13. POGLAVLJE

‘TAKOZVANA TRAGEDIJA’
Tokom tri meseca, sredinom 1955, Baba je bio u izolaciji, ali je krajem te godine održao sahavas u Meherabadu. Na njemu je bio jedan njegov sledbenik iz Amerike, Don Stivens, koji je napisao iscrpan i jasan prikaz u svojoj knjizi Čovečanstvo, Čuj. Čovečanstvo, Čuj Meher Babe, zapisao i izdao D.E. Stivens. Na ovom sahavasu, koji je uglavnom bio namenjen sledbenicima iz Indije, Baba je naglasio koliko je važno živeti sa svetom i ne povlačiti se od njega. Među prisutnima bio je i izvestan Mouni Baba, koji je godinama ćutao. Baba mu je naredio da govori, što je on i učinio, baš kao što je u drugim prilikama naređivao svetim ljudima da jedu ili piju. Kasnije je Baba rekao svojim sledbenicima:
Čitava kreacija je igra misli: proizvod uma. Um je taj koji vas vezuje; um je takođe i sredstvo pomoću kojeg ćete stići do slobode…. Najbolji način da pročistite svoje srce i da se pripremite za pročišćenje uma je da vodite normalan život u svetu. Živeti okružen svojim svakodnevnim dužnostima, obavezama, onim što volite i ne volite, je pravi put ka pročišćenju vašeg srca.
Da biste pročistili srce, ostavite svoje misli na stranu, ali održavajte stalnu budnost nad svojim delima. Pustite da vam misli dolaze i odlaze a da ih ne sprovodite u delo.
Bolje je ponekada osećati bes nego ga jednostavno potiskivati. Iako vam je um možda besan, nemojte dozvoliti da vaše srce to sazna. Ostanite netaknuti. Ako nikada ne osećate bes bićete kao od kamena, a u toj formi um se najmanje razvija.
Neka misli o besu, požudi i pohlepi dođu i prođu slobodno, nemojte ih sprovoditi u reči ili dela. Tada impresije u vašem umu koje su sa njima u vezi počinju da blede i postaju manje štetne.
Kada osećate bes ili imate požudne misli, odmah se setite Babe. Neka moje ime posluži kao mreža kojom ćete se okružiti.
Početkom 1956. Baba se povukao na odmor u Sataru, i 13. februara je rekao da će se odmarati godinu dana, osim jedne posete Zapadu za koju je obećao da će je obaviti u julu. Kada se to vreme približilo, on je poslao poruku svojim sledbenicima na Zapadu:
… velika takozvana tragedija očekuje mene i moje ljubavnike. Moje dugo očekivano poniženje se približilo. Ono bi se moglo dogoditi sutra ili bilo kojeg dana ove godine, ili možda sledeće godine.
Ljubav, hrabrost i vera mojih ljubavnika biće na ozbiljnoj probi, na koju je neću staviti ja, već Božanski Zakon.
Sredinom jula 1956. Baba je bio u Londonu, gde je odseo u Rubens hotelu, u blizini Viktorije. U Britanskoj grupi je došlo do konflikta i Baba je čitavo jutro posvetio tome da sasluša one koji su u njega bili uključeni. Rekao je svima da se slobodno izjasne, i da jedan drugoga otvoreno kritikuju. Najzad je dao precizna uputstva za budući rad, i lično uredio transfer fondova u nameri da se grupa ponovo postavi na stabilne osnove. Tokom svog kratkog boravka Baba je pokazao da poklanja pažnju detaljima i insistirao na efikasnosti, sa čime su njegovi mandaliji već bili upoznati. Počinjao je da radi u 5 sati ujutro i ako bi zakazao sastanak u 9 bio bi u sobi tačno kada bi sat izbijao devet sati.
Za večernji prijem, koji je održan u jednoj od najvećih prostorija u hotelu, jedan poštovalac iz Britanije je priredio spektakularnu pozadinu. Ispred crvenih draperija, na jednom divanu koji je bio postavljen na sredini jednog zida, i prekriven sjajnim satenom i somotskim jastučićima i okružen ogromnim cvetnim aranžmanima, Baba je zaista izgledao kraljevski. Nekih dve stotine sledbenika su došli jedan po jedan da ga pozdrave. Bio je to dirljiv prizor, i za većinu prisutnih to je ostala poslednja vizuelna uspomena na njihovog Učitelja, jer on nikada više nije došao u Britaniju.
Iz Londona Baba je otišao u Njujork gde je ostao nedelju dana, a onda još jednu nedelju na Mirtl Biču, a zatim je otišao u Australiju. Sredinom avgusta vratio se u Indiju, i otišao u izolaciju u Satari. Poslednjih dana novembra rekao je onima oko sebe da će oko mesec dana pre isteka njegvoe izolacije 15. februara 1957, doživeti izuzetnu patnju, koju će se njim takođe podeliti i jedan deo onih bliskih njemu.
U nedelju, 2. decembra, Baba se vraćao u Sataru iz jednodnevne posete Puni. Bio je to oblačan, miran dan, saobraćaja je bilo malo, a na putu jedva da je bio i jedan pešak. Iskusni i vešti Eruč, koji je vozeći Babu prešao hiljade kilometara, sedeo je za volanom, a Baba pored njega. Na zadnjem sedištu sedeli su trojica mandalija, Pendu, Višnu, (Višnu N. Deorukar) i dr. Nilkant N. Godse, poznatiji kao ‘Nilu’. Iznenada, dok su išli lagano i umerenom brzinom, automobil se oteo kontroli i udario o jedan niski kameni ispust, i prevrnuo se tako da su snagom udarca većina onih u automobilu bili izbačeni napolje. To se desilo oko 1.15 posle podne. Put je bio dobar i na vidiku nije bilo ničega, ni jednog drugog vozila, ni pešaka, čak ni zalutalog jarca ili kokoške. Nije došlo ni do pucanja gume ni do klizanja, brzina je bilo ispod 70 kilometara na sat, a automobil je inače bio u dobrom stanju. Eruč je kasnije rekao da se činilo da je „volan odbio da funkcioniše“, auto se okrenuo pravo prema ispustu, i on se ničega više nije sećao sve dok nije došao k sebi. Ova nesreća je bila isto toliko ozbiljna koliko i neobjašnjiva. Baba je imao ozbiljne povrede na licu i glavi i jezik mu je bio rasečen, a povredio je i desni kuk, što se kasnije pokazalo kao fraktura čašice kuka. Eruč je slomio četiri rebra, Pendu i Višnu su bili nešto lakše povređeni, ali Nilu je bio u nesvesti i izgledalo je da je ozbiljno povređen.
Višnu se, kada se osvestio, našao sam na zadnjem sedištu auta. Izašao je, krenuo napred i video Babu na prednjem sedištu krvavog lica i odeće. Nakon nekoliko trenutaka upitao je Babu da li je ozbiljno povređen. Baba je klimnuo glavom pokazujući na usta i nogu, ali je pokazao Višnuu da se prvo pobrine o trojici koji su bili izbačeni napolje. U međuvremenu, Eruč se se velikim naporom uspravio i obratio se Babi, oslanjajući se na auto. Tri minuta nakon nesereće pojavio se jedan čovek koji je išao u Punu, ubacio Babu i Višnua u svoj auto, i odvezao ih putem u Sataru. Nedugo zatim stigao je kamion i povezao trojicu ostalih u stanište mandalija. Eruč i Pendu su odmah odvedeni u bolnicu, ali Nilu je umro u kamionu ne povrativši svest.
Nekoliko dana pre ove nesreće Baba je sa osmehom rekao mandalijima, „Možda ćemo svi umreti za nekoliko dana.“ Okrećući se Nilu dodao je, „Nemoj ni za šta da brineš. Stalno misli na mene. Ja sam Jedini koji postoji, Jedini koji je važan.“ Tokom boravka u bolnici Baba je rekao o Niluovoj smrti, „On bi tako želeo. Blagosloven je što je bio sa mnom.“
U to vreme, u zimu 1956, došlo je do ustanka u Mađarskoj koji su Rusi nasilno ugušili, i ujutro nakon nesreće, Baba je načinio jedan od svojih retkih komentara u vezi sa događajima u svetu, iako je u normalnim uslovima svakodnevno pomno pratio razvoj događaja, ali nikada o njima nije govorio, osim uopšteno. Ali sada je pomoću gestova saopštio onima oko sebe: „Mađari su mnogo propatili u svojoj nedavnoj borbi. Mnogi su ležali povređeni i bespomoćni na ulicama, daleko od onih koje vole i daleko od brige i pomoći. Ja barem ležim na krevetu, okružen dobrom doktorskom negom i ljubavlju svih mojih ljubavnika, prisutnih i odsutnih.“
Povrede koje je Baba pretrpeo na licu i ustima morale su da budu ušivene, ali nije im trebalo dugo da prođu. Ono što se pokazalo mnogo težim za lečenje bila je povreda kuka. Nakon nedelju dana u Satari, kada su počele komplikacije i bolovi se pojačali, Baba je poslušao savete lekara da treba da bude prebačen u Punu gde su mogućnosti za lečenje bile bolje. Tada su mu skinuli gips i stavili nogu u udlagu, kojom prilikom je pretrpeo velike bolove. Krajem prve nedelje januara 1957, Baba je sedeo u krevetu po nekoliko minuta i počeo je da uzima više čvrste hrane. Na zahtev lekara, međutim, kao i zbog sporog ozdravljenja i jakih bolova, konsultovan je jedan čuveni hirurg-ortoped iz Londona, kojem su poslati rentgenski snimci kuka avionom. On je ranije lečio Babu, a sada je rekao da pristaje da odloži sve svoje druge obaveze, da odleti za Indiju i izvede jednu operaciju, za koju je rekao da je neophodna ako Baba želi da se ikada u potpunosti oporavi i bude u mogućnosti da normalno hoda. Baba mu se zahvalio ali je odbio operaciju, i oni oko njega su shvatili da je Baba odbio operaciju zbog toga što je njegova patnja sačinjavala suštinski deo njegovog unutarnjeg delanja. „Ta nesreća je bila blagoslov za univerzum,“ rekao je jedne večeri kada je imao jake bolove, „i prokletstvo za Babu.“
Krajem 1957. iz Njujorka je stigao jedan slepi hiropraktista, dr. Heri Kinmur, i počeo da leči Babu, čime je Baba bio veoma zadovoljan: „On je učinio najbolje što je mogao sa zadovoljavajućim rezultatima.“ Krajem novembra Baba je rekao da sahavas, koji su očekivali njegovi sledbenici širom sveta, treba da bude održan, najpre za istočnjake u Meherabadu februara 1958, a za zapadnjake na Mirtl Biču u maju. Baba im je poslao sledeću poruku:
Moje patnje su svakoga dana sve veće i moje zdravlje se svakodnevno pogoršava, ali moje fizičko telo i dalje izdržava taj teret. Uprkos tome ja ću održati sahavas – od vas očekujem duboko razumevanje za moje patnje koje sam sam sebi nametnuo, radi samilosti i ljubavi prema čovečanstvu. Stoga takođe treba da shvatite, da se neću podvrgnuti lečenju svog povređenog kuka ni u Americi ni u Australiji. Nijedan doktor niti tretman ne mogu mi pomoći pre nego što bol koji trpim ispuni svoju svrhu.
Ovaj sahavas biće jedinstven u tom smislu da ćete svi biti očevici i podeliti sa mnom moje sadašnje univerzalne patnje na taj način što ćete mi se približiti kao moji srećni saputnici – što ćete biti sa Drevnim, koji će u potpunosti biti sa vama na ljudskom nivou….
Mogao bih vam dati i više, mnogo više, nego što očekujete – ili možda ništa, a to ništa bi moglo biti sve. Zato kažem, dođite otvorenog srca da primite mnogo ili ništa od svog Božanskog voljenog. Dođite spremni da primite ne toliko moje reči koliko moje ćutanje.
Za istočnjački sahavas poklonici su bili podeljeni u dve grupe prema jeziku; ukupno ih je došlo više od 1.500. Jedan poklonik iz Hamirpura u Severnoj Indiji, gde postoji duga tradicija odanosti Babi, prešao je peške čitav put dug više od 1.800 kilometara, preko planina i reka i kroz džungle, što je trajalo četrdeset dana. Prizor na završetku sahavasa bio je onakav kakav može da se vidi samo u Indiji.
Meherabad se nalazi oko deset kilometara daleko od najbliže železničke stanice. Ali uz pomoć jednog službenika na visokom položaju, koji je takođe bio i Babin poklonik, organizovano je da poseban voz stane na šinama u Meherabadu prilikom odlaska svake grupe. „Lokomotiva je bila okićena nizovima Babinih zastavica (u sedam boja), a jedna velika zastava je bila istaknuta napred. Iznad nekih kupea bile su zalepljene Babine slike, a bilo je takođe i zastava sa rečima:
Avatar Meher Baba
Je Duša Duše,
Miljenik Bogova,
Život svojih ljubavnika
I Rob svojih dragih Taj prikaz je sažet iz Maninog Pisma od 4. marta, 1958.
Kada je voz bio pun, Babu su dovezli autom da bi mogao da im mahne u znak pozdrava. „Odmah su se začuli snažni uzvici ‘Baba! Baba! Avatar Meher Baba Ki Jai!’ ‘Pozdrav’ ili ‘Pobeda Avatara Meher Babe’. iz svih vagona, i kada je postalo jasno da svi hoće da izađu iz voza i da krenu ka Babi, On je mahnuo rukom, i pokazao im da ne treba da silaze…. Baba je odgovorio na pozdrav vozača lokomotive i pokazao mu gestom da pokrene voz. Nakon veoma dugog prodornog zvižduka ‘Babin voz’ je krenuo napred, i dok je dugi niz krcatih vagona promicao pored automobila voljenog, vazduh je odzvanjao od uzvika ‘Avatar Meher Baba Ki Jai.’ Mnogi su stajali na papučicama voza, ostali su se naginjali kroz prozore toliko da smo mislili da će neki sigurno ispasti; neke ruke su bile sklopljene u znak poštovanja, a stotine drugih su mahale u ekstazi. Baba je odgovorio na ove znake njihove ljubavi sklopljenih ruku, ili je mahao i pokazivao ‘Srećan sam; povedite Me sa sobom’.“
Tri meseca kasnije održan je Zapadni sahavas na Mirtl Biču u Južnoj Karolini. Dve stotine i dvadeset pet muškaraca i žena okupilo se iz svih krajeva S.A.D. i Meksika, iz Francuske, Švajcarske, Izraela i Britanije. Sahavas je poprimio dramatičan tok. Prvog dana kada je sahavas trajao celog dana Baba je suočio okupljene sledbenike sa kategoričkim zahtevom za prihvatanjem njega kao Avatara i poslušnošću koja mora da usledi za takvim prihvatanjem.
„Ono što ja želim jeste ljubav i poslušnost…. Besede i poruke su dobre, ali to su samo reči…. Na putu duhovnosti nema mesta kompromisima. Neka podignu ruke oni koji ne mogu da me slušaju. “ Niko nije podigao ruku. „Sada neka podignu ruke oni koji će pokušati da me slušaju.“ Sve ruke su podignute.
U duhovnim pitanjima, kompromis koji je za zapadnjački um najprihvatljiviji jeste da smatraju Učitelja za sveca ili neobično svetog čoveka. Kada ga jednom smeste na tako zgodno mesto i propisno obeleže, on može i dalje da ostane svetac, dok učenik ne oseća nikakvu obavezu niti da postupa prema njegovim uputstvima, niti da poriče njegove stavove. Ali Baba nije hteo to da dozvoli.
„Ja nisam svetac. Ja sam Onaj Drevni; i kažem vam da je kucnuo čas. Kada budem ostavio svoje telo, ostaću u svima koji me vole. Ja nikada ne mogu umreti. Volite me, slušajte me, i pronaći ćete me.“
Nakon što je nabrojao različite vrste poslušnosti, sve do „pete poslušnosti koja je veoma retka, apsolutna poslušnost, u kojoj svetlost postaje tama Obratite pažnju: „postaje tama“; ne radi se samo o tome da učenik prihvata Učiteljevu tvrdnju bez neslaganja. a tama postaje svetlost zato što Učitelj kaže da je tako.“ Baba je nastavio: „Nemoguće je slušati me sto posto ukoliko me sto posto ne volite i sto postotno ne prihvatate kao inkarnaciju Boga. Zato je na vama koji ste podigli ruke da ispunite moju volju. Svrha mog dolaska na Zapad je ispunjena. Sutra ćemo početi sa besedama. Sada hajde da se zabavljamo.“
Ali sutra nisu počeli sa besedama, a sledećeg dana kada su se ponovo sreli čuli su od Babe da on razmišlja o tome da prekine sahavas, otkazujući zakazanu posetu Australiji koja je trebalo da se održi posle toga i da se odmah avionom vrati u Indiju. Suočen sa zaprepašćenjem ljudi iz grupe koji su planirali da tu ostanu tri nedelje, Baba ih je podsetio da su koliko juče svi podigli ruke u znak poslušnosti – a sada je njegovo prvo uputstvo glasilo da treba da ostanu srećni bez obzira na to da li će njegov boravak među njima biti prekinut ili ne. Rekao im je da ne razmišljaju o svojim kućama i svetovnim interesovanjima, već da se skoncentrišu na Babu, i podsetio ih na reči njegovog omiljenog pesnika Hafiza: „Provesti sa Savršenim Učiteljem jedan trenutak isto je kao stotinu godina iskreno se moliti svom dušom i srcem.“ Tada je pročitano:
„Ja sam Okean Ljubavi. Uzmite od te ljubavi onoliko koliko možete. Iskoristite tu mogućnost na najbolji način. Na vama je da uzmete onoliko ljubavi koliko možete iz tog Okeana. Nije na meni da vam objašnjavam kako treba da me volite. Da li muž ili žena objašnjavaju jedno drugom kako treba voleti? Jedno je sigurno: Ja želim da vam dam svoju ljubav. Zavisi od svakog od vas kako ćete je primiti.“ On je dalje uputio sve da se te noći dobro odmore pre nego što dođu, jer „… ako budete dremljivi u mom prisustvu, nećete stići do mene i vaša dremljivost će vas obavezati na to da budete odsutni iz moje prisutnosti uprkos vašem svakodnevnom dolasku.“
Razumevajući predrasude modernog čoveka koji želi da sve na intelektualnom planu bude shvaćeno, razjašnjeno, prodiskutovano, Baba je naglasio da taj sahavas nije neka vrsta seminara ili kursa: „Sahavas je intimnost davanja i uzimanja između ljubavnika i Voljenog. Nema potrebe da se objašnjava to davanje i uzimanje, jer stvoriti atmosferu objašnjavanja i beseda znači pokvariti uzvišenost ljubavi koja se rađa samo u najvećoj intimnosti…. Iskoristlite na najbolji mogući način ovo živo prisustvo Avatara. Zaboravite sve drugo osim mog sahavasa i usredsredite svu svoju pažnju na mene. Ja sam Onaj Drevni.“
Kroz parabolu o lavu – ljubimcu, Baba je rezimirao potrebu za potpunim predavanjem Bogu.
Moji ljubavnici mogu se uporediti sa nekim ko voli lavove i divi im se toliko da drži lava u sopstvenoj kući. Ali zato što ga se plaši on ga stavlja u kavez. Lav je uvek u kavezu; čak i dok hrani lava, on hrani ljubimca sa udaljenosti i izvan kaveza. Babu ljubavnici tretiraju kao lava. Postoji ljubav; postoji divljenje; postoji intenzivna želja da vide Babu zadovoljnog i srećnog; i Baba se takođe često hrani ljubavlju ljubavnika. Ali sve se to čini, držeći Babu odvojeno od svog sopstva. Ono što se traži od ljubavnika je da otvore kavez i da se intenzivnom ljubavlju bace u kavez da bi postali hrana lavu ljubavi. Ljubavnik treba sebi da dozvoli da u potpunosti sagori u svojoj sopstvenoj ljubavi prema Voljenom.
Šta stoji na putu ljubavnika? Intelekt, osećaj ličnog identiteta, strah od prepuštanja i nestajanja. Zato ljubavnik beži u mentalizaciju, u diskusije, ali „…Uprkos svim objašnjenjima i čitanju knjiga, reči ostaju samo reči. One čoveku ne mogu pružiti više od intelektualnog zadovoljstva. Samo ljubav prema Bogu čini čuda, jer je ljubav iznad uma i razuma. Zašto je onda potrebno čitati?“
Uprkos njegovim nagoveštajima o ranijem odlasku, Baba je, kao što je inače često činio, poštovao želje većine i ostao do kraja meseca, skraćujući svoj boravak na četrnaest umesto osamnaest dana, i odlazeći u Australiju na još tri dana. Uprkos svom odbacivanju beseda i objašnjenja dozvolio je da se održe besede i diskusije, iako je rekao „… kada se dođe do objašnjavanja, osećam se kao neko ko se penje na brdo i gubi dah. Opterećuje me da vam držim besede i objašnjenja; i kao i u pitanjima univerzuma, čitava stvar mi postaje sve veće opterećenje. Igranje klikera, gilli-danda, Jedna indijska igra koja se igra tako što se jednim dužim štapom udara manji štap. kriket i puštanje zmajeva takođe spadaju u stvari univerzuma ali one olakšavaju teret. To je kao silaženje sa brda; to je više opuštanje nego napor. Šale i humor su takođe stvari koje me odmaraju.“
Tokom svih beseda i objašnjenja, Baba je naglašavao samo jednu temu – poslušnost i ljubav. I kada bi mu predstavljali nekoga navodeći sve njegove titule prema američkom običaju, Baba bi odgovorio: „Ne marim za te kvalifikacije. Jedino što želim da posedujete jeste ljubav. Ja vidim da li me neko voli ili ne.“ Dodajući sa onom detinjastom neposrednošću koja je isključivala svaki bol ili prekor, „Vi me volite i ja sam zadovoljan vama.“
Većina zapadnjaka vezuje muškarca za intelekt i akciju, a ženu za intuiciju i osećanja. Nekoliko puta u toku sahavasa Baba je naglasio važnost uloge žene, koja je simbolizovana u čitavom njegovom životu kroz poseban položaj koji su imale Mehera i žene mandaliji. I ovde se takođe koristio parabolom.
Bog je jedan. On je i majka i otac u Jednom. On je u svakome i u svemu; ali Bog je takođe i iznad toga. Govoriću vam o Bogu u tom stanju koje je izvan svega. U stanju koje je Izvan svega, Bog je takođe i Bog Otac i Bog Majka istovremeno.
Sada ćemo prodiskutovati o svetovnom ocu i majci. Pretpostavimo da jedan par ima sedam sinova. Prirodno je da otac voli one sinove od kojih ima koristi, koji su zdravi, pametni, sjajni…. Šestorica sinova ovog zemaljskog oca su zdravi, snažni, inteligentni i dobri u svakom pogledu; sedmi sin je nemoćan i slab, nevin, prostodušan i naivan. Otac nema ljubavi prema sedmom sinu i voli samo svojih šest sinova. Ali majka voli sedmog sina najviše zato jer je on slab, bolestan, nemoćan, prostodušan i naivan.
Bog je i otac i majka u jednom. Avatari su Sinovi Oca u stanju Izvan svega. Sva prethodna doba Avatara su videla kao zdravog, pametnog, mudrog Božijeg sina. Sve to znači da je Avatar ostao uvek Voljeni Sin Oca. Obratite pažnju na to da je Avatar uvek u muškom obliku i pojavljuje se među ljudima kao muškarac.
Do sada Bog u stanju koje je izvan svega nije imao prilike da igra ulogu Boga Majke. U ovom avatarskom dobu, Bog otac je veoma zadovoljan sa mnom zbog toga što sam beskrajno pametan, mudar, sposoban i savršen u svakom pogledu ( ustad ili ‘promućuran’) onako kako moj otac želi da budem, i ja sam voljeni Sin svog Oca. U isto vreme, u ovom obliku ja sam fizički nemoćan. U Americi, 1952, pretrpeo sam povredu sa leve Analitički, leva strana se smatra ženskom, a desna muškom. strane svog fizičkog tela od noge do lica. U Indiji, 1956, povredio sam desnu stranu od glave do noge. Osim što sam fizički povređen, ja sam takođe i beskrajno prostodušan i naivan. Na taj način, ja sam takođe i voljeni Sin svoga Boga Majke. Tako u ovoj inkarnaciji Bog ima priliku da igra ulogu i Oca i Majke.
Kasnije, možda u odgovorima na pitanja tipa „kako treba da te volimo?“ od nekih slušalaca, Baba je ispričao priču koja naglašava istu temu o potrebi za ljubavlju, i posebnu sposobnost žene da voli.
Jeste li svi čuli za Svetu Miru?… Mira je bila prelepa devojka koja je živela pre 200 ili 300 godina. Bila je žena kraljevskog princa iz jedne bogate porodice u Severnoj Indiji, koji je kasnije postao kralj. Ona je volela Krišnu svim srcem, ali nije živela u vreme Krišne, oko 5.000 godina ranije. Njen muž nije voleo to što je ona izlazila na ulice, jer je bila kraljica, a kraljice se nisu mešale sa masama. Ona bi ulazila u kolibe sirotih, pevušeći, sa Krišninim imenom na usnama. Njena ljubav prema Krišni pretrpela je probu mnogih patnji i pretnji; bila je zaključana u jednoj sobi, hrana joj je otrovana, u buketu cveća dobila je sakrivenu kobru; ona je sve to prihvatala kao dar njenog Gospoda Krišne i ništa joj se nije dogodilo, on ju je štitio. Napokon ju je kralj oterao. Ona reče, ‘Ako me kralj istera imam gde da odem, ali ako naljutim Gospodara Univerzuma, nemam gde da odem.’ Ljudi su se okrenuli protiv nje. Godine su prolazile, ona je zračila srećom u svojim ritama. Tada je došao kralj i pao joj pred noge. U Indiji je greh da se muškarac pokloni pred ženom, a pred svojom ženom, neoprostivo. Pa, ipak, on joj je pao pred noge jer je ona bila iskrena. Kada je umrla, svi su je poštovali, a i sada ljudi pevaju njene bađane (verske pesme).
Ja sam Krišna, i želim da me svi volite onako kako me je Mira volela.
Dva-tri dana kasnije Baba je otišao za Australiju, gde je pod vodstvom Frensisa Brabazona, australijskog pesnika koji je godinama bio jedan od njegovih mandalija, sagrađen centar. Baba je ostao sa svojim australijskim sledbenicima tri dana, a onda se avionom vratio u Indiju.
Bila je to njegova poslednja poseta Zapadnom svetu, i to je bilo poslednji put kada ga je većina njegovih sledbenika sa Zapada videla.