2. POGLAVLJE

RANA MLADOST

Meher Baba znači ‘milosrdni otac’, a Meher predstavlja adaptaciju imena Mervan koje je bilo deo Babinog imena – Meher Šeriar Irani. Rođen je u Puni u Indiji u persijskoj porodici, 25. februara 1894, u 5.15 časova ujutru.

U to vreme Babin otac, Šeriar Mudegar Irani, bio je već u svojim srednjim četrdesetim godinama. Od svoje trinaeste godine, Šeriar je tragao za duhovnom istinom, krstareći zemljom kao monah ili derviš, najpre u Persiji, a zatim u Indiji. Budući da nije otkrio prosvetljenje kome je težio, posetio je dom svoje sestre u Bombaju, koja ga je nagovorila da se oženi i osnuje porodicu. Priča se da mu je san ili neki unutrašnji glas rekao da će jedno od njegove dece postići ono što njemu nije uspelo, i postati veliki duhovni vođa. „On nije bio kao drugi ljudi“, rekao je Baba. “ Zato što je on bio takav ja sam se rodio kao njegov sin.“ Šeriar je poslušao savet svoje sestre il oženio se, ženom koja je još bila u svojim tinejdžerskim godinama, Širin Dorab Irani, poznatom kao Širinbanu a kasnije Širinmai, skrasio se i počeo da zarađuje za život. Kao dete nije bio obrazovan, ali je sada počeo sam da se obrazuje. Čak i dok je radio kao baštovan, a kasnije kao upravnik imanja i vlasnik čajdžinice, on je naučio da čita i piše na četiri jezika i postao poznat kao pesnik i pevač.

Širinmai je, za razliku od svog muža, bila obrazovana, „inteligentna koliko i lepa“, kako je rekao jedan njen prijatelj. Mervan je bio njen drugi sin, rođen kada je ona imala samo šesnaest godina, a dom u koji ga je donela iz bolnice u Puni bila je mala kuća sa dve sobe, sa kuhinjom, kupatilom i potkrovljem, koju je njen muž kupio i obnovio. Tu je Baba odrastao sa svojim starijim bratom Jamšedom i tri mlađa brata Jalom, Behramom i Adijem, i svojom sestrom Manijom, kao i još jednom sestrom koja je umrla kada joj je bilo šest godina. Porodica se na par godina preselila u jedan stan, ali su se potom vratili u veću kuću u istoj ulici gde im je bila i stara.

Širinmai je kasnije pričala koliko joj je briga zadavao njen napredni sin. „Mervan mi je pravio probleme još kao dete… bio je veoma živahan i vragolast još od vremena kada je naučio da hoda, i u trenucima kada bi nešto skrenulo moju pažnju imao je običaj da odluta iz kuće. To me je često primoravalo, naročito  onda kada sam imala mnogo posla u kući, ili morala da idem na kupanje a nije bilo nikoga u kući da ga čuva, da vežem jedan kraj svog sarija oko njegovog struka a drugi za krevet. Čak ni tako nisam uspevala da sprečim njegove nestašluke. Jedanput (ovo se dogodilo otprilike januara 1895, kada Baba još nije imao ni godinu dana), sam ga ostavila da se igra na podu. Vrativši se u sobu par minuta kasnije, užasnuta, otkrila sam da se on veselo igra sa jednom velikom crnom zmijom (kobrom). Potrčala sam ka njemu, ali je kobra brzo nestala iz kuće i nikada je više nismo videli.“

Za većinu Engleza ‘Puna’ označava mesto u Indiji gde se održavaju baštenske zabave i igra polo, ali zapravo, Puna, koja stoji na ušću dveju reka, predstavlja važan kulturni i obrazovni centar. Ona je izabrana za sedište bombajske vlade, jer, premda tek 170 kilometara daleko, ima mnogo prijatniju klimu za vreme velikih vrućina, budući da se nalazi 600 metara iznad nivoa mora. Što se ticalo obrazovanja, ova porodica je stanovala na izuzetno pogodnom mestu. Mervan je počeo da ide u školu sa pet godina, a sa četrnaest je upisan u školu koju su smatrali najboljom u Puni, Gimnaziju St. Vinsent (Rimokatoličku), po završetku koje se, nakon tri godine, upisao na univerzitet.

Njegovo detinjstvo je bilo srećno. Budući da ga još nisu mučile brige u vezi sa njegovom budućom sudbinom, bio je živahan i nestašan, iako je po prirodi bio nežan i nesebičan. Uživao je u sportskim igrama, naročito u hokeju i kriketu (bio je strelac i vratar) i još dugo nakon što je prestao da igra uživao je posmatrajući utakmice kriketa. Njegova sestra Mani se seća kako je govorio onih dana kada bi imao veoma mnogo obaveza, da mora da uradi ovo ili ono, a da bi „mnogo radije gledao dobru utakmicu kriketa.“ Dečak je takođe bio dobar trkač i pešak – što su njegovi pratioci uvideli u njegovom kasnijem životu, tokom njihovih dugih putovanja kroz Indiju.

Kažu da je kao đak Baba bio tačan, metodičan, i da je veoma brzo učio. U ovo je lako poverovati, jer je on i kasnije u životu bio veoma tačan i insistirao da se svaki problem rešava na najpraktičniji i najekonomičniji način. Posebno ga je zanimala poezija. Osim toga što je veoma mnogo čitao pisao je pesme na englekom, a takođe i na guearati, urdu, persijskom i hindustanskom jeziku. Neke su štampane u bombajskim novinama, a u petnaestoj godini njegov omiljeni avanturistički dečiji časopis – londonski Union Džek – objavio je jednu njegovu priču. Ali isto tako rado kao i poeziju, čitao je krimi magazine, priče Edgara Valasa, i jedan od njegovih najranijih sledbenika, Ramdžu Abdula, prisećao se mnogo godina kasnije da je ono što ga je prvo privuklo Babi bila njihova zajednička ljubav prema Sekstonu Blejku. Mervan je takođe veoma voleo muziku, voleo je pevanje i imao je izuzetno prijatan glas. „Imao je jak, pun glas“ kako ga je kasnije opisao jedan od njegovih mandalija, Adi K. Irani.

Posle nastave, Mervan je uživao u istim stvarima koje su voleli i drugi dečaci. Jedan stariji bračni par Parsisa držao je malu prodavnicu u blizini St. Vinsenta i stara gospođa je često častila Mervana i njegove drugove hladnim pićem i slatkišima. Starac kome je bilo stalo do novca često ih je terao iz radnje, a starica bi ih ponovo zvala natrag. Jedna fotografija iz ovog vremena (1907) prikazuje dečaka zamišljenih očiju i punih nasmejanih usana. On nosi kratku crnu jaknu, sa porubima na rukavima koji se mogu popustiti kasnije kada dečak poraste, a na njegov džep prikačeno je nešto što liči na školsku značku. Njegova kosa, koja će kasnije postati crna, u to vreme je bila zlatno-crvenkasta.

Mervan je, međutim, imao jednu naviku koja nije bila uobičajena među dečacima od dvanaest ili trinaest godina, voleo je samoću i često se sam iskradao da satima sedi u „Tornju tišine.“ I njegov otac i deda bili su čuvari zoroastrijanskog Tornja Tišine u persijskom selu u kome su živeli, a sada je za mladog Mervana toranj u blizini Pune sasvim prirodno postao njegovo utočište u kojem je mogao da razmišlja u tišini. Ovi tornjevi, na kojima su Zoroastrijanci ostavljali svoje mrtve na rešetkama da ih pojedu lešinari, izazivali su užas među prvim putnicima sa Zapada koji su odgajani u shvatanju da je sahranjivanje u zemlji jedini pravi način da se uklone mrtva tela, čak i ako je to značilo izdvajanje velikih površina korisnog zemljišta u kojem su mrtvi, nakon manje ili više skupe sahrane mogli polako da trunu godinama u vlažnoj zemlji. Štaviše, za hrišćane, koji su verovali u samo jedan život na Zemlji, bila je utešna misao da njihova tela ostaju u onom selu ili gradu u kojem su proveli svoj život. Ali zoroastrijanci su smatrali ovo izlaganje mrtvih za metod koji je najbolje prilagođen njihovoj suvoj klimi, u kojoj lešinari predstavljaju prirodnu pojavu. To je takođe način koji je najjeftiniji i najmanje štetan za žive. Tornjevi Tišine su građeni nešto dalje, ali ne suviše daleko od gradova i sela, i često su se nalazili na mestima sa kojih se pruža pogled na okolinu, tako da su osim svoje osnovne svrhe služili i kao mesto pogodno za razmišljanje u samoći.

Sa sedamnaest godina, počeo je novi period u životu dečaka. Nedaleko od Pune nalazio se Dekan Koledž, na kojem su predavali Ser Edvin Arnold Autor Svetla Azije. (Život i učenje Bude, osnivača budizma, ispričano u stihovima. Prvi put objavljeno 1879.)  i ostali ugledni profesori. To je bila najbolja obrazovna ustanova u toj oblasti, i jedna od retkih koje su već tada, u danima pre prvog svetskog rata, dozvoljavale izvesnu slobodu svojim studentima.

Mervin se upisao na Dekan koledž 1911. Ovde, kao i u školi, najviše ga je interesovala književnost. Čitao je Šekspira, Vordsvorta, Šelija i mnoge druge pesnike, engleske, indijske i persijske; ali pesnik koji ga je najviše oduševljavao i kojeg je citirao čitavog života, – jer Baba je posedovao sposobnost da se seti gotovo svega što je ikada pročitao – bio je Hafiz, jedan od najvećih persijskih lirskih pesnika, čija dela izražavaju najdublju duhovnu čežnju jezikom strasne ljubavi.

Tokom prve godine, Mervan je sa uspehom polagao ispite i vodio veoma aktivan društveni život. I ovde su ga, kao i u školi, prihvatali kao prirodnog vođu kome su se drugi obraćali za savet, ili ga pozivali da presudi u njihovim sporovima. Izvan koledža, on je osnovao Kosmopoliten klub. Pravila ovog kluba, koja su zabranjivala svađu, kockanje i psovke, izgledaju možda naivna. Ali nije bilo ničeg naivnog u naglašenom pravilu da je svako mogao da mu pripada bez obzira na društvo ili kastu iz koje dolazi – stav koji je bio daleko ispred svog vremena.

U Mervanovom obrazovanju su se, dakle, stapali Istok i Zapad, zapadnjačko školovanje u istočnom okruženju, sa učenjem i tečnim znanjem nekoliko jezika, što je možda doprinelo tome da rano u svome životu donese odluku o tome da poveže ljude, bez obzira na rasu ili verovanja, klasu ili boju. Tokom druge godine na Dekan koledžu, međutim, desio se jedan događaj koji je naizgled bio od male važnosti, ali koji je okončao Mervanove studije, i prekinuo njegov dotadašnji konvencionalan i srećan život, i započeo preobražaj čitave njegove prirode kroz najintenzivniju patnju. To je bio susret sa jednom staricom po imenu Hazrat Babađan. U vreme ovog susreta za nju se govorilo da ima sto dvadeset i dve godine, a i u svakom drugom pogledu ona je bila izuzetna žena.

Hazrat Babađan je rođena oko 1790. godine u planinskom predelu Balukistan na zapadu Indije, i bila je kći jednog od glavnih ministara avganistanskog Amira. Neobično lepa, trebalo je da se uda kao petnaestogodišnjakinja, ali ju je već bio neodoljivo privukao duhovni život. Pošto nije želela da se uda, pobegla je od kuće i provela pola veka lutajući pre nego što je pronašla Učitelja, uz čiju je pomoć sa šezdeset i pet godina doživela potpuno duhovno prosvetljenje kojem je oduvek težila – stanje koje se naziva ‘Bogo-spoznaja’, što znači da je u potpunosti shvatila božanske aspekte svoje prirode i tada je živela neprestano uživajući u prisustvu Boga. Po religioznom opredeljenju muslimanka, 1903. je otišla na hodočašće u Meku, pojavivši se oko 1907. u Puni, gde se nastanila ispod jednog drveta u kraju koji je nazvan Malkolm Tank Roud. U Indiji nije bilo neobično videti svece nastanjene ispod drveća od kojih bi oni načinili svoja skloništa. Babađan, međutim, nije sebi napravila sklonište već je samo boravila pod drvetom, čak i za vreme strašnih monsunskih oluja, zaklanjajući se samo komadom jutene tkanine. Samo deset godina pre njene smrti 1931, njeni učenici su uspeli da uz velike teškoće dobiju dozvolu od vlasti da joj naprave malo sklonište, koje je, budući da je Babađan odbijala da se skloni, moralo da bude izgrađeno oko drveta. Odbijanja da se za nju napravi sklonište bila su zasnovana na činjenici da se to njeno drvo nalazilo na prometnoj raskrsnici, tako da su hiljade hodočasnika koji su dolazili da je vide, da joj poljube ruku, ili da je prate u njenoj svakodnevnoj šetnji po bašti u kojoj bi sedela po nekoliko časova posmatrajući reku, ometali saobraćaj.

U vreme susreta sa Mervanom, međutim, sklonište još nije postojalo, i Babađan je sedela ispod svog drveta jednog majskog jutra 1913, kada je dečak prošao vraćajući se biciklom kući sa koledža. Kada je prošao pored drveta pogled mu se susreo sa njenim. On je veoma dobro znao ko je ona, i kada ga je pokretom pozvala do dođe prišao joj je, i ona ga je poljubila u čelo. Ni jedna reč nije izgovorena, i nakon što je posedeo sa njom neko vreme, Mervan se ponovo popeo na svoj bicikl i odvezao kući. Od toga dana odlazio je svake večeri da sedi sa Babađan, i obično nisu progovarali ni reč. „Privlačila me je,“ rekao je kasnije, „kao što magnet privlači čelik“. I kada god je govorio o njoj upotrebljavao je reči „nedostižna“, „neuporediva“. Često ju je nazivao „Imperatorom“ i treba istaći da je i ona sama uzela ime Baba (otac) \an, i pobesnela bi ako bi joj se iko obratio sa Amma (majka) \an, pošto su žene važile za slabiji pol, a Bogo-spoznaja nije dostupna slabima.

Tako su se u tišini nastavljali njihovi sastanci, a jedne noći januara 1914, Babađan je postala govorljivija. Dok je Mervan, poljubivši joj ruke, ponizno stajao pred njom, pokazala je na njega malim prstom i izgovorila ove reči: „Ovo moje čedo će kroz nekoliko godina izazvati veliku senzaciju u svetu i učiniti mnogo dobra čovečanstvu.“ Ove snažne reči, nakon mnogih časova nemog kontakta među njima, imale su razorno dejstvo.

Nekoliko trenutaka Baba je stajao pred njom a zatim je otišao kući. Pošto je bilo kasno otišao je pravo u krevet. Tek što je legao počeo je da oseća strahovit bol; osećao je kako mu telo potresa nešto slično snažnim elektrošokovima, koji su mu prouzrokovali istovremeno ogromnu patnju i snažno zadovoljstvo. Ubrzo je izgubio svest, i kada ga je majka sledećeg jutra pronašla na krevetu, pogled mu je bludeo, nije mogao ni da se kreće ni da govori, i ona je pretpostavila da je teško oboleo. Tek je četvrtog dana pokazao delimičan povratak svesti posle kojeg je devet meseci ostao u stanju koje je nalikovalo konstantnom transu, ne pokazujući nikakvo interesovanje za svoju okolinu, niti želju za jelom i pićem. Što god su stavili pred njega davao je prosjacima ili psima, ili je to stavljao u neku fioku, gde bi se hrana na kraju pokvarila i usmrdela. Izgledalo je da uopšte ne spava, i ukoliko bi počeo bilo šta da radi, obično bi se time bavio satima, potpuno nesvestan spoljnjeg sveta.

Jednom je, odlazeći od kuće da bi otišao u Bund Garden, išao tri puta tamo i natrag bez pauze, prelazaći svaki put razdaljinu od petnaest milja. Ostao je tri dana, ležeći u blizini svog starog utočišta, zoroastrijanskog Tornja Tišine. Njegovi roditelji su očajavali. Mislili su da je „sišao s uma“, i stavili su ga pod lekarsku negu, ali sredstva za spavanje i inekcije morfijuma koje je dobijao nisu imali efekta. Mnogo godina kasnije Baba je govorio nekim svojim sledbenicima o svojim iskustvima iz tog doba:

Kada sam bio dečak nisam ništa znao. Nisam imao nikakve veze  sa duhovnošću… Više sam voleo sport…

Jednoga dana, kada mi je jedan prijatelj dao jednu malu knjižicu o Budi, otvorio sam knjigu na mestu koje govori o drugom dolasku Bude, kao Maitreja, Gospod Milosti, i ja sam iznenada shvatio, ‘To sam, zapravo, ja,’ i duboko u sebi osetio sam to. Potom sam na sve to zaboravio, i prošlo je mnogo godina. Jednog dana dok sam se vozio biciklom pored njenog drveta pozvala me je Babađan; poljubila me je u čelo, i devet meseci, sam Bog zna, bio sam u stanju koje veoma, veoma retko ko doživi. Nisam uopšte bio svestan svog tela, niti bilo čega drugog. Tumarao sam unaokolo ne uzimajući nikakvu hranu. Moja majka je pomislila da sam lud, i pozvala lekara. Moj otac je shvatao, ali ništa nije govorio. Lekari nisu mogli ništa da učine… Nisam uzimao nikakvu hranu već samo čaj, koji mi je davao moj stariji brat Jamšed, koji me je veoma voleo. Jednoga dana, iznenada, osetio sam prirodni nagon. Hteo sam da ispraznim creva, ali je to bilo nemoguće pošto nisam uzimao nikakvu hranu. Sedeo sam tako i nisam mogao da imam stolicu. Tada sam video, ovim svojim prostim ‘Proste’, t.j. fizičke, za razliku od unutrašnje percepcije.  očima, krugove i krugove, čitave univerzume. Od tog trenutka, umesto Božanskog Blaženstva u kojem sam bio, devet meseci sam podnosio takve muke koje niko na svetu ne može da pojmi. Udarao sam glavom o zid da bih ublažio bol.

Zadobio sam ožiljke na glavi od udaranja o podove i zidove. Ta kuća i ta soba, poznatija kao ‘Babina Soba’ u kojoj je on često udarao glavom o kamen na podu, još uvek postoji. To je druga, veća kuća, broj 765, u kraju Batler Mohola, gde je Baba odrastao, i koji se sada zove Meher Mohola.  Nisam mogao da se savladam. Osećao sam kao da mi je na glavi čitav univerzum, razbijao sam prozore čelom… Moj neispavani, bledi, zabludeli pogled najviše je brinuo moju majku… U svom bolu, nije mogla a da ne ode kod Babađan i da je pita šta mi je to uradila… Babađan je pokazala mojoj majci da sam ja onaj koji treba da probudi svet, ali to mojoj rastrzanoj majci nije ništa značilo.

Ovo stanje ogromne patnje potrajalo je do novembra 1914, kada je u izvesnoj meri počeo da se vraća normalnoj svesti. Baba je kasnije objasnio da mu je poljubac Babađan doneo blaženstvo Bogo-spoznaje, i da je intenzitet njegove patnje bio prouzrokovan njegovim otporom da se vrati u normalno svesno stanje, što je bilo neophodno da bi mogao da izvrši svoje delo. Sama Babađan je često Mervanu citirala izvesne persijske stihove koji znače: „Pošto si stekao slobodu, vratio si se kao zatvorenik (da oslobodiš druge).“ Zabludeli pogled polako je nestajao iz Mervanovih očiju, i počeo je pomalo da uzima hranu; postao je, kako je rekao, „kao automat sa intuicijom.“

U to vreme jedan prijatelj mu je doveo jednog siromašnog mladića, po imenu Behramdži Irani, Kasnije poznat kao Buasahab.  koji je kasnije postao jedan od Babinih najodanijih sledbenika, kome je on ponudio da ga nauči persijski jezik. Behramdži je brzo napredovao, i Mervanovi roditelji su, oduševljeni, počeli da ga nagovaraju da prihvati i druge učenike, što je on odbio, iako je nastavio i dalje da podučava Behramdžija.

Kada je Mervan ojačao, osetio je snažnu potrebu da putuje, a naročito da poseti domove velikih svetaca ili Sadgurua. Tako je decembra 1915. došao da poseti hram Kandoba gde je čuveni svetac, Upasni Maharadž, živeo tri godine na vodi, i čije se telo zbog tog neprekidnog posta gotovo pretvorilo u skelet. Upasni Maharadž je bio isto tako izuzetan kao i Hazrat Babađan. Po religiji je bio hindus, visok i krupan čovek, i obično nije nosio nikakvu odeću osim grube jutene tkanine i sandala kada je izlazio napolje. Pogled mu je bio mrk i prodoran. Njegovo ponašanje je bilo čudno i ponekad je izgledalo da je lud. Jednom je živeo četrnaest meseci u kavezu od bambusa, dimenzija samo jedan kvadratni metar, i nije jeo ni pio ništa osim kafe, jednom dnevno. Dve godine nakon što ga je Mervan prvi put posetio, postao je Savršeni Učitelj, što predstavlja najviše duhovno stanje, a nakon njegove smrti decembra 1941, selo u kojem je živeo postalo je mesto hodočašća. Uloga koju je Upasni Maharadž odigrao u Babinom životu bila je veoma važna, i Baba je sam zapisao kako je izgledao njihov prvi susret:

Kada sam mu se dovoljno približio, Maharadž me je, takoreći, pozdravio kamenom koji je snažno bacio ka meni. Taj kamen me je pogodio u čelo na ono isto mesto gde me je Babađan poljubila, tako snažno da je potekla krv. Beleg te povrede još uvek nosim na čelu… Tim udarcem Maharadž je počeo da mi pomaže da se vratim normalnoj svesti.

Kada je Mervan počeo da poklanja više pažnje svakodnevnom životu, njegova majka je insistirala da se zaposli, i on se 1916. pridružio jednoj pozorišnoj družini kao upravnik. Ali kada je nedugo zatim vlasnik umro, bilo mu je drago što je mogao da se vrati u Punu. Tu mu je poveren zadatak da vodi čajdžinicu svoga oca, a kasnije prodavnicu punča ili palmovog vina. Ni na jednom ni na drugom poslu Mervan nije imao uspeha, jer je uvek više pažnje poklanjao tome da zadovolji potrebe ljudi, nego da im naplati to što im je davao. U baru u kojem se prodavalo palmino vino, često je nagovarao one koji su pili, a to su obično bili najsiromašniji ljudi u gradu, da piju manje ili da se sasvim odreknu pića. On se međutim rado prihvatao svih prostih poslova, prao je flaše, šolje i sudove, čistio pod, prao stolove i klupe.

Od dana kada ga je Upasni Maharadž pogodio kamenom, Baba je ponovo počeo da posećuje Babađan sa kojom bi sedeo oko sat vremena svake večeri. Odlazio je gotovo svakodnevno u parsi Toranj Tišine ili lutao džunglom, gde je često udarao glavom o kamenje, brišući čelo maramicom da bi te ozlede sakrio od svoje porodice. Dva puta mesečno je posećivao Upasni Maharadža sa kojim se takođe dopisivao, ali na žalost, ništa od te prepiske nije sačuvano. Konačno, jula 1921, Mervan, čije je ponašanje bilo sada otprilike tri-četvrtine normalno, otišao je da živi šest meseci sa Upasni Maharadžom u Sakori. Oni bi svakog dana proveli po nekoliko sati zajedno, a ponekad i čitavu noć iza zatvorenih vrata kojima niko nije smeo da se približi. Po pravilu su sedeli u tišini, ali ponekad je Mervan pevao. Do kraja te godine Mervan je potpuno povratio svesnost i Upasni Maharadž mu je prepustio svoj položaj. Uputio je svoje učenike, slično kao što je to Jovan Krstitelj učinio sa Isusom, da ga napuste i ubuduće budu sa Mervanom: „Prepustio sam svoje obaveze Mervanu. On je nosilac moga ključa.“

Kasnije je javno rekao: „Ovaj dečak će pokrenuti svet. Čitavo čovečanstvo će imati koristi od njega.“ Nazivao je Mervana „Sadguruom“ Sadguru je muškarac ili žena koji je postigao jedinstvo sa Bogom, ali ostaje na Zemlji da bi pomagao i vodio druge. On/ona takođe su poznati pod nazivom ‘Savršeni Učitelj’, za koje se kaže da ih na Zemlji u svako doba ima po petoro.  ovog Doba,“ i rekao Beramdžiju: „Tvoj prijatelj je Bogo-ostvaren. Izvrši svaku njegovu zapovest i želju.“ Konačno je i sam Mervana nazvao imenom „Avatar“. Avatar nije čovek koji je postao Bog, več Bog koji je postao čovek. Najpoznatije i najprihvaćenije manifestacije su bili Zoroaster, Rama, Krišna, Buda, Isus i Muhamed.

Tako da je sada, sa dvadeset i sedam godina, Mervan Irani postao Meher Baba i bio je spreman da započne svoje životno delo u službi čovečanstva.