Dinamika duhovnog napredovanja

Podređivanje tela uzvišenijem životu

Čovek počinje duhovno da napreduje onda kada radikalno izmeni svoje dotadašnje stavove i gledišta. Svetovni čovek živi prevashodno da bi zadovoljio telesne potrebe. U krajnjoj analizi, sve što on čini, čak i ono što naizgled nije direktno povezano sa telom, crpi snagu iz telesnih želja. Na primer, živi da bi jeo; ne jede da bi živeo. On još nije pronikao u dublji smisao postojanja koji nije u vezi sa telom, pa telo i telesna udobnost ostaju osnovni cilj svih njegovih nastojanja. Ali kada otkrije vrednosti koje stavljaju akcenat na dušu, telo dobija drugorazredni značaj. Od tog trenutka pa nadalje telo za njega predstavlja samo sredstvo za ostvarenje višeg cilja. Telo, koje je do tada bilo prepreka istinski duhovnom životu, sada postaje instrument njegovog izražavanja. Na tom stupnju čovek uči kako da pristupa svojim telesnim potrebama ne identifikujući se sa njima, kao kada vozač puni automobil vodom i gorivom da bi ovaj mogao da se kreće Pravi početak napredovanja na duhovnoj stazi je praćen pitanjem o smislu života – traženjem razloga zbog kojih čovek nesvesno mrzi i voli i prolazi kroz mnoštvo radosti i patnji. I mada ga zov neshvatljive i neodoljive božanske sudbine vuče ka njemu, proći će mnogo vremena dok se ne popne na vrh Istinske Spoznaje; a krivudavi put koji do njega vodi stalno će ga navoditi na skliske, strmoglave rubove ambisa. Oni koji su namerili da dosegnu vrh planine moraju se penjati sve više, ići sve dalje. Čak će i onog, koji s uspehom savlada najveće visine, i najmanja greška ponovo strmoglaviti u podnožje. Zato poklonik nikada nije bezbedan osim u slučaju kada ga pomaže i vodi Savršeni Učitelj koji poznaje sve zamke i stranputice duhovne staze, i koji ne samo da će ga sačuvati od mogućeg pada, nego će ga dovesti do Ostvarenja bez nepotrebnog zastajkivanja.
Prepreke napredovanju

Poklonik koji se usmeri na postizanje cilja nosi sa sobom sve sanskare koje je akumulirao u prošlosti. No usled intenziteta njegove spiritualne žudnje, one su neko vreme isključene i ne deluju. Vremenom, međutim, pošto njegovi duhovni napori oslabe, sanskare će opet dobiti na snazi i, rasporedivši se u novi poredak, počeli snažno da se suprotstavljaju poklonikovom duhovnom napredovanju.
Analogija sa rekom

To se može porediti sa rekom. Moćni rečni tok još od svog izvora valja pred sobom velike količine mulja koje svlači sa obala ili iz korita. Sve dok ga reka nosi, mulj ne predstavlja prepreku za njen tok, samo je donekle usporava. Kada rečna matica oslabi u ravnici, naročito blizu ušća, masa počinje da se taloži u koritu formirajući velika ostrva ili delte. Delte ne samo da sprečavaju reku da teče dalje, nego je i skreću sa puta, razbijajući je na rečice i potoke, te na mnoge načine slabe njenu moć. Ili u drugom primeru, za vreme poplave reka ruši pred sobom drveće, žbunje, zemne naslage, i sve što joj se nađe na putu; ali kada se te naslage prilično nagomilaju onda to predstavlja ozbiljnu prepreku slobodnom toku reke. Duhovni put poklonika takođe je nabijen preprekama koje je on sam stvorio. One se mogu uspešno ukloniti samo uz pomoć Učitelja.
Egoizam mora nestati

Pomoć Učitelja je najefikasnija onda kada učenik žrtvuje život ega u korist bezgraničnog života oličenog u Učitelju. Potpuna samo-predaja je najteži zadatak, pa ipak, svođenje ega na minimum je najvažniji uslov duhovnog napredovanja. Cilj duhovnog napredovanja nisu toliko učenikova ˝dobra dela˝, koliko nov kvalitet života oslobođen ego-svesti. Ako je učenik zaslužan za mnoga dobra dela, te polaže na njih isključivo pravo, njegov ego će se vezati za njegova postignuća. To će predstavljati golemu prepreku za ostvarenje slobodnog i neograničenog života. Otuda ispraznost rituala i ceremonija, milosrdnih i dobrih dela, spoljašnjih odricanja i pokajanja ukorenjenih u ego-svesti.
Dilema

Ujedno je to razlog zbog koga učenik ne bi trebalo da se vezuje za ideje: ˝Učiniću ovo, uradiću ono˝. S druge strane, on ne treba da izbegava aktivnost iz straha da će razviti neki oblik ega. Naprotiv, mora da preduzme aktivan život da bi oslabio ego koji je prethodno razvio. U tom času se kod njega javlja nedoumica: ako ostane neaktivan, neće učiniti ništa da izađe iz zatvora ego-života; ako se lati aktivnog života, moraće se suočiti sa mogućnošću vezivanja njegovog ega za nove poduhvate.
Koračanje stazom nalik je hodu po oštrici mača

Ako želi dalje da napreduje, učenik treba da izbegava ova dva ekstrema, a opet da nastavi sa životom koji je ujedno i kreativan i aktivan. Koračanje duhovnom stazom ni malo ne liči na bezbrižno jahanje osedlanog konja; ono pre liči na hodanje po oštroj ivici mača. Pošto se smesti u sedlo, jahač na konju praktično miruje, odnosno sedi na konju manje ili više udobno i uz nevelik napor i oprez kreće na put. Kretanje duhovnom stazom, međutim, zahteva najizoštreniju pažnju i veliku obazrivost, jer na tom putu nema usputnih svratišta niti mesta za vođenje ego-života. Onaj ko stupi na stazu ne može ostati tamo gde jeste niti dozvoliti sebi da izgubi ravnotežu. Zato je on nalik na čoveka koji pokušava da hoda po oštroj ivici mača.
Stvaranje novog ega koji je podređen volji Učitelja

Da bi uspešno izbegao neaktivnost s jedne, i dičenje sopstvenim delima s druge strane, učenik treba da stvori jedan provizorni ego, potpuno podređen volji Učitelja, i to na sledeći način: Pre nego što išta započne treba da pomisli kako nije on taj koji nešto čini, nego to Učitelj deluje kroz njega. Nakon što obavi zadatak, ne srne da se prepušta samozadovoljstvu zbog uspešnih rezultata, nego treba da ostane nevezan za njih tako što će ih posvetiti Učitelju. Uvežbavajući um na taj način, on će stvoriti nov ego – jedno provizorno i svrsishodno sredstvo – koje će mu uliti dovoljno samopouzdanja, energičnosti, poverenja i podsticaja da pokrene bilo koju akciju. Novi ego crpi svoju snagu iz ličnosti Učitelja, koji predstavlja beskonačno, te je sa duhovnog stanovišta posve bezopasan. U izvesnom trenutku učenik će i njega odbaciti, kao kad čovek odbaci isluženu odeću. Postoje dva tipa ega: prvi koji još više okiva dušu, i drugi koji doprinosi njenom oslobađanju. Uspešan prelaz od ograničavajućeg svetovnog ega do večnog života lišenog ega uslovljen je provizornim egom, utemeljenom na bezuslovnom predavanju Učitelju. Izgradnja prelaznog ega podređenog volji Učitelja nužna je međufaza u dinamici duhovnog napredovanja.
Brzo uklanjanje ega nije moguće

Poklonik je naviknut da crpi životnu snagu iz ograničenog ega i jedan brz prelaz iz ego stanja u stanje bez ega ne samo da nije moguć, već se i ne preporučuje. Na zahtev da se učenik odmah uzdrži svakog oblika ego-svesti, on bi odgovorio povratkom u stanje negativne pasivnosti, i ne bi više nalazio radosti u ispoljavanju sebe. Ili bi svoje aktivnosti obavijao automatski, kao beživotna mašina, ne nalazeći u tome nikakvo ispunjenje. Osnovno pitanje je kako da poklonik izađe iz ograničenog ega i stupi u neograničeni život bez ega, a da ne padne u komu, odnosno ne doživi drastičan pad ukupne životne energije. Koma može da donese privremeno oslobađanje od ograničenja ego-života, ali ne može da uvede poklonika u beskonačje života bez ega.
Duhovno napredovanje odvija se postepeno

To je razlog zbog kojeg duhovni napredak, u većini slučajeva, treba da je postepen i da traje ponekad nekoliko života. Kada izgleda da neka osoba grabi krupnim koracima na svojoj duhovnoj stazi, u pitanju je zapravo samo sažeto ponavljanje napretka učinjenog u ranijim životima – ili je posredi posebna intervencija Sadgurua. Obično, napredak duhovnog poklonika mora biti postepen. Razdaljina između ograničenog ega i neograničenog života bez ega mora se preći postupnim koracima od jednog ka drugom stupnju preobražaja, tako da samoljublje vremenom zameni skromnost, nemirne želje postojani mir, a sebičnost – nesebična ljubav.

Ego potčinjen volji Učitelja

Kada je ego u potpunosti potčinjen volji Učitelja ne samo da tada nije opasan za duhovni razvoj nego je, štaviše, od nezamenljivog značaja, te direktno služi daljem duhovnom napredovanju učenika, jer ga, kroz život nesebičnog služenja i ljubavi, sve više približava Učitelju. Stalni unutrašnji kontakt sa Učiteljem čini ga posebno otvorenim za posebnu pomoć koju mu jedino Učitelj može ukazati. Učenik koji raskine sa životom neukroćenog i odvojenog ega u korist samo-predavanja Učitelju zapravo predstavlja, preko tog novog, pokornog ega, instrument u Učiteljevim rukama. U stvarnosti, Učitelj radi kroz njega. Upravo kao što se instrument može pokvariti, tako se i pokloniku, koji živi i deluje u svetu, može desiti da pogreši. S vremena na vreme, instrument valja očistiti, remontovati, popraviti i podesiti. Na isti način učenik – kod koga su se tokom rada razvili novi problemi, vezanosti, i ograde ličnog ega – treba da uspostavi red da bi mogao da nastavi dalje.
Potreba za ozdravljujućim kontaktom sa Učiteljem

Učenik u Učiteljevoj službi može se uporediti sa metlom pomoću koje Učitelj čisti svet od nečistoća. Na metli se sakuplja sva prljavština ovog sveta; i ukoliko je stalno ne čistimo i ne dajemo joj novi sjaj, ona će svoju funkciju obavljati sve manje i manje uspešno. Svaki put kada poklonik pristupi Učitelju, on mu dolazi sa pregršt novih duhovnih problema. Zapetljao se, na primer, u nove probleme namamljen slavom, bogatstvima, ili drugim svetovnim stvarima. I ako nastavi u tom pravcu, možda će sve to i dobiti; ali će se tako udaljiti od cilja da doživi Boga, od zaveta kojeg je u srcu zapečatio.

Samo aktivna intervencija Učitelja leci ovakvu duhovnu boljku. Lečenje duhovnih boljki može se uporediti sa izvođenjem hirurškog zahvata gde hirurg trenutačno uklanja uzrok bolesti koja ugrožava vitalnu energiju pacijenta. Kada se kod čoveka jave fizičke tegobe i problemi, on će se javiti doktoru; a kada se pojave duhovni problemi, obratiće se Učitelju. Ozdravljajući kontakt sa Učiteljem je neophodan deo procesa duhovnog napredovanja.
Svako obnavljanje ega zahteva ponovno predavanje

Učitelj pomaže učeniku na originalan i neponovljiv način, koji se ne može uporediti ni sa čim na svetu. Ako želi da dobije pomoć od njega, poklonik mora učiniti napor da se preda njegovoj božanskoj volji. Lični ego, koga se učenik odrekao svojom rešenošću da se preda Učitelju, može se ponovo javiti na neki drugi način – čak i u okvirima privremenog ega koji bi trebalo da je sasvim pokoran Učiteljevoj volji – i tako uneti nered u postojeći poredak. Stoga se ponovno oživljavanje ograničenog ličnog ega mora sprečiti protivudarcem: poklonik treba ponovo da izrazi vernost Učitelju. Se riju uspešnih povrataka ličnog ega na scenu mora pratiti serija ponovnih odricanja i izražavanja vernosti Učitelju.
Poslednje predavanje je predaja zasebnosti

Kretanje u pravcu sve snažnijeg predavanja Učitelju jednako je napredovanju od manjeg ka većim zadacima. Duboko predavanje oznaka je viših stanja svesti, jer ono ujedno znači da postoji velika usklađenost između učenika i Učitelja. Na taj način beskonačni život Savršenog Učitelja protiče kroz učenika mnogo obilnije. I uopšte, duhovni napredak je niz postupnih koraka prema sve dubljem i dubljem predavanju, što dovodi do konačnog raskida sa zasebnim ego-životom. Poslednje predavanje je najdublje i najpotpunije. Ono je sinonim konačnog sjedinjenja u kome učenik postaje jedno s Učiteljem. Stoga je, u izvesnom smislu, najdublje predavanje ravno postignuću Istine koja je konačni cilj duhovnog razvoja.