebalo da umnoži useve, razvije nove izvore hrane i energije, pronađe mašine koje će raditi naporne i prljave poslove, i da na taj način iskoreni bedu i težak rad. Pomoću lekova ili tehnike, koji već postoje ili treba tek da budu izmišljeni, trebalo bi da nas oslobodi slabosti i bolesti, da ublaži našu uzne-mirenost i mentalni stres, i da uveliko produži ljudski život. Nauka bi trebalo da – a ona će to zasigurno uskoro i učiniti – omogući svakome od nas da živi sto pedest ili dve stotine godina, da nas oslobodi bola ili bilo kakve nevolje.

Međutim, nauka takođe ima i drugo lice, i dok joj se okrećemo sa puno poverenja kao sve-pružajućem ocu, mi je se u isto vreme i plašimo i zaziremo od nje kao od Velikog Rušioca. Nauka i njen saputnik tehnologija, ne samo da su nam stavili na raspolaganje sredstva kojima možemo da uništimo našu planetu pomoću takvih pronalazaka kao što su bombe i gasovi za koje svi znamo da su smrtonosni, već se na čudan način dobro i zlo lice ovog božanstva neprestano smenjuju. Pesticidi koji nam poboljšavaju useve, deterdženti koji nam pomažu da peremo rublje i sudove, plastični kontejneri, koji održavaju hranu svežom i čistom – svi ti korisni, naizgled dobroćudni izumi – zajedno stvaraju problem zagađenja koji obuzima naš svet. A te ‘pobede’ nad bolestima, taj rastući životni standard, produžavanje životnog veka, su učinili da se danas suočimo sa prenaseljenošću koja predstavlja noćnu moru. Ako pozovemo nauku da nas izbavi, koje će nam ona lice pokazati? I ako ukloni neke od naših problema, kakve će nam nove stresove doneti zauzvrat?

I tako se, makar i nerado, vraćamo religiji, a religija ima spremne odgovore na sva naša pitanja. Time se ona na kraju krajeva i bavi – da sazna budućnost, i da protumači prošlost i sadašnjost. Religija nikada neće reći da ona to ‘zapravo ne zna’, ‘ne može da razume’, ili da se nada da će imati odgovor za vek ili dva. Religija će nam reći kako možemo da budemo srećni, i srećni u bilo kojim uslovima. Ona nam govori kako smo se našli ovde, šta se dešava sa nama nakon smrti. Niti je kod nje slučaj, kao što ljudi često tvrde – budući da žele da pronađu razloge da ne poslušaju savete koje je teško poslušati – da je glas religije kontradiktoran i da nam ona preporučuje  suprotne smerove delanja. Daleko od toga. U svojoj suštinskoj poruci, sve velike religije govore kao jedna; one nam kažu da je cilj života spoznati i voleti Boga, a da ćemo to postići tako što ćemo voleti i pomagati svoje bližnje, stavljajući njihovu sreću i dobrobit iznad svoje sopstvene.

Ali baš kao što nauka ima dva lica, isto je tako i sa religijom. Propoved na jednu stranu, praksa na drugu, i ljudi sude o religiji ne po tome šta ona kaže već po onome što čini, po njihovim delima radije nego po tome šta propovedaju. I onda vidimo da religiozne organizacije koje propovedaju siromaštvo skupljaju ogromna bogatstva, a dok govore o poniznosti, koriste svoju svetovnu moć. Velika većina čovečanstva se pridržava neke od velikih religija, pa ipak, dok sve insistiraju na bratstvu ljudi, njihovi sledbenici vode ratove i ubijaju jedni druge –  sa zadovljstvom brojeći mrtve – radi materijalne i političke prednosti, ili pak zbog toga što pripadaju drugačijoj veri. Ponekad čak i zbog toga što pripadaju drugom ogranku iste vere, na taj način opravdavajući gorke reči Džonatana Svifta da „imamo dovoljno religije da nas navede na mržnju, ali ne dovoljno da učini da volimo jedni druge“. A to ne čine neki primitivni, nerazvijeni narodi, već oni koji se smatraju vođama civilizovanog čovečanstva – a mi smo svi uključeni u ubijanje i licemerstvo, ili smo to barem u nekom periodu bili.

Bez obzira da li je čovek rođen kao budist, jevrej, musliman, hrišćanin ili zoroastrijanac, to ne bi uopšte bilo važno kada bi on živeo svoju religiju, jer bi u tom slučaju za njega bilo nemoguće da ubija svoje bližnje, ili da se bogati na račun neznanja ili slabosti drugih. Pridržavajući se istih istina, ma na kojem jeziku one bile izrečene, on bi proživeo svoj život ne predajući se svetovnim vrednostima, ali isto tako ne povlačeći se u manastire ili pećine. On ne bi mogao da izbegne patnju, ali bi je razumeo, i naučio bi nešto iz svoje patnje. Pomoću razumevanja, i služenja svojim bližnjima – ne očekujući zahvalnost za ono što čini – on bi otkrio najpre mir u srcu i mislima, a zatim, sjaj unutrašnjeg blaženstva. A to bi sve našao ne u nekom dalekom raju, već ovde na zemlji.

Međutim, živimo u svetu koji se razlikuje od onog sveta u kome su živeli prvi hrišćani, i susrećemo se sa problemima koje oni nisu mogli ni da zamisle niti da razumeju. Baš kao što su i oni živeli u svetu koji se razlikuje od Indije u vreme Bude, ili Persije u danima Zoroastera. Trajne istine, ukoliko treba da ih prepoznamo i prihvatimo, moraju da se pojave u savremenom ruhu, i da se ponovo iskažu u svakom vremenu na način koji odgovara čovekovom savremenom znanju i problemima sa kojima se on susreće u svom okruženju.

Pisci ove knjige veruju da je takvo preformulisanje trajnih istina u odnosu na savremeni svet načinio u ovo naše doba Meher Baba, koji je rođen 1894, i čiji se zemaljski život završio 1969. Ovo verovanje je rezultat, najpre, susreta sa Babom i trajnog uticaja toga iskustva; i drugo, proučavanja njegovog života i spisa. Baba je odbio da osnuje bilo kakvu religiju, govoreći da su nam date sve religije koje su nam potrebne, i poslednjih četrdeset i četiri godine svoga života uopšte nije govorio, jer ono što je čoveku potrebno, kako je on istakao, nisu nove reči, već to da obrati pažnju na one koje su već izrečene. On je došao, rekao je, ne da podučava već da nas razbudi.

Ali danas reči koje Baba nije izgovorio, i Besede koje nisu izgovorene već izdiktirane pomoću alfabetske tabele ili pomoću znaka i gestova, pronalaze put do ljudskih srca i umova. Ne samo do srca i umova onih koji, nakon što su ga jednom sreli, nikada nisu mogli da zaborave to iskustvo, već još više do srca onih koji ga nikada nisu videli, naročito mladih. A Babin lik, nepoznat čitaocima novina ili gledaocima televizije, im je poznat sa omota ploča ili stranica andergraund štampe.

Meher Baba je bio prosečne visine, oko 175 santimetara. Kao mladić bio je krhke građe, i u filmovima ga vidimo kako se kreće elegantnim, lakim korakom – kojim je mnogo puta prelazio po trideset milja dnevno, danima, tako da su i njegovi najsnažniji saputnici jedva mogli da drže korak sa njim. Kasnije, nakon dve ozbiljne saobraćajne nesreće, on se udebljao budući da mu je gotovo svaki oblik kretanja nanosio bol; ali kada biste ga zagrlili – jer on bi često grlio svoje sledbenike ili bi im dozvolio da oni njega zagrle – njegovo telo je delovalo u isto vreme i čvrsto i bestelesno, kao da poseduje čvrstinu ali i ne i težinu. Po pravilu je nosio indijsku odeću i sandale ili je pak bio bosonog, i pošto nikada nisu bili stisnuti u cipelama, njegovi snažni nožni prsti štrčali su svaki na svoju stranu. Njegove ruke su izgledale dovoljno snažne da slome kamen, ali su se njegovi prsti kretali sa iznenađujućom lakoćom, kao da sviraju na nekom nevidljivom muzičkom instrumentu, da bi otkrili njegovu neizgovorenu misao; dok bi to činio on je često posmatrao svoga tumača radosnim pogledom punim poverenja. Izraz njegovog lica se neprestano menjao, ali su naročito njegove oči izražavale njegove misli i osećanja. Izrazito crne, one bi u samo nekoliko sekundi sa ljubavlju pozdravile njegovu publiku, zasijale osmehom, ili razmatrale neki problem sa neodoljivom i neizbežnom ozbiljnošću. Kada biste vi sami postali predmet takvog prodornog pogleda, bilo bi nemoguće uzvatiti pogled, tako da biste okrenuli glavu kao mačka ili pas kada ih čovek pogleda pravo u oči.

U različitim periodima njegovog života Babina crna kosa je bila različite dužine, duga do ramena i još duža u njegovoj ranoj mladosti; kasnije je bila kratka i začešljana unatrag od njegovog visokog četvrtastog čela; ponekad vezana u rep. Imao je jak kukast nos, zbog kojeg je na nekim fotografijama ličio na kurdskog razbojnika, a njegova koža – koja nije bila ni tamna ni svetla već nešto između, kao što bi se moglo i očekivati zbog njegovog persijskog porekla – bila je neobično osetljiva. Ta osetljivost ga je primoravala da se prilikom boravaka na Zapadu veoma pažljivo čuva od hladnoće ili promaje; dok je u Indiji pazio, barem u kasnijem delu života, da glavu i lice štiti suncobranom ili šeširom širokog oboda.

Naći se makar i samo u Babinom prisustvu za većinu ljudi je predstavljalo snažno iskustvo. Neki su, videvši ga prvi put, briznuli u plač. Neki su mu se bacili pred noge, ili su barem to pokušali, u žemu su oni oko njega uvek bili spremni da ih spreče. Jedan ili dvoje su se histerično smejali. Mnogi su shvatili da se radosno osmehuju bez ikakvog razloga, ali to na svoje sopstveno iznenađenje nisu ni pokušali da sakriju. Gotovo svi, bez obzira u kakvoj su mu se nameri približili, otkrili su da im je teško, čak i bolno, da se udalje od njega.

Ono zbog čega im je to iskustvo ostalo u sećanju i zbog čega im je bilo teško da ga opišu, bilo je to što Baba nije – za razliku od kraljeva, ili većine političkih i verskih vođa – reagovao na uobičajen standardan način, čak nije reagovao ni milostivo i uzvišeno. On je prema svakom pojedincu reagovao drugačije, u tom kontaktu dajući sebe. Zbog toga se dešavalo da je za svakog muškarca ili ženu koji bi mu se približili, on predstavljao nešto što je ta osoba čekala čitavog svog života. Šta je to što mi svi, svako od nas, čekamo celog života? Jedan duboki doživljaj ljubavi. Meher Baba je zračio ljubavlju tako da se čak i slučajnom posetiocu činilo da ga Baba voli na neki sasvim poseban način.

Nakon što bi prošla prva reakcija na njegovo prisustvo, bilo je primetno da je Baba delovao kao daleko najživlja osoba. U nekoj masi ljudi, ma koliko ona bila velika, on bi bez izuzetka bio centar pažnje, a svako bi u toj gomili bio rukovođen istim nagonom, da mu se dovoljno približi, da ga vidi i uspostavi kontakt sa njim. Film koji je snimljen 1950-tih u Sjedinjenim Američkim Državama, prikazuje Babu u sali za ručavanje punoj ljudi, muškaraca i žena koji sede za malim stolovima. Dok je išao od jedne grupe do druge, delovao je kao lampa koju neko nosi po mračnoj prostoriji. Kada se on približi stolu, oni koji sede za stolom dižu glave, podižu pogled, živnu, osmehuju se – a zatim, kada se Baba udalji, oni se umire, vraćajući se u stanje nalik na zombije, koje je normalno za nas ljudska bića.

Baba nikada nije bio neozbiljan ili brbljiv, ali nije voleo nepotrebnu ozbiljnost; voleo je šale i zabavne anegdote, koje bi oni oko njega pamtili da bi ga zabavili. Na jednom skupu njegovih sledbenika 1958. na Mirtl Biču u Sjedinjenim Državama, nakon nekih dubokoumnih beseda, Baba je zapitao: „A sada, šta želite? Još jednu besedu, ili muziku i šale? Ja lično bih želeo šale, ali ispunićemo vašu želju. Želim da svi budete srećni…“ Među onima koji su bili bliski Babi posebno mesto je imao izvesni Kaka Baria Ardešir S. Baria; ‘Kaka’ je naziv iz poštovanja i znači stric/ujak.  koji je neprestano nevezano brbljao, na mnogobrojnim jezicima koje je sam izmislio, i koji ga je svakodnevno zabavljao.

Ono što je mnoge čudilo kod Babe bilo je njegovo potpuno odsustvo svesti o sopstvenoj važnosti i odbijanje bilo kakvog specijalnog tretmana. Živeo je jednostavno, jeo samo najprostiju hranu, bez izuzetka putovao najjeftinijom klasom. Osim u izuzetnim prilikama, nikada nije dopuštao spoljašnje znake poštovanja kao što je klanjanje ili ljubljenje njegovih stopala. Novembra 1962, kada su se čitali mandaliji Sanskritska reč koja označava grupu ili društvo. Kao i ostalim rečima koje je preuzeo, Baba je i ovoj reči dao posebno značenje. , ili grupa bliskih pratilaca, duboko poklonila pred njim, oni su se, iznenađeni, prisetili da je to bilo prvi put u toku dvadeset i dve godine da im je bilo dozvoljeno da to urade. Sam Baba se, inače, često klanjao, a oni pred kojima se klanjao bili su siromašni ili bolesni, kao na primer gubavci, ili oni koje niko nije poštovao. U toku jedne posete Sjedinjenim Državama 1952, primećeno je da je Baba ostajao da sedi kao i uvek kada bi ljudi došli da ga vide. Ali svaki put kada bi ušao neki crnac ili crnačka porodica , on bi ustao. „Sećanja iz ’52“ Filisa Frederika. The Awakener , vol. XIV, No. 2.

Oko Babe je vladala atmosfera izuzetnog dostojanstva, i autoriteta koji je za čas mogao da nadvlada agresiju ili neprijateljstvo, ali uglavnom je njegovo ponašanje bilo razoružavajuće. Čak i dok je sedeo, on bi vam izašao u susret da vas pozdravi. Za razliku od onih duhovnih vođa koji se drže nadmoćno i dozvoljavaju da se u izmaglici snishodljivosti uspostavi blagi kontakt, Baba bi često pokazivao detinjastu iskrenost i jednostavnost, protiv koje oklop sofisticiranih nije mogao da pruži nikakvu zaštitu.

„A zbog žega ste Vi došli ovamo?“ pitao je, okrećući se prema novinaru koji je posmatrao njegove intervjue sa drugima.

„Samo sam želeo da vas vidim,“ odgovorio je novinar, uhvaćen u trenutku neopreznosti, i upotrebljavajući prve reči koje su mu pale na pamet.

Baba je uzdigao ruke, radosno se osmehujući, kao da za to nije postojao ni jedan prihvatljiviji razlog, i upitao: “ I kako vam se dopadam ?“

Na svoje iznenađenje novinar – koji je o Babi znao malo, a o njegovom učenju ništa – je osetio kako se bori da izgovori reči: „Ja vas volim.“ Ne uspevajući da pobedi englesku uzdržanost, uspeo je napokon da kaže…“Da… dopadate mi se.“

U ovom kratkom kontaktu, kao i u hiljadama drugih, Baba je pokazao svoju moć da prodre pravo kroz veštačku masku ličnosti koju svi mi konstruišemo da bismo se zaštitili u našem svakodnevnom životu, i da stigne do unutrašnjeg bića koje postoji negde u svima nama. „Kada sam sa Sadhusima“(svetim ljudima), rekao je jednom, ‘niko nije ozbiljniji od mene. Kada sam sa decom, igram klikere sa njima. Ja sam u svima, i sjedinjen sa svima. Zbog toga mogu da se prilagodim svakoj vrsti ljudi, i da se sretnem sa njima tamo gde oni jesu.“

Babina sestra, Mani, u svojim predivnim Porodičnim pismima Osamdeset i dva porodična pisma… koja je napisala Mani (Manija Šeriar Irani). Društvo Avatara Meher Babe, New York, 1969. , govori o čoveku koji je došao da vidi Babu sa dugačkom listom pitanja, čvrsto rešen da na njih dobije odgovore. Baba je pokretom pokazao posetiocu da sedne pored njega, i on je tako nemo sedeo upijajući Babino prisustvo – da bi tek na odlasku priznao nameru sa kojom je došao, i na koju je do tada bio potpuno zaboravio.

Kventin Tod, glumac koji je bio jedan od prvih ljudi sa Zapada koji je prišao Babi, opisao je svoj susret sa njim u Londonu 1931. „Ono što me je najviše impresioniralo bilo je nešto divlje u njemu, nešto neobuzdano, i njegove zaista izuzetne oči. Osmehnuo se i pokazao mi da sednem kraj njega. Uzeo me je za ruku i s vremena na vreme me tapšao po ramenu. Sedeli smo ćuteći nekoliko minuta i bio sam svestan snažnog osećanja ljubavi i mira koje je zračilo iz njega; takođe mi se javilo i neko čudno osećanje prepoznavanja, kao da sam pronašao davno izgubljenog prijatelja.“

Pre nego što je otišao da se sretne sa Babom, rekao je Tod, osećao se nespremnim i uznemirenim „kao da treba da se podvrgnem nekoj teškoj operaciji.“ Ali ono što je impresioniralo i njega kao i mnoge druge, bilo je jedno osećanje upravo suprotno od straha, osećaj da biva prihvaćen onakav kakav jeste, a to prihvatanje bilo je izraženo zagrljajem, dodirivanjem lica, uzimanjem za ruku ili nadlakticu. Umireni ovim prihvatanjem, stidljivi su prestajali da osećaju stid; očajnici su osećali zračak nove nade; ljudi svetovnog duha, nezadovoljnici, oni okupirani sobom, umesto osećaja krivice, doživljavali su snažno olakšanje, jer nas je po prvi put neko video onakve kakvi jesmo i razumeo na prvi pogled kako smo takvi postali.